1              Poslovni broj: 11 Kž-392/2021-3

Poslovni broj: 11 Kž-392/2021-3

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća, te Siniše Plešea i Rajke Tomerlin-Almer kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. B., zbog kaznenog djela protiv imovine - prijevara - iz članka 236. stavak 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, i 101/17 - u daljnjem tekstu: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama koje su protiv presude Općinskog suda u Zlataru broj: K-79/2020-37 od 26. veljače 2021. podnijeli optuženi R. B. i Općinsko državno odvjetništvo u Zlataru, u sjednici vijeća održanoj 3. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe optuženog R. B. i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Zlataru proglasio je krivim optuženog R. B. zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine - prijevara - iz članka 236. stavak 1. KZ/11 i kaznenog djela protiv privatnosti - nedozvoljena uporaba osobnih podataka – iz članka 146. stavak 1. KZ/11, sve u svezi članka 51. KZ/11, činjenično pobliže opisanih u izreci presude. Na temelju članka 236. stavak 1. KZ/11 optuženom R. B. utvrđena je kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 146. stavak 1. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca i na temelju članka 51. KZ/11 optuženi R. B. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci.

 

2. Oštećeni J. B. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

3. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14,70/17 i 126/19 – u daljnjem tekstu: ZKP/08) u svezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. ZKP/08 naloženo je optuženom R. B. podmiriti troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti 1.000,00 (tisuću) kuna, te putne troškove svjedoka i troškove odvjetnice u ukupnom iznosu 1.160,75 kuna (tisućustošezdeset kuna i sedamdesetpet lipa), odnosno sveukupno 2.160,75 kuna (dvijetisućestošezdeset kuna i sedamdesetpet lipa) u roku 30 dana od pravomoćnosti presude.

 

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi R. B. po branitelju J. P., odvjetniku iz Z., a žali se, kako navodi, iz svih zakonskih razloga i predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskim sudu na ponovno suđenje, podredno predlaže optuženika blaže kazniti.

 

5. Žalbu je podnio i državni odvjetnik, a žali se zbog odluke o kazni i predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika strože kazni.

 

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

7. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

 

8. Žalbe optuženog R. B. i državnog odvjetnika nisu osnovane.

 

9. Optuženik u žalbi ističe da je prvostupanjskom presudom proglašen krivim zbog dva kaznena djela u stjecaju i to kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavak 1. KZ/11 i kaznenog djela nedozvoljene uporabe osobnih podataka iz članka 146. stavak 1. KZ/11, međutim, smatra da se u konkretnom slučaju radi o prividnom stjecaju (konsumpcija) i da je zlouporaba osobnih podataka sredstvo, odnosno predradnja kaznenog djela prijevare. Iz navedenog proizlazi, iako to u žalbi ne navodi, da se optuženik u stvari žali zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/08, smatrajući da je u pogledu kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, odnosno da su pogrešno primijenjene odredbe o stjecaju kaznenih djela.

 

9.1. Optuženik treba imati na umu da su zaštitni objekti kaznenih djela za koja je proglašen krivim različiti i da se kaznenim djelom prijevare štiti imovina, a kaznenim djelom nedozvoljene uporabe osobnih podataka, privatnost. Zlouporabom osobnih podatka optuženik stvara novu kriminalnu količinu koja se ne iscrpljuje osudom za kazneno djelo prijevare, pa se prema tome radi o pravom, a ne prividnom stjecaju kaznenih djela. Nadalje, opstojnost (radnja počinjenja) jednog kaznenog djela nije u ovisnosti s počinjenjem drugog kaznenog djela i optuženik je, u konkretnom slučaju, kazneno djelo prijevare mogao počiniti bez da je zlouporabio osobne podatke J. B. Slijedom navedenog žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana.

 

10. Iz ostalog dijela sadržaja žalbe proizlazi da optuženik polemizira s utvrđenjima i analizom provedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda i smatra, za razliku od prvostupanjskog suda, da iz provedenih dokaza i utvrđenih činjenica nije dokazano da bi počinio inkriminirano mu kazneno djelo iz članka 236. stavak 1. KZ/11. Iz navedenog proizlazi da se optuženik žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koju žalbenu osnovu u žalbi također ističe.

 

10.1. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je dao jasne, iscrpne i potpune razloge za svoja utvrđenja na temelju kojih je izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika. Optuženik ispušta iz vida sve dokaze u svojoj ukupnosti, a kada se isti analiziraju u međusobnoj povezanosti, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud, proizlazi zaključak da je počinio inkriminirano mu kazneno djelo.

 

10.2. Optuženik poriče počinjenje kaznenog djela prijevare (kazneno djelo iz članka 146. stavak 1. KZ/11 priznaje) i tvrdi da se koristio osobnim podacima J. B. u svrhu telefonskog dogovora oko zaključivanja pretplatničkih ugovora s operaterom „T.“ i naručivanja mobilnih uređaja, međutim, ističe da on inkriminirane mobilne uređaje nije preuzeo, niti je potpisao ugovore o zasnivanju pretplatničkog odnosa jer je u to vrijeme bio na radu u Rijeci. Nije mu poznato tko je mobilne uređaje preuzeo. Optuženik treba imati na umu da iz iskaza svjedoka D. J., direktora TD T. J. d.o.o. koje se bavi prodajom tehnike, između ostalog i kupoprodajom rabljenih i novih mobilnih uređaja, proizlazi da ga je optuženik znao nazvati kada ne bi stigao doći i rekao bi mu da će njegov prijatelj ili neka druga osoba donijeti mobilne uređaje. Iz iskaza svjedoka M. D. proizlazi da je on od optuženika u veljači 2018. kupio četiri mobilna uređaja koji su bili novi i uz uređaje optuženik mu je dao račune i garancije za te uređaje. Oba svjedoka ističu da se optuženik koristio adresom u Maču gdje je stanovao. Svjedok M. R. ističe da je optuženik radio s njim i ocem optuženika u Rijeci tijekom veljače 2018. gdje su ostali oko mjesec dana, odnosno tijekom veljače i ožujka 2018. Iz ovakvih utvrđenja jasno proizlazi da se upravo optuženik „bavio“ zaključivanjem pretplatničkih ugovora i preuzimanjem mobilnih uređaja koje je kasnije preprodavao. Optuženik treba imati na umu da je upravo on, kao što je i priznao u svom iskazu, na inkriminirani način, telefonskim putem, koristeći tuđe osobne podatke naručio telefonske uređaje. Nije od značaja je li fizički te mobilne uređaje on preuzeo, iako u tom dijelu suprotnih dokaza nema, međutim, tim uređajima se upravo on okoristio jer nije ponudio nikakvo racionalno, prihvatljivo obrazloženje, osim što spominje nepoznatu osobu imena M., tko bi drugi to učinio. Slijedom svega navedenog prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je optuženik, na inkriminirani način, počinio i kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavak 1. KZ/11.

 

10.3. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iskaze ispitanih svjedoka, te optuženika detaljno analizirao i pravilno ih je ocijenio kako same za sebe tako i međusobnoj povezanosti, te u svezi s drugim provedenim dokazima i dao je pravilnu ocjenu svih izvedenih dokaza na temelju kojih je ispravno utvrdio i analizirao činjenično stanje na koje je pravilno primijenio kazneni zakon. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedom čega žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

 

11. Optuženik i državni odvjetnik se žale i zbog odluke o kazni, s time što optuženik smatra da mu je zbog lošeg zdravstvenog stanja trebalo izreći blažu kaznu, dok državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnost, a podcijenio otegotne okolnosti i to činjenicu da je optuženik višestruko osuđivan.

 

11.1. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenog djela zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

11.2. Prilikom odluke o okolnostima koje utječu na vrstu i mjeru kazne prvostupanjski sud je ispravno optuženiku cijenio kao olakotno da je priznao počinjenje kaznenog djela iz članka 146. stavak 1. KZ/11, dok mu je kao otegotno cijenjeno da je u tri navrata osuđivan zbog različitih kaznenih djela (teška tjelesna ozljeda, nedozvoljeno posjedovanje oružja i eksplozivnih tvari i neovlaštena proizvodnja i promet drogama). Prvostupanjski sud pravilno nije kao olakotno cijenio zdravstveno stanje optuženika, odnosno „primarni poremećaj mišića“ od kojeg optuženik, kako ističe, boluje od rođenja jer ga to njegovo zdravstveno stanje nije spriječilo u činjenju kaznenih djela, a očito je da do sada izrečene kazne (rad za opće dobro i uvjetne osude) nisu utjecale na optuženika da svoje ponašanje uskladi s društveno prihvatljivim normama ponašanja. Imajući na umu sve ovako utvrđene okolnosti, a vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11), te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11), ovaj drugostupanjski sud smatra da će se utvrđenim kaznama zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz članka 236. stavak 1. KZ/11 i 4 (četiri) mjeseca za kazneno djelo iz članka 146. stavak 1. KZ/11, te jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci, na koju je optuženik osuđen po prvostupanjskom sudu, u cijelosti postići svrha kažnjavanja, odnosno da je ta kazna, po svojoj vrsti i mjeri, primjerena svim navedenim okolnostima i istom će se ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno ta kazna će u dovoljnoj mjeri utjecati kako na optuženika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela, slijedom čega žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane.

 

12. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP/08 u svezi članka 467. ZKP/08).

 

13. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

14. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu 3. svibnja 2021.

 

Za točnost otpravka - ovlašteni službenik

Snježana Pajek