Broj: Gž-1144/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika Đ. Š. iz F., A. S. 8, OIB: …, protiv tuženika - protutužitelja J. O. G. iz Š., A., D. 134, 45341 L., radi predaje u posjed i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja - protutuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj P-864/12 od 28. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 4. srpnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj P-864/12 od 28. srpnja 2016. tako da se sudi:

 

1. Nalaže se tuženiku - protutužitelju J. O. G., A., D. 134, 45341 L., Š., da preda u posjed tužitelju - protutuženiku Đ. Š. iz F., A. S. 8 dio nekretnine čest. zgr. 86 k.o. F., upisana u z.k. ul. 161 k.o. F., uz oznaku zemljišta „zgrada“ i to zapadni dio te nekretnine koji je u preglednoj skici elaborata mjerničnog vještačenja br. 37/2014 od 18. listopada 2014. mjerničkog vještaka K. H. označen crvenom bojom, a koji elaborat mjerničkog vještačenja prileži spisu Općinskog suda u Puli-Pola broj P-864/12 i sastavni je dio presude, u roku od 15 dana.

2. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja J. O. G. koji glasi:

"Utvrđuje se da su tuženik - protutužitelj i njegov pravni prednik dosjelošću stekli pravo vlasništva na dijelu nekretnine u vlasništvu protutuženika čest. zgr. 86. k.o. F. i to zapadni dio nekretnine u prizemlju, a koji dio je u preglednoj skici elaborata mjerničkog vještačenja br. 37/2014 od 18. listopada 2014. vještaka K. H. označen crvenom bojom, kao i dio označen žutom bojom u cijeloj visini zgrade čest. zgr. 85 k.o. F., a koji je elaborat sastavni dio ove presude, te je tužitelj - protutuženik dužan dopustiti izradu parcelacionog elaborata radi izdvajanja predmetnog dijela čestice čest. zgr. 86 k.o. F. i pripajanja čest. zgr. 85 k.o. F., te nakon toga izdati tabularnu ispravu radi uknjižbe navedenog dijela čestice, jer će u protivnom ova presuda zamijeniti suglasnost za cijepanje čestice i izradu elaborata, kao i tabularnu ispravu, sve u roku od 15 dana."

 

3. Nalaže se tuženiku - protutužitelju J. O. G. da tužitelju -protutuženiku Đ. Š. naknadi parnični trošak u iznosu od 21.647,50  kn, u roku od 15 dana, dok se preko iznosa od 21.647,50 kn zahtjev za naknadom parničnog troška tužitelja - protutuženika odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

»I U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

„Nalaže se tuženiku-protutužitelju J. O. G., A., D. 134, 45341 L., Š., da preda u posjed tužitelju-protutuženiku Đ. Š. iz F., A. S. 8 dio nekretnine k.č. 86/ZGR. k.o. F., upisana u z.k. ul. 161 k.o. F., uz oznaku zemljišta „zgrada“ i to zapadni dio te nekretnine koji je u preglednoj skici Elaborata mjerničnog vještačenja br. 37/2014 od 18.10.2014.godine mjerničkog vještaka K. H. označen crvenom bojom, a koji Elaborat mjerničkog vještačenja prileži spisu Općinskog suda u Puli-Pola broj P-864/12 i sastavni je dio ove presude, u roku od 15 dana.“

II U cijelosti se prihvaća protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da su tuženik-protutužitelj i njegov pravni prednik dosjelošću stekli pravo vlasništva na djelu nekretnine u vlasništvu protutuženika kč. br.86. ZGR. k.o. F. i to zapadni dio nekretnine u prizemlju, a koji dio je u preglednoj skici elaborata mjerničkog vještačenja br. 37/2014 od 18.10.2014. godine vještaka K. H. oznčen crvenom bojom kao i dio označen žutom bojom u cijeloj visini zgrade k.č. br. 85/ZGR k.o. F., a koji je elaborat sastavni dio ove presude, te je tužitelj-protutuženik dužan dopustiti izradu parcelacionog elaborata radi izdvajanja predmetnog dijela čestice kč. br. 86/ZGR. k.o. F. i pripajanja kč.br. 85/ZGR. k.o. F., te nakon toga izdati tabularnu ispravu radi uknjižbe navedenog dijela čestice, jer će u protivnom ova presuda zamijeniti i suglasnost za cijepanje čestice i izradu elaborata kao i tabularnu ispravu, sve u roku od 15 dana.“

III  Nalaže se tužitelju-protutuženiku da tuženiku-protutužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 11.537,50 kuna, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tuženik-protutužitelj odbija.

IV Odbija se tužitelj-protutuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.«

Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi ističe da je upisan kao vlasnik čest. zgr. 86 k.o. F. pa da je protiv tuženika ustao tužbom kojom traži u predaju u posjed dio navedene nekretnine koju tuženik drži u posjedu na način da je na tom dijelu nelegalno dogradio kupaonicu i WC u prizemlju objekta, a riječ je o kućama u nizu, tuženik da je vlasnik susjedne čest. zgr. 85 k.o. F.. Tome se tuženik usprotivio smatrajući da je na navedenom dijelu pravo vlasništva stekao dosjelošću budući da je njegov prednik M. M. dugogodišnji pošteni posjednik tog dograđenog dijela te da njegov prednik taj dio nije dogradio već da je to tako bilo napravljeno izvorno od kada postoji objekt. Tužitelj je ovu tvrdnju tuženika osporio time što je M. M. negdje u drugoj polovici 70-ih godina prošlog stoljeća iskoristio činjenicu što je tužiteljeva nekretnina tada bila napušteni i u naravi derutni objekt u vlasništvu tadašnje Općine Pula (radilo se o tzv. optantskoj imovini koja je po samom zakonu postala društveno vlasništvo s pravom korištenja jedince lokalne samouprave), probio pregradni zid između dva objekta i dogradio u prizemlju kupaonicu i WC što nije bilo moguće vidjeti s vanjske strane pa na to nitko iz Općine Pula nije reagirao, a sporna dogradnja postala je vidljiva 2004. kada je srušena cijela  čest. zgr. 86 k.o. F.. Stoga da prednik tuženika nije bio pošteni posjednik već uzurpator koji je znao da ulazi u tuđe vlasništvo radi čega se njegovo vrijeme posjedovanja ne može tuženiku uračunati u rok dosjelosti. Zbog toga da se u činjeničnom smislu ova parnica svela na samo jedno jedino sporno činjenično pitanje tj. da li je riječ o izvornoj gradnji ili uzurpaciji. U suštini spor se vodio oko vremena gradnje, a obrazloženje prvostupanjskog suda u suprotnosti je s iskazima svjedoka S. B., F. T., D. T., F. V., M. B. i M. B., a koja je predložena po tuženiku. Svi ti svjedoci suglasno iskazuju oko slijedećih ključnih činjenica: da je riječ o dogradnji, da se prije nastanka te dogradnje na sporni prostor ulazilo kroz vrata na nekretnini tužitelja, a ne tuženika te je taj prostor korišten za držanje mreža, a potom kao kantina za prodaju vina, da tijekom 50 i 60-ih godina nije bilo fizičke komunikacije (otvora u zidu) kroz koju bi se moglo iz nekretnine tuženika ući u sporni prostor, da M. M. do 1969. nije imao kupaonicu u kući i nije imao WC na današnjoj lokaciji već da je samo imao WC i lavandin ispod stepenica, a u svojoj nekretnini da je iza 1975. M. M. angažirao ljude da izvode građevinske radove nakon kojih ima kupaonicu na nekretnini tužitelja, WC mu više nije ispod stepenica te ima vrata u zidu kroz koja može iz svoje kuće ulaziti u dio nekretnine tužitelja gdje je nekada bila kantina. Pored ovakvih iskaza svjedoka sud prvog stupnja tvrdi da su svjedoci neodređeno iskazivali o vremenu gradnje, kao i o tome da je M. M. uzurpirao dio susjedne nekretnine i da tužitelj nije dokazao da bi ovaj bio uzurpator tj. nepošteni posjednik. Ističe kako je i u ovoj fazi postupka prijeporno pitanje da li je M. M. pošten posjednik u situaciji kada tijekom 70-ih godina iznenada ima kupaonicu na nekretnini tužitelja, WC mu više nije ispod stepenica i sada iz svoje kuće ima vrata za ulaz na nekretninu tužitelja. Nakon nastanka O. F. ista se počela više brinuti o današnjoj nekretnini tužitelja te je bivša načelnica D. Š. u svom iskazu govoreći o predmetu spora isključivo koristila termin uzurpacija te je iskazivala o tome kako je Općina putem komunalnog redara tražila M. M., a kasnije i tuženika radi uklanjanja bespravne gradnje. Iz nalaza i mišljenja vještaka S. K. proizlazi da se pregledom stare žbuke može zaključiti da je predmetni zid nastao cca u periodu između 1975. do 1980. unutar gabarita tada sačuvane prvobitne zgrade. Iz fotografije zgrade tužitelja iz 1971. vidi se jedinstvenost fasade na zgradi tužitelja, nema nikakvih naznaka na fasadi da bi se iza iste nalazio prostor koji ne bi pripadao zgradi tužitelja nego je vidljiv dio koji bi pripadao zgradi tuženika koja ima različitu fasadu. Zaključak prvostupanjskog suda kako je tuženik također pošteni posjednik jer kupujući svoju nekretninu nije imao razloga sumnjati da mu ne pripada sporna kupaonica budući da je isti svoju nekretninu kupio prije rušenja zgrade tužitelja pa da isti zasigurno nije imao kod kupnje razloga posumnjati da prijeporna kupaonica nije njegovo vlasništvo, u cijelosti je netočan. Ovo stoga što je svjedokinja D. Š. iskazala da je zgrada na čest. zgr. 86 srušena 2004. dok je tuženik s M. M. sklopio Kupoprodajni ugovor 7. prosinca 2005., a uknjižio se tek 14. siječnja 2008. U pogledu zaključka prvostupanjskog suda da se na tužitelja ne primjenjuje načelo povjerenja u zemljišnu knjigu jer da je kupujući nekretninu od O. F. znao kako je sporni dio u posjedu treće osobe pa da zato nije bio u dobroj vjeri, isti je netočan jer je tuženik ne samo znao da se sporni dio nalazi u posjedu treće osobe, nego i to da se radilo o uzurpaciji budući da od rođenja živi u Fažani u blizini predmeta spora pa je u susjedstvu čuo kako je sporni dio nelegalno sagradio M. M. prodirući u njemu susjednu nekretninu. Daljnji zaključak prvostupanjskog suda kako gradnja kupaonice predstavlja veći građevinski zahvat koji traje izvjesno vrijeme pa da bi zbog toga bilo logično da svjedoci koji žive u neposrednoj blizini vide te radove također je netočan jer gradnja unutarnjeg pregradnog zida predstavlja brz i jednostavan zahvat tako da je logično da se to uoči naknadno, a ne odmah. U odnosu na tvrdnju prvostupanjskog suda kako je čest. zgr. 86 k.o. F. srušena pa da je ta nekretnina izgubila svoj raniji identitet žalitelj ističe da je cijela jezgra stare F. zaštićeno kulturno dobro pa kada Konzervatorski odjel u Puli dopušta rušenje zgrade u staroj Fažani tada nalaže rekonstrukciju isključivo u identičnim gabaritima ranijeg izvornog objekta što znači da rušenjem zgrade ona nije izgubila svoj raniji identitet jer se može i mora graditi samo nova zgrada koja je po svemu identična staroj. Ukoliko ova presuda postane pravomoćna to će imati za posljedicu da će tuženik steći i vlasništvo dijela fasade ranijeg objekta te će imati za pravnu posljedicu da se od Konzervatorskog odjela u Puli tužitelju neće dozvoli rekonstrukcija odnosno ponovna gradnja ranijeg objekta jer će se inzistirati na jedinstvenosti fasade. U pogledu toga kako vrši analizu iskaza svjedoka sud pogrešno zaključuje da neposredna saznanja ima samo svjedokinja M. K. koja je rođena 1968. pa je u razdoblju o kojem je svjedočila imala od 5-9 godina te joj sud bez obzira na iskaze svjedokinje M. B. i M. B. poklanja vjeru iako ima interes svjedočiti u korist tuženika jer su ona i njezin pok. otac M. M. prodali kuću tuženiku pa sada ona ne želi odgovarati za pravni nedostatak. Iz obrazloženja pobijane prvostupanjske presude slijedi da sud odbija tužbeni zahtjev jer da tužitelj nije dokazao vrijeme gradnje sporne kupaonice, a usvaja protutužbeni zahtjev jer da je tuženik putem svojih prednika u poštenom posjedu spornog dijela nekretnine preko 40 godina tj. dovoljno dugo za stjecanje vlasništva dosjelošću. Postavlja se pitanje kako to u situaciji kad nije dokazano vrijeme gradnje sporne kupaonice kako je onda dokazano da je tuženik u posjedu iste preko 40 godina. Riječ je o nekretnini koja je do 2006. bila u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, a ranije društvenom vlasništvu pa je rok dosjelosti u tom slučaju 40 godina te je na tuženiku teret dokaza perioda poštenog posjeda od 40 godina. Sud ne navodi koje godine je počeo teći rok od 40 godina i koje godine je isteklo tih 40 godina radi čega presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, prednik tuženika M. M., kao i tuženik još su 2004. i 2005. od strane O. F. i njihovog komunalnog redara upozoravani na bespravnost gradnje sporne kupaonice, tužitelj je 2006. godine kad je kupio ovu nekretninu pismeno upozorio tuženika da ukloni kupaonicu s njegove nekretnine dok je tužba podnijeta 2012. što znači da je tuženiku, čak i da je kojim slučajem bio pošten posjednik, to poštenje prestalo 2004. ili najkasnije 2012., odnosno, da je na tuženiku teret dokaza da je u poštenom posjedu sporne kupaonice barem od 1972., a on na tu okolnost nije dao niti jedan dokaz jer svjedokinja koju je predložio M. B. tvrdi da 1969. u kući tuženika kupanice nije bilo nego samo WC ispod stepeništa, a druga svjedokinja tuženika M. K. tada je imala 4 godine. Protutužbeni zahtjev nepravilo je postavljen sa stajališta katastarskih i zemljišnoknjižnih propisa te je u suprotnosti činjeničnim navodima samog tuženika. Protutužbeni zahtjev je postavljen tako da se nalaže tužitelju trpjeti izradu parcelacionog elaborata radi izdvajanja predmetnog dijela čest. 86 k.o. Fažana i pripajanja čest. zgr. 85 k.o. F.. Ako se to tako napravi tuženik će dobiti u vlasništvo i ono što nikada nije držao u posjedu tj. prostor prvog i drugog kata u kući tužitelja koji se nalazi iznad sporne kupaonice. Stoga da je tuženik trebao zatražiti etažiranje, a ne vertikalno cijepanje jer bi samo u tom slučaju mogao eventualno tražiti izdvajanje tog "njegovog dijela prizemlja". Nema nikakvih razloga o odlučnoj činjenici zašto je sud udovoljio ovom dijelu protutužbenog zahtjeva.

U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) ističe da su žalbeni navodi neutemeljeni te predlaže da se ista odbije kao neosnovana. Tužitelj da je znao što kupuje i da postoji dio nekretnine u posjedu tuženika te je natječaj O. F. jasno govorio o posjedu treće osobe, a tužitelj je znao stanje nekretnine dugi niz godina. Prije pokretanja ovog postupka da se protiv tuženika i njegovih pravnih prednika nije vodio nikakav sudski postupak koji bi bio jedina relevantna činjenica za prekid dosjedanja. Bivša načelnica da je pokušala pomoći tužitelju u ovom sudskom postupku tvrdeći da su slali dopise putem komunalnog redara tuženika, ali o takvim dopisima nema nikakvog traga. Kupaonica da je više od 40 godina korištena na isti način od strane tuženika i njegovih pravnih prednika, vanjski zidovi površina nisu se mijenjali te su jedine preinake bile unutar kupaonice stavljanjem novih pločica i obnovom sanitarija, kao i postavljanjem krova. O. F. da nije poduzimala nikakve radnje u svezi navedene kupaonice, prozor kupaonice da je jasno vidljiv još i na fotografiji iz 1971., a svi svjedoci koje je predložio tuženik da su znali za postojanje tog prostora iako su ga mnogi uočili tek nakon rušenja susjedne zgrade i odnošenja materijala. Starost da je analizirao vještak građevinske struke dok niti jedan od svjedoka nije iskazivao o gradnji zida što dovoljno govorio o tome da su radovi izvršeni jako davno i prije ikakvih saznanja saslušanih svjedoka. O. F. od tuženika da nije tražila predaju spornog dijela te je javni natječaj bio koncipiran po principu viđeno – kupljeno. Tuženiku da je dovoljno 20 godina mirnog posjeda počevši od 8. listopada 1991. s obzirom da je 2006. tužiteljeva nekretnina prešla u vlasništvo fizičke osobe. Osim toga, rok dosjedanja mogao je teći i tijekom postojanja društvenog vlasništva na nekretninama budući da je posjed bio samostalan, neometan i savjestan te nije bilo zahtjeva trećih osoba na navedenom dijelu nekretnine. Predlaže da mu se obistini trošak sastava odgovora na žalbu.

Žalba je osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a na koju ukazuje žalba tužitelja.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba tužitelja zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

 

 

Predmet spora je:

- tužbeni zahtjev kojim se traži od tuženika da preda u posjed tužitelju dio čest. zgr. 86 k.o. Fažana upisan u zk. ulošku 161 k.o. F. i to zapadni dio te nekretnine koji je u skici elaborata mjerničkog vještačenja broj 37/14 od 18. listopada 2014. mjerničnog vještaka K. H. označen crvenom bojom i koji elaborat je sastavni dio presude te

- protutužbeni zahtjev u pravcu utvrđenja da su tuženik i njegov pravni prednik dosjelošću stekli pravo vlasništva na prijepornom dijelu čest. zgr. 85 k.o. F. označen crvenom bojom i dio označen žutom bojom u cijeloj visini čest. zgr. 85 k.o. F., kao i da je tužitelj-protutuženik dužan dopustiti izradu parcelacionog elaborata radi izdvajanja spornog dijela čest. zgr. 86 k.o. F. i pripajanju istog čest. zgr. 85 k.o. F. te izdati mu tabularnu ispravu radi uknjižbe navedenog dijela nekretnine jer će u protivnom presuda zamijeniti suglasnost za cijepanje, izradu elaborata i tabularnu ispravu.

Iz spisa predmeta proizlazi:

- da je tužitelj Đ. Š. upisan kao vlasnik za cijelo čest. zgr. 86 k.o. F. (zemljišnoknjižni izvadak na listu spisa 3),

- da je tuženik upisan kao vlasnik za cijelo čest. zgr. 85 k.o. F. (zemljišnoknjižni izvadak na listu spisa 7),

- da iz uvjerenja Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula – Pola, Klasa: 935-08/11-02/149, Ur. broj: 541-24-2/01-11-2 od 24. ožujka 2011. (list spisa 53) slijedi da je građevina evidentirana u katastarskom operatu k.o. F. oznake čest. zgr. 86 prije 15. veljače 1968., a tlocrtna površina evidentirane građevine da je iskazana u posjedovnom listu broj 4470 k.o. F. (list spisa 55) i iznosi 36 m²,

- da je tužitelj upisan kao vlasnik čest. zgr. 86 k.o. F. na temelju Ugovora o prodaji od 11. svibnja 2006. Klasa: 944-05/06-01/10 (list spisa 69-71) i potvrde od 2. lipnja 2006. (list spisa 61), a što je razvidno iz rješenja Općinskog suda u Puli poslovni broj Z-9907/06 od 26. lipnja 2006. (list spisa 60),

- da je iz Ugovora o prodaji nekretnina od 11. svibnja 2006. razvidno kako je predmetna nekretnina vlasništvo O. F. te da je po čl. 4. istog Ugovora ugovoreno da je u slučaju neovlaštenog postojanja posjeda treće osobe na nekretnini kupac dužan o svom trošku osloboditi nekretninu od stvari i osoba,

- da iz povijesti zemljišnoknjižnog upisa za čest. zgr. 85 k.o. F. (list spisa 200 i 201) slijedi da je tuženik upisan kao vlasnik na temelju Ugovora o prodaji nekretnina od 7. prosinca 2005., rješenja Ministarstva pravosuđa od 17. kolovoza 2007. i dvije izjave o istovjetnosti od 12. studenoga 2007. i to pod poslovnim brojem Z-483/08, a koji prijedlog za uknjižbu je zaprimljen dana 14. siječnja 2008.,

- da iz iskaza svjedoka S. D. na ročištu od 24. veljače 2015. (list spisa 143) proizlazi da je u F. doselio 1975., da ga je negdje 1977. gospodin M. angažirao da mu postavi pločice u kupaonici u spornoj nekretnini, gospodin M. da je tamo živio, a u nekretnini koje je sada vlasnik tužitelj da nitko nije stalno živio jer da su tamo uglavnom ribari držali mreže, da zna da je sporni dio nekretnine gdje je kupaonica dijelom izbočen i tako je to izgledalo 1976. pri čemu da nije obraćao pažnju da li je to tada novo zidano ili je bilo tako od ranije, da je stekao dojam kako ga je M. angažirao za renoviranje kupaonice koja je već postojala te da je on samo postavljao pločice na "maltu", da starih pločica nije niti bilo niti je vidio da bi bile skinute neke stare pločice, da je siguran da nije bilo pločica već da je samo ožbukano, da je sandučić za vodu postavljen kada se renovirala F., da nije obraćao pažnju na to da li je kupaonica na bilo koji način odudarala od ostatka kuće,

- da svjedok F. T. u svom iskazu (list spisa 144), između ostalog, ističe da mu je poznat predmet spora jer da oduvijek živi nedaleko od istog, da se sjeća da je M. postavljao pločice, tada se kupaonica renovirala, i ranije da je postojala kupaonica ali da je bila puno manja, da je on prilikom radova vukao vodu od kuće njegove mame do predmeta spora, da mu je teško reći koje je to godine bilo, ali kada je dovodio vodu nije bilo ovog spornog izbočenog dijela, vodu je dovodio jer su cijevi bile "gnjile", da je ranije na spornom dijelu bila jedna konoba gdje se prodavalo vino, istu da je držala M. M., u nekretninu tuženika da se uvijek ulazilo kroz kuću M., dok se u konobu koju je držala M. ulazilo kroz vrata prikazana na fotografiji na list spisa 52 koja su označena križićem, 

- da svjedok D. T. (list spisa 144) iskazuje da kada mu se pokazuje fotografija vještaka na list spisa 132 kako ta nekretnina nije oduvijek izgledala ovako kako izgleda sada jer nije postojao ovaj izbočeni dio, da je u F. od 1968. i da tada sigurno nije bilo ovog izbočenog dijela, da mu je teško reći kada je taj dio nadograđen ali da je to zasigurno bilo 1975. godine, u ovom spornom dijelu da je bila kantina koju je držala M. zv. L., da pretpostavlja da je M. dogradio ovaj sporni dio, da se u prijepornu nekretninu ulazilo na način kao što je naveo svjedok F. T.,

- da svjedok F. V. (list spisa 144) ističe kako zna što je predmet spora, izbočeni dio da nije oduvijek postojao jer je primijetio da je na dozidanom dijelu nova žbuka iako ne zna kada je to dozidano, prije puno godina da je u tom dijelu najprije neki ribar držao mreže, a poslije da je bila kantina gdje se prodavalo vino za ribare, da se u kantinu ulazilo kroz vrata o kojima su iskazivali prethodno saslušani svjedoci F. i D. T.,

- da svjedokinja M. B. (list spisa 144-145) iskazuje kako je živjela u predmetnoj nekretnini od 1956. do 1961. po dozvoli P. B., kada joj se pokazuje fotografija na list spisa 132 navodi da nekretnina nije izgledala kao što sada izgleda, da nije bilo ovog spornog izbočenog dijela niti je bilo prozora do vrata, samo da su bila vrata kroz koja se ulazilo i kuhinjski prozor koji gleda prema cesti, da na upit da li se unutra nalazila kupaonica tvrdi da je bio jedan mali zahod ispod stepenica, da nije bilo tuš kabine niti kade nego samo zahod i mali lavandin za oprati ruke, sjeća se da je na spornom dijelu bio prostor gdje su se držale mreže (pokazuje fotografiju na list spisa 52 i ulaz kao i prethodni svjedoci), da ne zna što je bilo poslije s ovom nekretninom niti od kada ona izgleda ovako, da je u svoju nekretninu ulazila kroz vrata koja i sada postoje te koja su od strane suda na fotografiji na list spisa 52 označena kružićem, a na upit da li je postojala komunikacija između prostora u kojem je ona živjela i dijela gdje je bio prostor gdje su se držale mreže tvrdi da se tuda nije moglo prolaziti već samo izvana da se moglo ući u taj prostor te da se iz prostora u kojem je ona živjela nije moglo ulaziti u prostor prema moru,

- da svjedokinja M. K. (list spisa 147-148) iskazuje da je u prijepornoj kući živjela od rođenja, sada je to kuća vlasništvo tuženika, da joj je poznato da postoji spor oko dijela gdje se nalazi kupaonica, da se ona kao malena sjeća da je kupaonica oduvijek postojala, do tog prostora da je postojao prostor koji je koristila gospođa M. zv. L. i ona je tu prodavala vino, da je vodomjer postavljen nedavno kada je O. F. svima to postavljala, dok je ormarić za struju postavila E., njezin pok. otac M. M. da je predmetnu nekretninu kupio 1966. ili 1967., ona da je rođena 1968. i da od kada se sjeća da je sporna kupaonica bila na istom mjestu gdje je i danas, da WC nikada nije bio ispod stepeništa, S. da je postavljao pločice 80-ih godina, da je otac došao s broda i odlučio napraviti kupaonicu na način da su pločice postavili na već postojeće zidove, da tada nisu rušene nikakve pregrade, da je prostor gdje je bila M. L. bio vezan uz njihovu kuću, da se iz kopije katastarskog plana vidi sporni zubi i da nitko njoj ili njezinim roditelja nije prigovarao vezano za prostor gdje je kupaonica niti su imali problema vezanih za korištenje,

- da svjedok V. K. navodi (list spisa 148) kako je živio preko puta sporne nekretnine, da je u braku sa M. K. od 1989. godine, da je prvi puta kod nje došao 1988. godine i da je tada kupaonica bila kao što je i danas, vodomjer da je uvijek bio na toj poziciji ali sa unutarnje strane, da se sjeća da se dio zgrade koji se nadovezivao na tuženikovu nekretninu negdje 90-ih godina prošlog stoljeća urušio i da se sjeća da je tada njegov punac maknuo to što se urušilo i angažirao radnika da mu betoniraju krov jer je kupaonica počela prokišnjavati, da mu nije poznato kako su predmetne nekretnine izgledale prije 1988.,

- da svjedokinja M. B. u svom iskazu (list spisa 148) ističe kako je u F. od 1969., da je poznavala M. roditelja tj. njezinog oca M. M. i majku, da je s njima bila dobra i dolazila kod njih kući, da misli da je već 1969. bila kod njih u kući, da joj je poznato kako se spor vodi oko kupaonice te na upit suda da li je kupaonica postojalo 1969. ističe da je bio WC ispod stepenica,

- da svjedok Z. M. na ročištu od 27. svibnja 2015. (l.s. 155), između ostalog, navodi da je tamo imao jednu konobu gdje je držao mreže ali da je to od sporne nekretnine udaljeno 100 m, kao i da nije točna tvrdnja svjedokinje M. K. da je u tom prostoru držao mreže, da se kao dijete sjeća M. L. koja je prodavala vino u tom prostoru, ali da se slabo sjeća kako je taj prostor izgledao, da je bio uzak, teško da se sjeća jer da je tada imao pet do šest godina,

- da svjedokinja D. Š. (l.s. 155 i 156) navodi da je ona nekadašnja načelnica O. F., da su 2004. dobili nalog od Konzervatorskog odjela za rušenje, da su na licu mjesta uočili sporni "zub" i konstatirali da se radi o uzurpaciji jer je iz dokumentacije kojom su raspolagali i uz sudjelovanje vještaka geodeta to utvrđeno, da su prije prodaje pokušali kontaktirali s vlasnikom nekretnine na kojoj je bio "zub" jer da su pretpostavljali da bi bio zainteresiran kupiti cijeli ovaj dio radi čega da su putem komunalnog redara ostavili obavijest, ali se vlasnik susjedne nekretnine nikada nije javio pa su prijepornu nekretninu dali na prodaju, da joj nije poznato kada je došlo do uzurpacije,

- da svjedok N. R. (l.s. 156 i 157), a koji je bio komunalni redar u O. F. od 2002. do 2010., iskazuje da je osobi po imenu G. ostavljao pozive u sandučić da se javi O. F. i to u više navrata tijekom 2004. i 2005., da mu je poznato da je u pitanju bila nadogradnja na drugoj nekretnini i pozive da je slao po nalogu načelnice Općine,

- da svjedokinja Z. M. na ročištu od 8. srpnja 2015. (l.s. 162 i 163) ističe kako u susjedstvu živi od 1983., tada da se već urušavala kuća na spornoj nekretnini radi čega je zvala O. da to saniraju, da tome ima desetak godina, da za "zub" misli da je nadograđen, a prije da se to nije ni moglo vidjeti,

- da tužitelj u svom stranačkom iskazu navodi (l.s. 149) kako je prijepornu nekretninu kupio na natječaju od O. F., od rođenja da živi u F., da je u natječaju stajalo da se prodaje 36 m2 nekretnine oznake čest. zgr. 86 ali da ta nekretnina nema niti 30 kvadrata te je on smatrao da je kupio i dio ispod kupaonice, da je sa suprugom koja je građevinar zaključio kako zemljište ispod kupaonice predstavlja njegovu nekretninu i da to i kupuje, da je od mještana F. doznao kako nekretnina tuženika nije oduvijek ovako izgledala i da je nakon što srušena susjedna zgrada sve to postalo vidljivo,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke K. H. od 18. listopada 2014. (l.s. 129 do 135), a na koji nije bilo nikakvih prigovora, proizlazi da se prijeporni dio nalazi na čest. zgr. 86 k.o. F., kao i da je iz fotografije koja je sastavni dio nalaza i mišljenja (l.s. 132) proizlazi kako je približna granica između čest. zgr. 86 i čest. zgr. 85 k.o. F. između ulaznih vrata kuće oznake čest. zgr. 85 k.o. F. (vlasništvo tuženika) i prozora kupaonice, poštanskog sandučića te da se proteže uz oluk koji se nalazi između prozora kupaonice te ulaznih vrata u nekretninu tuženika i

- da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke S. K. od 7. listopada 2015. (l.s. 170 do 194) slijedi da je izvršeno sondiranje zida, a da je prizemni aneks izgrađen dok je egzistirala predmetna zgrada unutar gabarita što nije bilo vidljivo izvana te da je pregledom stare žbuke i tragova zatečenih materijala (komadi opeke, drvo i kamen) vidljivo u dubini od oko 5 cm utvrdio kako je predmetni zid nastao u periodu između 1975. i 1980. unutar gabarita tada sačuvane prvobitne zgrade dok je dio vanjskog kamenog zida u kojem je ugrađeno vodomjerno okno i strujni ormarić sačuvan u svom izvornom obliku.

Pravilno je prvostupanjski sud detektirao da se tužbeni zahtjev temelji na odredbi čl. 161. st. 1. u svezi s čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - dalje ZVDSP), kao i da se protutužbeni zahtjev temelji na odredbi čl. 163. istog Zakona, tj. da tuženik, kao posjednik, odbija predaju stvari tužitelju kao njezinom vlasniku tvrdeći da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

U ovoj pravnoj stvari među strankama nije prijeporno da je tužitelj svoju nekretninu kupio od O. F., kao i da je ta nekretnina prije bila u režimu društvenog vlasništva pa je u takvoj situaciji, a s obzirom na protutužbeni zahtjev, dvojbeno od kada teče rok dosjelosti.

Prema stajalištu Vrhovnog suda RH izraženom u odluci poslovni broj Rev-3462/93 od 3. svibnja 1995., koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupnja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, broj 53/91), a to je 8. listopada 1991.,  te za dosjelost na nekretninama koje su bile u bivšem društvenom vlasništvu rok za dosjelost počinje teći tek od dana kada je stupio na snagu Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnom vlasničkopravnim odnosima pa da se vrijeme od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. ne može uračunavati kao vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u bivšem društvenom vlasništvu. Također, odlukama Ustavnog suda RH od 17. studenoga 1991. broj U-I-58/97, U-I-235/97, U-I-237/97, U-I-1053/97 i U-I-1054/97 ukinuta je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP koja je glasila da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklog prije tog dana te je u razlozima navedenim u obrazloženju odluka Ustavnog suda istaknut da je članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje ZOVO) bilo propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, da je ta odredba stavljena izvan snage čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO pa su sve nekretnine koje su do donošenja Ustava RH bile društveno vlasništvo, bez obzira na njihov status u prijelazom periodu, glede dosjelosti došle pod opći režim, a s obzirom na to da stavljanje izvan snage u konkretnom slučaju znači samo ukidanje (ex nunc), a ne i poništavanje (ex tunc), valja zaključiti da se vrijeme posjedovanja stvari u društvenom vlasništvu do 8. listopada 1991. u ovom konkretnom slučaju ne može računati u dosjelost, odnosno, da se dosjelost treba računati tek od 8. listopada 1991. Pritom valja imati u vidu i činjenicu da je u ovoj pravnoj stvari tužba podnesena 29. svibnja 2012. i da je tuženik protutužbeni zahtjev postavio prema podnesku od 23. svibnja 2015. (list spisa 150 i 151) pa je u takvoj situaciji odlučno što tada nije bila na snazi odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP.  

Dakle, potrebno je u konkretnom slučaju utvrditi da li je tuženik stekao pravo vlasništva dosjelošću sukladno odredbi čl. 159. st. 1. ZVDSP.

Odredbom čl. 18. st. 5. ZVDSP propisano je da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. st. 3. ZVDSP).

Prema recentnoj sudskoj praksi za poštenje posjeda potrebno je da je uvjerenje posjednika da je stvar koju drži njegova utemeljen na opravdanim okolnostima. Osim toga, za dobru vjeru dovoljno je da je posjednik uvjeren da stvar drži na temelju valjanog naslova, a presumpcija da je posjed pošten predstavlja oborivu presumpciju što znači da se nepoštenje posjeda mora dokazati.

U konkretnom slučaju, iz odgovora na tužbu tuženika od 6. ožujka 2013. (list spisa 38-39), proizlazi kako tuženik navodi da nije prijeporno da je tužitelj vlasnik čest. zgr. 86 k.o. F., a da je tuženik vlasnik čest. zgr. 85 k.o. F..

Iz nalaza i mišljenja vještaka mjerničke struke K. H. od 18. listopada 2014. (list spisa 129-136), proizlazi da se sporni dio nekretnine nalazi na čest. zgr. 86. k.o. F. i da je označen crvenom bojom, dok je iz foto dokumentacije (list spisa 132) razvidno kako je približna granica između tih dviju nekretnina prema kopiji katastarskog plana između prozora, ormarića za struju i vodomjera te da ide linijom oluka koji se nalazi između prozora spornog kupatila i ulaznih vrata u nekretninu tuženika.

Također, iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke S. K. od 7. studenog 2015. (list spisa 171-195) proizlazi da je, između ostalog, sondiranjem zida utvrđeno da je izgradnja prizemnog aneksa nastala dok je egzistirala predmetna zgrada unutar njenih gabarita, što da nije bilo vidljivo izvana, kao i da je pregledom stare žbuke i tragova zatečenih materijala zaključiti kako je prijeporni zid nastao u periodu između 1975. do 1980. unutar gabarita tada sačuvane prvobitne zgrade dok je dio vanjskog kamenog zida u kojem je ugrađeno vodomjerno okno i strujni ormarić sačuvan u svom izvornom obliku kako je to utvrđeno očevidom.

Međutim, prvostupanjski sud gubi iz vida činjenice da je svjedokinja M. B. (list spisa 144-145) u sadašnjoj kući tuženika živjela u periodu od svibnja 1956. do 1961., a kada joj je pokazana fotografija na listu spisa 132, navela je kako ta nekretnina nije izgledala kao što sada izgleda, da nije bilo ovog spornog izbočenog dijela, niti je bilo prozora do vrata, da su bila vrata kroz koja se ulazilo i da je postojao kuhinjski prozor koji gleda prema cesti, unutra da nije bilo kupaonice, već jedan mali zahod ispod stepenica, nije bilo čak ni tuš kabine, niti kade, već samo zahod i mali lavandin za oprati ruke.

Također, da je svjedokinja M. B. (list spisa 148-149), na upit suda da li je 1969. postojala kupaonica, istakla da je bio WC ispod stepenica, da ne može sigurno reći gdje je bila današnja kupaonica, kao i da više nije sigurna da li je WC bio ispod stepenica.

Što se tiče iskaza svjedokinje M. K., koja je rođena 1968. te je njezin otac M. M. sadašnju nekretninu tuženika kupio 1966. ili 1967. (list spisa 148), navesti je da ta svjedokinja, s obzirom na godinu svog rođenja te činjenicu da je svjedok S. D. (list spisa 143) naveo da je u prijepornoj kupaonici stavljao pločice 1975. te uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke koji je prilikom sondiranja zida utvrdio da je izbočeni zid kupaonice napravljen negdje u periodu od 1975.-1980., i nije mogla drugačije iskazivati osim da je navedena kupaonica postojala od kada se ona sjeća.

Kada se u kontekstu prethodno navedenih činjenica uzme u obzir i iskaz svjedoka F. T. i D. T., nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke K. H. od 18. listopada 2014., kao i nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke S. K., to znači da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako je protutužbeni zahtjev osnovan.

Naime, kako se u konkretnom slučaju pravo vlasništva dosjelošću moglo steći tek nakon 8. listopada 1991., a ne i prije toga, to znači da je sukladno odredbi čl. 159. st. 1. i 4. u svezi čl. 160. ZVDSP potrebno utvrditi da li je tuženik nakon 8. listopada 1991. bio u zakonitom, istinitom i poštenom ili barem poštenom samostalnom posjedu, koji je neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz čl. 159. st. 2. i 3. ZVDSP.

Ovaj drugostupanjski sud nalazi utvrđenim kako se iz provedenih dokaza ne može zaključiti da je posjed tužitelja bio pošten, kraj činjenice da je u trenutku kupoprodaje od M. M., već bila srušena zgrada koju je tužitelj kupio od O. F. pa je time jasno bilo vidljivo da postoji aneks u prizemnom dijelu zgrade sada tuženika, koji aneks nije bio jednake visine kao i što je visina kuće tuženika, a što sve u svojoj ukupnosti upućuje na zaključak kako posjed tuženika nije imao ni kvalitetu, ni kvantitetu da bi isti mogao steći pravo vlasništva dosjelošću temeljem navedenih zakonskih odredbi.

Da je tome tako proizlazi i iz činjenice što je sam tuženik u odgovoru na tužbu rekao kako nije sporno da je tužitelj vlasnik čest. zgr. 86 k.o. F., a osim toga, s pravom žalba tužitelja upire na to da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije vodio računa o činjenici da svjedok D. T. iskazuje kako nekretnina nije oduvijek izgledala kako izgleda sada, niti je bilo izbočenog dijela, da u tom pravcu iskazuje i svjedok F. V. (izbočeni dio nije oduvijek postojao jer da je primijetio kada je to dozidano da je žbuka bila nova), kao i da svjedokinja M. B. također potvrđuje da predmetna nekretnina nije izgledala kao što sada izgleda jer da nije bilo ovog spornog izbočenog dijela.

Posljedično tome, s pravom žalba tužitelja ukazuje na to kako sporni aneks nije oduvijek postojao, već da je naknadno dograđen. Ovo zato što iz niti jednog provedenog dokaza tijekom ovog postupka ne bi slijedilo da je iz kuće tuženika postojala mogućnost nesmetanog prolaska u nekretninu oznake čest. zgr. 86 k.o. F., budući da svjedoci F. T., D. T.,  F. V. i M. B. potvrđuju kako se u sporni dio ulazilo kroz vrata koja su prikazana na fotografiji koja prileži na listu spisa 52, a to su vrata koja su se nalazila na kući oznake čest. zgr. 86 k.o. F., tj. nekretnine koju je tužitelj kupio od  O. F..

Nije u pravu tuženik kada u odgovoru na žalbu ističe da mu je dovoljno 20 godina mirnog posjeda počevši od 8. listopada 1991. i to stoga što, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelj nije bio pošten posjednik pa u tom slučaju ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, bez obzira na duljinu vremena posjedovanja prijeporne nekretnine, slijedom čega ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud u navedenom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo.

Nadalje, nije točno utvrđenje prvostupanjskog suda kako je tuženik svoju nekretninu kupio prije rušenja zgrade oznake čest. zgr. 86 k.o. F., jer iz iskaza svjedokinje D. Š. (list spisa 155-156) nedvojbeno slijedi da je rušenje uslijedilo 2004. pa kako iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik čest. zgr. 85 k.o. F. kupio od M. M. 7. prosinca 2005., a uknjižio se kao vlasnik 14. siječnja 2008. što znači da je u trenutku kupnje tuženiku bilo poznato stanje na terenu te je bio vidljiv aneks koji u naravi predstavlja kupaonicu.

Nastavno tome, pogrešno prvostupanjski sud zaključuje kako tuženik prilikom kupnje svoje nekretnine nije imao razloga posumnjati da sporna kupaonica nije vlasništvo prodavatelja jer je predmet kupoprodaje između njega i prodavatelja M. M. bila samo čest. zgr. 85 k.o. F., a ne i čest. zgr. 86 k.o. F. na kojoj se nalazi sporna kupaonica.

Što se tiče zaključka prvostupanjskog suda da je rušenjem zgrade na čest. zgr. 86 k.o. F. nekretnina izgubila svoj raniji identitet to u kontekstu te činjenice treba reći da je prema čl. 2. st. 3. ZVDSP pojam nekretnine definiran na način da su nekretnine čestice zemljine površine zajedno sa svime što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako zakonom nije drugačije određeno.

Također, odredbom čl. 9. st. 3. ZVDSP propisano je da sve ono što je na površini zemlje, iznad ili ispod nje izgrađeno, a namijenjeno je da tamo trajno ostane, ili je u nekretninu ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili bilo kako drukčije s njom trajno spojeno dio je te nekretnine sve dok se od nje ne odvoji.

Prema tome, nije u pravu prvostupanjski sud ni kada smatra da time što iz iskaza svjedokinje D. Š. (koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Kupoprodajnog ugovora bila načelnica O. F.) proizlazi kako je tužitelj bio upoznat sa stvarnim stanjem na terenu pa da time nije mogao steći više prava, nego što ih je prodavateljica O. F. imala.

Naime, spisu predmeta priložena je dokumentacija O. F. u svezi prodaje prijeporne nekretnine tužitelju (list spisa 61-124) te je iz rješenja Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Puli poslovni broj Z-9907/06 od 26. lipnja 2006. (list spisa 60), razvidno da je u zk. ul. 161. k.o. F. na nekretninama O. F., temeljem Ugovora o prodaji od 11. svibnja 2006. Klasa: 944-05/06-01/10 i potvrde od 2. lipnja 2006. izvršena uknjižba prava vlasništva na čest. zgr. 86 k.o. F. u korist Đ. Š. tj. tužitelja, a što nedvojbeno ukazuje da je čest. zgr. 86 k.o. F. bila vlasništvo O. F..

Kako prema odredbi čl. 8. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17) zemljišne knjige i izvaci odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava, to imajući u vidu sve prethodno iznesene činjenice pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda kako je time što prijeporni dio čest. zgr. 86 k.o. Fažana nije u trenutku prodaje od strane O. F. bio u posjedu prodavateljice, a niti je tužitelj stupio u posjed istog, tužitelj imao dovoljno razloga posumnjati da ta stvar pripada prodavateljici i to stoga što ovu tezu prvostupanjskog suda direktno opovrgava sadržaj svih isprava priloženih spisu predmeta glede provedenog natječaja O. F. u svezi prodaje čest. zgr. 86 k.o. F., kao i zemljišnoknjižni upis, a iz kojih proizlazi da je prodavateljica bila vlasnica čest. zgr. 86. k.o. F. pa je posljedično tome mogla predmetnu nekretninu prodati tužitelju.

U kontekstu ovih činjenica treba uzeti u obzir i sadržaj čl. 4. Ugovora o prodaji od 4. svibnja 2006., gdje se navodi da sukladno uvjetima javnog natječaja za prodaju nekretnina u slučaju neovlaštenog postojanja posjeda treće osobe na nekretnini kupac je dužan o svom trošku osloboditi nekretninu od stvari i osoba. Ovo ukazuje da je tužitelj zapravo kupio stvar s pravnim nedostatkom – čl. 430. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), a o čemu ga je prodavatelj obavijestio sukladno odredbi čl. 431. istog Zakona pa takav obveznopravni odnos ne može imati utjecaja na stvarno pravna ovlaštenja tužitelja koji je pristao kupiti stvar s pravnim nedostatkom te se temeljem takvog pravnog posla upisao u zemljišne knjige kao vlasnik.

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373.a ZPP, odlučiti kao u toč. 1. i 2. izreke ove drugostupanjske presude.

Također je po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima postupka.

Tužitelju je u pravilnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa) po osnovi zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika priznato po 100 bodova na ime sastava tužbe i podneska od 18. studenog 2014., nadalje za zastupanje na očevidu od 19. rujna 2014. te na ročištima 24. veljače 2015., 24. ožujka 2015., 29. travnja 2015., 27. svibnja 2015., 8. srpnja 2015., 18. rujna 2015., 22. veljače 2016. i 29. lipnja 2016., također po 100 bodova za svaku radnju i za sastav žalbe 125 bodova, sve s pripadajućim PDV-om te trošak očevida u visini od 4.500,00 kn (list spisa 58), trošak prijevoda tužbe u visini od 785,00 kn (list spisa 12), razlika predujma za očevid u visini od 50,40 kn (list spisa 202) te iznos od 1.000,00 kn za predujam za postavljanje privremenog zastupnika (list spisa 11), što sveukupno iznosi 21.647,50 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška glede pristojbi, odbijen kao neosnovan jer nema dokaza da su pristojbe plaćene pa time nije riječ o trošku u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP.

Pored toga, tužitelju nije priznat ni trošak prijevoza punomoćnika tužitelja jer u sjedištu Općinskog suda u Puli-Pola postoje punomoćnici iz redova odvjetnika tako da tužitelj nije trebao angažirati punomoćnika iz drugog grada i time prouzročiti neosnovane troškove.

Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u toč. 3. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Zadru 4. srpnja 2016.