Broj: Gž-2828/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji pojedincu Ingrid Bučković, u pravnoj stvari tužitelja P. d.o.o. K., OIB: ...., zastupan po punomoćnici I. Z., odvjetnici iz K., protiv tuženika Z. G. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku iz K., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika podnesenu protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Povrv-430/2016-10 od 28. rujna 2017., 12. lipnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana  i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Povrv-430/2016-10 od 28. rujna 2017.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točci 1. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika N. B. M. iz K., poslovni broj Ovrv-498/2016 od 15. travnja 2016.godine u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.100,00 kuna sa zateznim kamatama pobliže navedenim citiranom točkom izrekom, kao i u dijelu kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 172,98 kuna sa zateznim kamatama od 15. travnja 2016.godine do isplate. Točkom 2. izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u preostalom dijelu. Točkom 3. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 969,38 kn.

Tuženik sadržajno podnosi žalbu protiv točke 1. i 3. izreke prvostupanjske presude iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 , 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

              U žalbi se poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama, a one koji su navedeni da su nejasni i proturječni, odnosno da nije odlučio o tuženikovom prigovoru ništetnosti Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja na području grada K. (dalja: Odluka). Također, osporava pravilnost primjene materijalnog prava glede prigovora zastare ističući da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 228. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

              Odgovor  na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.000,00 kn na ime dnevnih parkirnih karti izdanih za korištenje javnog parkirališta na području Grada K. u razdoblju od 20. listopada 2010. do 27. listopada 2015..

Suprotno žalbenim navodima, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP-a, budući da je izreka presude jasna i neproturječna te da su o odlučnim činjenicama navedeni jasni i neproturječni razlozi, između ostalog i u odnosu na prigovor ništetnost Odluke, a niti o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi  o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u svezi čl. 467. st. 1. ZPP-a na postojanje ostalih apsolutno bitnih povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9. i 10. ZPP-a , nije utvrđeno da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih procesnih povreda.

Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da je u utuženom periodu izdano ukupno trideset i devet dnevnih parkirnih  karti za vozilo reg. oznake..., koje je nesporno u vlasništvu tuženika.

Imajući u vidu vrijeme dospijeća dnevnih parkirnih karti i vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 225. ZOO-a, zauzima stav da je potraživanje tužitelja za dnevne parkirne karte dospjele do 15. travnja 2011. u zastari, dok za preostali dio potraživanja koje se odnosi na trideset i dvije parkirne karte zauzima stav da nije nastupila zastara, s time da u odnosu na dnevnu parkirnu kartu izdanu 7. listopada 2011. zaključuje da tužitelj nije dokazao osnovanost svoga potraživanja.

Nadalje, stav je prvostupanjskog suda da je tuženik parkiranjem vozila sklopio sa tužiteljem ugovor o korištenju javnog parkirališta  s naplatom i prihvatio uvjete propisane Odlukom, pri čemu je stava da odredba Odluke prema kojoj se naplaćuje dnevna parkirna karta za slučaj kada parkiranje nije plaćeno, nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, niti načelu jednakosti činidbi, odnosno nije ništetna.

Imajući u vidu cijenu dnevne parkirne karte u iznosu od 100,00 kn odnosno da prema izvatku iz poslovnih knjiga tužitelja proizlazi obveza tuženika na plaćanje trideset i jedne dnevne parkirne karte u iznosu od ukupno 3.100,00 kn, prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 15., 20. i 22. Odluke prihvaća tužbeni zahtjev u navedenom iznosu, dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 29. st. 2.    ZOO-a.

Odluku o troškovima ovršnog i parničnog postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa).

Neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane presude.

Naime, suprotno žalbenim navodima, pravilan je stav prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a, budući da za naplatu tražbine dnevnih parkirnih karti relevantnim zakonskim odredbama nije propisan poseban rok zastare. Pri tome, neosnovana je tvrdnja tuženika da se radi o  ugovoru o prometu usluga na koji se primjenjuje trogodišnji rok zastare sukladno odredbi čl. 228. st. 1. ZOO-a, to iz razloga jer je citiranom odredbom uređen zastarni rok za tražbine proizašle iz trgovačkih ugovora, a prema odredbi čl. 14. st.2. ZOO-a kojom je uređen pojam trgovačkog ugovora, da bi se neki ugovor smatrao trgovačkim ugovorom potrebno je da su obje stranke ugovora trgovci, što u konkretnom slučaju tuženik nesporno nije, pa se ne radi o trgovačkom ugovoru, slijedom čega se na sporni pravni odnos ne primjenjuje trogodišnji zastrani rok propisan za potraživanja iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga.

Također, tuženik se žalbom neosnovano poziva na ništetnost Odluke, budući da ne bi proizlazilo da je odredba Odluke glede korištenja dnevne parkirališne karte nepoštena (čl. 15.), odnosno da bi citirana odredba Odluke bila protivna načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti stranaka te kao takva ništetna. Naime, sukladno odredbi čl. 296 st. 2. ZOO-a prilikom ocjene je li određena odredba općih uvjeta ugovora ništetna, treba uzeti u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravnu narav ugovora, vrstu robe ili usluge koja je objekt činidbe te ostale odredbe ugovora. U konkretnom slučaju, tuženik je parkiranjem vozila na javnom parkiralištu s naplatom pristao na sklapanje ugovora o korištenju javnog parkirališta s naplatom, s time da je imao mogućnost plaćanja parkiranja za određeno vrijeme kroz koje je namjeravao koristiti javno parkiralište, koju mogućnost međutim nije iskoristio pa je  time pristao na plaćanje dnevne parkirališne karte, slijedom čega naplata iste nije nepravična i previše stroga prema tuženiku kao korisniku parkirališta.

Stoga je prvostupanjski sud, pri utvrđenju da je vozilo tuženika bilo parkirano na javnom parkiralištu s naplatom u ukupno trideset i jedan navrata, za što nije plaćena izdana dnevna parkirna karta, pravilno pozivom na odredbe čl.15., 20. i 22. Odluke obvezao tuženika na isplatu izdanih dnevnih karti dospjelih nakon 15. travnja 2011., u visini od po 100,00 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 3.100,00 kn, koja visina među strankama nije niti sporna, sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a od dospijeća utuženih računa do isplate, po stopi određenoj st. 2. istoga članka.

Odluka prvostupanjskog suda o troškovima ovršnog i parničnog postupka zasniva se na pravilnoj primjeni materijalnog prava iz odredbe čl. 14. st. 4. OZ-a te čl. 154.st. 2. ZPP-a, visina kojih troškova je odmjerena u skladu sa čl. 155. ZPP-a i Tarifom.

Iz navedenih razloga valjalo je pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci.

              Prvostupanjska presuda u točci 2. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 12. lipnja 2018.