Broj: Gž-322/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice S. S. iz V., OIB:..., zastupane po punomoćniku S. Č., odvjetniku iz V., protiv tuženika T. o. d.d. Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka podnesene protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-119/13-57 od 11. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 6. lipnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1.Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-119/13-57 od 11. prosinca 2017., u točci II. izreke.

 

2. Uvaženjem žalbe tuženika preinačava  se presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-119/13-57 od 11. prosinca 2017., u točci I. izreke te u odluci o troškovima postupka iz točke III. izreke i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 129.616,93 kn (slovima: stodvadesetdevettisućašestošesnaestkunadevedesettrilipe) sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku trošak postupka u iznosu od 47.781,25 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 129.616,93 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je točkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu. Točkom III. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak.

 

              Protiv navedene presude žalbu podnose obje stranke.

 

Tužiteljica podnosi žalbu protiv točke II. i III. izreke prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje:ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno  preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

U žalbi se poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da se sud poziva na mišljenje dr. M. G. koje nije naznačeno u popisu dokaza, kao i da se ne može ispitati zaključak suda o trenutku završetka liječenja tužiteljice s obzirom da ta činjenica nije niti utvrđivana tijekom postupka, s time da se prvo utvrđenje o tome nalazi u nalazu i mišljenju dr. D. M. od 26. rujna 2015. pa da je završetak liječenja mogao biti utvrđen najranije s tim danom. Nadalje, osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da tužiteljica nije izgubila radnu sposobnost za obavljanje poslova spremačice utemeljenom na nalazu i mišljenju vještaka dr. I. R. jer da je takvo utvrđenje u suprotnosti sa pravomoćnim rješenjima HZMO-a te nalazom i mišljenjem vještaka dr. D. M., a da sud sukladno odredbi čl. 261. st.2. ZPP-a nije pokušao usuglasiti nalaze i mišljenja vještaka, niti je u skladu s odredbom čl. 261. st. 3. ZPP-a prihvatio prijedlog tužiteljice za provođenje novog vještačenja.

 

Tuženik podnosi žalbu protiv točke I. i III. izreke pobijane presude pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a, sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Žalbom osporava zaključak prvostupanjskog suda o privremenoj nesposobnosti za rad tužiteljice u razdoblju od 16. travnja 2008. do 16. veljače 2013. jer da tužiteljica nije dokazala do kada je trajala privremena radna nesposobnost pa da presuda nije utemeljena na utvrđenim činjenicama. Nadalje, ističe da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja imala ugovor o radu na određeno vrijeme koji je otkazan iz poslovno uvjetovanih razloga 31. siječnja 2008., a koji otkaz je tužiteljica prihvatila pa da po redovnom tijeku stvari nije za očekivati da bi nastavila radni odnos i ostvarivala zaradu. Također, osporava stav prvostupanjskog suda kako nije nastupila zastara tražbine tužiteljice. Konačno, osporava odluku o troškovima postupka kao protivnu odredbama čl. 154. i 155. ZPP-a. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

 

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je izreka pobijane presude razumljiva i neproturječna te presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a niti o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Pri tome, suprotno žalbenim navodima tužiteljice,  okolnost da je sud utvrdio činjenice, između ostalog, na temelju mišljenja dr. M. G., iako taj dokaz nije naveo u popisu dokaza, nije počinjena navedena bitna procesna povreda s obzirom da to mišljenje nesporno prileži spisu te je sud tijekom dokaznog postupka izveo dokaz uvidom u isti.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9.,  13. i 14. ZPP-a nije utvrđeno da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude bila ostvarena koja od tih procesnih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu izgubljene zarade za razdoblje od ožujka 2008. do srpnja 2016. te zahtjev za isplatu rente u narednom razdoblju, kao i zahtjev za isplatu rente s osnove trajne potrebe tuđe pomoći i njege.

 

Prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka i to uvida u priložene isprave utvrđuje da je tužiteljica imala ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen sa Z. d.o.o. sa trajanjem do 31. siječnja 2008., s time da je bila raspoređena na poslove spremačice četiri sata i obućarskog radnika četiri sata, da joj je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zaključen radni odnos sa 31. siječnja 2008., da je kod Z. d.o.o. bila zaposlena od 1. kolovoza 2006. do 31. siječnja 2008., da je od 1. veljače 2008. do 1. ožujka 2008. bila na bolovanju te da je pravomoćnim rješenjem HZMO-a odbijen njezin zahtjev za invalidsku mirovinu, kao i da se tužiteljica nalazi u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, s time da nije korisnik novčane naknade. Također, sud utvrđuje da je rješenjem Centra za socijalnu skrb odobreno tužiteljici pravo na stalnu pomoć u iznosu od 750,00 kn mjesečno od 23. srpnja 2009. do 18. svibnja 2009., a uvidom u nalaz i mišljenje dr. M. K. utvrđuje da je tuđa pomoć i njega tužiteljici bila potrebna četiri sata dnevno tijekom šest mjeseci i još tri mjeseca po dva sata dnevno, dok uvidom u očitovanje dr. M. G. utvrđuje da radna sposobnost tužiteljice postoji za poslove kojima se ne opterećuju noge i zdjelica i koji nisu stajaći te da joj je potreba trajna pomoć i njega četiri sata tjedno počev od 3. studenoga 2008..

 

Također, prvostupanjski sud na temelju provedenog medicinskog vještačenja po dr. I. R., specijalisti medicine rada, čiji nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti, utvrđuje da tužiteljica nije izgubila radnu sposobnost za obavljanje poslova spremačice i da je nakon završenog liječenja mogla nastaviti obavljati te poslove u punom opsegu.

 

Na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, prvostupanjski sud utvrđuje zaradu koju bi tužiteljica ostvarila u razdoblju od 16. travnja 2008. do 16. veljače 2013. u ukupnom iznosu od 129.616,93 kn.

 

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud zauzima stajalište da tužiteljici pripada pravo na naknadu štete za razdoblje u kojem se liječila bez obzira na raskinuti radni odnos, s obzirom da u tom razdoblju nije bila u mogućnosti ostvarivati ikakvu zaradu  koju bi inače ostvarivala da nije bila ozlijeđena. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 230. ZOO-a tuženikov prigovor zastare nalazi neosnovanim.

 

Stoga prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 1088. st. 1. i čl. 1095. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) dosuđuje tužiteljici naknadu štete s osnove izgubljene zarade do završetka liječenja koje smatra da je nastupilo trenutkom podnošenja tužbe, uz umanjenje za 10% s osnove dogovorenog doprinosa tužiteljice nastanku štete, sa pripadajućim zateznim kamatama pozivom na odredbu čl. 29. ZOO-a, dok za naredno razdoblje zauzima stajalište da tužiteljici ne pripada naknada štete s obzirom na utvrđenje da je sposobna za obavljanje poslova spremačice u punom opsegu pa u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za isplatu rente s osnova tuđe pomoći i njege s obzirom na utvrđenje da je naknadu za taj vid štete tužiteljica ostvarivala od strane Centra za socijalnu skrb.

 

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a pa cijeneći da su stranke podjednako uspjele u sporu, odlučuje da svaka snosi svoj trošak postupka.

 

Osnovano se tužiteljica žalbom poziva na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje glede trenutka završetka njezina liječenja, međutim navedena činjenica nije od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari, kao niti utvrđenje prvostupanjskog suda o radnoj sposobnosti tužiteljice za obavljanje poslova spremačice nakon završenog liječenja, a koje utvrđenje tužiteljica žalbom osporava.

 

To iz razloga jer tuženik žalbenim navodima osnovano upire na nepostojanje uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i nastale štete u vidu izgubljene zarade.

Prema odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a, tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdrav­lje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troš­kove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Prema st. 2. istoga članka, ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

Dakle, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi oštećena osoba ima pravo na naknadu izgubljene zarade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tijekom liječenja, kao i na naknadu izgubljene zarade u slučaju potpune ili djelomične nesposobnosti za rad. Međutim, da bi oštećena osoba ostvarila pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade potrebno je utvrditi da bi prema redovnom tijeku stvari ostvarivala zaradu te da je u tome spriječena zbog posljedica štetnog događaja.

U konkretnom slučaju utvrđeno je da je u vrijeme štetnog događaja 13. siječnja 2008. tužiteljica bila zaposlena na određeno vrijeme, s time da joj je ugovor o radu isticao 31. siječnja 2018., sa kojim danom joj je i prestao radni odnos. Iz provedenih dokaza proizlazilo bi da je uslijed povreda zadobivenih u štetnom događaju i bolesti kod tužiteljice nastupila profesionalna nesposobnost za rad, dakle da nije nastupio trajni gubitak sposobnosti za rad (opća nesposobnost za rad). Također, iz provedenih dokaza proizlazilo bi da do prestanka radnog odnosa tužiteljice nije došlo uslijed njezine profesionalne nesposobnosti za rad, već iz razloga isteka ugovora o radu na određeno vrijeme odnosno na temelju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, a tužiteljica tijekom postupka nije pružila relevantnih dokaza da poslodavac s njome nije sklopio novi ugovor o radu zbog posljedica ozljeda zadobivenih u štetnom događaju, kako to tvrdi tijekom prvostupanjskog postupka. Naime, tužiteljica je tijekom postupka na tu okolnost predložila saslušanje zakonskog zastupnika trgovačkog društva u kojem je bila zaposlena u vrijeme štetnog događaja, koji se međutim nije odazvao pozivu suda, a tužiteljica do zaključenja glavne rasprave na tom dokazu nije ustrajala. Također, niti iz njezina stranačkog iskaza nije moguće sa sigurnošću utvrditi da bi nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme sklopila novi ugovor o radu, s time da njezin iskaz u dijelu da je prije štetnog događaja svakih šest mjeseci produžavala ugovor o radu nije potvrđen priloženom materijalnom dokumentacijom.

Kako dakle, tužiteljica nije dokazala da bi prema redovnom tijeku stvari u utuženom razdoblju ostvarivala zaradu, jer nije pružila dokaza da bi sa tadašnjim ili nekim drugim poslodavcem izvjesno sklopila novi ugovor o radu da nije došlo do predmetnog ozljeđivanja, odnosno da bi na neki drugi način ostvarivala zaradu, s time da je teret dokaza navedene činjenice na tužiteljici, to između gubitka na zaradi tužiteljice i štetnog događaja nema uzročno-posljedične veze pa protivno žalbenim navodima tužiteljice, istoj ne pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade.

Stoga, zbog nepostojanja uzročno-posljedične veze između gubitka na zaradi tužiteljice i štetnog događaja nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na izgubljenu zaradu za razdoblje od ožujka 2008. (dospijeće 16. travnja 2008.) do završetka liječenja, dakle za vrijeme nesposobnosti za rad tijekom liječenja, jer relevantna uzročno posljedična veza iz prethodno navedenih razloga, ne postoji niti u tom razdoblju, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev.

U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatu rente s osnove troškova tuđe pomoći i njege pravilno je prvostupanjski sud, pri utvrđenju da je tužiteljica ostvarila naknadu za tuđu pomoć i njegu od strane Centra za socijalnu skrb, a koje utvrđenje tužiteljica žalbom ne dovodi u pitanje, primijenio materijalno pravo kada je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev, u kojem dijelu niti tužiteljica sadržajem žalbe ne  osporava zakonitost prvostupanjske odluke.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice i presudu prvostupanjskog suda pozivom na odredbu čl. 368.st.1. ZPP-a potvrditi u toč. II. izreke, kao u točci 1. izreke, a uvažavanjem žalbe tuženika pobijanu presudu pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti u toč. I. izreke  i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kao u točci 2. izreke ove presude.

 

              S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnom trošku postupka. Tuženiku na temelju odredbe čl. 154.st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku i to za sastav podneska od 30. listopada 2015. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8.toč.3.) i 11. rujna 2017. u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 8.toč.1.), zastupanje na ročištima 1. srpnja 2014., 27. listopada 2015., 22. rujna 2016., 26. rujna 2017., 26. listopada 2017. i 7. prosinca 2017. u ukupnom iznosu od 30.000,00 kn (Tbr. 9. toč. 1.) i na ročištu 21. studenoga 2017. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. toč. 5.) te za sastav žalbe u iznosu od 3.125,00 kn (Tbr.10.toč.1.) sa PDV-om u iznosu od 9.781,25 kn (Tbr. 42), kao i trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn odnosno u ukupnom iznosu od 47.781,25 kn, dok tuženiku nije priznat trošak sudskih pristojbi budući da spisu ne prileži dokaz o plaćanju istih, slijedom čega je odlučeno kao u točci 2. izreke ove presude.

             

U Rijeci 6. lipnja 2018.