- 1 -              Revd 3725/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3725/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M., društvo s ograničenom odgovornošću za …, turistička agencija, P. (OIB: …), zastupanog po punomoćnici M. P. F., odvjetnici iz Z., protiv tuženika A. Y. C. d.o.o., putnička agencija i charter, P. (OIB: …), zastupanog po punomoćniku G. V., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. V., M. I., I. B. K., V. V. i A. A. iz P., radi zaštite od smetanja posjeda, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3/2020-2 od 3. ožujka 2020. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. PU Psp-38/19 od 25. listopada 2019., u sjednici održanoj 4. svibnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na prijedlog tuženika za dopuštenost revizije.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u dijelu:

 

- pod točkom I. izreke, u odluci kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na „utvrđenje da je tuženik 16. rujna 2016. smetao tužitelja u posljednjem mirnom suposjedu nekretnina označenih kao L. posebne namjene - L. nautičkog turizma P. u M., …, na način da je putem angažirane zaštitarske službe S. B. nasilno izbacio tužitelja iz suposjeda te uspostavio zaštitarsku službu koja je tužitelju onemogućavala pristup nekretninama luke“ - te obvezivanje tuženika „da tužitelju po primitku ovog rješenja preda suposjed nekretnina L. nautičkog turizma P. u M., …, sve u roku od 24 sata od dana primitka rješenja sve pod prijetnjom ovrhe“,

 

- pod točkom III. izreke, u odluci da „svaka stranka snosi svoj parnični trošak“.

 

2. Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv tog drugostupanjskog rješenja dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

 

„1. Može li pravna odnosno fizička osoba koja nije koncesionar pomorskog dobra niti ima bilo kakvo drugo ovlaštenje da gospodarski raspolaže pomorskim dobrom imati pravo posjeda ili suposjeda na pomorskom dobru? /i s time povezano pitanje/ Pripada li pravnoj ili fizičkoj osobi koja nije koncesionar na pomorskom dobru niti ima bilo kakvo drugo ovlaštenje da gospodarski raspolaže pomorskim dobrom pravo na zaštitu posjeda ili suposjeda prema pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj je dodijeljena koncesija radi gospodarskog korištenja pomorskog dobra?

 

2. Smatra li se samovlasnim smetanjem posjeda ili suposjeda postupanje osobe po privremenoj mjeri donesenoj od strane na način da samostalno, bez provođenja navedene privremene mjere od strane suda, ili putem trećih osoba, izvrši sadržaj privremene mjere?

 

3. Da li u situaciji u kojoj postoji pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđeno da tužitelj nema pravo na posjedovnu zaštitu u pogledu određenog predmeta (nekretnine), taj isti tužitelj može ostvariti posjedovnu zaštitu u drugom predmetu u pogledu istog tuženika i predmeta posjeda, a različitog "čina smetanja"?.

 

3. Tužitelj je odgovorio na prijedlog tuženika i predložio da se ovaj odbaci kao nedopušten a podredno odbije.

 

4. Prijedlog nije dopušten.

 

5. Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 3. ožujka 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjskog rješenja dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svojeg prijedloga:

 

7.1. u odnosu na prvo u prijedlogu naznačeno pitanje:

 

- obzirom da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi to u njemu naznačeno pitanje, glede onog što revident u njemu opisuje i što sugerira prihvatiti istinitim, bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja,

 

- odnosno, obzirom da prijedlog u svezi tog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a ZPP-a: da o njemu, u specifičnim činjeničnim okolnostima ovoga slučaja - u kojemu je riječ o odnosu sadašnjeg i ranijeg koncesionara predmeta (nekretnina) na kojemu je prijeporno smetanje počinjeno, ali i odnosu ranijih ugovornih stranaka glede posjedovanja istog predmeta, postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse).

 

7.2. u odnosu na drugo u prijedlogu naznačeno pitanje:

 

- obzirom da je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje za situaciju na kojoj predlagatelj temelji to pitanje, za spor koji se činjenično i po primijenjenom materijalnom pravu (shvaćanju) može uspoređivati sa ovim, i to u odluci posl. br. Rev 2929/2014-2 od 24. travnja 2018., prema kojoj:

 

„...Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda pravo tužitelja tražiti predaju nekretnine u posjed temelji se na ovršnoj ispravi (solemniziranom Ugovoru), prema kojoj je zakupnik (ovdje tužitelj) dužan predati zakupodavcima (ovdje tuženicama) nekretninu u posjed nakon raskida Ugovora, što ovaj nije dragovoljno učinio. Stoga sud drži da tužitelj nema pravo na posjedovnu zaštitu u sudskom postupku, jer da se nije radilo o samovlasnom smetanju posjeda.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali je ocijenio da je odbijanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa je primjenom odredbe čl. 20. st. 1. i čl. 22. st. 2. ZVDSP preinačio prvostupanjsko rješenje i prihvatio tužbeni zahtjev za sudsku zaštitu posjeda.

 

Prema pravnom shvaćanu drugostupanjskog suda „u konkretnom slučaju ponašanje tuženica opisano u tužbi (promjena brave na ulaznim vratima poslovnog prostora) koje predstavlja čin smetanja odnosno oduzimanja posjeda nije dopušteno na temelju zakona, niti odlukom suda ili drugog tijela, donesenog na temelju zakona koji to dopušta, pa je zbog toga samovlasno i protupravno.“

 

Tuženice su revizijom osporile pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjskog rješenja glede primjene odredbe čl. 20. st. 4 ZVDSP, te su naznačile pravno pitanje koje u bitnome glasi:

 

„Predstavlja li radnja promjene brave na ulazu u poslovni prostor koji je u posjedu zakupnika, samovlast, odnosno čin smetanja posjeda, ako osoba koja promjenom brave samovlasno ulazi u posjed prostora posjeduje ovršnu ispravu, solemniziranu privatnu ispravu na koju je stavljena potvrda ovršnosti, a kojom je naloženo zakupniku isprazniti i predati zakupodavcima predmet zakupa, te ima li takva isprava svojstvo isprave iz čl. 20. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 37/09, dalje u tekstu: ZVDSP).“

 

U reviziji je navedeno da je pitanje važno zato što o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, primjerice u rješenju Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2729/11 od 4. listopada 2012., u kojoj je zauzeto shvaćanje:

 

„Nakon što je u pravomoćno okončanoj vlasničkoj parnici posjedniku nekretnine naloženo iseljenje te predaja posjeda njezinom vlasniku, a on ne postupi po odluci iz te parnice, tada čini oduzimanja posjeda od strane vlasnika nemaju značaj samovlasnog smetanja posjeda, jer ovlaštenje na njihovo poduzimanje proizlaze iz sudske odluke.“

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude.

 

Mjerodavne odredbe materijalnog prava glase:

 

-čl. 20. ZVDSP

 

(1) Samovlast je zabranjena, bez obzira na to kakav je posjed, nitko ga nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na posjed.

 

(2) Tko posjedniku bez njegove volje oduzme posjed ili ga u posjedovanju uznemirava, samovlasno je smetao njegov posjed.

 

(4) Nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugoga tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta. No, samovlasno je i kad je čin oduzimanja ili smetanja posjeda učinjen u nekom javnom, društvenom ili sličnom interesu, ako nije dopušten zakonom ili na temelju zakona.

 

- čl. 22. st. 2. ZVDSP:

 

Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.

 

Iz navedenih odredaba slijedi da je svaki čin samovlasnog smetanja posjeda načelno zabranjen. Iznimno se ne smatra samovlasnim smetanjem posjeda takav čin oduzimanja ili smetanja posjeda, ako je dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugoga tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta.

 

Odluka suda odnosno drugoga tijela kojom se nalaže posjedniku stvari predati posjed stvari vlasniku neposjedniku nije po svom sadržaju takva ovršna isprava kojom se dopušta čin oduzimanja ili smetanja posjeda. Takvom odlukom tek nastaje s jedne strane pravo vlasnika neposjednika tražiti predaju stvari, a s druge strane obveza posjednika nevlasnika predati vlasniku stvar. Ako posjednik dragovoljno ne preda stvar u roku koji je određen odlukom suda odnosno drugoga tijela, vlasnik stvari može ostvarivati tražbinu na predaju stvari po pravilima Ovršnog zakona.

 

S druge strane odredba čl. 20. st. 4. ZVDSP propisuje da nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugoga tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta. U takvom slučaju sud izrekom odluke dopušta čin oduzimanja ili smetanja posjeda (primjerice, primjenom odredbe čl. 107. st.1. ZVDSP: Ovlašćuje se tužitelj privremeno uporabiti tuđe zemljište radi izvođenja radova, postavljanja skele i sl.…).

 

Tuženice nemaju takvu odluku kojom se njima dopušta oduzimanje nekretnine od ovdje tužitelja, nego tek ispravu kojom se ovdje tužitelj obvezuje predati im nekretninu.

 

Zbog iznijetih razloga odgovor na naznačeno pitanje glasi:

 

„Radnja promjene brave na ulazu u poslovni prostor koji je u posjedu zakupnika predstavlja samovlast, odnosno čin smetanja posjeda, i u onom slučaju kada osoba koja je poduzela radnju posjeduje ovršnu ispravu kojom je naloženo zakupniku isprazniti i predati zakupodavcima predmet zakupa.

 

Ovršna isprava kojom je naloženo posjedniku nevlasniku predati stvar vlasniku neposjedniku nema svojstvo isprave iz čl. 20. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 37/09, dalje u tekstu: ZVDSP), jer njome neposjedniku nije dano ovlaštenje na poduzimanje čina oduzimanja ili smetanja posjeda.“,

 

- odnosno obzirom da je osporeno rješenje temeljeno suštinski upravo na takvom (već izraženom) shvaćanju iz te ustaljene sudske prakse, pa Vrhovni sud Republike Hrvatske (razmatrajući prijedlog) ne nalazi razloge da bi to shvaćanje trebalo promijeniti ili da bi ono imalo biti nesigurno i u praksi neujednačeno: riječ je o suđenju u skladu sa sudskom praksom koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske ustalio - i koju bi, upravo stoga što je takva, bilo ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

7.3. u odnosu na treće u prijedlogu naznačeno pitanje:

 

- obzirom da ono polazi od činjeničnih tvrdnji istinitost kojih u postupku nije utvrđena a koje predlagatelj samo sugerira prihvatiti istinitim i jedinim relevantnim za odluku o predmetu spora: da je ovdje riječ „o situaciji u kojoj postoji pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđeno da tužitelj nema pravo na posjedovnu zaštitu u pogledu određenog predmeta (nekretnine)“, a da „taj isti tužitelj“ sada ostvaruje posjedovnu zaštitu u pogledu istog tuženika i predmeta posjeda, a različitog "čina smetanja" (sve iako je ovdje utvrđeno nešto drugo: da je u trenutku poduzimanja čina smetanja tužitelj bio u prijepornom suposjedu).

 

8. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

8.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu (gdje shvaćanje na kojemu drugostupanjski sud temelji osporeno rješenje nije u ničemu u nesuglasnosti sa već izraženim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske) Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporeno rješenje nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

8.2. Da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

9. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenost revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

10. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na prijedlog tuženika za dopuštenost revizije jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o tome prijedlogu (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 4. svibnja 2021.