1                     Poslovni broj: Gž-476/2020-2

 

 

                                                                                                                    Poslovni broj: Gž-476/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu Vladimiru Šestaku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz P., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva J. i dr., odvjetnici u N. G., protiv tuženika A. bank d. d. Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-145/2019-22 od 9. ožujka 2020., 29. travnja 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

             

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-145/2019-22 od 9. ožujka 2020.:

 

-potvrđuje i to: u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 9.218,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom na iznos:

-50,53 kn od 1. srpnja 2010. do isplate,

-208,39 kn od 1. kolovoza 2010. do isplate,

-287,72 kn od 1. rujna 2010. do isplate,

-245,07 kn od 1. listopada 2010. do isplate,

-213,24 kn od 1. studenoga 2010. do isplate,

-311,39 kn od 1. prosinca 2010. do isplate,

-370,12 kn od 1. siječnja 2011. do isplate,

-324,22 kn od 1. veljače 2011. do isplate,

-328,83 kn od 1. ožujka 2011. do isplate,

-305,38 kn od 1. travnja 2011. do isplate,

-311,66 kn od 1. svibnja 2011. do isplate,

-416,34 kn od 1. lipnja 2011. do isplate,

-430,64 kn od 1. srpnja 2011. do isplate,

-551,12 kn od 1. kolovoza 2011. do isplate,

-514,34 kn od 1. rujna 2011. do isplate,

-437,64 kn od 1. listopada 2011. do isplate,

-3.911,47 kn od 19. listopada 2011. do isplate; te u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju u istom roku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 9.586,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od donošenja prvostupanjske presude 9. ožujka 2020. do isplate;

 

-preinačuje i to: u dijelu kojim je tuženik obvezan tužitelju isplatiti iznos od 1.629,09 kn i trošak parničnog postupka u iznosu od 1.338,75 kn, te sudi:

 

"Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 1.629,09 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos:

-52,35 kn od 1. studenoga 2008. do isplate,

-61,63 kn od 1. siječnja 2009. do isplate,

-74,32 kn od 1. veljače 2009. do isplate,

-83,24 kn od 1. ožujka 2009. do isplate,

-68,58 kn od 1. travnja 2009. do isplate,

-83,92 kn od 1. svibnja 2009. do isplate,

-60,74 kn od 1. lipnja 2009. do isplate,

-38,43 kn od 1. srpnja 2009. do isplate,

-47,24 kn od 1. kolovoza 2009. do isplate,

-60,49 kn od 1. rujna 2009. do isplate,

-49,84 kn od 1. listopada 2009. do isplate,

-43,16 kn od 1. studenoga 2009. do isplate,

-61,93 kn od 1. prosinca 2009. do isplate,

-81,48 kn od 1. siječnja 2010. do isplate,

-100,85 kn od 1. veljače 2010. do isplate,

-93,77 kn od 1. ožujka 2010. do isplate,

-131,62 kn od 1. travnja 2010. do isplate,

-119,37 kn od 1. svibnja 2010. do isplate,

-135,26 kn od 1. lipnja 2010. do isplate,

-180,87 kn od 1. srpnja 2010. do isplate; te dio zahtjeva za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu 1.338,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 9. ožujka 2020. pa do isplate."

 

II. U ne pobijanom dijelu kojim je u izreci odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu 346,87 kn (slovima:tristočetrdesetšestkunaosamdesetsedamlipa) u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. U izreci citiranom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 10.847,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na novčane iznose pobliže navedene u izreci te presude, te da mu u istom roku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 10.925,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude 9. ožujka 2020. do isplate, dok je odbijen kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.

 

2. Protiv te presude u dosuđujućem dijelu zahtjeva, kako u pogledu glavne stvari, tako i dosuđenih troškova postupka, žalbu podnosi tuženik po punomoćniku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda u osporenom dijelu preinači i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, a tužitelja obveže da mu nadoknadi trošak postupka ili da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 10.847,19 kn na ime preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 5140260452-69700010074/2005 sklopljena 4. srpnja 2005. između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita (dalje: ugovor o kreditu), a kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci kreditora i valutna klauzula, to jest obveza tužitelja kao korisnika kredita prema tečaju švicarskog franka (CHF).

 

6. Točno je da sud prvog stupnja nije posebno obrazložio odbijanje tuženikova dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnice banke – tuženikova prednika na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu i s tim u vezi je li tužitelj pri sklapanju ugovora bio upoznat s posljedicama kako ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci kreditora, tako i odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ali time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju izričito upire žalitelj. Ovo stoga što iz sadržaja i smisla cjelovita obrazloženja presude proizlazi kako sud prvog stupnja odbija taj dokazni prijedlog jer nalazi da ga u pogledu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, koji je pokrenut tužbom tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka kao tuženika, među inim, Hypo-Alpe-Adria Bank, a pod kojim je nazivom tuženik poslovao u vrijeme pokretanja tog spora.

 

7. Dakle, prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno jednostranoj odluci kreditora (čl. 4. ugovora o kreditu), kao i i zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 2. ugovora o kreditu), temelji na utvrđenjima iz pravomoćne presude koja je u smislu odredbe čl. 132. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07) donesena u sporu po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, i to:

 

- na pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je i u odnosu na tuženika u točki 5. izreke presude utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima u potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu korisnika kredita kao potrošača, te da je takvo postupanje tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. bilo protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03., dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

 

- na pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kojom je i u odnosu na tuženika u točki 5. izreke presude utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je takvo postupanje tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. bilo protivno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

7.1. Navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, donesena je spram tuženika u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u odnosu na valutnu klauzulu), te je ona suprotno u žalbi izraženom stajalištu žalitelja i po pravnom shvaćanju ovoga suda obvezujuća i za sud u ovom sporu radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, bez obzira na prirodu tužbena zahtjeva za naknadom - povratom novčana iznosa stečena po osnovi ništetnih ugovornih odredbi i na sadržaj odredbe čl. 138.a ZZP/07 i čl. 502.c ZPP-a kojima je obvezatnost takve presude propisana za postupke pokrenute od strane potrošača radi naknade štete.

 

7.2. Pravno shvaćanje o izravnom učinku pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi i na postupke radi individualne zaštite potrošača, te s tim u vezi stajalište kako kraj sadržaja izreke pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača glede nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi (promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli) u tom pravcu nije potrebno provoditi dokaze u posebnom postupku radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

 

7.3. U skladu s tim shvaćanjem prvostupanjski je sud zasnivajući svoja utvrđenja na izreci pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu suprotno stajalištu žalitelja pravilno zaključio o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, pa posljedično tomu odbijanje saslušanja predložena svjedoka na okolnosti pod kojima je sklopljen ugovor o kreditu, uključujući i sporne ugovorne odredbe, suprotno stajalištu žalitelja nije rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, niti su u tom dijelu izostali razlozi o odlučnim činjenicama, pa posljedično tomu nije ostvarena ni bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

7.4. Prema tome, polazeći od utvrđenja iz pravomoćne presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pravilno je i u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka, prvostupanjski sud zaključio o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

 

7.5. Osim toga, valja dodati kako iz sadržaja odredbe čl. 4. ugovora o kreditu, koja regulira promjenjivost prvobitno ugovorene stope redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke, jasno proizlazi kako ta odredba, ali niti bilo koja druga ugovorna odredba, ne sadrži jasne i egzaktne kriterije i parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope, niti podatke na temelju kojih se može makar i približno odrediti način kretanja stope redovne kamate tijekom trajanja ugovornog odnosa. Dakle, ugovorna odredba koja određuje promjenljivost prvobitno ugovorene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke o kamatnim stopama je neodređena i neodrediva, a time i protivna odredbi čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO), što ju i u skladu s tom odredbom čini ništetnom.

 

8. Nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da se metodologija obračuna više plaćene kamate ne može temeljiti na početno ugovorenoj kamatnoj stopi, te kada takvu ocjenu zasniva na tome da fiksna kamata nije bila volja ugovornih strana. Naime, odredba čl. 4. ugovora o kreditu ništetna je u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, no ona nije ništetna u dijelu kojim su stranke ugovorile kamatnu stopu od 7,45 % godišnje, pa unatoč ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i ništetnosti kasnije odlukom tuženika povećanih kamatnih stopa, ugovor u smislu odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a može opstati i bez ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako da se za cijelo vrijeme trajanja ugovora primjenjuje pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 7,45 % godišnje kao osnova za obračun razlike više plaćene kamatne stope.

 

8.1. Iz tih je razloga neosnovana i žalbena tvrdnja o pogrešno danom zadatku vještaku pri financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, dok u pogledu tvrdnje da se prethodno iznijetim tumačenjem ukida mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope žalitelju valja odgovoriti kako se time ne isključuje sloboda ugovaranja promjenjive kamatne stope, već se kreditoru samo nameće obveza ugovaranja jasnih i egzaktnih parametara o kojima tijekom trajanja kreditnog odnosa ovisi promjena ugovorene kamatne stope. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna zbog toga što ju je tuženik mijenjao protivno ugovoru, već zato što je njezinu promjenjivost ugovarao protivno zakonu.

 

9. Nije u pravu žalitelj ni kada osporava ocjenu prvostupanjskog suda u pogledu neosnovanosti njegova prigovora zastare, a posljedično tomu dovodi u sumnju ispravnost pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

 

9.1. Naime, u skladu s tim pravnim shvaćanjem je pokretanjem parnična postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih  prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5 godina ni za najstarije utuženo potraživanje tužitelja koje datira od 1. studenoga 2008. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018. To kraj dana podnošenja tužbe u ovom postupku znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja 16. svibnja 2019. nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

 

10. Polazeći od toga da je naplatom po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli, to jest naplatom kamate po stopi višoj od one početno ugovorene odredbom čl. 4. ugovora o kreditu, odnosno naplatom tečajnih razlika za glavnicu i kamate u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, dio imovine tužitelja bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika, prvostupanjski je sud postupio u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a kada je zaključio o postojanju obveze tuženika da tužitelju vrati preplaćeni novčani iznos anuiteta kredita po prethodno navedenim osnovama.

 

10.1. Međutim, u pravu je žalitelj kada osporava pravilnost utvrđene visine preplaćenih anuiteta kredita. Naime, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je u određenom razdoblju trajanja kreditnog odnosa (anuiteti veljača 2006.-studeni 2008.) tužitelj zbog manjeg tečaja kune u odnosu na švicarski franak spram tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu platio manje anuitete kredita, pa je u situaciji kada on tužbom zahtijeva ono što je uslijed tečajnih razlika preplatio pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta. Kako su u odnosu na tu odlučnu činjenicu za ocjenu visine tužbenog zahtjeva u presudi izostali razlozi, to je u tom dijelu ostvarena i bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, ali je i uz postojanje te procesne povrede primjenom odredbe čl. 373.a st. 3. u vezi st. 1. ZPP-a u tom dijelu moguća djelomična preinaka presude.

 

10.2. Naime, tužitelj je prema nalazu i mišljenju vještaka računajući samo više plaćene iznose anuiteta preplatio ukupan iznos od 10.946,37 kn (kolona D Tabele – Priloga 2 nalaza i mišljenja), dok je računajući samo manje plaćene iznose uslijed tečajnih razlika ukupno manje platio anuitete u iznosu od 1.728,27 kn (stupac D1 Tabele – Priloga 2 nalaza i mišljenja). To znači da je njegov zahtjev osnovan za iznos od 9.218,10 kn (10.946,37 kn – 1.728,27 kn), a ne u visini od 10.847,19 kn kako je to odlučeno pobijanom presudom.

 

10.3. U pravu je žalitelj kako presuda uopće nema razloga na kojima se temelji zaključak suda prvog stupnja o nesavjesnosti tuženika kao stjecatelja, te na tomu zasnovana ocjena kako tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana tuženikova stjecanja, a ne od dana podnošenja zahtjeva, pa je izostankom razloga o toj odlučnoj činjenici također počinjena bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

10.4. No, s obzirom da bitne i za ocjenu nesavjesnosti tuženika odlučne činjenice nisu sporne, to su bili ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a za djelomično potvrđivanje i preinaku presude i uz počinjenu bitnu procesnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. To iz razloga što nije sporno kako je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, što znači da je i do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega on ima položaj nesavjesna stjecatelja, pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, to jest dana isplate anuiteta.

 

10.5. Kada se preplaćeni iznosi anuiteta kredita u iznosu 10.946,37 kn umanje za manje plaćene iznose u visini od 1.728,27 kn, tada tužitelju s obzirom da je zahtijevao isplatu iznosa od 10.847,19 kn na razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta kredita u iznosu 9.218,10 kn pripada zakonska zatezna kamata počevši od razlike preplaćena anuiteta za lipanj 2010. s dospijećem 1. srpnja 2010. u iznosu od 50,53 kn, te zatezna kamata na ostale preplaćene anuitete kredita u razdoblju srpanj 2010.-listopad 2011. u iznosima pobliže prikazanim u stupcu D Tabele – Priloga 2 nalaza i mišljenja vještaka tekuća od dana isplate anuiteta navedena u toj Tabeli kao sastavnom dijelu nalaza i mišljenja.  

             

11. Slijedom svih prethodno navedenih razloga valjalo je glede odluke o glavnoj stvari žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu, a djelomično prihvatiti, te na temelju odredbe čl. 373.a st. 3. u vezi st. 1. ZPP-a prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari djelomično potvrditi i preinačiti na način pobliže  opisan u izreci ove presude.

 

12. Kraj djelomičnom preinakom presude izmijenjena uspjeha stranaka u sporu u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je i o troškovima cijelog postupka.

 

12.1. Tužitelj je u odnosu na osporenu osnovu zahtjeva u cijelosti uspio u sporu, dok je s obzirom na zahtijevani iznos od 10.847,19 kn i dosuđeni iznos od 9.218,10 kn u odnosu na visinu zahtjeva uspio u omjeru od 85%, pa je kroz primjenu kvalitativna i kvantitativna kriterija on u sporu uspio u omjeru od 92,5%, a tuženik u omjeru od 7,5%, no nakon što se uz primjenu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a uspjeh tužitelja umanji za utvrđeni uspjeh tuženika, tužitelj je u sporu uspio u omjeru od 85% razmjerno kojem mu pripada i pravo na naknadu troškova postupka.

 

12.2. Polazeći od po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenih troškova zastupanja po odvjetniku i sudskih pristojbi u ukupnom iznosu od 8.925,00 kn, a što ni žalitelj u žalbi ne dovodi u sumnju, troškovi tužitelja razmjerno njegovu uspjehu u sporu iznose 7.586,25 kn, no tim su troškovima neovisno o uspjehu u cijelosti pribrojeni troškovi financijska vještačenja u iznosu 2.000,00 kn jer su bili potrebni za utvrđivanje spornih i važnih činjenica, tako da ukupni troškovi tužitelja iznose 9.586,25 kn.

 

13. Zbog svega prethodno navedenoga valjalo je žalbu tuženika djelomično prihvatiti i u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, te primjenom odredbe čl. 373.a st. 3. u vezi st. 1. ZPP-a djelomično potvrditi i preinačiti prvostupanjsku presudu i u odluci o troškovima postupka i to na način pobliže opisan u izreci ove presude.

 

14. U ne pobijanom dijelu kojim je u izreci odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

15. Kraj djelomične osnovanosti žalbe tuženiku je priznat trošak nastao njezinim podnošenjem. On je žalbom osporavao presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 10.847,19 kn, a sa žalbom je uspio za iznos od 1.629,09 kn,  odnosno u omjeru od 15% razmjerno kojem mu pripada pravo na troškove žalbe. Taj se trošak odnosi na zatraženi trošak sastava žalbe po odvjetniku odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora u iznosu 1.250,00 kn (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), troška PDV-a u iznosu 312,50 kn,sudske pristojbe na žalbu u zatraženom iznosu od 750,00 kn, tako da ukupni trošak žalbenog postupka iznosi 2.312,50 kn, a razmjerno uspjehu žalbe iznosi 346,87 kn, pa je tužitelj po čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP-a obvezan tuženiku nadoknaditi troškove žalbenog postupka u navedenom iznosu.

 

16. Iz navedenih je razloga odlučeno kao u izreci.

 

 

Bjelovar, 29. travnja 2021.

 

                                                                                                            Sudac

 

                                                                                                     Vladimir Šestak, v.r.