- 1 -              I Kž 714/2020-4

Broj: I Kž 714/2020-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Marina Mrčele, doc. kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. B. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 8. rujna 2020. broj K-11/2019., u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 129/19.; dalje: ZKP/08.), optuženi J. B. i optuženi T. S. oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

2. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

3. Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.). Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“.

4. Optuženici na žalbu državnog odvjetnika nisu podnijeli odgovore.

5. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

7. Državni odvjetnik, pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da iznos stavljen optužnicom na teret optuženicima isplaćen za plaće radnika trgovačkog društva S. d.o.o. i nabavu materijala bez ikakve vjerodostojne dokumentacije nije isplaćen na štetu trgovačkog društva B. d.o.o. premda to društvo nije ni u kakvom odnosu s trgovačkim društvom S. d.o.o. na temelju kojeg bi se navedena plaćanja mogla izvršiti. S obzirom na to da sve isplate na koje se optuženici pozivaju ne prati vjerodostojna dokumentacija, eventualna mogućnost isplate novca „na crno“ za plaće radnika trgovačkog društva S. d.o.o. koju eventualno dopušta vještak, ne može se priznati kao sredstva koja su utrošena za potrebe trgovačkog društva B. d.o.o. Osim toga, državni odvjetnik smatra i da bi takva isplata bila protuzakonita.

7.1. Premda je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je ovakvo poslovanje kako ga opisuje optuženi T. S. u svojoj obrani protuzakonito, a to uostalom utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, ocjena je ovog suda da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da nije dokazano da su optuženici J. B. i T. S. počinili kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. na način kako je to opisano u izreci pobijane presude. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski je sud dao jasne, valjane i cjelovite razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

7.2. Naime, osim radnika zaposlenih u trgovačkom društvu S. d.o.o., poslove koje je dogovorilo trgovačko društvo B. d.o.o. odrađivali su i drugi radnici zaposleni „na crno“, pri čemu se za dio tih radnika nije moglo točno utvrdili tko im je poslodavac (trgovačko društvo S. d.o.o. ili trgovačko društvo B. d.o.o.). Vještak za knjigovodstvo i financije D. J. dopustio je mogućnost da je dio gotovine (prema nalazu i mišljenju vještaka 460.878,50 kuna) koju su optuženici na način opisan u izreci prvostupanjske presude podigli sa žiro računa trgovačkog društva B. d.o.o. doista bio iskorišten za plaćanje radnika koji su radili „na crno“. No, smatra da to trgovačko društvo nije imao obvezu prema tim radnicima jer nisu prijavljeni kao njegovi zaposlenici. Međutim, vještak je također mišljenja da, pod uvjetom da je trgovačko društvo B. d.o.o. ostvarilo prihod na temelju rada tih radnika, isplatom naknade za njihov rad ne bi bilo štete za to društvo jer ako su prijavljeni zaposlenici trgovačkog društva S. d.o.o. ostvarili rad za trgovačko društvo B. d.o.o. tada i trošak rada pada na teret upravo trgovačkog društva B. d.o.o. Stoga je na temelju ovakvih navoda osnovano zaključio prvostupanjski sud da trošak rada svih tih radnika spada u trošak poslovanja trgovačkog društva B. d.o.o. Okolnost da sve ovo nije bilo popraćeno zakonom propisanom dokumentacijom ne dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da je novac kojeg su radnici nesporno primili (što su ispitani kao svjedoci potvrdili u svojim iskazima) nije optuženi T. S. prisvojio za sebe, kako mu je to stavljeno na teret.

7.3. Osim toga, iz iskaza svjedoka D. M., Ž. P., B. M., J. M. i S. P. ispitanih u tijeku postupka, proizlazi da je upravo izvođač radova, odnosno trgovačko društvo B. d.o.o., dopremao na gradilište materijal koji je ugrađivan prilikom elektroinstalacijskih i strojarskih radova, čime su potvrdili obranu optuženog T. S. Iz navedenog, i prema ocjeni ovog suda, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je i taj materijal morao biti kupljen sredstvima trgovačkog društva B. d.o.o. pa je i to bio trošak poslovanja. Premda su se sve te kupnje pravilno trebale obavljati preko žiro računa, optuženi S. objasnio je zbog čega je materijal trgovačkom društvu H. ... t d.o.o., ali i nekim drugim dobavljačima, plaćao gotovinom. Vještak je na temelju u spis dostavljenih isplatnica utvrdio da su optuženici B. i S. za potrebe trgovačkog društva B. d.o.o. trgovačkom društvu H. ... d.o.o. isplatili oko 774.000,00 kuna. Premda je vještak utvrdio da na tim naknadno dostavljenim isplatnicama nije navedeno tko je primatelj isplata, kome je isplata izvršena, nisu priložene priznanice i ovjereni računi kojima bi primatelji potvrđivali primitak isplata (a iz čega proizlazi da blagajna nije vođena prema pravilima struke i da navedene isplatnice ne mogu služiti za pravdanje podignute gotovine), ispitan u svojstvu svjedoka S. H. kao direktor trgovačkog društva H. ... d.o.o. naveo je da se sjeća suradnje s trgovačkim društvom B. d.o.o. i to u dosta visokim novčanim iznosima. Nakon što su mu predočene isplatnice na listovima 296.-305. spisa, naveo je da se tu radilo upravo o plaćanju u gotovini materijala od strane optuženoga T. S. trgovačkom društvu H. ... d.o.o. Ovu poslovnu suradnju, kao i plaćanje u gotovini, potvrdio je i svjedok D. B. koji je preuzimao materijal i dostavljao ga na gradilišta na kojima je trgovačko društvo B. d.o.o. taj materijal ugrađivalo. Stoga je pravilno i za ovaj iznos novca prvostupanjski sud utvrdio da je riječ o novcu utrošenom na poslovanje trgovačkog društva B. d.o.o. odnosno da ga nije prisvojio za sebe optuženi S., kako ga se tereti optužnicom.

7.4. Nadalje, trgovačko društvo B. d.o.o. je u inkriminiranom razdoblju od trgovačkog društva H. P. P. d.o.o. kupilo nekretninu. Veći dio kupoprodajne cijene 1.174.622,57 kuna plaćen je dvjema kompenzacijama, nakon čega je ostao dug prema prodavatelju toga stana 393.600,00 kuna. Premda nigdje u poslovnim knjigama nema traga da je navedeni iznos duga bio isplaćen trgovačkom društvu H. P. P. d.o.o. u gotovom novcu, vještak je naveo da se na moguću isplatu ovog duga odnose isplate koje su optuženici primali na bankomatima podižući novac svojim M. karticama.

7.5. Kada se sve navedeno poveže s obranom optuženog J. B., a naročito s obranom optuženog T. S. koji je naveo da je novac podignut sa žiro računa trgovačkog društva B. d.o.o. utrošen za plaće radnika trgovačkog društva S. d.o.o. koji su i odrađivali poslove koje je ugovaralo trgovačko društvo B. d.o.o., plaće radnika koji su bili zaposleni „na crno“ te za materijal potreban za izvršavanje ugovorenih poslova koji se je, zbog povoljnijih cijena, plaćao gotovim novcem, tada je i prema ocjeni ovog suda, trebalo optuženike J. B. i T. S. osloboditi optužbe jer nije dokazano da su počinili kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. stavljeno im na teret izmijenjenom optužnicom. Naime, iz svega navedenog ne proizlazi da je novac podignut s računa trgovačkog društva B. d.o.o. optuženi T. S. zadržao za sebe, a niti da je to trgovačko društvo bilo oštećeno za podignuti iznos. Pritom na takvo utvrđenje nisu od utjecaja žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da je ovakav način poslovanja suprotan pozitivnim propisima Republike Hrvatske, jer ta činjenica nije odlučna za djelo stavljeno na teret optuženicima izmijenjenom optužnicom, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sudu u pobijanoj presudi, utvrdivši da ključna teza optužnice, odnosno da su optuženici inkriminirani iznos 845.769,64 kune zadržali za sebe odnosno za drugoga, imajući na umu sve navedeno, nije dokazana.

8. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presude niti su prilikom ispitivanja pobijane presude utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 4. svibnja 2021.