1

Poslovni broj 78 Gž-656/2020-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-656/2020-2

 

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. P. iz Z., …, OIB: .., kojega zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Z., …, protiv tuženika R. H., OIB: …, kojega zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1698/18-20 od 23. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika R. H. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1698/18-20 od 23. siječnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

              „I.-Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik čest. zem. 1590/3 k.o. C., oranica, površine 1.212 m2, koja odgovara dijelu čest. 5037 k.o. C. nove izmjere, i suvlasnik u udjelu od 1/2čest. zem. 1624/21 k.o. C., vinograd, površine 360 m2, koja odgovara dijelu čest. 5003 k.o. C. nove izmjere, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik čest. zem. 1590/3 k.o. C., oranica, površine 1.212 m2, koja odgovara dijelu čest.5037 k.o. C. nove izmjere, i kao suvlasnik u udjelu od 1/2čest. zem. 1624/21 k.o. C., vinograd, površine 360 m2, koja odgovara dijelu čest. 5003 k.o. C. nove izmjere, u zemljišnim knjigama, uz brisanje toga prava s imena tuženice, u roku od 15 dana.

 

II.-Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 24.345,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

III.-Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu iznad dosuđenog do zatraženog iznosa“.

 

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvoga stupnja pošao je od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

 

- da iz iskaza saslušanih svjedoka i povijesti posjedovanja DGU, Područnog ureda za katastar Z. od 24. svibnja 2016., proizlazi da su predmetne nekretnine evidentirane kao posjed tužiteljevog oca A. P. pok. Š.-M. od 1955. do 1996., time da je iste A. P. posjedovao i prije toga jer da ih je stekao nasljeđivanjem od svoga oca Š.-M. (koji je bio rođen 1890., a umro je 1934.), kao i diobom s ostalim sunasljednicima svoga oca,

 

- da je nakon smrti oca kao posjednik, na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru, poslovni broj O-478/95 od 6. listopada 1995., upisan tužitelj,

 

- iz čega da proizlazi da se predmetne nekretnine u nesmetanom posjedu tužitelja osobno i putem njegovih prednika oca A., djeda Š.-M. nalaze zasigurno od 1955. (od kada datira upis u katastru) na dalje,

 

- da su predmetne nekretnine bile upisane kao društveno vlasništvo/općenarodna imovina, a sada da je kao vlasnik istih upisan tuženik

 

-  te da kroz cijelo vrijeme posjedovanja istih nitko nikada nije osporavao posjed ili  vlasnička prava koja su izvršavan kroz posjed na predmetnim nekretninama.

 

5. Na temelju tih činjenica i pozivom na propise pobrojane na listu 8. prvostupanjske presude, koji propisi su regulirali pitanje stjecanja prava vlasništva dosjelošću kroz period posjedovanja, kao i shvaćanja iznesena u odlukama Europskog suda za ljudska prava, u predmetima iste činjenične osnove (Trgo protiv Republike Hrvatske, Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske), sud prvoga stupnja zaključuje da je tužitelj, s obzirom na duljinu trajanja posjeda (više od 40 godina), koji nikada nije bio ometan i kojim se ne vrijeđaju prava trećih osoba, dokazao da je dosjelošću stekao vlasništvo predmetnih nekretnina. Ovo jer da iz stanja spisa ne proizlazi da je ikoja treća osoba, osim tužitelja, polagala pravo vlasništvo na predmetnim nekretninama te bi u takvoj situacije promjene u zakonskoj regulativi išle isključivo u korist tuženika koji bi stekao prava u pogledu predmetnog zemljišta, a što da nisu razlozi zbog kojih je Ustavni sud RH stavio izvan snage odredbu čl. 388. st. 4. ZV/96.

             

6. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju se opisno ukazuje navodima žalbe. Naprotiv, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće ispitati u smislu te norme.

             

7. Također, u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene niti ostale povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.

             

8. Suprotno navodima žalbe sud prvoga stupnja nije počinio ni povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Ovo jer iz provedenih dokaza, a posebno na temelju navedenog u posjedovnom listu i iskazima svjedoka koji su poznavali i tužiteljeva oca i uvjerljivo iskazivali o posjedovanju predmetnih nekretnina, proizlazi kao pravilno utvrđenje da se tužitelj osobno i putem svoji prednika u nesmetanom i mirnom posjedu predmetnih nekretnina nalazi više od 40 godina, dok s druge strane tuženik nije predložio ni jedan dokaz koji bi ukazivao da ove činjenice nisu točne (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a).

 

9. Pri tome, a s obzirom na shvaćanje izneseno u odlukama Europskog suda za ljudska prava na koje se pozvao sud prvoga stupnja, a u skladu s čim sada postoji i brojna praksa i shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev 3014/2019-2 od 12. svibnja 2020., Rev-2623/2015-3 od 1. rujna 2020., Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019. i dr.), sud nije pogrešno ili nepotpuno utvrdio činjenice kada nije ulazio u ocjenu jesu li uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bili stečeni do 6. travnja 1941. i to jer da se od tada pa do 8. listopada 1991. vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Suprotno navodima žalbe u tom dijelu, u ovom je predmetu, kako to pravilno čini i sud prvoga stupnja, kod donošenja odluke valjalo u obzir uzeti i vrijeme posjedovanja koje je proteklo do 8. listopada 1991..

 

10. Shvaćanje Europskog suda za ljudska prava izraženo u odluci „Trgo protiv Hrvatske“ odnosi se na primjenu i učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću  nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, (odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. , Nar. nov. 137/99).

 

11. U presudi Trgo protiv Hrvatske izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine.

 

12. U presudama Radomilja i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon  17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog Suda, kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP ukinuta.

 

13. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je u vrijeme dosjedanja računao i razdoblje do 8. listopada 1991., što je ujedno i shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2623/2015-3 od 1. rujna 2020.

 

14. Odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, tada je za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina.

 

15. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se tužitelje osobno i preko svojih pravnih prednika nalazi u kvalificiranom posjedu sporne nekretnine od 1955., dakle i prije 8. listopada 1991., a da kroz cijelo vrijeme posjedovanja eventualna vlasnička prava trećih osoba kroz posjed tužitelja nisu dirana, to su i prema stavu ovoga suda ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 159. st. 4. ZVDSP na strani tužitelja za stjecanje vlasništva dosjelošću iz navedene norme.

 

16. Zbog rečenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a) bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

 

17. Kako povodom žalbe tuženika uspjeh stranaka nije izmijenjen i kako tuženik nije obrazložio u kojem bi dijelu odluka o troškovima, eventualno, bila nepravilna, a ovaj sud više ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava kada se radi o odluci o troškovima (čl. 365. st. 2. ZPP-a) to se odluka o tom pobijanom dijelu smatra pravilnom i kao takva je i potvrđena (čl. 380. točka 2. ZPP-a).

 

U Zagrebu 4. svibnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan