- 1 -              Rev 2974/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2974/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. G. iz O., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. K. odvjetnik u O., protiv tuženice S. M. iz O., OIB ..., koju zastupa punomoćnik D. Z. odvjetnik u O., radi stjecanja bez osnove odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1485/16-2 od 21. srpnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-542/14-35 od 12. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužene kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

 

"I/ Nalaže se tuženoj S. M. iz O. da tužitelju Z. G. iz O. temeljem stjecanja bez osnove za razdoblje od 1. prosinca 2012. godine do 31. travnja 2016. godine isplati svakomjesečni iznos od 333,33 kn, što ukupno iznosi 13.666,53 kn (trinaesttisućašeststotinašezdesetšestkunaipedesettrilipe) sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje od 1. prosinca 2012. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na svakomjesečni iznos od 333,33 kn teče od svakog 10. u mjesecu za tekući mjesec do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

II/ U preostalom iznosu za razdoblje od 15. rujna 2010. pa do 29. studenoga 2012. godine, tužbeni zahtjev se u cijelosti odbija, dok se za razdoblje od 1. prosinca 2012. pa do 31. travnja 2016. godine odbija u preostalom mjesečnom iznosu od 666,67 kn, odnosno ukupno 27.333,47 kn.

 

III/ Nalaže se tužitelju da tuženici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.562,00 kn, u roku od 15 dana."

 

2.Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužena na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, te preinači pobijanu odluku.

 

4.Na reviziju nije odgovoreno.

 

5.Revizija tužene nije osnovana.

 

6.Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP, ispitana samo u dijelu kojem je tužena pobija revizijom i samo zbog naznačenog pravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je reviziju tuženik podnio.

 

7.Predmet spora jest zahtjev tužitelja da mu tužena isplati na temelju stjecanja bez osnova iznos od 29.150,00 kuna na ime najamnine za razdoblje od 15. rujna 2010. do podnošenja tužbe, a kasnije mjesečno iznos od 1.100,00 kuna i to za korištenje ½ dijela nekretnine u njegovom suvlasništvu.

 

8.U postupku pred nižestupanjskim sudovima su utvrđene sljedeće odlučne činjenice:

- da su tužitelj i tužena bivši bračni drugovi,

- da je tužitelj iselio iz zajedničke kuće u O. u rujnu 2010.,

- da je kuća suvlasništvo svake stranke u ½ dijela,

- da su u kući ostali živjeti tužena i njihovo dvoje djece,

- da su stranke dogovorile da će kuću prodati, te potom podijeliti kupoprodajnu cijenu,

- da kuća predstavlja jednu cjelinu, te je tužena koristila cijelu nekretninu koja uključuje i tužiteljev suvlasnički dio,

- da se do srpnja 2012. tužitelj nije protivio da tužena koristi cijelu nekretninu.

 

9.Nižestupanjski sudovi djelomično su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da obzirom su u predmetnoj kući ostala živjeti i tužiteljeva djeca, tužitelju pripada na temelju odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) 1/3 iznosa najamnine i to od dana podnošenja predmetne tužbe pa do 30. travnja 2016.

 

10.Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. toga Zakona, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova; 2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem; 3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje zbog zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

11.Tužena je revizijom osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude te je naznačila materijalnopravno pitanje:

 

„Može li u predmetnom slučaju doći do primjene institut stjecanja bez osnove?“

 

11.1.Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja tužena navodi da o tom pitanju postoji različita praksa nižestupanjskih sudova (odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1860/15 od 30. svibnja 2016., i Gž-1594/15 od 21. prosinca 2015.).

 

12.Vijeće revizijskog suda je ocijenilo da se radi o važnom pravnom pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, te o kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 1. ožujka 2021.

 

13.Naime, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 1. ožujka 2021. zauzeto je pravno shvaćanje:

 

„U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP.“

„U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tuženom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

14.Dakle, prema pravnom shvaćanju ovoga suda drugostupanjski sud je pogrešno u predmetnoj pravnoj stvari primijenio odredbu čl. 1111. ZOO umjesto čl. 164. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZVDSP).

 

15.Odredba čl. 164. ZVDSP glasi kako slijedi:

 

„1) Pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

(2) Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

(3) Nije koristan trošak onaj kojim je pošteni posjednik promijenio namjenu stvari, ako to vlasniku nije korisno.

(4) Za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošteni posjednik zahtijevati naknadu, ali ako mu ona ne bude ponuđena, može prije nego što vrati stvar odvojiti i sebi uzeti ono što joj je tim troškovima dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari.

(5) Vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži.

(6) Troškovi, kao i vrijednost plodova, obračunavaju se prema cijenama kad ih se naknađuje.

(7) Pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari.“

 

15.1. Odredbom čl. 165. ZVDSP ZOO propisano je:

„(1) Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

(2) Vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. ovoga članka zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana.

(3) Nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku; to mu pravo zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari.

(4) Nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode.

(5) Ono što je posjednik dodao, učinivši troškove koji mu se ne naknađuju, ovlašten je odvojiti i sebi uzeti, ali jedino ako to može učiniti bez oštećenja same stvari.

(6) Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“

 

16. Obzirom na navedeno pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 1. ožujka 2021. te na odredbe čl. 164. i čl. 165. ZVDSP tužitelju pripada naknada za to što je tužena upotrebljavala i dio nekretnine koji je u suvlasništvu tužitelja i to od dana utuženja kako su pravilno odlučili i nižestupanjski sudovi.

 

17.Slijedom navedenog pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, te je stoga revizija tužene neosnovana pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 4. svibnja 2021.