Broj: Gž-1009/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Josipa Frajlića i sutkinje Marijane Žigić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. (P.), OIB:…, iz R…, zastupanog po punomoćniku P. J., odvjetniku iz R., protiv tuženice Lj. R., OIB:…, iz H., … H., R. S., zastupane po punomoćniku B. M., odvjetniku iz R., radi priznanja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Rabu od 8. prosinca 2017. poslovni broj P-908/2016, u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2018.,

p r e s u d i o   j e

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Rabu od 8. prosinca 2017. poslovni broj P-908/2016.

Obrazloženje

              Presudom prvostupanjskog suda je presuđeno:

              "I. Nalaže se tuženoj R. Lj. iz H, R. S. (ranije iz R., B…), OIB:…, da prizna tužitelju R. P. iz R., B…, OIB:…, pravo vlasništva na 1/2 dijela k.č. .. oranice sa 137 m2 iz zk.ul. … k.o. B., upisanog kao vlasništvo R. Lj. žene P. iz R., B…, te da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva tužitelja na dijelu nekretnine u suvlasništvu tužene, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda,  po njenoj pravomoćnosti, u roku od 15 dana.

II. Tužena je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 29.646,53 kn (slovima: dvadesetdevettisućašestočetrdesetšest kuna i pedesettri lipe), u roku od 15 dana, dok se s viškom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.407,50 kn (slovima: sedamtisućačetristosedam kuna i pedeset lipa) tužitelj odbija."

              Protiv te presude podnijela je pravovremenu žalbu tuženica, pobijajući je u cijelosti zbog svih razloga označenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – nadalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da izmjeni prvostupanjsku presudu i odbaci tužbu, a podredno odbije tužbeni zahtjev ili da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali da predmet dodijeli novom sucu odnosno da predmet delegira drugom sudu.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu, ovaj sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP,  na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

Suprotno žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je izreka presude razumljiva, a sama presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenima koji nisu u proturječnosti te se sa sigurnošću može ispitati.

Nadalje, nejasna je žalbena tvrdnja tuženice kako je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, tj. da je presudom prekoračen tužbeni zahtjev, jer to ne proizlazi iz komparacije tužbenog zahtjeva i petita presude.

K tome, u odnosu na žalbeni navod kako sud nije odlučio o svim zahtjevima tužitelja budući da je on istakao i supsidijarni tužbeni zahtjev potrebno je odgovoriti da za takav žalbeni razlog pravni interes može imati eventualno tužitelj (koji nije uložio žalbu) a ne tuženica.

Zatim, žalbeni navod kako je ostvaren žalbeni razlog predviđen čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP, jer je u izradi presude sudjelovao sudac koji je morao biti izuzet, je nejasan i neargumentiran. Naime, iz procesnog materijala proizlazi da su tuženičini zahtjevi za izuzeće sutkinje L. P. M. u 2 navrata odbijeni kao neosnovani od strane nadležnog predsjednika suda i to rješenjima broj 29-Su-781/16 od 7. lipnja 2016. te 29-Su-854/16 od 20. srpnja 2016. Ovome je potrebno dodati kako ni ovaj žalbeni sud ne smatra da postoje razlozi za izuzeće sutkinje L. P. M., jer sama činjenica da je prvostupanjski sud donio procesnu odluku suprotnu očekivanju stranke ne upućuje na pristranost suca, pogotovo kada ukupan procesni materijal ne indicira pristranost suca (sutkinje).

Zahtjev za delegaciju predmeta drugom sudu postavljen je u slučaju da drugostupanjski sud ukine presudu i vrati je prvostupanjskom sudu – dakle, uvjetno.

Kako presuda nije ukinuta, već je potvrđena, takav zahtjev je postao bespredmetan.

Također je bespredmetan i žalbeni navod da je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer na ročištu održanom 18. ožujka 2013. nije bila prisutna tuženičina odvjetnica (zbog objektivne spriječenosti) te je tuženica tada izjavila da neće dati iskaz na ročištu bez prisutnosti svoje punomoćnice.

Naime, na spomenutom ročištu tuženica i nije saslušana, već tek na sljedećem ročištu održanom 11. rujna 2013. (u prisutnosti svoga novog punomoćnika). No, i to nije presudno, s obzirom na činjenicu da je prvostupanjska presuda donijeta nakon spomenutog ročišta ukinuta od strane Županijskog suda u Osijeku i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu nakon čega je ponovljen cijeli postupak, tijekom kojega je tuženica bila zastupana putem izabranog punomoćnika sve do zaključenja glavne rasprave. Prema tome, nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

Što se tiče žalbenih razloga pozivom na čl. 354. st. 1. ZPP, tuženica nije dokazala (ili barem učinila vjerojatnim) da se radi o takvim propustima suda koji bi bili od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Time je drugostupanjski sud u cijelosti odgovorio na žalbene navode tuženice s osnova bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

U odnosu na žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno je navesti da tuženica uglavnom ponavlja teze i motrišta istaknuta u postupku pred prvostupanjskim sudom te preocjenjuje dokaze ocijenjene od strane suda, sa aspekta njenog pravnog interesa u ovoj parnici.

Suprotno žalbenom stajalištu, po mišljenju ovog žalbenog suda prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice o kojima ovisi pravilna primjena mjerodavnog materijalnog prava.

Uvodno valja napomenuti da su stranke bivši bračni drugovi, čiji brak je razveden.

Nesporno je da su stranke tijekom trajanja braka stekle spornu nekretninu k.č. … oranica sa 137 m2 iz zk.ul. … k.o. B. te susjednu k.č. … kuća sa 170 m2, dvorište sa 500 m2 i oranica sa 15 m2 k.o. B. na kojoj su izgradili obiteljsku kuću.

Nije sporno niti da su stranke nakon razvoda braka vezano za imovinu stečenu u braku (nekretnine i pokretnine) kod Općinskog suda u Rabu vodile parnicu radi utvrđenja bračne stečevine pod posl.br. P-…, koji postupak je okončan sudskom nagodbom od 04. svibnja 2000.godine posl.br.P-… (list 10 i 11 spisa). Istom nagodbom stranke su izvršile civilnu diobu bračne stečevine.

Iz sadržaja sudske nagodbe posl.br.P-… od 04. svibnja 2000. godine slijedi da su stranke postigle sporazum o diobi pokretne i nepokretne imovine  stečene za vrijeme trajanja njihovog braka, na  način da se nekretnina k.č. … kuća sa 170 m2, dvorište sa 500 m2 i oranica sa 152 m2, upisana u zk.ul. … k.o. B.  podijeli civilnom diobom tako da tužitelj odmah nakon zaključenja nagodbe tuženoj isplati iznos od 120.000,00 DEM, a tužena mu odmah nakon zaključenja nagodbe dozvoljava da bez ikakvog daljnjeg pitanja i odobrenja u zemljišnim knjigama izvrši prijenos prava vlasništva na svoje ime u cijelosti na navedenoj nekretnini. Tužena se ujedno obvezuje odmah po zaključenju nagodbe predati tužitelju u posjed prizemlje kuće u R., B…, a pokretna imovina se dijeli na način da tuženoj pripadnu u vlasništvo sve pokretnine koje se nalaze u prizemlju navedene kuće, dok sve preostale stvari pripadaju u vlasništvo tužitelja. Nagodbu su stranke zaključile putem svojih punomoćnika, odvjetnika P. J. (punomoćnik tužitelja) i odvjetnice M. M. (punomoćnica tužene).

Prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća suglasne iskaze svjedoka P. J. i M. M., kao i iskaz tužitelja te u skladu s njihovim iskazima utvrđuje da su sudskom nagodbom od 04. svibnja 2000. godine, kojom je okončan postupak utvrđenja bračne stečevine  stranaka koji se vodio kod Općinskog suda u Rabu pod posl.br. P….,  stranke razriješile svoje cjelokupne imovinske odnose vezano za bračnu stečevinu, dakle razriješile i pitanje prijeporne k.č. … k.o. B. na način da ista u cijelosti pripadne tužitelju, dok se tužitelj tuženoj na ime bračne stečevine obvezao isplatiti iznos od 120.000,00 tadašnjih DEM (civilna dioba bračne stečevine). Predmet nagodbe je nedvojbeno bila nekretnina kuće koju su stranke zajedno izgradile za vrijeme trajanja braka sa ukupnom svojom ukućnicom, što je oduvijek i činilo jedan posjed.

Ovjerenom punomoći tužena izričito daje ovlaštenje odvjetnici M. M. za sklapanje nagodbe vezano za cjelokupnu imovinu stranaka stečenu u braku, te se u tekstu punomoći kao niti u tekstu nagodbe koja je kasnije sklopljena, ne spominju nikakvi uvjeti vezani za plaćanje uzdržavanja tada malodobnoj djeci stranaka i “zadržavanje“ vlasništva tužene na spornoj nekretnini  s tim u vezi.

Malo je vjerojatno - ističe u obrazloženju prvostupanjski sud - da bi prilikom pregovora o nagodbi stranke dogovorile da se iz nagodbe namjerno izostavi predmetna nekretnina, odnosno da bi tužitelj na to pristao, s obzirom da se radi o nekretnini koja čini jedan posjed sa nekretninom obiteljske kuće k.č…. k.o. B. koja mu je nagodbom u cijelosti pripala i koja je kao takva u funkciji obiteljske kuće (parkiralište u sastavu tužiteljeve ograđene okućnice, dio septičke jame). Osim toga, na prijepornu nekretninu moguće je pristupiti jedino preko nekretnine obiteljske kuće k.č. … k.o. B. (sa svih preostalih strana ograđena). Da su stranke zaista dogovorile da se iz nagodbe izostavi predmetna nekretnina, tada zasigurno u sadržaj nagodbe ne bi ušla matična k.č. … u ukupnoj njezinoj površini prije parcelacije 1989. godine, već bi ušla novonastala k.č. …  k.o. B. sa manjom površinom koju ima nakon spomenute parcelacije.

Odvjetnici stranaka, P. J. i M. M., kao što i sami navode u svojim iskazima, prilikom sastavljanja teksta nagodbe nisu provjeravali stanje u zemljišnim knjigama te nisu uzeli u obzir činjenicu da je parcelacija matične nekretnine izvršena još 1989.godine, te da matična nekretnina u vrijeme nagodbe kao takva više ne postoji već postoje dvije manje, nakon parcelacije novonastale nekretnine od kojih je jedna ovdje sporna k.č…. k.o. B., dok je druga novonastala k.č…. na kojoj se nalazi obiteljska kuća.

Ovome treba dodati, jer je izrazito indikativno, da površina kč.br. … pribrojena sadašnjoj kč.br. … odgovara po površini ranijoj kč.br. …, koja je temeljem sudske nagodbe pripala tužitelju.

Naime, prije cijepanja kč.br. … uključivala je i oranicu od 152 m2, iz z.k.ul. … k.o. B., a nakon cijepanja u toj čestici je od spomenute oranice ostalo 15 m2, dok nova kč.br. … obuhvaća oranicu sa 137 m2 (matematički: 15 + 137 = 152 m2), a upravo se taj ukupan iznos od 152 m2 decidirano navodi u točki I sudske nagodbe (str. 10 D prvostupanjskog spisa).

Prema tome, površina koja se navodi u sudskoj nagodbi predstavlja, i po mišljenju žalbenog suda, bitan iskaz prave volje stranaka, a okolnost što je ona uslijed cijepanja podijeljena na 2 čestice ne dovodi u pitanje nagodbenu volju stranaka, jer formalni propust što se nije vodilo računa o numeričkim oznakama nekretnina nije takvog karaktera da ne bi mogao biti nadomješten presudom zasnovanom na očitoj nagodbenoj volji stranaka (što je i logično, jer iz nagodbe ne slijedi da je ona u odnosu na nekretnine eventualno parcijalnog karaktera).

Stoga prvostupanjski sud osnovano utvrđuje da je tužitelj pravo vlasništva prijeporne k.č. … k.o. B. stekao temeljem spomenute sudske nagodbe kao valjanog pravnog posla zaključenog sa tuženicom sa svrhom stjecanja prava vlasništva tužitelja na istoj nekretnini, sukladno odredbi čl.115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14).

Zato je tužbeni zahtjev kojim se od tuženice zahtijeva priznanje prava vlasništva tužitelju na prijepornoj nekretnini i izdavanje tabularne isprave prihvaćen temeljem odredbe čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja nagodbe pa se primjenjuje kao važeće pravno pravilo, kojim je propisano da su sudionici u ugovornom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

              Slijedom iznijetoga, neosnovan je i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Odluka o trošku je, suprotno žalbenoj tvrdnji, valjano i detaljno obrazložena.

              Nije prihvatljivo žalbeno stajalište da je vrijednost predmeta spora trebala biti određena sa 10.001,00 kuna ili nešto više, jer je očito da se radi o vrijednoj nekretnini na otoku R.

              Dakle, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je uložena žalba, a ne postoje ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, presuđeno je kao u izreci na osnovi čl. 368. st. 1. ZPP.

Osijek, 7. rujna 2018.