1

Poslovni broj: Gž-534/2021-2

 

Poslovni broj: Gž-534/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Bruni Frankoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. L. iz V. P., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku iz O. društva G. & G., odvjetnicima iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2643/2019-17 od 11. siječnja 2021., 3. svibnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2643/2019-17 od 11. siječnja 2021.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., ..., OIB: ..., da tužitelju S. L. iz V. P., ..., OIB: ..., za preplaćene iznose kamata zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi namjenskog ugovora o kreditu za kupnju vozila, broj kredita: ..., sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 27. rujna 2007. plati iznos od 4.195,84 kuna (slovima: četritisućestodevedesetpetkunaiosamdesetčetirikune) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a koje teku kako slijedi:

- 34,72 kuna od 30.11. 2007. do isplate,

- 34,72 kuna od 31.12. 2007. do isplate,

- 34,72 kuna od 31.01. 2008. do isplate,

- 34,72 kuna od 29.02. 2008. do isplate,

- 34,72 kuna od 31.03. 2008. do isplate,

- 34,72 kuna od 30.04. 2008. do isplate,

- 48,76 kuna od 31.05. 2008. do isplate,

- 48,76 kuna od 30.06. 2008. do isplate,

- 48,76 kuna od 31.07. 2008. do isplate,

- 48,76 kuna od 31.08. 2008. do isplate,

- 48,76 kuna od 30.09. 2008. do isplate,

- 48,76 kuna od 31.10. 2008. do isplate,

- 48,76 kuna od 30.11. 2008. do isplate,

- 48,76 kuna od 31.12. 2008. do isplate,

- 48,76 kuna od 31.01. 2009. do isplate,

- 48,76 kuna od 28.02. 2009. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.03. 2009. do isplate,

- 90,50 kuna od 30.04. 2009. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.05. 2009. do isplate,

- 90,50 kuna od 30.06. 2009. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.07. 2009. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.08. 2009. do isplate,

- 90,50 kuna od 30.09. 2009. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.10. 2009. do isplate,

- 90,50 kuna od 30.11. 2009. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.12. 2009. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.01. 2010. do isplate,

- 90,50 kuna od 28.02. 2010. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.03. 2010. do isplate,

- 90,50 kuna od 30.04. 2010. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.05. 2010. do isplate,

- 90,50 kuna od 30.06. 2010. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.07. 2010. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.08. 2010. do isplate,

- 90,50 kuna od 30.09. 2010. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.10. 2010. do isplate,

- 90,50 kuna od 30.11. 2010. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.12. 2010. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.01. 2011. do isplate,

- 90,50 kuna od 28.02. 2011. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.03. 2011. do isplate,

- 90,50 kuna od 30.04. 2011. do isplate,

- 90,50 kuna od 31.05. 2011. do isplate,

- 90,50 kuna od 30.06. 2011. do isplate,

- 84,05 kuna od 31.07. 2011. do isplate,

- 84,05 kuna od 31.08. 2011. do isplate,

- 84,05 kuna od 30.09. 2011. do isplate,

- 66,14 kuna od 31.10. 2011. do isplate,

- 66,14 kuna od 30.11.2011. do isplate,

- 66,14 kuna od 31.12. 2011. do isplate,

- 66,14 kuna od 31.01.2012. do isplate,

- 66,14 kuna od 29.02. 2012. do isplate,

- 66,14 kuna od 31.03. 2012. do isplate,

- 66,14 kuna od 30.04. 2012. do isplate,

- 66,14 kuna od 31.05.2012. do isplate,

- 66,14 kuna od 30.06. 2012. do isplate,

- 66,11 kuna od 31.07.2012. do isplate,

- 51,40 kuna od 08.08.2012. do isplate, a sve u roku 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., ..., OIB: ..., da tužitelju S. L. iz V. P., ..., OIB: ..., za preplaćene iznose zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF namjenskog ugovora o kreditu za kupnju vozila, broj kredita: ..., sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 27. rujna 2007. plati iznos od 35.339,66 kuna (slovima: tridesetpettisućatristotridesetdevetkunaišezdesetšestlipa) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a koje teku kako slijedi:

- 16,25 kuna od 30.11.2007. do isplate,

- 8,22 kuna od 31.12.2007. do isplate,

- 36,20 kuna od 31.01.2008. do isplate,

- 51,58 kuna od 29.02.2008. do isplate,

- 77,94 kuna od 31.03.2008. do isplate,

- 38,33 kuna od 30.04.2008. do isplate,

- 22,86 kuna od 31.05.2008. do isplate,

- 42,34 kuna od 30.06.2008. do isplate,

- 13,75 kuna od 31.07.2008. do isplate,

- 15,16 kuna od 31.08.2008. do isplate,

- 32,11 kuna od 30.09.2008. do isplate,

- 160,49 kuna od 31.10. 2008. do isplate,

- 74,48 kuna od 30.11.2008. do isplate,

- 183,81 kuna od 31.12.2008. do isplate,

- 200,61 kuna od 31.01.2009. do isplate,

- 208,21 kuna od 28.02. 2009. do isplate,

- 192,34 kuna od 31.03.2009. do isplate,

- 196,45 kuna od 30.04.2009. do isplate,

- 163,58 kuna od 31.05.2009. do isplate,

- 139,38 kuna od 30.06. 2009. do isplate,

- 145,82 kuna od 31.07.2009. do isplate,

- 158,57 kuna od 31.08. 2009. do isplate,

- 157,46 kuna od 30.09.2009. do isplate,

- 144,57 kuna od 31.10.2009. do isplate,

- 168,76 kuna od 30.11.2009. do isplate,

- 188,17 kuna od 31.12.2009. do isplate,

- 215,76 kuna od 31.01.2010. do isplate,

- 209,43 kuna od 28.02. 2010. do isplate,

- 246,88 kuna od 31.03.2010. do isplate,

- 239,78 kuna od 30.04. 2010. do isplate,

- 253,62 kuna od 31.05.2010. do isplate,

- 373,49 kuna od 30.06.2010. do isplate,

- 348,81 kuna od 31.07.2010. do isplate,

- 424,19 kuna od 31.08. 2010. do isplate,

- 398,15 kuna od 30.09.2010. do isplate,

- 356,25 kuna od 31.10.2010. do isplate,

- 444,64 kuna od 30.11.2010. do isplate,

- 557,09 kuna od 31.12.2010. do isplate,

- 477,47 kuna od 31.01.2011. do isplate,

- 505,39 kuna od 28.02.2011. do isplate,

- 469,88 kuna od 31.03.2011. do isplate,

- 476,26 kuna od 30.04.2011. do isplate,

- 627,00 kuna od 31.05.2011. do isplate,

- 641,68 kuna od 30.06.2011. do isplate,

- 764,50 kuna od 31.07.2011. do isplate,

- 700,07 kuna od 31.08.2011. do isplate,

- 629,54 kuna od 30.09.2011. do isplate,

- 614,92 kuna od 31.10.2011. do isplate,

- 609,55 kuna od 30.11.2011. do isplate,

- 642,81 kuna od 31.12.2011. do isplate,

- 671,81 kuna od 31.01.2012. do isplate,

- 675,70 kuna od 29.02. 2012.do isplate,

- 655,64 kuna od 31.03.2012. do isplate,

- 669,18 kuna od 30.04.2012. do isplate,

- 678,45 kuna od 31.05.2012. do isplate,

- 662,86 kuna od 30.06.2012. do isplate,

- 666,95 kuna od 31.07.2012. do isplate,

- 16.594,47 kuna od 08.08.2012. do isplate, sve u roku 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., ..., OIB: ..., nadoknaditi parnične troškove tužitelju S. L. iz V. P., ..., OIB: ..., iznos od 13.960,00 kuna (slovima: trinaesttisućadevetstošezdesetkuna) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 11. siječnja 2021. do isplate po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a u roku 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika R. A. d.d. iz Z., ..., OIB: ..., za nadoknadom troškova postupka u iznosu 10.625,00 kuna (slovima: desettisućašestodvadesetpetkuna).“

 

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog „svih zakonom predviđenih razloga“. U žalbi, u bitnome, navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na razumno suđenje jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika u potpunosti zanemario i za to nije dao nikakve razloge, pri čemu ukazuje na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske. Osim toga, smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 190., čl. 191. i čl. 193. ZPP jer je u odnosu na povećanje tužbenog zahtjeva od 3. studenog 2020. neosnovano dopustio preinaku tužbe, odnosno u dijelu u kojem je tužitelj svoj zahtjev smanjio došlo je zapravo do povlačenja tužbe, kojem se tuženik protivio, pa je i u tom dijelu prvostupanjski sud morao meritorno odlučiti, zbog čega se njegova žalba u ovom dijelu ima smatrati prijedlogom za donošenje dopunske presude. Smatra i da je prvostupanjski sud u ovom postupku pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, a ukazuje i na odredbu čl. 338. st. 4. ZPP kojom je propisano što obrazloženje presude treba sadržavati, a što ova ne sadrži pa ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP. Prvostupanjski sud je odlučujući o zahtjevu tužitelja odlučio bez da je prihvatio i jedan dokaz predložen po tuženiku, pogrešno smatrajući da su sve relevantne činjenice utvrđene u postupku kolektivne zaštite i da je u ovom postupku potrebno utvrditi samo visinu novčane tražbine tužitelja. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. u kojoj je taj sud revidirao svoje pravno shvaćanje o automatskoj primijeni utvrđenja iz kolektivnog spora te je izrazio shvaćanje da je u pojedinačnim postupcima, na tuženiku teret dokaza postojanja okolnosti koje bi isključivale vezanosti suda za pravomoćnu odluku iz kolektivnog spora. Ukazuje na činjenice da je tijekom postupka ukazivao da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile razumljive i da se o njima pregovaralo pa da posljedično tome nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a imajući u vidu sve okolnosti ostalih ugovornih odredbi. Ističe da je već u odgovoru na tužbu istaknuo da je ugovorna odredba o ugovornoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, ali je sve te navode prvostupanjski sud zanemario, pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti te odredbe. Osim toga, ukazuje i na činjenicu da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao mogućnost izbora sklopiti sa tuženikom ugovor o kreditu vezanog za valutu Euro ili CHF i na te okolnosti nudio je određene dokaze koje je prvostupanjski sud potpuno zanemario. Prvostupanjski sud nije obrazložio ni svoj zaključak o tome zašto tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu počev od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno zašto smatra da bi tuženik bio nesavjestan u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Žalitelj, nadalje smatra da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a napose onom glede savjesnosti ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Smatra da se pobijana presuda pogrešno temelji na odredbi čl. 118. ZZP. U kolektivnom sporu tuženiku nije bilo moguće dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja jer su sudovi tvrdili da to nije predmet kolektivne zaštite, budući to treba utvrđivati u pojedinačnom postupku. Smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene odredbe ZZP-a. Ukazuje i na činjenicu da je podneskom od 3. studenog 2020. preinačio svoju tužbu u odnosu na što je podneskom od 13. studenog 2020. istaknuo prigovor zastare, ali se o tom njegovom prigovoru prvostupanjski sud nije očitovao. Prigovara i odluci o troškovima postupka.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odnosno da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

 

4. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

 

5. Žalba tuženika nije osnovana.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

 

6.1. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena ni u odnosu na dio u kojem je kao neosnovan odbijen tuženikov prigovor zastare jer je prvostupanjski sud dao ovom sudu dovoljno jasne razloge zbog čega je takav njegov prigovor, kao neosnovan odbio, kako onaj istaknut u odnosu na prvotno postavljen zahtjev tako i u odnosu na onaj preinačen podneskom od  13. studenog 2020.

 

6.2. U odnosu na žalbene navode žalitelja valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 338. st. 4. ZPP jer pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom.

 

6.3. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. na koju ukazuje žalitelj jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom st. 2. ovog članka pravilno postupio kada je u konkretnom slučaju dopustio ovu preinaku jer tužitelj je na taj način tužitelj zapravo potraživao veći novčani iznos iz iste činjenične osnove i to nakon provedenog financijskog vještačenja, pa posljedično tom tužitelj to  bez svoje krivnje nije mogao učiniti do zaključenja prethodnog postupka, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

 

6.4. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 191. i čl. 193. ZPP, na koju ukazuje žalitelj, obzirom da je odredbom čl. 191. st. 2. ZPP propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti, a što je tužitelj i učinio preinakom tužbe od 13. studenog 2020. kada je smanjio dio svoga zahtjeva.

 

6.5. Prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.  st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

 

7. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

8. Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.195,84 kn i iznosa od 35.339,66 kn, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove, budući je te iznose, u utuženom razdoblju, naplatio od tužitelja temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sadržanih u Ugovoru o kreditu za kupnju vozila, broj kredita: ..., od 27. rujna 2007., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2008-11 od 3. rujna 2009, kojom su revizije banaka, uključujući i tuženika odbijene kao neosnovane i potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. 6. 2018.

 

8.1. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika, kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen Ugovoru o kreditu za kupnju vozila, broj kredita: ..., od 27. rujna 2007., solemniziran od javnog bilježnika I. M. iz V. G., pod poslovnim brojem: OV-..., od 27. rujna 2009., temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 23.526,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika na dan isplate i da je navedenim ugovorom o kreditu između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa (čl. 2. Ugovora) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke te valutna klauzula (čl. 1. Ugovora). Nije sporna ni visina novčane tražbine tužitelja.

 

8.2. Sporno je, jesu li navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u navedenom Ugovoru o kreditu za kupnju vozila ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18  - dalje: ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare.

 

9. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u odredbi čl. 1. i 2. predmetnog Ugovora ništetne sukladno odredbi čl. 81. st. 1. točke 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03, 46/07 i 79/07 - ZZP/93), kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je ista materija bila jednako regulirana i odredbama o Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP/07) u čl. 96. i 102. navedenog Zakona. Ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stopa ugovorene kamate kao takva mora biti određena, odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO). Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava, pa kako su u konkretnom slučaju, ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli bile sastavni dio ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane banke, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj, kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja korisniku kredita nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, posljedično čemu takve ugovorne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, ovdje tužitelja kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, ovdje tuženika, kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zlouporabe prava što za posljedicu ima njihovu ništetnost jer su protivna prisilnom propisu na temelju čl. 322. st. 1. ZOO, pri tome je u odnosu na zaključak o ništetnosti valutne klauzule izrazio pravno shvaćanje da je isto podudarno sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018., u kojoj je utvrđeno je da su tužene banke, pa tako i tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći se istima, budući su navedene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene  jer ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Posljedično tome prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove - razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takvih ništetnih odredbi navedenog ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključujući da ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni rok zastare, pa te novčana tražbine na temelju odredbe čl. 225. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare i da u konkretnom slučaju zastara ove novčane tražbine tužitelja počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018., kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017., a računajući od tada pa do podnošenja ove tužbe 13. lipnja 2019., odnosno njene preinake od 1. prosinca 2020. nije protekao rok zastare od 5 godina.

10. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

 

10.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovoru o kreditu za kupnju vozila, broj kredita: ..., od 27. rujna 2007., valja istaknuti da prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, nije isključivom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP svoje zaključke utemeljio na pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama, već je svoje zaključke o tome, iako to nije trebao, utemeljio na utvrđenim činjenicama (čl. 8. ZPP) pravilno cijeneći okolnosti konkretnog slučaja prilikom sklapanja navedenog ugovora o kreditu, cijeneći pri tome i pravna shvaćanja izražena u tim odlukama. Naime, pri tome valja ukazati i da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

10.2. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, suprotno pravnom shvaćanju žalitelja, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim. Pri tome valja istaknuti da ovakvo pravno shvaćanje, suprotno žalbenim navodima žalitelja, nije protivno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. jer je to pravno shvaćanje izraženo u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna i materijalno pravna utvrđenja.

 

10.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o tužiteljevom zahtjevu za isplatu navedenih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu za kupnju vozila, broj kredita: ..., od 27. rujna 2007., sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

 

10.4. Naime, suprotno žalbenim navodima ovog žalitelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

 

10.5. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega, u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, mislim da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP). Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:  78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

 

10.6. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da niti iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

 

10.7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao dovoljno jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj svojom žalbom, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

 

11. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

 

 

Pula - Pola, 3. svibanj 2021.

 

 

S u d a c:

 

Bruno Franković, v.r.