Poslovni broj: 78 Pž-5438/2020-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-5438/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja V. L. d.o.o. u likvidaciji, Z., H. 82, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik G. J. L., odvjetnik iz O. društva J. L. M. j.t.d., Z., S. cesta 20, protiv tuženika A. B., ranije vl. obrta za prijevoz i usluge B. P., S., F. G. 54, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u Z., B. 39, radi isplate iznosa od 245.990,26 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4701/2016 od 16. srpnja 2020., 3. svibnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4701/2016 od 16. srpnja 2020. u pobijanim točkama I., III. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4701/2016 od 16. srpnja 2020. djelomično je održan na snazi platni nalog u odnosu na dio glavnice, dio kamate i troškove ovršnog postupka (točka I. izreke), platni je nalog ukinut i odbijen je tužbeni zahtjev za dio glavnice, kamata i troškova postupka (točka II. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 31.235,00 kn s kamatama (točka III. izreke), odbijen je tužitelj s dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 3.750,00 kn (točka IV. izreke), te je u cijelosti odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška (točka V. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio postojanje tuženikovog dugovanja s osnova Ugovora o leasingu, a visina dugovanja utvrđena je vještačenjem.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te    zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako je, radi pravilnog utvrđivanja visine duga trebalo od neto vrijednosti odbiti iznos procijenjene tržišne vrijednosti predmeta leasinga, a ne neto iznos dobiven njegovom prodajom, jer je tužitelj prodao vozilo po višestruko nižoj cijeni od njegove prave vrijednosti, čime je oštetio tuženika kao primatelja leasinga. Kako ovaj iznos vještak nije uzimao u obzir, smatra kako nije mogao valjano provesti vještačenje. Prema mišljenju žalitelja, tužitelj je trebao dokazati svoje tvrdnje, što uključuje i razlog zbog kojega je predmet leasinga prodao po višestruko nižoj cijeni od njegove realne tržišne vrijednosti. Stoga predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu parničnog troška.

3. Makar tuženik u svojoj žalbi navodi kako se ista odnosi na cijelu presudu, iz njenog je sadržaja jasno kako se žali protiv točaka I., III. i V. izreke presude, odnosno dijela u kojemu nije uspio u postupku.

 

4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode tuženika, pri čemu ukazuje kako je predmet leasinga bio na lageru preko 600 dana i kako nije bilo interesa za njegovu kupnju, pa je to razlog zbog kojega je prodan po spornoj cijeni u iznosu od 16.260,16 kn bez PDV-a. Ukazuje kako je tužitelju u interesu dobiti što veću cijenu prodajom stroja, jer se radi o sigurnom prihodu, dok je naplata tražbine od tuženika neizvjesna. Predlaže odbiti žalbu uz naknadu parničnog troška tužitelju.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Ovaj sud ukazuje kako pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti onima na koje se sadržajno poziva tuženik.

8. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Presuda je donesena uz primjenu odredbi čl. 8. ZPP-a i u svom obrazloženju sadrži sve propisano čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

9. Na temelju odredbe čl. 219. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na temelju kojih temelji svoj zahtjev, dok čl. 232. ZPP-a propisuje da je stranka dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. U ovom predmetu sud je proveo predložene dokaze, pri čemu je na ročištu 1. srpnja 2020. tuženik izjavio kako nema nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga, te je predao svoj troškovnik i prije nego što je sud odlučio zaključiti glavnu raspravu.

 

10. Imajući u vidu navode tuženika, isti je bio dužan barem ukazati na postojanje dokaza kojima bi opravdao svoje tvrdnje o nezakonitom postupanju tužitelja. Kako tuženik to nije učinio, prvostupanjski sud pravilno ukazuje na to da tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze na okolnost da je tužitelj neopravdano zadržao predmet leasinga više od pet godina, te da ga je prodao po nižoj cijeni od stvarne, čime bi oštetio tuženika. Dakle, tuženik ničim nije uspio osporiti tužiteljevu tvrdnju kako za kupnju predmeta leasinga nije bilo nikakvog interesa, te da je zbog toga isti prodan za nižu cijenu.

11. Ovaj sud ukazuje kako činjenice bitne za donošenje odluke u ovom predmetu nisu sporne, te da je sporno samo pravno pitanje, odnosno da li se kao vrijednost vraćenog predmeta leasinga treba računati procijenjena tržišna vrijednost, ili vrijednost po kojoj je davatelj leasinga taj predmet doista i prodao. Pri tome treba naglasiti kako nalaz i mišljenje vještaka nisu sporni u odnosu na matematički izračun, već je sporno to što tuženik smatra kako je vještak trebao imati u vidu procijenjenu vrijednost predmeta leasinga u trenutku predaje predmeta tužitelju, a ne stvarni iznos za koji je predmet unovčen.

12. Ovakav stav tuženika pogrešan je iz razloga koji slijede.

13. Prema čl. 38. st. 1. t. 2. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06), kao propisa koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, Ugovor o operativnom leasingu mora sadržavati i odredbe o ostatku vrijednosti predmeta leasinga.

14. Prema čl. 18.6. Općih uvjeta V. L., koji su sastavni dio Ugovora o leasingu od 2. srpnja 2008., tužitelj ima pravo prodati predmet leasinga najboljem ponudaču na osnovi dobivenih pisanih ponuda. Proda li se predmet leasinga naknadno, tada će se prodajni utržak obračunati s otvorenom tražbinom prema primatelju lesinga iz obračuna ugovora.

15. Nadalje, sukladno odredbi čl. 19.3. Općih uvjeta u slučaju prijevremenog prestanka Ugovora završni obračun sadrži kalkulaciju ugovornog ostatka vrijednosti, iznos neplaćenih nedospjelih obroka leasinga prethodno umanjenih za maržu tužitelja sadržanu u njima, neplaćenih dosjelih obroka leasinga, zateznih kamata te drugih neplaćenih troškova i naknada predviđenih Ugovornom, sve s jedne strane te prodajnog utrška za predmet leasinga s druge strane.

16. Upravo iz posljednje rečenice čl. 19.3. Općih uvjeta jasno proizlazi kako se kao vrijednost predmeta leasinga prilikom obračuna, suprotno mišljenju tuženika, ima uzeti stvarni prodajni utržak, a ne procijenjena tržišna vrijednost.

17. Kako tuženik nije predložio nikakav dokaz na okolnost da bi tužitelj namjerno odugovlačio s unovčenjem predmeta leasinga, prvostupanjski je sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te održao na snazi platni nalog kao u točki I. izreke presude (čl. 451. st. 3. ZPP-a).

18. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika    („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

19. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud u odluci o trošku pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

20. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

21. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen pa taj trošak nije bio neophodan za vođenje parnice.

Zagreb, 3. svibnja 2021.

Sudac

Mladen Šimundić