REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU Pn. 176/19

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz K., O.:
…, zastupanog po pun. I. Ć. A., odvjetnici u S. i N. B.
J., odvj. u S., protiv tuženika A. O. d.d. Z.,
O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. G. & P., P. S., radi naknade štete, nakon održane glavne i
javne rasprave, zaključene dana 18. ožujka 2021. godine u nazočnosti pun. stranaka,
dana 30. travnja 2021. godine,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime
naknade imovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 21.483,64 kn sa
zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 13.srpnja
2016.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena; dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate na
dosuđenu glavnicu od 12. veljače 2011. godine do 13. srpnja 2016. godine
zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, na ime
naknade za zastupanje prema Tbr. 28. u svezi s Tbr. 7 Tarife o nagradama
i naknadi troškova za rad odvjetnika, naknaditi tužitelju ukupan iznos od

3.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos
od utuženja pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena."

2 Pn. 176/19

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kn sa zakonskim zateznim
kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 13. srpnja 2016. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se
navodi da je tužitelj dana 11. veljače 2011. godine doživio prometnu nezgodu, tu
nezgodu da je uzrokovao osiguranik tuženika J. B., kao vozač osobnog
automobila H. C., kojom prilikom da je nastala šteta na automobilu u
vlasništvu tužitelja. Radi navedenog da je tužitelj tuženiku postavio odštetni zahtjev
dana 18. veljače 2011. godine, kojeg je tuženik ocijenio pravno osnovanim svojim
dopisom od 21. veljače 2012. godine. Prema internoj kalkulaciji tuženika da je
utvrđena visina štete na vozilu tužitelja u ukupnom iznosu od 19.200,00 kn, tuženik
da je procijenio kako bi doprinos tužitelja u nastaloj šteti bio 50 %, te je ponudio
tužitelju plaćanje polovice procijenjene štete. Tužitelj da je navedeni sporazum odbio
zaključiti iz razloga što ničim nije doprinio nastanku štetnog događaja, a to je svojim
dopisom i naveo tuženiku, ujedno mu predložio da mu isplati nesporni dio štete.
Tuženik da je dopisom od 12. ožujka 2012. godine naveo da isplaćuje tužitelju

9.600,00 kn na ime realne visine štete, uvažavajući stupanj doprinosa tužitelja.
Nakon toga da je tuženik obavijestio tužitelja kako će po okončanju prekršajnog
postupka biti ponovno razmotren zahtjev tužitelja, prekršajni postupak da je
pravomoćno okončan presudom Visokog prekršajnog suda pod brojem Pž-12679/13
od 15. prosinca 2015. godine, a tom presudom je odbijena optužba protiv tužitelja.
Unatoč navedenom, tuženik da je ostao pri odluci koja je ranije navedena, te je
naveo da je nastupila zastara potraživanja. Tužitelj ujedno, pored iznosa od 9.600,00
kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime razlike imovinske štete na svom vozilu,
potražuje iznos od 4.500,00 kn uvećan za PDV-e na ime troškova zastupanja i to
sastava 6 dopisa tuženiku, u mirnom postupku.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio zahtjevu tužitelja predlažući
da sud isti odbije kao neosnovan. Navodi da ne spori činjenicu da se dana 14.
veljače 2011. godine dogodila prometna nezgoda u kojem je sudjelovalo vozilo koje
je u trenutku nezgode bilo osigurano kod tuženika, u tom smislu priznaje pasivnu
legitimaciju. Navodi da nije sporno da je njegov osiguranik 50 % odgovoran za
nastanak predmetne nezgode, time i štete na vozilu tužitelja, tuženik da je dana 12.
ožujka 2012. godine platio nespornu imovinsku štetu u iznosu od 9.600,00 kn.
Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja naknade štete, jer je od dana saznanja
za štetu i njezinog počinitelja, pa do podnošenja tužbe protekao trogodišnji zastarni
rok. Tužba da je podnesena protekom više od pet godina od kumulativnog ispunjenja
zakonskih pretpostavki od kojih se računa zastarni rok, dakle, da je svakako protekao
trogodišnji zastarni rok potraživanja naknade štete.

3 Pn. 176/19

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom prijave tužitelja tuženiku u
mirnom postupku, korespondencije stranaka u mirnom postupku i dokumentacije
vezano za predmetni štetni događaj.

Među strankama nije sporno da se dana 11. veljače 2011. godine dogodila
prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali tužitelj upravljajući osobnim automobila O.
A. i osiguranik tuženika J. B. upravljajući osobnim automobilom H..
U ovoj prometnoj nezgodi vozilo tužitelja je nesporno oštećeno, tuženik je izvršio
obračun štete te izvid svih okolnosti u mirnom postupku, navodeći da je utvrđena
visina štete na vozilu tužitelja u iznosu od 19.200,00 kn, a da tužitelju može isplatiti

9.600,00 kn, što je konačno i isplatio dana 12. ožujka 2012. godine. Tuženik je držao
da je isplatom ovog iznosa tužitelj u cijelosti namiren na ime naknade imovinske
štete, tako da je odbio tužitelju isplatiti daljnji iznos od 50 %, koji sada tužitelj
potražuje u ovom postupku. Dakle, tužitelj očito drži da je šteta upravo u onoj visini
koja je procijenjena od strane tuženika.

Dana 15. svibnja 2017. godine donesena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, izreka iste glasi:

"I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade
imovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 9.600,00 kn sa zakonskom zateznom
kamatom koja teče od 12. 02. 2011. godine pa do 31. 07. 2015. godine u visini
eskontne stope HNB koja vrijedi zadnjeg dana svakog
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena,
a od 1. 08. 2015. godine pa nadalje do konačne isplate, po stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade za
zastupanje prema Tbr. 28. u vezi sa Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika, naknaditi tužitelju ukupan iznos od 4.500,00 kn, uvećan za pripadajući
PDV-e u iznosu od 1.125,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče
na navedeni iznos od utuženja pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju trošak
ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja
do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II.Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn."

Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu, dana 30. siječnja 2019. godine doneseno je drugostupanjsko rješenje broj Gž. 555/17 kojim je žalba tužitelja

4 Pn. 176/19

prihvaćena, prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je vraćen ovom sudu na
ponovno suđenje. Dakle, kod donošenja ranije prvostupanjske presude
prvostupanjski sud je zauzeo stav da je nastupila zastara potraživanja, da je taj
prigovor tuženika bio osnovan, se primjenom odredbe čl. 230 Zakona o obveznim
odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), vezano za tražbinu naknade štete
koja zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je
štetu učinila. Sud je držao da je tužitelj za štetu i za štetnika doznao trenutkom
prometne nezgode – 11. veljače 2011. godine, svakako da je za visinu štete doznao
kada mu je tuženik priopćio svoju kalkulaciju, a da je nespornim iznos štete isplaćen

12. ožujka 2012. godine, pa da je to najkasniji datum saznanja za štetu odnosno
visinu iste. Tužba je podnesena 13. srpnja 2016. godine, dakle, nakon proteka
trogodišnjeg zastarnog roka, radi navedenog da je prigovor zastare istaknut od
strane tuženika osnovan, pa je zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.
Odlučujući po žalbi tužitelja protiv ove presude drugostupanjski sud je pak zauzeo
stav da prigovor zastare nije osnovan, da nije nastupila zastara potraživanja u ovom
slučaju. Drugostupanjski sud u obrazloženju odluke navodi da su stranke nakon
obraćanja tužitelja tuženiku 2021.godine, nekoliko mjeseci vodili prepisku vezano za
visinu štete i naknadu iste, da je tuženik predložio potpisivanje Sporazuma o
izvansudskoj nagodbi koji je tužitelj odbio potpisati, tuženik da je tužitelju isplatio
nesporni iznos štete od 9.600,00 kn (cijeneći doprinos tužitelja od 50%), navodeći da
je takva odluka donesena na temelju trenutno raspoložive dokumentacije, te da će po
okončanju prekršajnog postupka i nakon što tužitelj dostavi pravomoćnu presudu
prekršajnog suda zahtjev za naknadu štete ponovno razmotriti. Pravomoćna presuda
u prekršajnom postupku da je donesena još 15. prosinca 2015. godine, nakon što je
tužitelj istu dostavio tuženiku, tuženik da se pozvao na zastaru. Drugostupanjski sud
navodi da je prvi dan kada je tužitelj prema tuženiku mogao postaviti zahtjev za
isplatu, naknadu štete, dan kada je tužitelj zaprimio pravomoćnu presudu prekršajnog
suda. Datum donošenja presude prekršajnog suda da je 15. prosinca 2015. godine,
kako je tužba podnesena u ovom predmetu 13. srpnja 2016. godine, to da je jasno
da zastara u ovom slučaju nije nastupila.

Nakon što je drugostupanjski sud zauzeo navedeni stav, za navesti je da se
istom u potpunosti priklanja ovaj sud, dakle, da je ovo pitanje riješeno, zastara
potraživanja nije nastupila i valjalo je utvrditi odgovornost sudionika nezgode za
nastanak iste i visinu štete na vozilu tužitelja.

U daljnjem tijeku postupka sud je, pored već izvedenih dokaza, izveo dokaz i
saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke; saslušanjem svjedoka J.
B. i vještačenjem po sudskom vještaku za promet i motorna vozila dipl. ing. J.
Š..

Nakon što je proveden dokaz vještačenjem po vještaku J. Š., tužitelj je
preinačio tužbu i povećao zahtjev na ime naknade imovinske štete na vozilu i
zatražio iznos do 11.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, sud je stava da je
ova preinaka dopuštena. U preostalom dijelu zahtjev je ostao neizmijenjen. Tuženik
se obrazloženo usprotivio i ovako postavljenom zahtjevu i preinaci istog.

Stranke su popisale parnični trošak.

5 Pn. 176/19

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Dakle, što se tiče pravnog osnova odgovornosti za nastanak štetnog događaja
i utvrđivanje tko je od dva sudionika prometne nezgode kriv za nastanak štetnog
događaja, za navesti je kako tuženik smatra da je tužitelj doprinio nastanku štetnog
događaja za 50 % zato što je kritične prigode automobilom sa sporedne ceste zašao
na glavnu cestu ne propustivši vozilo tuženikovog osiguranika koje se kretalo
glavnom cestom. Time da je tužitelj postupio protivno odredbi čl. 45. st. 1. Zakona o
sigurnosti prometa na cestama, koja mu nalaže pri uključivanju u promet glavnom
cestom propustiti sva vozila koja se njome kreću, a zbog čeg je protiv tužitelja i
pokrenut prekršajni postupak. Odgovornost tuženikovog osiguranika da postoji u
činjenici što se kritične prigode nije kretao sredinom svoje obilježene kolničke trake.
Navodi da je tuženik tužitelju već isplatio naknadu štete na bazi 50 % odgovornosti
svojega osiguranika, što među strankama nije sporno, ni sama visina štete da nije
sporna među strankama. Navodi da osporava zatraženi početak tijeka zatezne
kamate na daljnji iznos naknade štete budući se ovdje radi o imovinskoj nenovčanoj
šteti pa da kamata može teći isključivo od dana presuđenja.

Dakle, u ovom slučaju valjalo je utvrditi tko je odgovoran za nastanak
predmetnog štetnog događaja te su izvedeni dokazi pregledom dokumentacije
priložene sudskom spisu, izveden je dokaz saslušanjem sudionika i to tužitelja u
svojstvu parnične stranke kao i saslušanjem svjedoka J. B., vozača
automobila H. C..

Tužitelj u svom iskazu navodi da je bio sudionik predmetne prometne
nezgode, ista da se dogodila iza ponoći 14. veljače 2011. godine, da je upravljao
osobnim automobilom O. A., tada starim samo 3 ili 4 godine, navodi da nije
konzumirao alkohol, taj dan da je radio i prebacio neke prijatelje do parkirališta koje
inače koriste autoškole. Dakle, prije sraza da je u automobilu bio sam i htio se
priključiti na cestu sa tog prostora, da se zaustavio prije priključenja na cestu i da je
bio u tom položaju zaustavljen, da je zaista bilo prometno jer je bila godišnjica
H. i da je bilo i policije, navodi da nije posebno zapazio ovo vozilo H., da
je primijetio samo da je to vozilo u jednom trenutku udarilo u njega, da se sve
događalo munjevito i da se zasigurno H. nije kretao tako sporo kako je to
svjedok – sudionik kazao. Dakle, na vozilo tužitelja koje je bilo zaustavljeno, odnosno
u njegovo vozilo da je udario svjedok svojim automobilom na način da mu je oštetio
čitav prednji dio vozila, te je jednostavno prošao prema naprijed nakon što ga je
udario i zaustavio se malo na više. Iz automobila da je izašao vozač u vidno
alkoholiziranom stanju, te još dva momka iz tog vozila, njegovi prijatelji, koji su ga
nešto smirivali jer se on počeo derati. Odmah da se stvorila policija jer su očito tu i bili
te da su ga odveli, a da on uopće nije smatrao da će biti bilo kakvih problema jer je
isključivi krivac za nastanak bio ovaj drugi vozač. Nakon nekog vremena da je na
cesti primijetio vozilo H. C. sa razbijenom stranom te da je prišao tom
vozaču, a to da je bio svjedok kojeg do tada nije poznavao, da mu je rekao da je on
onaj vozač u kojeg je udario, on da se zaista ispričavao, rekao je da je bio pijan, da je
bio kriv te da su pošli zajedno na osiguranje i tamo da je dao izjavu. Tužitelj navodi
da je on svoje vozilo, kako se situacija sa osiguranjem zapetljala, popravio u svojoj
režiji, na više mjesta, te da je na ime tih popravaka ukupno izdvojio 20.000,00 kn, i
preko tog iznosa. Navodi da je to vozilo nakon popravka vozio još 5-6 godina, ali da

6 Pn. 176/19

ga je prodao jer od udarca to vozilo nije više bilo stabilno. Na posebno pitanje pun.
tuženika kada je tužitelj primijetio vozilo H., tužitelj navodi da je to vozilo
primijetio tek kada je počelo letjeti prema njemu, da je inače ispred tog vozila očito
bilo drugih vozila jer su se ista kretala tom cestom u istom smjeru kojom se kretao i
taj H., da je on odjednom spazio da to vozilo nalijeće na njega i da je došlo do
udara.

Svjedok J. B., nesrodan sa tužiteljem, iskazao je da je bio sudionik
predmetne prometne nezgode, da sebe drži krivcem za nastanak nezgode, da
nikada svoju krivnju za nastanak nezgode nije negirao pa tako ni sada. Predmetne
prigode, da se radilo o godišnjici osnivanja NK H., da je bio u klubu H.
u S., vozilo H. C., prije toga da je to vozilo bilo parkirano kraj tog kluba,
da je bio u alkoholiziranom stanju, da je pio pive i da je osjećao kako je u
alkoholiziranom stanju, ali da se odlučio na vožnju misleći da može voziti automobil.
Sa njim u automobilu da su bili jedna ili dvije osobe, jedan momak po nadimku J.,
koji je danas pokojni. Dakle, da je sjeo u automobil, kretao se svojom prometnom
trakom i želio se priključiti na cestu koja vodi od tunela prema P., paralelno sa
P., da je posegnuo u pretinac ispred suvozačevog sjedala i to za vrijeme
vožnje, da bi izvadio dioptrijske naočale koje koristi, da misli da se nije brzo kretao,
po prilici nekih 20 km/h, kako se nagnuo za izvaditi te naočale, to da je očito njegovo
vozilo prešlo u lijevo, na suprotnu prometnu traku te da je udario u vozilo tužitelja. To
vozilo da je bilo O. A. G., navodi da to vozilo nije primijetio da se želi priključiti
na svjedokovu cestu prije nego što se nagnuo i posegnuo za naočalama, u toj svojoj
radnji da je prestao gledati na cestu, da je došlo do prelaska njegovog vozila u lijevo
te udara u automobil tužitelja. Tužitelj da je očito sa svojim vozilom htio poduzeti
radnju priključenja na ovu svjedokovu cestu sa jednog većeg parkirališta odnosno
površine koja je također služila za kretanje vozila. Navodi da ne može biti precizan i
da se ne sjeća, da ne zna da bi primijetio je li vozilo tužitelja bilo zaustavljeno, je li
bilo u bilo kakvom pokretu prije sraza i je li već u bilo kojem svom dijelu obujma
prešlo na ovu cestu odnosno suprotnu prometnu traku od one kojom se svjedok u
početku vožnje kretao. To da nije niti vidio, uglavnom, svojim automobilom da je
odvalio lijevi prednji dio vozila tužitelja, zaustavio se malo na više, vozilo svjedoka da
je, kako je poslije primijetio kada se vratio sa otrežnjenja, bilo zafrižano odnosno
oštećeno sa lijeve strane. Dakle, nakon prometne nezgode da se ne može sjetiti je li
komunicirao odnosno pričao sa ovim vozačem O., uglavnom, da je došla policija
te da su ga odveli. Navodi da se vratio tek naknadno i odvezao u svom automobilu
koje je bilo parkirano naviše od mjesta sraza. Navodi da tužitelja prije ovog događaja
nije uopće poznavao, a poslije toga da ga je viđao jer isti drži kafić u S.. Na
posebno pitanje pun. tužitelja je li se tuženik u ovom postupku uspio naplatiti od
svjedoka vezano za predmetnu prometnu nezgodu, svjedok navodi da su to uspjeli
teškom mukom i da su od njega naplatili nekih 17.000,00 kn. Na posebno pitanje
pun. tuženika navodi da je na njegovom vozilu bio oštećen blatobran i branik sa lijeve
strane, a da nije popravljao svoju haubu.

Zaista je i protiv tužitelja i J. B. vođen prekršajni postupak, dana 15.
prosinca 2015. godine donesena je presuda Visokog prekršajnog suda RH br. Pž-
12679/13 kojom je u odnosu na tužitelja preinačena ranija presuda na način da se
odbija optužba podnesena protiv njega, nastupila je procesna smetnja apsolutne
zastare prava za daljnje vođenje prekršajnog postupka protiv tužitelja. Rezultati ovog

7 Pn. 176/19

prekršajnog postupka nisu bili od odlučne važnosti za ovaj sud kod utvrđivanja od
odgovornosti sudionika za nastanak prometne nesreće, jer je činjenično stanje u
pogledu navedenog valjalo utvrditi u ovom postupku.

Sud je izveo dokaz i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za cestovni
promet i vozila dipl. ing. J. Š.. Iz njegovog nalaza i mišljenja proizlazi da se
automobil H. C. kretao južnim kolničkim trakom …, iz smjera zapada u smjeru istoka, nakon čega je u raskrižju prešao na sjeverni
kolnički trak koji je namijenjen prometu vozila iz suprotnog smjera. Automobil O. da
se kretao zapadnim kolničkim trakom kolnog prilaza prometnom vježbalištu, iz smjera
sjevera u smjeru juga, a na raskrižju da je skretao ulijevo na kolnik … prema istoku. Automobil H. da je lijevim bočnim dijelom
udario u prednji desni dio zaustavljenog automobila O. koji je prednjim dijelom oko

0.50 m prešao u sjeverni kolnički trak … kako bi vozač
ostvario bolju preglednost iz smjera zapada. Poslije sudara, nakon blagog zanošenja
u smjeru sjevera, automobil O. da se zaustavio u blizini zaustavne crte, a
automobil H. da se nastavio gibati u smjeru sjeveroistoka gdje se konačno
zaustavio u blizini zaustavne crte na drugom – istočnom prilazu prometnom
vježbalištu. Brzina kretanja automobila H. neposredno prije sudara da je
iznosila oko 47 km/h, automobil O. da je prije i u trenutku sudara bio zaustavljen.
Jednu sekundu prije sudara automobil H. da je od mjesta sudara udaljen oko
13 m u smjeru zapada, a u istom vremenu automobil O. da je bio zaustavljen na
mjestu sudara. U vrijeme nastanka prometne nesreće da je bila noć i oblačno
vrijeme, kolnik da je dobro osvijetljen, dionica … da je
izgrađena kao radna cestovna dionica. Na samom raskrižju … i prilaza prometnom vježbalištu vozač osobnog automobila
H. da je imao dobru horizontalnu preglednost ceste te da je mogao na toj
udaljenosti jasno vidjeti zaustavljeni automobil O.. Vozač automobila O. pri
skretanju ulijevo zbog konstruktivnih elemenata raskrižja koje je izgrađeno kao X
raskrižje pod šiljastim kutom da je imao značajno lošiju mogućnost uočavanja vozila
H. koji je … dolazio iz smjera zapada.

Sud je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka dipl. ing. J.
Š. kao stručno, logično i uvjerljivo, ovim vještvom su razriješena sva sporna
pitanja i temeljem tog vještva, iskaza sudionika predmetne nezgode i spisu priležeće
dokumentacije sud drži utvrđenim da je za predmetnu prometnu nezgodu isključivo
kriv osiguranik tuženika, svjedok J. B. koji je predmetne prigode upravljao
vozilom H. C. na način da je zbog takve vožnje upravo i došlo do nastanka
predmetne nezgode. Sam svjedok B. u svom iskazu navodi da je on kriv za
nastanak predmetne nezgode, u iskazu navodi da je bio u alkoholiziranom stanju i da
je u takvom stanju upravljao vozilom u noćnim satima nakon napuštanja noćnog
kluba. Isto tako navodi u iskazu da je posegnuo za naočalama u pretincu ispred
suvozačevog sjedala, za vrijeme vožnje, očito je radi navedenog i skrenuo iz svoje
prometne trake u traku koja je predviđena za kretanje vozila iz suprotnog smjera. S
druge strane (list 11 spisa) svjedok B. je tuženiku kao svom osiguravatelju dao
izjavu o tijeku nastanka prometne nezgode dana 18. veljače 2011. godine i time
potvrđuje da je on isključivi krivac za nastanak nezgode, da je istu prouzročio, a tu
navodi da mu se "zamantalo i zamračilo", zbog osjećaja slabosti i povraćanja, a
navodi i da je tužitelj prije sraza bio zaustavljen na mjestu. Dakle, iz ove izjave

8 Pn. 176/19

svjedoka B., iz njegove izjave pred sudom, iskaza tužitelja, priložene
dokumentacije i vještva sudskog vještaka Š., proizlazi da je upravo B.
isključivi krivac za nastanak nezgode, sud drži da je zaista bio u alkoholiziranom
stanju i da je zbog, malo rečeno, nepažljive vožnje prešao na suprotnu prometnu
traku i udario zaustavljeno vozilo tužitelja. Tom prigodom se B. kretao brzinom
od otprilike 47 km/h koliko procjenjuje sudski vještak Š. u svom vještvu, ovo
prihvaća i ovaj sud, a očito se radi o nepažljivoj i prebrzoj vožnji s obzirom na uvjete
na cesti, noćnu vožnju, prometnost i okolnost proslave obljetnice osnivanja N.
H.. D. B. nije u toj brzoj vožnji prešao na suprotnu prometnu traku, ne bi
udario tužitelja koji je bio zaustavljen na mjestu i sam položaj tužitelja koji je bio
zaustavljen i zaustavljen točno ondje kako prikazuje vještak Š. u svojoj skici koja
čini sastavni dio vještva, nije doprinio nastanku nezgode i sud takvom postupanju
tužitelja ne nalazi apsolutno nikakve suodgovornosti. D. B. nije vozio
nepropisno, prebrzo, nepažljivo i u alkoholiziranom stanju, da je B. vozio svojom
prometnom trakom, naravno da ne bi udario u zaustavljeno vozilo tužitelja koji niti
blizu nije bio u prometnoj traci kojom se ranije kretao B. i koja je bila prometna
traka za smjer kojim se kretao B.. Dakle, u ovom slučaju apsolutno nema
nikakve suodgovornosti za tužitelja za nastanak predmetne prometne nesreće i jedini
krivac je osiguranik tuženika te je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi cjelokupnu
imovinsku štetu na vozilu tužitelja marke O..

Prema odredbi čl. 1072. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje
temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, kad je šteta prouzročena pogonom
dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni
događaj, a ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu
štetu razmjerno stupnju svoje krivnje. U ovom slučaju isključivi krivac za nastanak
štetnog događaja je vozač J. B., vozač vozila H. C., pa je tuženik
u obvezi tužitelji naknaditi svu štetu koju je tužitelj iz ove nezgode pretrpio i trpi.
Tuženik je ovu štetu procijenio na iznos od ukupno 19.200,00 kn, isplatio je tužitelju
nesporni dio štete u iznosu od 9.600,00 kn, bilo je potrebno utvrditi kolika je stvarna
šteta na vozilu tužitelja i, s obzirom da je tuženik prigovorio suodgovornosti tužitelja,
neosnovano, sud je bio ovlašten visinu ukupne štete utvrditi po sudskom vještaku za
cestovni promet i vozila dipl. ing. J. Š.. Sudski vještak J. Š. u svom
vještvu procjenjuje da popravak automobila O. nije bio ekonomski opravdan jer je
nastupila potpuna odnosno totalna šteta, visina štete na automobilu sa PDV-om
iznosi ukupno 31.083,64 kn, sudski vještak detaljno obrazlaže procijenjenu visinu
ukupne štete na vozilu tužitelja. I u ovom dijelu je vještvo logično, stručno i uvjerljivo,
tako da sud prihvaća da je na vozilu tužitelja marke O. nastupila totalna šteta u
visini od 31.083,64 kn, ovaj iznos tužitelju pripada, tuženik je od ovog iznosa isplatio
samo 9.600,00 kn (kako to navodi tužitelj u svom podnesku od 22. veljače 2021.
godine), tako da tužitelju zaista pripada zatraženi iznos od 21.483,64 kn. Dakle, sud
je prihvatio glavnicu tužiteljevog potraživanja s naslova naknade imovinske štete u
tom iznosu i tužitelj je bio ovlašten preinačiti tužbu povećanjem zahtjeva, kako je to
napravio ovim podneskom, jer prije vještačenja po vještaku Š. i nije mogao znati
kolika je ukupna šteta na njegovom vozilu. Međutim, kako je tužitelj vozilo popravljao
u vlastitoj režiji, bez računa popravka vozila, kako je vozilo u konačnici prodao, njemu
na iznos naknade štete kamata zaista pripada tek od podnošenja tužbe – 13. srpnja

2016. godine pa do isplate, jer nije dostavio račune za popravak vozila, jer su prije

9 Pn. 176/19

ovog datuma među strankama tekli pregovori o visini štete i suodgovornosti, sud drži
da je do ovog datuma tužitelj, sukladno svom iskazu, vozilo popravio i da mu je šteta
u dosuđenom iznosu nastala do podnošenja tužbe, datum prije toga tužitelj nije
dokazao kao datum/datume izdatka, od tada je tuženik u zakašnjenju spram tužitelja.
Dakle, zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice valjalo je odbiti od 12.
veljače 2011. godine do podnošenja tužbe – 13. srpnja 2016. godine, kao
neosnovan. Inače je prilikom saslušanja svjedok Bešlija naveo da se tuženik od
njega radi ove nezgode uspio naplatiti za nekih 17.000,00 kn.

Tužitelj potražuje i naknadu za zastupanje i troškova za rad odvjetnika u
ukupnom iznosu od 3.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od utuženja do
isplate, postavlja ovaj trošak vezano za Tbr.28. Tarife o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika kao poseban tužbeni zahtjev, nepravilno prema stavu
ovog suda. Naime, trošak sastava zahtjeva u mirnom postupku se naknađuje kroz
parnični trošak i na isti kamata teče tek od presuđenja, tako da nije bilo mjesta
prihvaćanju ovog posebnog zahtjeva, radi navedenog je isti valjalo odbiti te odlučiti
kao u tč.II. izreke ove presude, a trošak sastava prijedloga u mirnom postupku
tužitelju je obistinjen kroz parnični trošak.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje:
ZPP), tužitelju je obistinjen sav potreban trošak budući da nije uspio u zahtjevu u
razmjerno neznatnom dijelu istog radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni
trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava zahtjeva prije podnošenja tužbe u iznosu
od 1.000,00 kn; sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; sastava jednog
obrazloženog podneska u iznosu od 1.000,00 kn; sastava žalbe protiv
prvostupanjske presude u iznosu od 1.250,00 kn; zastupanja na 3 ročišta u iznosu od
po 1.000,00 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; sudske pristojbe tužbe u
iznosu od 500,00 kn; žalbe u iznosu od 500,00 kn i presude u iznosu od 500,00 kn
(koliko je punomoćnik u popisu troškova i zatražio); odnosno ukupno iznos od

11.250,00 kn, te je tuženik obvezan ovaj iznos na ime naknade cjelokupnog
parničnog troška isplatiti tužitelju. U posljednjem popisu troška tužitelj nije zatražio
PDV, pa mu isti nije ni priznat.

U Splitu, 30. travnja 2021. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

10 Pn. 176/19

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu
u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od
dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika