- 1 -              Poslovni broj: Usž-3886/20-4

 

 

 

 

Poslovni broj: Usž-3886/20-4

 

 

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, mr.sc. Inge Vezmar Barlek i Senke Orlić-Zaninović, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Bađure, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljica Lj. M. iz O., i T. P. iz Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe H. c. d.o.o., Z., radi potpunog izvlaštenja, odlučujući o žalbama tužiteljica protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIizv-14/19-10 od 22. svibnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIizv-14/19-10 od 22. svibnja 2020. u dijelu u kojem se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice Lj. M.

II              Žalba tužiteljice T. P. se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIizv-14/19-10 od 22. svibnja 2020. u dijelu u kojem se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice T. P.

 

r i j e š i o  j e

 

              Tužba tužiteljice Lj. M. se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom Upravnog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-943-04/17-01/81, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-19-09 od 12. srpnja 2019., kojim je poništeno rješenje Ureda državne uprave u S.-d. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave O., KLASA: UP/I-943-04/15-01/02, URBROJ: 2181-05/05-17-39 od 5. siječnja 2017., ispravljeno zaključkom istog javnopravnog tijela, KLASA: UP/I-943-04/15-01/02, URBROJ: 2181-05/05-17-40 od 26. siječnja 2017. i predmet vraćen prvostupanjskom javnopravnom tijelu na ponovni postupak (točka I. izreke), te je odbijena žalba tužiteljice Lj. M. izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u S.-d. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave O., KLASA: UP/I-943-04/15-01/02, URBROJ: 2181-05/05-17-47 od 27. veljače 2017. (točka II. izreke)

2.              Prvostupanjskim rješenjem od 5. siječnja 2017., ispravljenim zaključkom od 26. siječnja 2017., prihvaćen je prijedlog zainteresirane osobe za potpuno izvlaštenje zemljišta položenog u k.o. O. označenog kao dio k.č.br. 1166/1, nove oznake 1166/8 površine od 32 m² (z.k.č.br. 606/12 k.o. O. upisane u z.k.ul. 997), stvarnog vlasništva tužiteljica, radi izgradnje državne ceste D8 S.-D. R.-O., zatim prihvaćen je prijedlog tužiteljica radi izvlaštenja i preostalog dijela zemljišta označenog kao k.č.br. 1166/1 k.o. O. površine od 821 m², te je zainteresiranoj osobi kao korisniku izvlaštenja naloženo u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja isplatiti naknadu za navedene nekretnine, kao i naknadu za građevinske poboljšice na zemljištu označenom kao k.č.br. 1166/1 k.o. O. površine od 821 m² umanjeno za već isplaćeni dio, odnosno iznos od po 542.448,30 kuna svakoj tužiteljici zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja rješenja pa do isplate.

3.              Rješenjem od 27. veljače 2017. godine odbačena je žalba tužiteljice Lj. M. izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 5. siječnja 2017.

4.              Upravni sud u Splitu ocijenio je zakonitim rješenje tuženika pozivom na članak 7. Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“, broj: 9/94., 35/94., 112/00., 114/01. i 79/06.).

5.              Protiv osporavane presude žalbu je podnijela tužiteljica Lj. M. zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je vještakinja A. V. nalaz i mišljenje dala u skladu s pravilima struke i  Etičkim kodeksom sudskih vještaka. Iz predmetnog nalaza i mišljenja, dijelom iznesenog i na raspravi kojoj korisnik izvlaštenja nije pristupio, u biti proizlazi da je položaj koridora izgrađenog tunela na površini od 32 m² k.č.br. 1166/1 k.o. O., onemogućio formiranje građevinske čestice na ostacima te nekretnine (površini od  821 m²) radi čega tužiteljice, kao suvlasnice predmetne nekretnine, nemaju daljnji gospodarski interes koristiti tu preostalu nekretninu. Naime, postoji razlika u mogućnosti korištenja predmetnog zemljišta prije i nakon provedbe zahvata u prostoru. Status preostalog dijela zemljišta se promijenio te na istom više nema mogućnosti gradnje zbog položaja izgrađenog tunela koji je predmetnu nekretninu podijelio tako da su ostala dva dijela nekretnine na suprotnim stranama koridora tunela a koji dijelovi nemaju ni minimalnu površinu od 350 m², niti zadovoljavaju ostale uvjete za formiranje građevinske parcele na kojima bi bila moguća eventualna gradnja (primjerice formiranje pristupnog puta). Do istog zaključka o gubitku gospodarskog interesa za korištenje ostatka predmetne nekretnine došao je u svom nalazu i mišljenju i vještak I. M. u travnju 2008. godine. Dakle, navedeni vještaci, koji su u ovom postupku vještačili na okolnost gubitka gospodarskog interesa na dijelu zemljišta preostalom nakon izvlaštenja površine od 32 m² k.č.br. 1166/1 k.o. O., smatrali su da je gospodarski interes tužiteljica za korištenje preostalog zemljišta zbog izgradnje tunela izgubljen. Prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi poziva na uvjerenje Upravnog odjela za prostorno uređenje u S.-d. županiji, Ispostave O. od 14. svibnja 2010. iz kojeg proizlazi da se k.č.br. 1166/1 k.o. O., predio M., nalazi unutar neizgrađenog građevinskog zemljišta, odnosno po namjeni i korištenju u području za razvoj i uređenje površina naselja i unutar obuhvata obveze izrade urbanističkog plana uređenja i unutar zaštićenog obalnog područja mora – ZOP-a, te se u neizgrađenom dijelu građevinskog područja može izdati lokacijska dozvola odnosno rješenje o uvjetima građenja ako je donesen urbanistički plan uređenja. Međutim, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir lokacijsku informaciju S.-d. županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, Ispostave O. od 17. lipnja 2014. u kojoj je navedeno da se nekretnina označena kao k.č.z. 1166/1 k.o. O. nalazi u neizgrađenom neuređenom dijelu građevinskog područja naselja za koje je obvezna izrada urbanističkog plana uređenja unutar koridora planirane državne ceste u kojem nije dopuštena gradnja. Nadalje, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir niti da je u međuvremenu dionica državne ceste (koridor tunela) izgrađena te da je u tijeku postupak donošenja urbanističkog plana uređenja M.-B. prema kojem je cijela k.č.br. 1166/1 k.o. O. određena kao javna cesta. Pogrešnim smatra stav prvostupanjskog suda da se u ovom predmetu može primijeniti mišljenje Europskog suda za ljudska prava izneseno u predmetu Bistrović protiv Republike Hrvatske. Nadalje navodi da su prvostupanjski sud i tuženik pogrešno primijenili članak 7. Zakona o izvlaštenju iz razloga što se u tom zakonu nigdje ne navodi umanjenje vrijednosti nekretnine. Zaključuje kako nekretnina preostala nakon izvlaštenja površine od 32 m² k.č.br. 1166/1 k.o. O. nije izgubila vrijednost ili dio vrijednosti, već je cijela nekretnina devastirana zbog izgradnje državne ceste zbog čega su tužiteljice izgubile gospodarski interes. Visina tržišne vrijednosti, odnosno naknade za izvlašteno građevinsko zemljište, ispravno je utvrđena u rješenju prvostupanjskog javnopravnog tijela od 5. siječnja 2017. Stoga predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i rješenje tuženika, odnosno potvrditi rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 5. siječnja 2017.

6.              U naknadno dostavljenim podnescima od 15. siječnja 2021. i 25. veljače 2021. tužiteljica Lj. M. požuruje postupanje ovog Suda.

7.              Žalbu je podnijela i tužiteljica T. P. zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je planirana dionica ceste ucrtana u prostorno plansku dokumentaciju kao nekretnina koja se nalazi u neizgrađenom neuređenom dijelu građevinskog područja naselja za koje je obvezna izrada urbanističkog plana uređenja, ali se nalazi i unutar koridora planirane državne ceste u kojem nije dopuštena gradnja. Nadalje, navodi da je Odluka o donošenju Urbanističkog plana uređenja M.-B. donesena 28. svibnja 2019. Prema navedenom urbanističkom planu uređenja cijela k.č. 1166/1 k.o. O. se nalazi u koridoru državne ceste i zaštitnom pojasu Z1, zbog čega, iako se čestica i dalje nalazi u neizgrađenom dijelu građevinskog područja, na istoj nije dopuštena gradnja, kao što je to moguće kod susjednih nekretnina smještenih južnije od predmetne nekretnine, a koje se nalaze izvan koridora državne ceste i nisu u zaštitnom pojasu. Dakle, iz navedene prostorno planske dokumentacije koja je u međuvremenu donesena, proizlazi da su nalazi i mišljenja vještaka A. V. i I. M., prema kojima tužiteljice nemaju daljnji gospodarski interes koristiti preostali dio k.č.br. 1166/1 k.o. O., pravilni jer postoji razlika u mogućnosti korištenja predmetnog zemljišta prije i nakon provedbe zahvata u prostoru. Nadalje navodi da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS) te smatra da prvostupanjski sud nije riješio upravnu stvar na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku, nije ocijenio sve dokaze koji su izvedeni u tom postupku radi utvrđenja bitnih činjenica kao niti nove dokaze koje su tužiteljice na okolnost utvrđivanja tih činjenica priložile uz tužbu. Navodi kako su pobijana presuda i rješenje tuženika usmjereni isključivo na nalaz i mišljenje vještakinje A. V. te su zanemareni ostali predloženi dokazi. Smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da se rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela ne može temeljiti na nalazu i mišljenju vještakinje A. V. jer u istom nije pojašnjeno u kojem je obimu zbog gradnje smanjena vrijednost preostalog dijela nekretnine ili je ista u potpunosti izgubila vrijednost i nije dala procjenu o tome koliko bi iznosilo umanjenje vrijednosti preostalog dijela zemljišta. Naime, vještakinja je dobila zadatak izraditi pisani nalaz i mišljenje na okolnost daljnjeg gospodarskog interesa korištenja preostalog dijela zemljišta, a ne na okolnost utvrđivanja umanjenja vrijednosti preostalog dijela zemljišta. Nakon pregleda sve prikupljene dokumentacije te očevida na licu mjesta, vještakinja je zaključila da preostali dio zemljišta nije moguće koristiti samostalno za gradnju jer svojim oblikom i položajem nije gospodarski iskoristiv. Zaključuje kako je vještakinja A. V. brižljivo razmotrila predmet vještačenja i u svom nalazu točno navela što je zapazila i svoje je mišljenje iznijela nepristrano i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Pravila izvođenja ovog dokaza ne zahtijevaju od vještaka da u prilog svom mišljenju dostavlja dokaze, kako to pogrešno zaključuju tuženik i prvostupanjski sud. Ujedno, tužiteljice su predmetnu nekretninu prodavale u vrijeme pokretanja postupka izvlaštenja. Nadalje navodi da se u ovom predmetu ne može primijeniti mišljenje Europskog suda za ljudska prava izneseno u predmetu Bistrović protiv Republike Hrvatske prema kojem se gubitak gospodarskog interesa ne odnosi samo na potpun gubitak vrijednosti preostalog dijela nekretnine, već i na umanjenje njegove vrijednosti, u kojem bi slučaju izvlaštenik trebao dobiti „posebnu zadovoljštinu“ za umanjenje vrijednosti. Smatra da se u predmetu Bistrović radi o činjenično i pravno različitom predmetu od ovog jer su sve prethodne odluke u tom predmetu za tužitelje bile odbijajuće dok je prijedlog tužiteljica u ovom predmetu bio prihvaćen od strane prvostupanjskog javnopravnog tijela. Tužiteljice u ovom postupku nisu postavile zahtjev za naknadu štete, koju će potraživati ako njihov zahtjev za izvlaštenje cijele nekretnine u konačnici bude odbijen. Vraćanje predmeta prvostupanjskom javnopravnom tijelu na ponovni postupak smatra pogrešnom primjenom materijalnog prava i grubim kršenjem ustavnih i konvencijskih prava tužiteljica. Povredom smatra i uputu tuženika i prvostupanjskog suda prema kojoj je u ponovnom postupku potrebno utvrditi naknadu za umanjenje vrijednosti preostalog dijela zemljišta jer je prvostupanjsko javnopravno tijelo već utvrdilo visinu naknade za izvlaštenje. Zaključuje kako je prvostupanjskim rješenjem pravilno utvrđeno činjenično stanje, dokazi su ocijenjeni svaki posebno i svi zajedno te je rješenje valjano obrazloženo. S obzirom da je u postupku pred prvostupanjskim javnopravnim tijelom pravilno utvrđena tržišna vrijednost izvlaštenog zemljišta, kao i činjenično stanje u odnosu na opravdanost izvlaštenja preostalog dijela zemljišta, odnosno sve bitne činjenice oko gubitka gospodarskog interesa tužiteljica za korištenje preostalog dijela zemljišta uz pravilnu primjenu materijalnog prava, tužiteljica T. P. predlaže Sudu kao i tužiteljica Lj. M.

8.              Tuženik se, u odgovoru na žalbu, poziva na razloge iznijete u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu te predlaže žalbu odbiti.

9.              Zainteresirana osoba, iako pozvana sukladno odredbi članka 71. stavka 3. ZUS-a, nije dostavila odgovor na žalbu.

10.              Žalba tužiteljice L. M. je osnovana, a žalba tužiteljice T. P. nije osnovana.

11.              Prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

12.              Prvenstveno treba reći da ovaj Sud, nalazi osnovanim žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud pobijanom odlukom bitno povrijedio pravila sudskog postupka.

12.1.              Naime, rješenjem tuženika od 12. srpnja 2019. riješene su, pogrešnom primjenom članka 202. mjerodavnog Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91. i 103/96., dalje: ZUP), te protivno članku 127. ZUP-a, dvije različite upravne stvari, odnosno točkom I. izreke rješenja tuženika meritorno je odlučeno o zakonitosti rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 5. siječnja 2017., ispravljenim zaključkom istog tijela od 26. siječnja 2017., a točkom II. izreke rješenja tuženika odlučeno je o žalbi tužiteljice Lj. M. izjavljenoj protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 27. veljače 2017. (kojim je odlučeno o pravodobnosti žalbe koju je tužiteljica Lj. M. izjavila protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 5. siječnja 2017.)

12.2.              Tužiteljica Lj. M. navodima tužbe nije osporila zakonitost točke II. izreke rješenja tuženika od 12. srpnja 2019., kojim je potvrđeno rješenje o odbačaju njezine žalbe kao nepravodobne, niti je u tom smislu postavljen tužbeni zahtjev.

12.3.              Naime, tvrdnje tužiteljice Lj. M. u biti se odnose na osporavanje zakonitosti rješenja tuženika kojim je poništeno rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 5. siječnja 2017. (koje smatra zakonitim).

12.4.              Stoga ovaj Sud nalazi kako tužiteljica Lj. M., zbog neosporavanja zakonitosti rješenja tuženika kojim je odlučeno o pravodobnosti njene žalbe, nema pravni interes za podnošenje tužbe protiv rješenja tuženika kojim je meritorno odlučeno o zakonitosti rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 5. siječnja 2017., (protiv kojeg je žalba odbačena), što je prvostupanjski sud propustio utvrditi.

12.5.              Naime, prvostupanjski upravni sud je prije meritornog rješavanja o tužbenom zahtjevu trebao ocijeniti postoje li pretpostavke za vođenje ovog spora (članak 30. ZUS-a), u konkretnom slučaju jesu li obje tužiteljice aktivno legitimirane za podnošenje tužbe u predmetnom upravnom sporu.

12.6.              Ovim propustom je prvostupanjski sud bitno povrijedio odredbe ZUS-a (članak 66. stavak 2. ZUS-a) koji u odredbi članka 30. stavka 1. točke 2. propisuje da će sud rješenjem odbaciti tužbu jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da se pojedinačnom odlukom, postupanjem ili upravnim ugovorom ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja.

13.              Slijedom iznesenog, a s obzirom da je aktivna legitimacija tužitelja neophodna pretpostavka za vođenje spora, te imajući na umu da tužiteljica Lj. M. u žalbi traži poništenje prvostupanjske presude, Sud je u okviru tog žalbenog zahtjeva, a s obzirom na nužnost postojanja svih pretpostavki za vođenje spora, na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a i članka 30. stavka 1. točke 2. istog Zakona, usvojio žalbu tužiteljice Lj. M. i poništio pobijanu presudu u dijelu u kojem je odbijen njen tužbeni zahtjev (točka I izreke) te je tužbu navedene tužiteljice rješenjem odbacio.

14.               Nadalje, žalbene prigovore tužiteljice T. P. ovaj Sud nalazi neosnovanima.

15.              Člankom 7. Zakona o izvlaštenju propisano je da ako se prilikom potpunog izvlaštenja dijela nekretnine utvrdi da vlasnik nema gospodarskog interesa koristiti preostali dio, na njegov zahtjev izvlastit će se i taj dio (stavak 1.), s time da se zahtjev u tom smislu može podnijeti do pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju (stavak 2.).

15.1.              Člankom 8. Zakona o izvlaštenju propisano je da za izvlaštenu nekretninu vlasniku pripada naknada u visini tržišne vrijednosti nekretnine.

16.              Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tuženika od 12. srpnja 2019. poništeno rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 5. siječnja 2017. jer je ocijenjeno da prvostupanjski upravni postupak nije zakonito proveden, činjenično stanje u odnosu na predmetnu nekretninu nije u potpunosti utvrđeno, niti je ispitano ispunjenje pretpostavki za izvlaštenje preostalog dijela nekretnine, a vještački nalaz na kojem se temelji prvostupanjsko rješenje nije jasan i potpun. Stoga je u ponovnom postupku pred prvostupanjskim javnopravnim tijelom potrebno utvrditi u kojem opsegu je došlo do umanjenja tržišne vrijednosti nekretnine, a shodno tome i interes tužiteljica za njeno iskorištavanje, na temelju svih okolnosti koje utječu na umanjenje vrijednosti nekretnine, odnosno predloženih dokaza, s time da nalaz i mišljenje vještaka na temelju kojeg bi se navedeno moglo utvrditi mora biti obrazloženo i izrađeno prema važećim propisima te potkrijepljeno konkretnim dokazima. U postupku je potrebno, osim namjere da prodaju predmetno zemljište, utvrditi i subjektivne okolnosti za primjenu članka 7. Zakona o izvlaštenju odnosno način na koji su tužiteljice do sada koristile zemljište i kako ga namjeravaju koristiti i dalje, te kakvu su vrijednost odnosno korist izvlaštenjem izgubile.

17.              Prvostupanjski sud potvrdio je predmetno rješenje tuženika prihvativši obrazloženje tuženika u cijelosti, a prihvaća ga i ovaj Sud.

18.              Žalbeni navodi tužiteljice T. P. se u biti svode na tvrdnju da je u tijeku upravnog postupka promijenjen pravni status nekretnine, koja je bila predmetom izvlaštenja u ovoj upravnoj stvari (k.č.br. 1166/1 k.o. O.) jer je donesen urbanistički plan uređenja prema kojem gradnja na cijeloj nekretnini više nije dopuštena radi čega tužiteljica T. P. smatra da predmetnu nekretninu tužiteljice više ne mogu koristiti kao prije pokretanja postupka izvlaštenja.

18.1.              Ovaj žalbeni prigovor, međutim, nije od utjecaja na drukčije rješenje ovog spora jer su prvostupanjski sud i tuženik, po ocjeni ovog Suda, pravilno ocijenili da je u primjeni članka 7. Zakona o izvlaštenju potrebno utvrditi i druge odlučne činjenice, osobito način na koji su tužiteljice do izvlaštenja koristile predmetnu nekretninu, kao i kako su je namjeravale koristiti ubuduće, odnosno koju konkretnu korist u odnosu na preostali dio nekretnine tužiteljice gube izvlaštenjem jednog dijela nekretnine, što u postupku pred prvostupanjskim javnopravnim tijelom nije utvrđeno.

19.              Ovaj Sud, nadalje, nalazi pravilnim obrazloženje prvostupanjskog suda i tuženika prema kojem u nalazu i mišljenju vještakinje A. V., na kojem se u bitnom temelji rješenje prvostupanjskog tijela od 5. siječnja 2017., između ostalog, nedostaje utvrđenje umanjenja vrijednosti preostalog dijela predmetnog zemljišta (površine 821 m²) nakon izvlaštenja dijela nekretnine površine od 32 m², bez kojeg se, i po stavu ovog Suda, ne može pristupiti valjanoj ocjeni gubitka gospodarskog interesa za korištenje preostalog dijela nekretnine.

20.              Suprotno tvrdnji tužiteljice T. P., pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava izneseno u predmetu Bistrović protiv Hrvatske, zahtjev br. 25774/05, primjenjivo je u konkretnom slučaju jer se radi o pitanju gubitka interesa za korištenje imovine preostale nakon izvlaštenja dijela nekretnine radi izgradnje autoceste, što je u bitnom slučaj i u ovom predmetu, pri čemu okolnost što je zahtjev predlagatelja u predmetu koji je razmatrao Europski sud za ljudska prava bio odbijen u svim upravnim i sudskim instancama nije okolnost koja čini činjenično i pravno stanje tog predmeta različitim od onog u ovoj upravnoj stvari.

21.              Stoga, budući da tužiteljica T. P. žalbenim navodima nije dovela u sumnju zakonitost osporavane presude u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev, obrazložene u tom dijelu u smislu članka 60. stavka 4. ZUS-a, Sud je točkom II izreke ove presude, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio.

 

U Zagrebu 30. travnja 2021.

 

Predsjednica vijeća             

Evelina Čolović Tomić, v.r.