1

Poslovni broj: UsI-1569/20-7

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: S. I. iz V. G., zastupan po opunomoćenici M. J. J., odvjetnici iz Z., protiv tuženika: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Direkcija), Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe: Z. .Z., radi poništavanja rješenja, 03. svibnja 2021. godine

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Direkcija), KLASA: UP/II-502-03/20-01/58, URBROJ: 338-01-06-05-20-05 od 30. travnja 2020. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-502-03/19-02/3750, URBROJ: 338-21-02-02-19-6 od 26. studenog 2019. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj tužbom osporava rješenja iz upravnog postupka kojima mu je na temelju nalaza, mišljenja i ocjenâ nadležnih liječničkih povjerenstava odbijeno priznavanje dijagnoze S83.7 (ozljeda više koljenskih struktura) kao ozljede na radu. Nadležna liječnička povjerenstva su utvrdila postojanje razloga isključenja mogućnosti priznavanja ozljede na radu iz čl. 67. t. 5. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13 i 137/13 - ZOZO), odnosno predispozicije zdravstvenog stanja za nastanak ozljede.

Tužitelj u tužbi navodi da su liječnička povjerenstva uz primjenu čl. 67. t. 5. ZOZO-a propustila utvrditi je li do ozljede na radu došlo na način opisan u smislu čl. 66. t. 1. i 3. ZOZO-a. Smatra da donesena rješenja ne sadržavaju valjano obrazloženje te da liječnička povjerenstva nisu bila stručno sastavljena. Ističe da nije bio pregledan.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Tužiteljev poslodavac je kao zainteresirana osoba također osporio tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je 19. kolovoza 2019. godine ozlijedio koljeno, poskliznuvši se na parkingu prilikom odlaska na posao.

Tužiteljev poslodavac je 27. kolovoza 2019. godine podnio prijavu ozljede na radu, pod dijagnozom ozljede više koljenskih struktura (S83.7).

U pokrenutom upravnom postupku su i prvostupanjsko liječničko povjerenstvo u nalazu, mišljenju i ocjeni od 28. listopada 2019. godine i drugostupanjsko liječničko povjerenstvo u nalazu, mišljenju i ocjeni od 27. travnja 2020.  godine iz priložene medicinske dokumentacije (po ozljeđivanju tužitelja) zaključili da se radi o izrazitim degenerativnim promjenama na koljenskoj strukturi tužitelja i stoga o predispoziciji zdravstvenog stanja pa su otklonila mogućnost postojanja uzročno-posljedične veze između događaja od 19. kolovoza 2019. godine i postavljene dijagnoze ozljede više koljenskih struktura.

Prvostupanjsko upravno tijelo je stoga rješenjem od 26. studenog 2019. godine odbilo zahtjev tužitelja, a tuženik je svojim rješenjem od 30. travnja 2020. godine odbio tužiteljevu žalbu.

Neosnovano tužitelj ukazuje na to da nije utvrđeno je li do ozljede došlo na način na koji odredbe čl. 66. t. 1. i 3. ZOZO-a predviđaju mogućnost priznavanja ozljede na radu.

Naime, u konkretnom slučaju je u upravnom postupku utvrđeno postojanje razloga isključenja za mogućnost priznavanja ozljede na radu iz čl. 67. t. 5. ZOZO-a, a do primjene (bilo kojeg) razloga isključenja iz čl. 67. ZOZO-a može doći samo ukoliko se prethodno izričito ili prešutno utvrdi način nastanka ozljede opisan u čl. 66. ZOZO-a. Drugim riječima, činjenica utvrđivanja postojanja razloga isključenja iz čl. 67. t. 5. ZOZO-a podrazumijeva da je prethodno utvrđen mehanizam nastanka ozljede opisan u čl. 66. t. 1. i 3. ZOZO-a, ali utvrđivanje takvog načelno priznatog mehanizma nastanka ozljede na radu ne dovodi u pitanje načelnu mogućnost utvrđivanja postojanja razloga isključenja iz čl. 67. ZOZO-a, do čega je i došlo u ovom slučaju.

U odnosu na navod tužitelja da donesena rješenja ne sadržavaju valjano obrazloženje sud napominje da su se ta rješenja u dovoljnoj mjeri pozvala na sadržaj nalaza, mišljenja i ocjenâ nadležnih liječničkih povjerenstava, jer su odluke u upravnom postupku (i mogućnost primjene razloga isključenja iz čl. 67. t. 5. ZOZO-a) isključivo ovisile o medicinskim kriterijima opisanim u tim aktima.

Neosnovano tužitelj prigovara (ne)stručnosti nadležnih liječničkih povjerenstava, jer su u ovom slučaju ta povjerenstva bila sastavljena od tri člana, doktora medicine, odnosno doktora medicine specijaliste, kako je i propisano u čl. 5. st. 1. i 3. Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (NN 8/15, 17/15, 41/15, 104/17 i 34/18 - Pravilnik).

Nadalje, iz odredbe čl. 12. st. 5. Pravilnika ne proizlazi obveza pregleda osigurane osobe pred liječničkim povjerenstvom u postupku davanja nalaza, mišljenja i ocjene o priznavanju, odnosno nepriznavanju ozljede kao ozljede na radu.

Zbog svega navedenog je sud na raspravnom ročištu otklonio ponovljene prigovore tužitelja o navodnoj nestručnosti liječničkih povjerenstava, a kako drugim konkretnim navodima nije doveo u pitanje stručno-medicinske ocjene liječničkih povjerenstava, sud je ujedno odbio i njegov prijedlog za pribavljanje zdravstvenog kartona i za provedbu vještačenja u upravnom sporu (ujedno je kao sasvim neadekvatan odbijen i dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja).

Naime, nalazi, mišljenja i ocjene nadležnih liječničkih povjerenstava vrlo detaljno opisuju prethodno dostavljenu medicinsku dokumentaciju, odnosno specijalističke radiološke RTG, CT i MR nalaze, iz kojih jasno i nedvojbeno proizlaze brojne i izrazite degenerativne promjene na koljenskoj strukturi tužitelja.

Na takvim nalazima specijalista radiologa, odnosno na ocjenama liječničkih povjerenstava utemeljenim na takvim nalazima su upravna tijela imala osnovu za zaključak da se usprkos postojanju propisanog mehanizma nastanka ozljede na radu iz čl. 66. t. 1. i 3. ZOZO-a ujedno radi i o predispozicijama zdravstvenog stanja, što u smislu čl. 67. t. 5. ZOZO-a predstavlja razlog isključenja, odnosno zapreku za mogućnost priznavanja ozljede na radu.

Primarna dužnost upravnog suda nije supstituiranje upravnih tijela i redovno obavljanje njihovih poslova. Prava koja je tužitelj tražio u upravnom postupku se u konkretnom slučaju utvrđuju na osnovi propisanih vještačenja koja se provode pred odgovarajućim tijelima, a ne na temelju vještačenja koje bi provodio tek (upravni) sud. Sud, dakako, ima reformacijske ovlasti koje podrazumijevaju i mogućnost provođenja sudskog vještačenja, ali takve ovlasti ne predstavljaju i njegovu obvezu; primjena reformacijskih ovlasti ovisi o prethodnom utvrđenju nezakonitosti osporavane odluke (čl. 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima - ZUS).

U situaciji kada sud na temelju navoda tužbe i odgovora na tužbu i na temelju pročitane dokumentacije, odnosno spisa upravnog tijela, utvrdi da su osporavana rješenja pravilna i zakonita, odnosno da u provedbi upravnog postupka i pripadajućih vještačenja nije bilo ničega što bi ukazivalo da je taj postupak proveden nepravilno ili nezakonito, tada nema nikakve osnove da se sud stavlja u funkciju trećestupanjskog upravnog tijela i da provodi novo vještačenje i potom donosi eventualnu reformacijsku odluku.

Tek u slučaju kada bi na temelju stanja spisa sudskog i upravnog predmeta sud utvrdio da su vještačenja provedena protivno postojećim propisima ili da su vještačenja i/ili rješenja neobrazložena, nejasna ili kontradiktorna, tada bi - prethodno prešutno utvrđujući nezakonitost osporavanih rješenja - imao ovlast i mogućnost odrediti sudsko vještačenje na temelju kojeg bi se mogla donijeti reformacijska presuda koja bi zamijenila osporavane odluke upravnih tijela.

Na ovaj način upravni sud primarno vrši svoju funkciju kontrole zakonitosti, tužitelju se ujedno omogućava pristup sudu (odnosno mogućnost raspravljanja pred sudom), a upravnim tijelima se štiti njihov djelokrug rada i osigurava očuvanje njihove odgovornosti.

Sud stoga ocjenjuje da su donesena rješenja pravilna i zakonita pa je na temelju čl. 57. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev kao neosnovan valjalo odbiti, a onda je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a ujedno valjalo odbiti i tužiteljev zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

 

 

U Zagrebu, 03. svibnja 2021. godine.

 

 

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.