Broj: Gž-1118/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić, predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Srečec-Fletko, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. M. iz Z., (OIB: ...), zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. i partneri iz R., protiv tuženika 1. M. M. (OIB: ...), 2. N. M. (OIB: ...) i 3. B. M. (OIB: ...), svi iz R., zastupani po punomoćniku M. Z., odvjetniku iz R., radi utvrđenja ništetnosti, rješavajući žalbe tužiteljice podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1100/16 od 28. ožujka 2017. i rješenja istog suda pod poslovnim brojem P-1100/16 od 14. travnja 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 14. lipnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

              1. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1100/16 od 28. ožujka 2017.

              2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1100/16 od 14. travnja 2017.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je pod točkom 1. izreke tražila da se utvrdi da je ništetan ugovor o darovanju koji je zaključen između 1.-tuženika i 2.-tužene dana 14. studenog 2006. a koji je ovjeren kod javnog bilježnika V. Ć. iz R. pod poslovnim brojem OV-24788/06, OV-24789/06 u dijelu u kojem se prenosi ½ dijela vlasništva nekretnine upisane kao k.č. 968/1 kuća i gospodarska zgrada, dvorište i pašnjak zk.ul. 750 k.o. Z..

              Zatim je odbijen tužbeni zahtjev označen pod točkom 2. kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o zajmu koji je zaključen između 1.-tuženika kao zajmoprimca i 2. i 3.-tuženih kao zajmodavaca dana 14. studenog 2006. a ovjeren kod javnog bilježnika V. Ć. pod poslovnim brojem OV-24785/06, OV-24786/06 i OV-24787/06 u dijelu u kojem se zasniva založno pravo radi osiguranja isplate iznosa od 160.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna i troškova na 1/2 dijela vlasništva nekretnine koja je u zemljišnim knjigama upisana kao k.č. 968/1 kuća i gospodarska zgrada upisana u zk.ul. 750 k.o. Z. te da se ovlasti tužiteljica da temeljem presude zemljišnoknjižnom sudu podnese prijedlog i ishodi brisanje založnog prava u odnosu na ½ opisane nekretnine.

              Također je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice označen pod točkom 3. da se utvrdi da je 3.-tuženik suvlasnik u ½ navedenih nekretnina pa da je tužiteljica ovlaštena temeljem presude ishoditi upis prava vlasništva u ½ predmetne nekretnine u korist 3.-tuženika te je u točki 4. također odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se naloži tuženima da tužiteljici nadoknade troškove parničnog postupka.

              Rješenjem suda prvog stupnja od 14. travnja 2017. naloženo je tužiteljici da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.687,50 kn u roku od 15 dana.

              Protiv citirane presude žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice i da joj tuženici nadoknade troškove parničnog postupka uključujući i troškove žalbe.

Protiv citiranog rješenja žalbu podnosi tužiteljica zbog pogrešne odluke o troškovima parničnog postupka predlažući da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati istom sudu na ponovan postupak.

U odgovoru na žalbu tužiteljice podnesenu protiv presude tuženi u cijelosti osporavaju navode iz žalbe predlažući da se ista odbije kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

Žalbe nisu osnovane.

Iz sadržaja tužbe tužiteljice proizlazi da prema 3.-tuženiku ima potraživanje u iznosu od 128.000,00 kn a što je utvrđeno ovršnom ispravom i ugovorom o hipotekarnom kreditu koji je zaključen između 3.-tuženika i P. B. d.d. Z. i izjave o prijenosu tražbine i sporednih potraživanja i ustupa potraživanja tužiteljici, da su 2. i 3.-tuženi kupili 11. siječnja 2005. nekretninu na k.č. 968/1 kuća i gospodarska zgrada, dvorište i pašnjak upisan u zk.ul. 750 k.o. Z. i da navedena nekretnina predstavlja bračnu stečevinu sukladno čl. 249. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07; dalje ObZ/03) iako je bila upisana kao vlasništvo 2.-tužene. Nadalje navodi da je 2.-tužena predmetnom nekretninom raspolagala na način da je zaključila ugovor o darovanju 14. studenog 2006. u korist 1.-tuženika, dakle da je raspolagala i sa nekretninom koja je u suvlasništvu 3.-tuženika u ½ dijela pa da je u tom dijelu ugovor o darovanju ništavan i da ne proizvodi pravne učinke. Predložila je da se utvrdi da je ništav ugovor o darovanju i ugovor o zajmu kojim je zasnovano založno pravo od 14. studenog 2006. u ½ dijela na predmetnoj nekretnini te da se utvrdi da je 3.-tuženik suvlasnik ½ predmetne nekretnine.

Sud prvog stupnja navodi da je u odluci ovog suda pod poslovnim brojem Gž-1929/11 izraženo shvaćanje da je tužiteljica s obzirom na opisane činjenične navode iz tužbe zainteresirana osoba koja u smislu čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 535/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) legitimirana podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovora te da je tužiteljica dokazala postojanje novčane tražbine prema 3.-tuženiku u iznosu od 128.000,00 kn na temelju izjave o prijenosu tražbine i sporednih prava kojom je P. B. d.d. Z. ustupila navedeno potraživanje tužiteljici a koje potraživanje je tužiteljica umjesto 3.-tuženika isplatila P. B..

              Nadalje navodi sud prvog stupnja da tužiteljica ima pravni interes na utvrđenje da je tuženik suvlasnik u ½ dijela predmetne nekretnine u okviru odredbe čl. 64. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) jer da prema citiranoj zakonskoj odredbi pravo zahtijevati da se zajedničko vlasništvo podijeli određivanjem koliki suvlasnički dio pripada određenom zajedničaru na ime njegovog udjela u zajedničkom vlasništvu imaju vjerovnici glede udjela njihova dužnika kao i svatko glede udjela bilo kojeg od zajedničara ako za to ima pravni interes. Stoga budući da tužiteljica tvrdi da je 3.-tuženik njezin dužnik i da je predmetna nekretnina zajedničko vlasništvo 2. i 3.-tuženih jer je stečena radom tijekom trajanja bračne zajednice a tužiteljica traži da se utvrdi udio 3.-tuženika u toj imovini podjelom zajedničkog vlasništva određivanjem prava suvlasništva 3.-tuženika u ½ dijela. 

              Sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz 2.-tužene da je krajem 2005. darovala 1.-tuženiku sinu koji je tada imao 20 godina predmetnu nekretninu te da je nakon savjeta sa odvjetnikom zaključen ugovor o zajmu 2. i 3.-tuženih sa 1.-tuženikom koji je fiktivan jer da nisu dali nikakav zajam.

              Stoga sud prvog stupnja utvrđuje da navedeni ugovor o zajmu koji je zaključen između 2. i 3.-tuženika kao zajmodavatelja i 1.-tuženika kao zajmoprimca koji je ovjeren kod javnog bilježnika je prividan ugovor i da kao takav ne proizvodi pravni učinak, da on nije niti nastao pa da se stoga ne može niti utvrđivati da je ništav a što da je izraženo stajalište u prethodnoj ukidnoj odluci ovog suda pod poslovnim brojem Gž-1928/11.

              Sud prvog stupnja nadalje navodi da je tužiteljica u činjeničnim navodima u tužbi i tijekom postupka istakla da su razlozi ništetnosti navedenih pravnih poslova izbjegavanje obaveze 3.-tuženika prema tužiteljici te da je prema uputi ovog suda pod poslovnim brojem Gž-1928/11 trebalo utvrditi da li je predmetna nekretnina bračna stečevina 2. i 3.-tuženika koja je stečena njihovim radom tijekom trajanja bračne zajednice pa stoga ocjenjujući priloženu dokumentaciju i iskaze stranaka utvrđuje da se radi o posebnoj imovini 2.-tužene a ne o zajedničkoj imovini 2. i 3.-tuženika. Navodi da prihvaća iskaz 2.-tužene da je imala posebnu imovinu koju je unijela u brak sa 3.-tuženikom jer da je od 1979. do 1984. radila u Njemačkoj i da je skupila ušteđevinu od 105.000,00 DEM, da je nakon zaključenja braka kupljen građevinski teren u S. čiju kupovinu su bračni drugovi snosili u jednakim dijelovima, da je izgrađena kuća koja je prodana i da je kupovnina podijeljena na jednake dijelove, da je kasnije kupljen građevinski teren na kojem je izgrađena stambena zgrada sa šest stanova s time da su svakom od supružnika pripala po tri stana, da je zgrada prodana i da su 2.-tužena iz kupoprodajne cijene od tri stana koji su bili u njezinom vlasništvu kao i novčanim sredstvima 1.-tuženika kupili predmetnu nekretninu koju je ona darovala 1.-tuženiku.

Stoga sud prvog stupnja odbija u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovani te rješenjem od 14. travnja 2017. odlučuje o troškovima parničnog postupka pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a pa nalaže tužiteljici da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.687,50 kn u roku od 15 dana navodeći da se trošak odnosi na zastupanje punomoćnika tuženih koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14 i 118/14; dalje Tarifa)   te da ukupan trošak iznosi 14.687,50 kn.

Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da predmetna kuća nije zajednički stečena imovina u braku već da posebna imovina 2.-tužene te da je ista imala pravo raspolagati predmetnom nekretninom.

Naime, iz dokaznog postupka proizlazi da su stranke zaključile brak 1984. i da je predmetna kuća kupljena tijekom 2005. i to od zajedničkih stečenih sredstava tijekom braka pa budući da je predmetna kuća kupljena za vrijeme važenja ObZ-a primjenjuju se odredbe tog Zakona te je u odredbi čl. 249. ObZ propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nije drugačije ugovoreno a prema čl. 248. ObZ-a bračna stečevina je ona koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne imovine, ako nisu drugačije ugovorili.

Stoga proizlazi da je tužiteljica tijekom postupka dokazala da je navedena nekretnina kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice i da nije posebna imovina 2.-tužene stečena jednim od osnova iz čl. 253. ObZ-a da se radi o imovini koja je postojala u vrijeme zaključenja braka i da ju je jedan bračni drug stekao na pravnom temelju različitom od one propisane u čl. 248. ObZ-a (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.).

Drugotuženik i 3.-tuženik nisu dokazali tvrdnje da je 2.-tužena u vrijeme zaključenja braka imala posebnu imovinu bilo u pogledu ušteđevine i nasljedstva niti da su se bračni drugovi dogovorili za vrijeme trajanja braka da njihove zarade budu posebna imovina.

Međutim, sve izložene činjenice i utvrđenja od strane ovog suda ne daju osnove tužiteljici da se utvrdi da je ništav ugovor o darovanju jer kako je izloženo bračni drugovi su bili suvlasnici na predmetnoj nekretnini te raspolaganje ½ dijela od strane 2.-tužene suvlasničkim dijelom 3.-tuženika ne dovodi do ništavosti ugovora o darovanju od 14. studenog 2006. jer odredbama ObZ-a nije propisano da bi takvo raspolaganje suvlasničkim dijelom drugog bračnog druga bilo zabranjeno kako je bilo propisano u čl. 277. st. 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" 11/78, 45/89 i 59/90) na način da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga optereti pravnim poslovima među živima.

Kako se u prema odredbama ObZ-a bračni drugovi suvlasnici na bračnoj stečevini, a ugovor o raspolaganju tuđom nekretninom nije ništav pravni posao, pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ustavnosti predmetnog ugovora (isto pravno shvaćanje u odluci ovog suda pod posl.br. Gž-1449/2011).

Isto tako ugovor o darovanju i raspolaganje tuđom nekretninom kojem je 2.-tužena darovala nekretninu 1.-tuženiku nije ništav pravni posao niti je protivan moralu (čl. 322. st. 1. ZOO-a) iz tih razloga.

Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da ima tražbinu koja je dospjela za isplatu i da su zaključeni navedeni pravni poslovi upravo iz razloga da se izbjegne tražbina prema tužiteljici što bi ukazivalo sadržajno na pobijanje dužnikovih pravnih radnji međutim u ovom postupku takav tužbeni zahtjev nije podnesen.

              Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ništavan ugovor o zajmu koji je zaključen između tuženik pravilno utvrđujući da se radi o prividnom ugovoru koji sukladno odredbi čl. 285. st. 1. ZOO-a ne proizvodi pravni učinak, pa se stoga takav ugovor nije ni nastao pa se stoga ne može niti utvrditi ništetnim.

              S obzirom na izloženo nisu bile ni ispunjene niti zakonske pretpostavke da se prihvati tužbeni zahtjev da je 3.-tuženik suvlasnik u 1/2 predmetne nekretnine jer je predmetna nekretnina ugovorom o darovanju uknjižena u korist 1.-tuženika pa budući da nisu ispunjene zakonske pretpostavke da se utvrdi ništavim ugovor o darovanju upis 1.-tuženika je pravno valjan na predmetnoj nekretnini.

Isto tako neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka i da troškovi nisu određeni sukladno čl. 156. ZPP. Ovo iz razloga što se odluka o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tužiteljica dužna nadoknaditi troškove parničnog postupka tuženicima jer nije uspjela u ovom postupku, a koji su odmjereni sukladno važećoj Tarifi a nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu odredbe čl. 156. ZPP-a da jedna stranka neovisno o ishodu parnice nadoknadi protustranci troškove koje je prouzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio, te tužiteljica u žalbi ne navodi konkretno koji troškovi nisu određeni sukladno čl. 156. ZPP-a.

Slijedom obrazloženog žalbe tužiteljice protiv presude i rješenja kao neosnovane je trebalo odbiti, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 2. i 380. t. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude i izreke rješenja.

Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspjela u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 2. izreke ove presude.

U Rijeci 14. lipnja 2018.