- 1 -              Rev 3386/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3386/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S., Građansko - upravni odjel, protiv tuženika J. Ž. iz S., B. B. 10, OIB …, zastupanog po punomoćniku B. M. odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3258/2016-4 od 30. kolovoza 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-10001/15 od 8. srpnja 2016., u sjednici održanoj 4. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 354.036,46 kn te nadoknaditi joj parnični trošak od 12.500,00 kn.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju tuženika.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana.

 

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu 354.036,46 kn s osnova ostvarene nepripadne koristi od iznajmljivanja predmetnog poslovnog prostora u spornom razdoblju.

 

7. Uz utvrđenje da je tužiteljica u spornom razdoblju bila vlasnica predmetnog poslovnog prostora, da je tuženik bez ovlaštenja tužiteljice taj poslovni prostor dao u zakup D. B. te da je ostvario zakupninu od 354.036,46 kn, nižestupanjski sudovi prihvaćaju predmetni tužbeni zahtjev pozivajući se na pravila o stjecanju bez osnova iz čl. 1111. st. 1. i čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

 

8. Takovo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pogrešno, a radi čega je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

8.1. U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111 st. 1. ZOO. Ovo stoga što u konkretnom slučaju nije došlo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika (utuženi iznos tuženik je ostvario od D. B.).

 

8.2. U konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni odredbe čl. 1120. ZOO. Ovo stoga što predmetni poslovni prostor nije promijenio identitet, a niti je uništen te ga je bilo moguće predati u posjed vlasniku (tužiteljici).

 

8.3. Sporni odnos među strankama valja razmotriti u svjetlu odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 - dalje: ZVDSP), koja glasi:

              "Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svoga posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario".

 

8.4. Kada je tuženik znao da predmetni poslovni prostor ne pripada njemu, a niti njegovu sinu (prije sklapanja predmetnog ugovora o zakupu raskinut je ugovor o zakupu istog poslovnog prostora sklopljen između sina tuženika kao zakupca i Grada S. kao zakupodavca, a Grad S. je prestao teretiti sina tuženika za zakupninu) te kada je on sklopio predmetni ugovor o zakupu (bez ovlaštenja tužiteljice) onda je on postupio kao nepošten samostalni posjednik predmetnog poslovnog prostora (čl. 11. st. 1. i čl. 10. st. 3. ZVDSP), a uslijed čega je u obvezi tužiteljici naknaditi koristi ostvarene u vidu zakupnine.

 

9. Dakle i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo je odlučiti o tužbenom zahtjevu na isti način kako su odlučili nižestupanjski sudovi.

 

10. Nije u pravu tuženik kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju. Tako drugostupanjski sud na jasan način ukazuje na dokaze kojima je utvrđena visina ostvarene koristi tuženika.

 

10.1. Kako kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te kroz ostale revizijske navode tuženik pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, ovdje je za ukazati na slijedeće. Riječ je o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude i iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga  pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tuženika nisu uzeti u razmatranje.

 

11. S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 393 ZPP predmetnu reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 4. svibnja 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v.r.