1                    Poslovni broj: 3 UsI-1047/21-7

 

Poslovni broj: 3 UsI-1047/21-7

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

U I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice M. B. iz D. koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz O. d. O., P. & p. d.o.o. Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 23. travnja 2021., a objavljene 03. svibnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica predlaže poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/I-224-02/18-01/525, URBROJ: 511-01-203-20-23 od 16.12.2020., kao neosnovan. 

 

II. Odbija se zahtjev opunomoćenika tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/I-224-02/18-01/525, URBROJ: 511-01-203-20-23 od 16. prosinca 2020., odbijen je zahtjev M. D. (otac R.) rođ. …. godine, mjesto rođenja S., B. i H., ovdje tužiteljice, za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Protiv osporavanog rješenja tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitnih povreda odredaba upravnog postupka, u bitnom navodeći kako je osporavano rješenje doneseno u izvršenju presude ovog Suda pos.br. UsI-214/19 od 27. studenog 2019. kojom presudom da je poništeno identično rješenje upravnog tijela od 02. travnja 2019., međutim da je prvostupanjsko tijelo, ignorirajući pravna shvaćanja i primjedbe naslovnog suda kojima je vezano, ponovno  donijelo istu odluku te je obrazložilo na isti način kao i prethodno poništeno rješenje.

Kao dokaz na navedenu tvrdnju poziva se na citiranu presudu koja je priložena uz tužbu (list 11-15 spisa).

Tužiteljica navodi da prvostupanjsko tijelo svoj pogrešan zaključak o tome kako je tužiteljica tijekom života različito deklarirala svoju narodnost, opravdava činjenicom da se tužiteljica na prijavnom listu za upis studenata popunjenom dana 05.10.2015. izjasnila kao Bosanka. Da prvostupanjsko tijelo ovaj zaključak izvodi iz pogrešne pretpostavke o značenju izraza „Bosanac“ jer da isti izraz ne označava nacionalnu pripadnost Bošnjačkom narodu kako to pogrešno zaključuje prvostupanjsko tijelo već geografsko podrijetlo osobe hrvatske nacionalnosti. Da je ovaj izraz izjednačen s izrazom „Hercegovac“ koji isto kao izraz „Bosanac“ za Hrvate znači Hrvat podrijetlom iz Bosne, odnosno Hrvat podrijetlom iz Hercegovine te da tako izrazi za Srbe znači Srbin iz Bosne odnosno Srbin iz Hercegovine.

Da je tome doista tako, da proizlazi iz činjenice da je tužiteljica upisni list studenta popunjen 18.09.2012. pod rubriku nacionalnost navela Bosanka i Hrvatica, a na prijavni list za upis studenta od 27.92013., kao i na onaj od 01.10.2014. pod rubriku nacionalnost navela Hrvatica. Da iz navedenog proizlazi da se tužiteljica nikada nije izjašnjavala kao pripadnica Bošnjačkog naroda kako to očito pogrešno smatra prvostupanjsko tijelo već uvijek kao Hrvatica geografskog podrijetla iz Bosne.

Nadalje navodi da je naslovni Sud u presudi UsI-214/2019 izrazio pravno shvaćanje o tome kako upis „Bosanac“ u prijavni list studenta za školsku godinu 2015/2016 za tužiteljicu ne znači pripadnost Bošnjačkom narodu već geografsko podrijetlo osobe hrvatske nacionalnosti. Dakle, da je naslovni Sud na str. 4. presude iznio pravno shvaćanje o tome kako se tužiteljica tijekom života izjašnjavala isključivo kao Hrvatica, međutim da je prvostupanjsko tijelo, ponovno, suprotno pravnom shvaćanju naslovnog Suda kojim je vezan, zaključilo kako se tužiteljica na ovaj način izjašnjavala kao pripadnik drugog naroda. Da upravno tijelo navodi kako u upisnom listu postoji rubrika geografske pripadnosti što da se ogleda kroz rubriku upisa mjesta prebivališta, a koji razlog da je potpuno promašen i da nije od nikakvog utjecaja na izraženo pravno shvaćanje naslovnog Suda te da ne treba posebno obrazlagati razloge radi kojeg adresa prebivališta nema apsolutno nikakve veze sa značenjem izraza Bosanac u kontekstu geografskog podrijetla osobe hrvatske nacionalnosti.

Kao dokaz na navedene tvrdnje poziva se na uvid u spis prvostupanjskog tijela i uvid u svu dokumentaciju koja je istom priložena, kao i na uvid u upisne i prijavne listove studenta.

Da prvostupanjsko tijelo u obrazloženju pobijanog rješenja navodi kako iz prijavnog lista za 1. razred Opće realne gimnazije pri Katoličkom školskom centru proizlazi kako joj je otac po narodnosti Crnogorac, a majka pripadnica BiH naroda, a da pritom prvostupanjsko tijelo pri tome ne spominje kako je u istom prijavnom listu kao narodnost tužiteljice upisano Hrvat.

Da prvostupanjsko tijelo sada ponovno, protivno pravnom shvaćanju naslovnog Suda, navodi kako odabir škole i to Katoličkog školskog centra Sv. J. u S. ne znači pripadnost hrvatskome narodu, iako da naslovni Sud  na str. 5 presude izričito navodi kako prvostupanjsko tijelo treba cijeniti činjenicu kako su roditelji tužiteljicu deklarirali kao pripadnicu hrvatskog naroda iz razloga što su je upisali u Katolički školski centar „Sv. J. „ gdje je pohađala nastavu po hrvatskom planu i programu te učila hrvatski jezik i književnost, a što da prvostupanjsko tijelo potpuno ignorira. Stoga da su navodi o tome kako u svijetu ima 1,3 milijarde katolika koji nisu pripadnici hrvatskog naroda, isto tako potpuno promašeni i besmisleni u svrhu rješavanja ove pravne stvari.

Tužiteljica nadalje navodi da je tijekom postupka tvrdila kako je svoju pripadnost hrvatskom narodu iskazivala putem roditelja koji su je upisali u Katolički školski centar gdje da je pohađala nastavu po hrvatskom planu i programu te učila hrvatski jezik i književnost. Stoga, da iz dokumentacije koja je priložena spisu, učeničke knjižice, Svjedodžbe o završenoj osnovnoj školi, prijavnog lista za upis u Opću realnu gimnaziju proizlazi kako je tužiteljica osnovno i srednje školovanje pohađala kod Katoličkog školskog centra „Sv. J.“ i to po hrvatskom planu i programu u sklopu kojega je učila hrvatski jezik i hrvatsku književnost, a iz čega da se sasvim jasno da zaključiti kako je točna tvrdnja tužiteljice da je do punoljetnosti svoju nacionalnost kao Hrvatica izražavala putem roditelja.

Kao dokaz na navedenu tvrdnju tužiteljica predlaže uvid u učeničku knjižicu, uvid u uvjerenje o uspjehu učenika, uvid u svjedodžbu o završenoj osnovnoj školi,  uvid u prijavni list Opće realne gimnazije pri KŠC.

Također navodi da prvostupanjsko tijelo u obrazloženju osporavanog rješenja prešućuje kako je od Službe za opću upravu Općine Centar S. zatražilo podatak o tome kada je i temeljem čega u rodni list tužiteljice upisan podatak o nacionalnosti „Hrvatica“, na koje traženje da im je zamoljeno tijelo odgovorilo da je isto izvršeno temeljem rješenja Općine Centar S. od dana 12.09.2017.

Kao dokaz na navedenu tvrdnju poziva se na uvid u rješenje Općine Centar S. od 12.09.2017. te navodi da je suprotno pogrešnim zaključcima prvostupanjskog tijela, tužiteljica u spis prvostupanjskog tijela dostavila sve relevantne dokaze kojima bez sumnje dokazuje da su u odnosu na nju ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu (NN  53/91, 70/91, 58/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15).

Da iz ponašanja tužiteljice nedvojbeno proizlazi kako ista poštuje pravni poredak i običaje u RH, što da između ostalog, prvostupanjskom tijelu nije niti sporno, a čime da je ispunjen uvjet iz čl. 16. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Da se tužiteljica u pravnom prometu, osobito navođenjem pripadnosti hrvatskom narodu u pojedinim ispravama tijekom cijelog života nesporno izjašnjavala kao Hrvatica, a što da proizlazi iz sve dokumentacije i javnih isprava koje su priložene spisu, a čime da je ostvaren uvjet iz čl. 16. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Dakle, da se tužiteljica od najranije životne dobi, putem roditelja, kroz osnovno i srednje obrazovanje, izjašnjavala kao Hrvatica što da proizlazi iz činjenice da je u FBiH pohađala nastavu po hrvatskom programu te učila hrvatski jezik i književnost, a tužiteljičini roditelji da su prilikom popunjavanja prijavnog lista za Opću realnu gimnaziju po hrvatskom programu izrekom naznačili narodnost tužiteljice kao Hrvat.

Da se tužiteljica kao Hrvatica izjašnjavala i kroz fakultetsko obrazovanje gdje je to u ispravama izrijekom navodila, a činjenica da je prilikom ispunjavanja obrazaca za upis na fakultetske semestre tužiteljica uz hrvatsku nacionalnost navela i izraz Bosanka, da ne isključuje njezino izražavanje nacionalnosti kao Hrvatice, a sve kako je već ranije obrazloženo i o čemu da je svoje shvaćanje izrazio i naslovni Sud.

              Kao dokaz na navedene tvrdnje poziva se na uvid u upisne i prijavne listove studenta.

Nadalje navodi da se tužiteljica kao Hrvatica izjašnjavala prilikom popisa stanovništva 2013.g., a koji dokument, odnosno potvrdu da je nadležno tijelo za statistiku u FBiH odbilo dati  prvostupanjskom tijelu.

Kao dokaz na navedenu tvrdnju predlaže izvođenjem dokaza saslušanjem tužiteljice te pribavu dokumentacije od nadležnog tijela za popis stanovništva                            FBiH.

Na kraju, da je tužiteljica, nakon što je saznala za mogućnost da se u izvadak iz matice rođenih upiše nacionalnost, zatražila i ishodila dopunu podataka na način da se u novu rubriku nacionalnost upiše Hrvatica pa da je slijedom svega iznesenog  neosporivo deklariranje tužiteljice u pravnom prometu kao Hrvatice.

Kao dokaz na navedenu tvrdnju poziva se na uvid u izvod iz matice rođenih u spisu.

Slijedom navedenog tužiteljica je predložila da Sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će poništiti rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/I-224-02/18-01/525, URBROJ: 511-01-203-20-23 od 6.12.2020.  te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu od 04. ožujka 2021. je navelo da je postupajući sukladno članku 8. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09) u svrhu utvrđivanja pravog stanja stvari i svih činjenica koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, Ministarstvo ocijenilo sve dostavljene dokaze i sukladno pravnom shvaćanju Upravnog suda u Splitu iznesenom u presudi broj UsI-214/19-7 od 27.11.2019. godine pozvalo tužiteljicu da predloži dokaze na kojima temelji svoje navode, te da je ponovno utvrđeno da tužiteljica nije dokazala pripadnost hrvatskom narodu, kao pretpostavku stjecanja hrvatskog državljanstva propisanu člankom 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj: 53/91, 28/92, 113/93, 130/11 i 110/15) te posljedično tome da je donijelo rješenje kojim se odbija zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo tužiteljice.

Nadalje je navelo da tuženo tijelo  u rješenju ne tvrdi da se tužiteljica izjašnjavala kao Bošnjakinja već da nije moglo utvrditi da je njezino izjašnjavanje kao pripadnice hrvatskog naroda nesporno i vjerodostojno, pogotovo uzimajući u obzir da joj se niti jedan roditelj ne izjašnjava, niti da je pripadnik hrvatskog naroda. Također, da je u osporavanom rješenju utvrdilo da je nacionalnost „Hrvatica“ upisala 12.09.2017. godine, što da je nesporno prije podnošenja Zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva te da takav dokaz, imajući pri tome u vidu da mogućnost upisa nacionalnosti u maticama u Federaciji BiH postoji od 2012. godine, a kada je stranka već bila punoljetna, nije ocijenjen kao dokaz na kojem bi se temeljila odluka o primitku stranke u hrvatsko državljanstvo.

Da je tuženo tijelo tijekom postupka, a nakon presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-214/19-7 od 27.11.2019., ponovno zatražilo od tužiteljice da dostavi dokaze o nacionalnom izjašnjavanju svojih roditelja, kao i da se izjasni što za nju znači pripadnost hrvatskom narodu, smatrajući da je to potrebno utvrditi kako bi se shvatio kontekst strankinog odgoja i odrastanja, kako navodi „u hrvatskom duhu“. Međutim, da tužiteljica navodi  uopćene podatke o perspektivnosti Republike Hrvatske kao zemlje za mlade i navodi da se koristi hrvatskim jezikom kao materinjim, iako da je nesporno odgajana u obitelji u kojoj roditelji nisu Hrvati. Također je navelo da je poštivanje hrvatskih zakona, običaja i kulture obveza svake osobe koja živi na području Republike Hrvatske neovisno o nacionalnoj pripadnosti, te da se ni u tome ne može utvrditi strankina pripadnost hrvatskom narodu.

Slijedom navedenog, a kako da su u provedenom upravnom postupku izvedeni svi potrebni dokazi, te da je potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu da nisu učinjene postupovne povrede, tuženo tijelo je predložilo da se tužba odbije iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja i odgovora na tužbu.

              Na ročištu održanom pred Sudom 23. travnja 2021. zamjenica opunomoćenika tužiteljice je u cijelosti ustrajala u tužbi i u predloženim dokaznim prijedlozima, te kod svih dokaznih prijedloga, a posebno kod izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice, dok je opunomoćenica tuženika u cijelosti ustrajala u navodima iz odgovora na tužbu te se usprotivila predloženom izvođenju dokaza saslušanjem tužiteljice kao suvišnom, dok se dokaznom prijedlogu za pribavom dokumentacije od nadležnog tijela za popis stanovništva Federacije BiH nije protivila već je odluku prepustila Sudu.

              Na temelju ocjene rezultata dokaznog postupka u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, te u ovom upravnom sporu, Sud je odbio prijedlog zamjenika opunomoćenice tužiteljice za izvođenjem dokaza saslušanjem tužiteljice kao stranke u sporu na okolnosti iz tužbe, kao i prijedlog za pribavom dokumentacije od nadležnog tijela za popis stanovništva Federacije BiH, kao suvišne, ocjenjujući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i cjelokupnog spisa tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu te svih isprava koje su istome priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.

Zamjenica opunomoćenika tužiteljice je popisala i zatražila trošak zastupanja tužiteljice na Zapisniku s održanog ročišta.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka i održane usmene i javne rasprave te savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/I-224-02/18-01/525, URBROJ: 511-01-203-20-23 od 16.12.2020.

Među strankama je sporno je li osporavanim rješenjem pravilno i zakonito odbijen zahtjev M.D. (otac R.) rođ. …. godine, mjesto rođenja S., Bosna i Hercegovina, ovdje tužiteljice, za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Konačno, među strankama je sporno je li u ponovljenom postupku, u izvršenju presude ovog Suda poslovni broj 1UsI-214/19-7 od 27. studenog 2019. postupljeno po pravnom shvaćanju i primjedbama Suda sadržanim u citiranoj presudi.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, po ocjeni ovog Suda, nije povrijeđen Zakon na štetu tužiteljice već je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo, a sve iz razloga koji slijede u daljnjem obrazloženju presude.

Odredbom članka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj:  53/1991, 70/1991, 28/1992, 4/1994, 113/1993, 130/2011, 110/2015, 102/2019, dalje Zakona) propisano je da se ovim zakonom uređuje hrvatsko državljanstvo, pretpostavke za njegovo stjecanje i prestanak.

Odredbom čl. 3. Zakona propisano je da se Hrvatsko državljanstvo stječe:

1. podrijetlom;

2. rođenjem na području Republike Hrvatske;

3. prirođenjem;

4. po međunarodnim ugovorima.

Odredbom članka 8. stavkom 1. Zakona je propisano da prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama:

1. da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost;

2. da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo;

3.da živi u Republici Hrvatskoj s prijavljenim boravkom 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva i ima odobren status stranca na stalnom boravku;

4. da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje;

5. da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.

Smatrat će se da je udovoljeno pretpostavci iz točke 2. stavka 1. ovoga članka, ako je zahtjev podnijela osoba koja je bez državljanstva ili koja će ga prema zakonu zemlje čiji je državljanin izgubiti samim prirođenjem.

Ako strana država ne dopušta otpust ili za otpust postavlja pretpostavke kojima se ne može udovoljiti, dovoljna je izjava osobe koja je podnijela zahtjev da se pod pretpostavkom stjecanja hrvatskog državljanstva odriče stranog državljanstva.

Ispunjenje pretpostavke iz stavka 1. točke 4. ovoga članka, utvrđuje se provjerom poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, kulture i društvenog uređenja.

Osobe starije od 60 godina ne moraju ispunjavati pretpostavke iz stavka 1. točke 4. ovoga članka.

Odredbom članka 16. stavkom 1. Zakona propisano je da pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.

U obrazloženju presude ovog Suda poslovni broj 1UsI-214/19-7 od 27. studenog 2019., u izvršenju koje presude je i doneseno osporavano rješenje koje tužiteljica osporava predmetnom tužbom je, između ostalog, u bitnom navedeno:

„ Pri ovakvom stanju stvari ne može se otkloniti prigovor da je činjenično stanje u predmetnom postupku nepotpuno utvrđeno, jer sadržaj spisa predmeta ne daje podlogu za pouzdani zaključak kakav je tuženik iznio u osporenom rješenju, slijedom čega sud cijeni kako je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, zbog čega je pozivom na odredbu članka 58. stavak 1. ZUS-a, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, poništio osporeno rješenje tuženika, budući da zbog prirode stvari ne može sam riješiti upravnu stvar, i predmet vratio na ponovni postupak tuženiku.

U ponovnom postupku nakon ove presude, u kojemu je vezan prethodno izloženim pravnim shvaćanjem i primjedbama ovoga suda (članak 81. stavak 2. ZUS-a), tuženik će pozvati tužiteljicu da predloži dokaze na kojima temelji svoje navode, odlučit će o dokaznim prijedlozima tužiteljice, ocijenit će treba li po službenoj dužnosti odrediti izvođenje dodatnih dokaza, te će tužiteljici omogućiti izjašnjenje o svim izvedenim dokazima.“

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, po ocjeni ovog Suda, tuženo tijelo je u ponovljenom postupku, u izvršenju presude ovog Suda poslovni broj 1UsI-214/19-7 od 27. studenog 2019. postupilo po pravnom shvaćanju i primjedbama Suda sadržanim u naprijed citiranoj presudi.

Ovo stoga što iz obrazloženja osporavanog rješenja, kao i iz isprava priloženih spisu tuženog tijela nespornim proizlazi da je tuženo tijelo u ponovnom postupku pozvalo tužiteljicu u skladu s uputom Suda te da je ponovno provelo ispitni postupak  na način da je stranka, ovdje tužiteljica, pozvana da  predloži dokaze na kojima temelji svoje navode o hrvatskom državljanstvu, odnosno da se izjasni što za nju znači pripadnost hrvatskom narodu i kako je tu pripadnost iskazivala, kako su se njeni roditelji nacionalno izjašnjavali tijekom života te u kojem su je duhu odgajali; da je stranka, ovdje tužiteljica pozvana radi radi davanja izjave na Zapisnik; da se stranka odazvala pozivu te da je dala Izjavu o čemu je i sačinjen Zapisnik 11. kolovoza 2020., u kojem je, između ostalog, navela da smatra da je  u ovom postupku dostavila sve relevantne dokaze koji potvrđuju njene tvrdnje i dokazuju njeno deklariranje u pravnom prometu, dok da je njena emotivna pripadnost s Republikom Hrvatskom iskazana u svim  ostalim segmentima svakodnevnog života s kojima da je njena okolina dobro upoznata, te je ujedno napomenula da je Rješenjem Općine centar S.od 01.07.2020. godine vratila djevojačko prezime te da se sada umjesto B. preziva D..

Nadalje, spisu je priložen i Izvod iz matične knjige rođenih FBiH, Kantona Sarajevo, Općine/Grada Centar S. pod rednim brojem 1354 za 1993. godinu iz kojeg je razvidno da je za M. D. rođenu … u rubriku nacionalnosti upisano: Hrvatica, kao i preslik Rješenja  Broj:08-10-507/20 od 01.07.2020. kojim se u odobrava promjena prezimena u matičnoj knjizi rođenih za  M. B., ovdje tužiteljicu,  tako da umjesto prezimena „B.“ treba upisati „D.“.

Pored navedenog, ističe se da među strankama nije sporno da:

- da iz Uvjerenja Ministarstva pravosuđa, uprave za kazneno pravo i probaciju, odjela za kaznene evidencije KLASA:740-02/17-03/88593, URBROJ:514-05-01-02-01-17-02 od 20. listopada 2017 proizlazi da tužiteljica nije osuđivana;

- da iz Uvjerenja Ministarstva pravosuđa, uprave za kazneno pravo i probaciju, odjela za prekršajne evidencije KLASA:740-04/17-02/68291, URBROJ:511-03-06/2-500/1-17 od 29. rujna 2017. proizlazi da tužiteljica nije osuđivana;

- da je iz uvjerenja Općinskog suda u Dubrovniku, posl. broj: Su-Ukp-5040/2017 od 8. studenog 2017. proizlazi da se protiv tužiteljice ne vodi kazneni postupak;

- da iz dopisa Ministarstva financija – porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, Ispostave Dubrovnik KLASA:410-01/2017-01/162, URBROJ:513-07-19-01-2017-02 od 10. listopada 2017. proizlazi da tužiteljica nema dugovanja po osnovi poreza, pristojbi i drugih javnih davanja;

- da iz uvjerenja Ministarstva unutrašnjih poslova, Uprave policije Bosne i Hercegovine broj: 02/5-2-04-8-5/4795 od 8. rujna 2017. proizlazi da u kaznenoj evidenciji nema podataka o osuđivanosti tužiteljice;

- da je iz prijavnog lista za upis u prvi razred katoličkog školskog centra „Sv. J.“ u S. od 13. lipnja 2008. razvidno da je tužiteljica u rubriku narodnost upisala „Hrvat“;

- da je iz prijavnog lista za upis studenata u školsku godinu 2012./2013. razvidno da je tužiteljica u rubriku nacionalna pripadnost/upisuju samo državljani BiH upisala „Bosanka“ i „Hrvatica“;

- da je iz prijavnog lista za upis studenata u školsku godinu 2013./2014. razvidno da je tužiteljica u rubriku nacionalna pripadnost/upisuju samo državljani BiH upisala „Hrvatica“;

- da je iz prijavnog lista za upis studenata u školsku godinu 2014./2015. razvidno da je tužiteljica u rubriku nacionalna pripadnost/upisuju samo državljani BiH upisala „Hrvatica“;

- da je iz prijavnog lista za upis studenata u školsku godinu 2015./2016. razvidno da je tužiteljica u rubriku nacionalna pripadnost/upisuju samo državljani BiH upisala „Bosanka“;

- da je iz obavijesti Općine Centar Sarajevo, Službe za opću upravu, Broj: 08-13/2-11404/2018 od 4. listopada 2018. razvidno da je za tužiteljicu nacionalnost „Hrvatica“ upisana na osnovu rješenja pravomoćnog 14. rujna 2017.

Također nije sporno da je u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, radi nadopune zahtjeva tužiteljice, Policijska uprava dubrovačko-neretvanska 20. travnja 2018. dostavila Zapisnik u kojem je tužiteljica navela da je pripadnost hrvatskom narodu do punoljetnosti iskazivala putem roditelja koji su je upisali u Katolički školski centar gdje se nastava održavala po hrvatskom planu i programu, te da su učili hrvatski jezik i književnost, a od punoljetnosti da se u svim javnim ispravama izjašnjavala Hrvaticom, te da je Republiku Hrvatsku izabrala za zemlju u kojoj će živjeti, a koje navode je tužiteljica ponovila i na Zapisniku od 11. kolovoza 2020. u ponovljenom postupku koji je proveden u izvršenju naprijed citirane presude.

Pored navedenog, tužiteljica je u Zapisniku od 11. kolovoza 2020. u ponovljenom postupku koji je proveden u izvršenju naprijed citirane presude, izjavila:

„Za mene pripadnost hrvatskom narodu znači emotivnu vezu s kulturom i ljudima, kako i poštivanje hrvatskog zakona, običaja i jezika te život u skladu s istima. Govorim hrvatski jezik svakodnevno i koristim ga kao materinji jezik, volim i poštivam hrvatsku kulturu i običaje i živim sukladno njima. Svojevoljno sam odabrala živjeti u Republici Hrvatskoj, tu započeti svoju karijeru i obiteljski život jer Hrvatsku smatram najboljom i vrlo perspektivnom zemljom za mlade ljude. Ta pripadnost iskazana je i od samog mog djetinjstva, kada sam se obrazovala  u Katoličkom školskom centru „Sv. J.“ u S., gdje sam pohađala osnovnu školu i gimnaziju na hrvatskom jeziku i prema hrvatskom školskom planu i programu. Do punoljetnosti sam svoju nacionalnu pripadnost izražavala putem roditelja koji su me prema vlastitom izboru i upisali u ovu školu i odgajali u hrvatskom duhu te je izjašnjavanje roditelja o svojoj nacionalnosti irelevantno za ovaj postupak. Nakon punoljetstva, samostalno sam se u pravnom prometu i javnim ispravama izjašnjavala kao Hrvatica što je vidljivo iz dokumentacije priložene mom zahtjevu te nastavila poštivati hrvatske običaje i slaviti hrvatsku tradiciju. U poslovnom svijetu također držim do zaštite hrvatskih dobara, osnovala sam firmu u D. koja zapošljava isključivo hrvatske državljane i bavi se promocijom hrvatske turističke ponude putem digitalnih kanala oglašavanja.

Smatram da sam u ovom postupku dostavila sve relevantne dokaze koji potvrđuju moje tvrdnje i dokazuju moje deklariranje u pravnom prometu, dok je moja emotivna pripadnost s Republikom Hrvatskom iskazana u svim ostalim segmentima svakodnevnog života s kojima je moja okolina dobro upoznata.

Napominjem da sam rješenjem Općine centar Sarajevo od 01.07.2020. godine vratila djevojačko prezime te da se sada umjesto B. prezivam D..“

Dakle, slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja, tuženo tijelo je pravilno zaključilo kako se tužiteljica tijekom života izjašnjavala i kao Bosanka i kao Hrvatica, a koje izjašnjavanje tužiteljice kao pripadnice drugog naroda je kontradiktorno pripadnosti hrvatskom narodu kao zakonom propisanoj izričitoj pretpostavci stjecanja hrvatskog državljanstva po pravnoj osnovi iz odredbe čl. 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

U svezi navedenog, pravilan je stav tuženog tijela da izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti ni u kojem slučaju ne smije biti dvojbeno već jedino i isključivo, na način da ne izražava ni sumnju, ni dvojbu, te da se nacionalna pripadnost izražavala duže vremensko razdoblje u kontinuitetu, a što u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije slučaj.

Ustavni sud je u svojoj Odluci poslovni broj U-I-1559/2000 od 12. ožujka 2003.   između ostalog, naveo da odredba članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisuje da hrvatsko državljanstvo može prirođenjem pod povoljnijim uvjetima steći pripadnik hrvatskog naroda, a da pri tom nema prebivalište u Republici Hrvatskoj te da je to samo jedna od više pravnih osnova za beneficiranu naturalizaciju temeljem koje se ne traži nikakva posebna teritorijalna veza između stranca i Republike Hrvatske. Prema toj osnovi primitak u hrvatsko državljanstvo može zahtijevati i stranac - pripadnik hrvatskog naroda, bez obzira na njegovo prebivalište ili boravište, koji da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom (članak 16. stavak 1. Zakona) i koji udovoljava uvjetima iz članka 8. stavka 1. točke 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer je po toj zakonskoj osnovi za prirođenje pravno relevantna samo pripadnost hrvatskom narodu.

Dakle, pripadnost hrvatskom narodu dokazuje se deklariranjem u pravnom prometu i navođenjem pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu, prije podnošenja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo, a koje pravno shvaćanje je izraženo i u presudi Visokog upravnog suda RH u Zagrebu poslovni broj Usž-4056/17-2 od 18. siječnja 2018.

Međutim, iz utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, proizlazi da tužiteljica tijekom upravnog postupka, ni ponovljenog upravnog postupka, kao ni tijekom upravnog spora, nije priložila dokaze kojima bi na nedvojben i nesporan način potkrijepila svoju tvrdnju o pripadnosti hrvatskom narodu, slijedom čega je po ocjeni ovog Suda pravilna ocjena tuženog tijela da tužiteljica ne ispunjava pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju odredbe članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Pored navedenog, valja istaći da je pravilan zaključak tuženog tijela da činjenica da je tužiteljica osnovno i srednje obrazovanje završila u Katoličkom školskom centru S. ne dokazuje pripadnost hrvatskom narodu u smislu odredbe čl. 16. Zakona budući da pravo upisa u navedenu ustanovu nemaju isključivo pripadnici hrvatskog naroda, kao da ni činjenica da je svoju pripadnost hrvatskom narodu do punoljetnosti iskazivala putem roditelja ne dokazuje pripadnost hrvatskom narodu u smislu odredbe čl. 16. Zakona, a kako to neosnovano smatra tužiteljica, budući da je iz dokumentacije koju je tužiteljica dostavila, a koja je priložena spisu tuženog tijela, kao nesporno utvrđeno da je tužiteljičin otac po narodnosti Crnogorac, a da se majka deklarira kao pripadnica BiH naroda.

Naprijed navedeno pravno shvaćanje da vjerska i nacionalna pripadnost nisu istoznačni pojmovi, potvrđeno je i u Odluci Ustavnog suda RH broj U-III/2914/02 od 16. svibnja 2007. u kojoj se navodi da nije dopušteno tumačenje prema kojem osoba samim očitovanjem određene vjere izražava pripadnost nekom narodu.

Nadalje, pravilno tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu navodi da je tužiteljica svoju pripadnost hrvatskom narodu iskazala na način da je u matičnoj knjizi pod nacionalnost upisana kao „Hrvatica“, međutim da je navedeno učinila, odnosno nacionalnost  upisala tek 12.rujna 2017., dakle neposredno prije podnošenja Zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva koji je podnesen 20. rujna 2017., slijedom čega takav dokaz nije cijenilo vjerodostojnim obzirom na činjenicu da je tužiteljica imala mogućnost upisa nacionalnosti u maticama u Federaciji BiH od 2012., dakle već nakon svoje punoljetnosti, a što ista nije učinila.

Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, tužiteljica nije dokazala da je promicala interese hrvatskog naroda, niti da je aktivno sudjelovala u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu, a što je zakonom propisana pretpostavka i zakonska obveza tužiteljice, obzirom da je podnijela Zahtjev sukladno naprijed citiranom članku 16. Zakona,  radi čega je tuženo tijelo imalo osnove zaključiti da tužiteljica ne ispunjava uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva iz članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Valja istaći da se pripadnost hrvatskom narodu prema zakonskim pretpostavkama ne može dokazati samo na temelju postojanja interesa i želje stranke, u konkretnom slučaju tužiteljice, da stekne hrvatsko državljanstvo, već o toj činjenici moraju postojati dokazi o osobnom izjašnjavanju tužiteljice kao punoljetne i poslovno sposobne osobe u pravnom prometu, te dokazi o aktivnom sudjelovanju u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu kroz neki dulji vremenski period, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

Slijedom svega naprijed navedenog tužbeni navodi tužiteljice nisu osnovani, niti su ostvareni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10 i 143/12, u daljnjem tekstu: ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u točci I. izreke.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

Kako tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu to je valjalo primjenom citirane zakonske odredbe odbiti zahtjev opunomoćenika tužiteljice za naknadom zatraženog troška upravnog spora kao neosnovan te riješiti kao pod točkom II. izreke.

 

U Splitu 03. svibnja 2021.

 

 

                                                                                                                                                        S U D A C

 

                                                                                                                                          Leandra Mojtić, v. r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić