1

Poslovni broj 78 Gž-1971/2020-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 78 Gž-1971/2020-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. I. iz K., …, OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Đ., …, protiv tuženika R. A. d.d., Z., …, OIB: …, koju zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik u Z., …, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-173/19-25 od 1. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika R. A. d.d., Z., … kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-173/19-25 od 1. srpnja 2020. te se odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredba čl. 2, kojom se tužiteljica obvezala tuženiku platiti kamatu koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika i čl. 7. kojom se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF, temeljem valutne klauzule važeće na dan dospijeća Ugovora o kreditu broj … od 27. veljače 2008. (točke I. i II. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 32.599,34 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom pobijane presude (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 10.150,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2020. do isplate (točka IV. izreke).

              2. Protiv navedene presude se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. no. broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07.,84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, podredno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

             

3. Žalba tuženika nije osnovana.

             

4. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenja ništetnima čl. 2. Ugovora o kreditu broj … od 27. veljače 2008. (dalje: Ugovor o kreidtu) kojom je ugovorena promjenjiva godišnja redovna kamata u skladu s odredbom o kamatnim stopama kreditora i čl. 7. tog Ugovora kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 32.599,34 kn sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.

 

              5. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su sklopile spomenuti Ugovor o kreditu i to na iznos od 21.622,76 CHF s rokom otplate od 7 godina, a da je u čl. 2. toga Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 6,75% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora tj. ovdje tuženika, dok je u čl. 7. toga Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

             

              6. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je ovdje tužena R. A. d.d., između ostalih utuženih banaka, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te od presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja  tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82., i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 96/03., dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP/07) zaključuje da su sporne odredbe predmetnog Ugovor o kreditu ništetne.

              7. Naime, sud prvog stupnja u bitnome zaključuje, vežući svoje shvaćanje pozivom na čl. 502.c ZPP-a na prethodno iznesena shvaćanja, da su odredbe čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne jer da se radi o odredbama Ugovora koje su od strane tuženika unaprijed sastavljene i jer da tuženik tijekom postupka nije dokazivao da je o njima s tužiteljicom ikada pregovarao.

 

              8. Visinu tužbenog zahtjeva sud je, pak, utemeljio na izračunu iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka A. Š., a otklonio je i prigovor zastare pozivom na shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. te čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO).

             

9. Slijedom tih i takovih utvrđenja, primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO prihvaća zahtjev tužiteljice, i odlučuje kao u izreci.

 

10. Ispitavši pobijanu presudu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tuženik ukazuje u žalbi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.

             

11. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovo jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe čl. 8. ZPP i za svoje je utvrđenje dao jasne i obrazložene razloge, a na koje je prihvaćanjem zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio materijalno pravo.

             

12. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika, valja reći da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov. 79/07., 125/07., dalje: ZZP/07), koji je u čl. 96. st. 1. i 2. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, dok je čl. 99. tog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

             

13. Kako u predmetnom slučaju nije sporno da se radi o ugovoru koji je unaprijed sačinio tuženik, dakle i sporne odredbe, a uz što nije sporno niti da o tim spornim odredbama u nijednom trenu nije pregovarano to je zaključak suda prvoga stupnja da se radi o nepoštenoj i tim ništetnoj odredbi pravilan i zakonit.

 

14. Naime, kada pri sklapanju ugovora korisniku nisu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da Korisnik na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), a početna stopa nije bila izražena na način da je u njoj definiran fiksni i promjenjivi dio, u okolnostima kakve su ove Banka je svakako bila dužna objasniti kako je došla do fiksnog dijela kamatne stope koji utječe na ukupnu cijenu kredita. Stoga ni činjenica da tuženik kao kreditor, u smislu tada važećih zakonskih normi, u trenutku sklapanja Ugovora nije imao obvezu navoditi egzaktne parametre i metodu izračuna promjenjive kamatne stope istoga ne stavlja u povoljniju poziciju jer odnos kakav je imao prema tužiteljici kao korisniku kredita u trenutku sklapanja ugovora nije bio ravnopravan niti pošten. Time se ne može govoriti, suprotno onome što je jedino tvrdio tuženik, da se radilo o odredbi koju je bilo lako razumjeti i koja je bila jasna.

 

15. Na navode žalbe, a vezano uz stav iz pobijane presude da je sud prvoga stupnja, u skladu s čl. 502.c ZPP-a, vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbiju reviziju tuženika), valja reći da je takav stav ispavan iz razloga koje je o tome izrazio i sud Vrhovnog suda Republike Hrvatske u shvaćanju iznesenom u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. na koje se žalitelja upućuje

 

16. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori tuženika koji se tiču shvaćanja prvostupanjskoga suda o neosnovanosti prigovora zastare, ali iz slijedećih razloga. Naime, s obzirom na vrijeme podnošenja žalbe i obrazloženje žalbenih navoda u ovom dijelu valja reći da je o tom spornom pitanju, u trenutku donošenja prvostupanjske presude, bilo zauzeto pravno shvaćanje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj je, povodom izvanredne revizije, taj sud, odlučivao o pravnom pitanju predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. U odnosu na to pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je jasan i određen pravni stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 5. prosinca 2018., to u smislu tog shvaćanja, u skladu s kojim je i pobijana odluka, nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a.

 

17. No, također valja reći da je u međuvremenu na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto novo, obvezujuće pravno shvaćanje, kojim je rečeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju to znači, da i neovisno od kolektivne tužbe, u odnosu na tužiteljicu zastara zahtijevati isplatu nije nastupila, dapače nije ni počela teći. Ovo jer se tek u ovom postupku odlučuje o ništetnosti ugovorne norme iz predmetnog pravnog posla o kojoj ovisi i osnovanost zahtjeva za isplatu, a što znači da će zastara u odnosu na zahtjev za isplatu početi teći tek pravomoćnošću odluke u dijelu kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, do čega će doći donošenjem ove drugostupanjske presude. Dakle, zastara nije nastupila niti ako se pravni odnos između stranaka promatra zasebno, odnosno neovisno od presude donesene povodom kolektivne tužbe.

 

18. Vezano pak uz navode žalbe pod točkom 8. kojima se ukazuje da je presudom zauzeto shvaćanje kao da su stranke imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu tuženiku samo valja odgovoriti da je ovaj sud, kao i sud prvoga stupnja, u smislu ujednačavanja sudske prakse, vezan shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim u odlukama povodom predmet iste činjenične i pravne osnove te je, u tom  smislu, sud prvoga stupnja i glede kamatne stope od koje je pošao kod izračuna razlike koja tužiteljici pripada pravilno pošao od kamatne stope koja je jedino bila jasno i određeno ugovorena, a to je ona od 6,75% u kom smislu je jasno shvaćanje izraženo u odluci najvišega suda u polovni broj Rev-1172/18-2 od 19. ožujka 2019., a s obzirom na to neosnovani su i navodi žalbe koji se odnose na utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

 

19. Shodno navedenom, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a), odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

20. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.).

 

              21. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP ).

 

U Zagrebu 4. svibnja 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan