P-1689-2019

REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Draganu Ramljaku, u pravnoj stvari
tužitelja G. G. iz S., O.: …, zastupan po
punomoćniku M. S., odvjetniku u S., protiv tuženika A. B. d.d.,
Z., O.: …, zastupano po odvjetnicima iz
O. K. i P. d.o.o., nakon održane glavne i javne rasprave
zaključene dana 22. ožujka 2021. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja M.
S. odvjetnika u S., a u izočnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, za
objavu presude dana 29. travnja 2021. godine

p r e s u d i o j e

I/ Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike u iznosima
kamata isplatiti tužitelju ukupan iznos od 3.719,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju tužene koji vrijedi na datume anuitetnih otplata, i to sa kamatama
koje teku na pojedine mjesečne iznose od po:

- 13,91 CHF koja teče od dana 30. rujan 2007.g.;

- 13,84 CHF koja teče od dana 31. listopad 2007.g.;
- 13,77 CHF koja teče od dana 30. studeni 2007.g.;
- 13,70 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2007.g.;
- 13,63 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2008.g.;
- 13,55 CHF koja teče od dana 29. veljača 2008.g.;
- 50,82 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2008.g.; - 50,55 CHF koja teče od dana 30. travanj 2008.g.;
- 50,28 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2008.g.;
- 50,01 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2008.g.;

- 49,74 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2008.g.;

- 49,46 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2008.g.;
- 49,18 CHF koja teče od dana 30. rujan 2008.g.;

- 76,77 CHF koja teče od dana 31. listopad 2008.g.;
- 76,33 CHF koja teče od dana 30. studeni 2008.g.;

P-1689-19

- 75,89 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2008.g.;
- 75,44 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2009.g.;
- 74,99 CHF koja teče od dana 28. veljača 2009.g.;
- 74,53 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2009.g.;

- 74,07 CHF koja teče od dana 30. travanj 2009.g.;
- 73,60 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2009.g.;
- 73,12 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2009.g.;
- 72,64 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2009.g.;
- 72,16 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2009.g.;
- 71,67 CHF koja teče od dana 30. rujan 2009.g.;
- 71,17 CHF koja teče od dana 31. listopad 2009.g.;
- 70,67 CHF koja teče od dana 30. studeni 2009.g.;
- 70,17 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2009.g.;
- 69,65 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2010.g.;
- 69,14 CHF koja teče od dana 28. veljača 2010.g.;
- 68,61 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2010.g.;
- 68,08 CHF koja teče od dana 30. travanj 2010.g.;
- 67,55 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2010.g.;
- 67,00 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2010.g.;
- 66,46 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2010.g.;
- 65,90 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2010.g.;
- 65,34 CHF koja teče od dana 30. rujan 2010.g.;
- 64,78 CHF koja teče od dana 31. listopad 2010.g.;
- 64,21 CHF koja teče od dana 30. studeni 2010.g.;
- 53,61 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2010.g.;
- 53,11 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2011.g.;
- 52,61 CHF koja teče od dana 28. veljača 2011.g.;
- 52,10 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2011.g.;
- 51,58 CHF koja teče od dana 30. travanj 2011.g.;
- 51,07 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2011.g.;
- 50,54 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2011.g.;
- 50,01 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2011.g.;
- 49,48 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2011.g.;
- 48,94 CHF koja teče od dana 30. rujan 2011.g.;
- 41,28 CHF koja teče od dana 31. listopad 2011.g.;
- 40,81 CHF koja teče od dana 30. studeni 2011.g.;
- 40,33 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2011.g.;
- 39,84 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2012.g.;
- 39,36 CHF koja teče od dana 29. veljača 2012.g.;
- 38,86 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2012.g.;
- 38,37 CHF koja teče od dana 30. travanj 2012.g.;
- 37,86 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2012.g.;
- 37,36 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2012.g.;
- 36,85 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2012.g.;
- 36,33 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2012.g.;

P-1689-19

- 35,81 CHF koja teče od dana 30. rujan 2012.g.;

- 35,28 CHF koja teče od dana 31. listopad 2012.g.; - 34,75 CHF koja teče od dana 30. studeni 2012.g.;

- 34,21 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2012.g.; - 33,67 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2013.g.;

- 33,12 CHF koja teče od dana 28. veljača 2013.g.; - 32,57 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2013.g.; - 32,01 CHF koja teče od dana 30. travanj 2013.g.; - 31,45 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2013.g.;

- 30,88 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2013.g. do 31.srpnja 2015.g. prema
eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01.kolovoza.2015.g. do isplate sa
zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za
3% poena;

II/ Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike smanjenja
otplate glavnog duga usljed povećanja kamatnih stopa odnosno za povećanje
anuiteta isplatiti tužitelju ukupan iznos od 919,73 CHF kuna u kunskoj protuvrijednosti
po srednjem tečaju tužene koji vrijedi na datume anuitetnih otplata i to sa sa
kamatama na pojedine mjesečne iznose od po:

- 5,73 CHF koja teče od dana 30. rujan 2007.g.;

- 5,66 CHF koja teče od dana 31. listopad 2007.g.;
- 5,59 CHF koja teče od dana 30. studeni 2007.g.;
- 5,52 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2007.g.;
- 5,45 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2008.g.;
- 5,38 CHF koja teče od dana 29. veljača 2008.g.;
- 20,60 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2008.g.;
- 20,33 CHF koja teče od dana 30. travanj 2008.g.;
- 20,06 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2008.g.;
- 19,79 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2008.g.; - 19,51 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2008.g.
- 19,24 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2008.g.;
- 18,96 CHF koja teče od dana 30. rujan 2008.g.;

- 30,00 CHF koja teče od dana 31. listopad 2008.g.;
- 29,56 CHF koja teče od dana 30. studeni 2008.g.;
- 29,12 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2008.g.;
- 28,67 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2009.g.;
- 28,22 CHF koja teče od dana 28. veljača 2009.g.;
- 27,76 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2009.g.;
- 27,30 CHF koja teče od dana 30. travanj 2009.g.;
- 26,83 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2009.g.;
- 26,35 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2009.g.;

- 25,87 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2009.g.;
- 25,39 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2009.g.;
- 24,90 CHF koja teče od dana 30. rujan 2009.g.;

P-1689-19

- 24,40 CHF koja teče od dana 31. listopad 2009.g.;
- 23,90 CHF koja teče od dana 30. studeni 2009.g.;
- 23,40 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2009.g.;
- 22,88 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2010.g.;
- 22,37 CHF koja teče od dana 28. veljača 2010.g.;
- 21,84 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2010.g.;
- 21,31 CHF koja teče od dana 30. travanj 2010.g.;
- 20,78 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2010.g.;
- 20,24 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2010.g.;

- 19,69 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2010.g.;
- 19,13 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2010.g.;
- 18,58 CHF koja teče od dana 30. rujan 2010.g.;

- 18,01 CHF koja teče od dana 31. listopad 2010.g.;
- 17,44 CHF koja teče od dana 30. studeni 2010.g.;
- 12,59 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2010.g.;
- 12,09 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2011.g.;
- 11,59 CHF koja teče od dana 28. veljača 2011.g.;
- 11,08 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2011.g.;
- 10,57 CHF koja teče od dana 30. travanj 2011.g.;
- 10,05 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2011.g.;
- 9,53 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2011.g.;

- 9,00 CHF koja teče od dana 31. srpanj 2011.g.;

- 8,47 CHF koja teče od dana 31. kolovoz 2011.g.;
- 7,93 CHF koja teče od dana 30. rujan 2011.g.;

- 4,28 CHF koja teče od dana 31. listopad 2011.g.;
- 3,81 CHF koja teče od dana 30. studeni 2011.g.;
- 3,33 CHF koja teče od dana 31. prosinac 2011.g.;
- 2,85 CHF koja teče od dana 31. siječanj 2012.g.;
- 2,36 CHF koja teče od dana 29. veljača 2012.g.;
- 1,87 CHF koja teče od dana 31. ožujak 2012.g.; - 1,37 CHF koja teče od dana 30. travanj 2012.g.; - 0,87 CHF koja teče od dana 31. svibanj 2012.g.;

- 0,36 CHF koja teče od dana 30. lipanj 2012.g.; do 31.srpnja 2015.g. prema
eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01.kolovoza.2015.g. do isplate sa
zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za
3% poena;

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime
parničnog troška iznos od 10.875,00 kn za zakonskim zateznim kamatama koje teku
od 29. travnja 2021. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3-
postota poena.

P-1689-19

Obrazloženje

1.Dana 16. travnja 2019. zaprimljena je tužba u kojoj tužitelj navodi da su stranke
sklopile Ugovor o kreditu broj 216-445/2004, 31.12.2004.g., koji je solemniziran dana

31.12.2004. g. pred JB Z. P. u S., pod brojem OU-871/04.
Temeljem tog ugovora tužena je odobrila stambeni kredit u iznosu od 80.000,00 CHF
u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Ugovorena
je kamatna stopa od 5,25 % godišnje. Bez posebnog ugovaranja i pregovora je
jednostrano za sebe pridržaja pravo za vrijeme trajanja ugovora primijeniti
promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s jednostranim
interenim odlukama banke. Protivno ugovoru i platnom planu, temeljem jednostranih
odluka tužene, tužitelju su povećani anuitete uslijed protupravnog povećanja kamate,
te je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem
pravnog posla koje je sklopljen među strankama.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26 P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g.
u pravnoj stvari tužitelja POTROŠAČ-HS udruga za zaštitu potrošača,
OIB: …, protiv tuženih banaka, među kojima je i tužena iz ove parnice,
radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koja je potvrđena presudom Visokog
trgovačkog suda RH broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g. utvrđeno je da je
tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u
potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promijeniva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo te je određeno da je odredba ništetna. Naposlijetku, Sud ističe da je u
slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati
nepoštenost spporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne
strane, moguće bankino nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge
strane postojanje moguće znatne neravnoteže izmneđu ugovornig stranaka. Tu
ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i
uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama
tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom
smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među
strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora. Korisnici kredita, potrošači u
pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa
temeljm odredbe čl. 131. st. 1 u vezi čl. 138.a mjerodavnog Zakona o zaštiti
potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi
zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava.

PREDMETNI KREDIT OTPLAĆEN JE U CIJELOSTI PRIJE KONVERZIJE!!!!

2.U prilogu tvrdnjama tužitelja govori i najnovija sudska praksa naslovnog suda koja
se doostavlja. Odredbom iz čl. 104.st.1. i 3. ZOO-a/91 odnonsno odredbom iz čl.

323.st.1. i 2. ZOO-a/96 propisane su posljedice ništetnosti, pa je temeljem ove
pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog
posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem
ništetnog posla primila. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je
jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog nesavjesna
stana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani. U postupku kolektivne zaštite, te u

P-1689-19

presudi ES, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom
slučaju pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče
od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl. 214.ZOO-a/91 odnosno odredbi
č. 1115.ZOO-a/96. Prema Ugovoru o kreditu i pravom otplatnom planu, stranke su
ugovorile mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene
na dan plaćanja. Temeljem jednostrane odluke tužene, na osnovi ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe o promijenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljica je bila
prisiljena plaćati u razdoblju od 30. rujna 2007.g. do 01.siječnja 2014. g. bitno veće
iznose od ugovorenih, te je iz te osnovi oštećena za iznos od 4.639,15 CHF na dan

01. siječnja 2014.g.Prema računu razlike kamata iz ugovora o kreditu i plaćenih
iznosa tužena je dužna tužitelju vratiti kun sku protuvrijednost prema srednjem tečaju
tužene koja vrijedi zadnji dan mjeseca u kojem dospijeva anuiitet, sa zakonskomm
kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate osnovom
odredbe članka 104.st.1. i 3 ZOO-a/91, odnosno odredbe čl. 323.st.1 i 2 ZOO-a/96 u
svezi s odredbom iz članka 214. ZOO-a/91 odnosno čl. 1115.ZOO-a/96. Prema
izračunu razlike kamata iz ugovora o kreditu i plaćenih iznosa tužena je dužna
tužitelju vratiti kunsku protuvrijednost razlike uvećanja glavnice prema srednjem
tečaju tužene koja vrijedi zadnji dan mjeseca, sa zakonskom kamatom koja na svaki
pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate osnovom odredbe članka 104.st.1. i 3.
ZOO-a/91, odnosno odredbe čl.323.st. 1 i 2. ZOO-1/96 u svezi o odredbom iz članka

214.ZOO-a/91, odnosno čl. 1115.ZOO-a/96.

3.U svom odgovoru na tužbu zaprimljenom na ovom sudu dana 27. rujna 2019.
tuženik navodi da tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa od 4.639,15 CHF temeljm
ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu br. 216-445/2004 (dalje u tekstu:_ Ugovor o
kredidtu) kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženik uvodno ističpe
kako je tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda
poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda R.
H. u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju
članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c. Zakona o parničnom
postupku.Dodatno citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakono o zaštiti
ppotrošača i članka 502.c. Zakona o parničnom postupaku predviđaju da se
potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa
i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju
tužitelj isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom
navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom sluačju potpuno je
bespredmetno. Tuženik uvodno ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog
Ugovora o kreditu, kao i za vvrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti
postupao sukladno svim važačim kogentnim propisima. Konačno, ugovorna odredba
o kamatnoj stopi u potupnosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o
obveznim odnosima. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o
promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao
da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja
ugovornih strana. U skladu sa svima iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi
odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom
na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj
volji ugovornih strana te je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o
kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamtna stopa mogla izmijeniti,
odnosnotuženik je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važaćim prisilnim
propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava

P-1689-19

sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U slučaju da sud nađe osnovanim
zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu
utuženog iznosa po osnovi sporne ništetenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi
i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od
trenutka sklapanja ugovora. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu
tužbu u cijelosti odbaciti zbog neurednosti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao
neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupka i nakvaditi
tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju
određuje čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijeskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do
isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

4.Tijekom dokazanog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao Ugovor
o kreditu od 31. prosinca 2004. godine,pregled obavijesti o promjeni kamatne stope
od 05. runja 2007. godine 12. ožujka 2008. godine 27. listopada 2008. 14. studenoga

2010. godine 09. rujna 2011. godine, pregled izračuna pretplate, nalaz i mišljenje
sudskog vještaka M. J.

5.Tužbeni zahtjev je osnov punomoćnici parničnih stranak su potpisali trošak.

6.Iz ovako provedenog dokaznog postupak među parničnim strankama da su tužitelj i
tuženik zaključili Ugovor o kreditu 31. prosinca 2004. godine na iznos od 80.000
CHF.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo
spornim da li je tuženi u obvezi isplatiti tužitelju, pretplačene kamate kao i pretplačeni
iznos glavnice a s obzirom da je glavnica ugovorena u valuti švicarskih franaka.

8.Predmetni ugovor je otplačen u cijelosti prije konverzije.

9.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.
srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "peto
tužena H. A.-A. B. d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja
povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika
kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima
na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u
ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom peto tužene H.
A.-A. B. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja
ugovora petotužena H. A.-A. B. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih
usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne
parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku peto tužene H.
A.-A. B. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na
jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time
petotužena H. A.-A. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg
Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to

P-1689-19

čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg

10. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to
člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o
obveznim odnosima.".

11.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.
potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od

13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda R. H. R. 249/2014-2 od

9. travnja 2015.

12.Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je navedenim presudama pravomoćno
utvrđeno, da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano
obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i
temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka,
jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to
pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni
kamatne stope koja je kao takva ništetna.

13.Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi
nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane
trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se
radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se
o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj
odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog
ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se
radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14.Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz
ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu
primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne
odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

15.Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

16.Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.

17.Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te
presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

18.Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva
sukladno odluci banke (čl. 4. predmetnog Ugovora) te da se promjena kamatnih
stopa smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa za
predmetni Ugovor, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na Ugovoru.

19.Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko

P-1689-19

razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a
sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, u smislu odredbe
čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08), ugovorna
kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

20.Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati
jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe
jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona
o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud
R. H. u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku
Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt 249/14-2 od 9. travnja

2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako
terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na
promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva
razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se
bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je
apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak
znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje
promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu
tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u
poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da
razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih
banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali
omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope
tijekom razdoblja trajanja kredita".

21.Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje
neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na
način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od
samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u
neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija
ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o
kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan
sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru
će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

22.Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u
vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao
promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269.
stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća,
dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom
ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom
isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do
očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je
mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja,
zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužitelj nije mogao utjecati.
Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno
definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je
ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope,
tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

P-1689-19

Stav Vrhovnog suda R. H. u citiranoj odluci jest da banke kao visoko
specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju
potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno
odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom
dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.
Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o istome
prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud R. H. smatra da
upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i
sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre
o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na
valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim
formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog
ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito
postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a Zakona o
potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba
sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

23.Nadalje stav Vrhovnog suda R. H. je da su nesporne činjenice da
su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile
sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o
kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima
utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i
poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao
cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne
strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno
temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u
obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane
zlouporabe prava.

24.Isto tako stav Vrhovnog suda R. H., vezano za ocjenu poštenosti
ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke
kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi"
pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca
izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod
uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke
o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu
jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u
standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

25.Prema stavu Vrhovnog suda R. H. odredbe o ugovornoj kamati u
ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u
utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan
sklapanja ugovora o kreditu, bile su nepoštene, pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1.
Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne
odredbe ništetne.

26.Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene banke, između ostalog ovdje tuženik, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su

P-1689-19

sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno
precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka
moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

27.Odredba čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi:
"Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati
parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne
stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi
uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke a) ovoga stavka i utjecaja tih
kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima
razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje
te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj
ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate
kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje
promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije
sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti
potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome
ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva
kamatna stopa".

28.Odredba čl. 11. a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12)
ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga
Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze,
vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar, i to jednu od slijedećih
varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili - prinos na
Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite
građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih
stopa. ... Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja
zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog
dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik
ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak
otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje
maksimalne kamatne stope iz članka 11. b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego
najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11. b stavku 1.
ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u
vezi s tim ne smiju se zaračunati korisniku kredita.".

29.Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili
određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno
i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha
je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni
ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako
pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća
potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez
obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da
o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu
i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

30.Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda R. H. kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva

P-1689-19

odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu sklopljenim između
tuženika i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi,
nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu Ugovor ništetan, a primjenom odredbe
čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

31.Vrhovni sud R. H. u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018-11 od 3.
rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao
neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju
Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog
suda R. H. broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je
bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava
i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo
tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene
ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o
čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud R. H. je, a polazeći
od ukidne odluke Ustavnog suda R. H. od 13. prosinca 2016.,
određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je
drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda R.
H. utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo
tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o
kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio
da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile
nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg
takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci
bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz
primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja
o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu
potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom
klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati
klijente kao buduće korisnike kredita.

32.Prema stajalištu Vrhovnog suda R. H. u odluci Rev 2245/17-2 od

20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba
nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se
ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te
sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu
ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da
navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu
restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora
neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

33.Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o
kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata
obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB-a, tužitelj je
stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao
korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila
sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te
ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja
otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima
obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i

P-1689-19

nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom
odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak
tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom
rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene
tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s
promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po
osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.

34.Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što
prema stajalištu Vrhovnog suda R. H. u odluci Rev 2245/17-2 od 20.
ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba
nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se
ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te
sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu
ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da
navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu
restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora
neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Prema
shvaćanju Vrhovnog suda R. H. pokretanjem parničnog postupka za
zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka

241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese
povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje
se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na
umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz
ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom
zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti
ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida
zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje
postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako,
prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502.
c Zakona o parničnom postupku, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti
presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim
parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti
prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, za
zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili
ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten
štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba
na njih pozvati (čl. 502. c Zakona o parničnom postupku). Tek kumulativna primjena
sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba
sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

35.Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida
zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od
trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja

2014., zbog čega zastara nije nastupila).

36.Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a istog Zakona, dok je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan

P-1689-19

učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom
odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za
naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni
zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će
slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju
direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju
sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu
štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev
postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na
sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na
tuženika nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak,
jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane
zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše
tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama
Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, pa je sud u smislu tih
utvrđenja odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem predloženih svjedoka
(Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

37.U svom nalazu i mišljenju sudski vještak Marijan Jović je naveo da je vještvo
napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 05. prosinca 2019.
godine, u predmetu koji se void pod brojem P-1689-2019. Prilikom izrade vještva
izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.Na osnovi podataka I izvršenog
obaračuna mišljenja je:Tužitelj (kao korisnik) I Tuženik (kao davatelj) su sklopili
ugovor o kreditu broj 216-445/2004 dana 30.12.2004. godine. U razdoblju od 01.
rujna 2007. do 01. siječnja 2014. tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu
na ugovorenu. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u
razdoblju od 30.09.2007. do 31.12.2013. platio veći iznos na ime kamate ukupno

3.719,42 CHF, odnosno 19.984,53 kn.Kao posljedicu promjene otplatnog plana na
dan 30.06.2012. Tužitelj je tuženiku dugovao veći iznos glavnice od početno
ugovorenog ukupno 919,73 CHF, odnosno 4.614,58 kn.

38.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka M. J..

39.Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

40.Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima,
a u svezi člankom 1111. i člankom 1115. istog Zakona, te članka 502. c Zakona o
parničnom postupku i članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u
izreci presude.

41.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stav 1 ZPP-a a isti troškovi se
sastoje od sastava tužbe 100 bodova, pristupa na ročište od 05. prosinca 2019.
godine 100 bodova pristupa na ročište od 22. ožujka 2021. 100 bodova, satava
podnesak od 01. 06.2020. 24.studenoga 2020 100 bodova pristupa na ročište za
objavu 50 bodova,odnosno ukupno 550 bodova što uz vrijednost boda s paušalom
od 10,00 kn daje iznos od 5.500,00 kn koji iznos je uvečan na ime 25 % PDV-a

P-1689-19

odnosno 1.375,00 kn, troškova vještačenja 2.000,00 sudskih pristojbi I presuda

1.000,00 kn sudski pristojbi I tužbe 1.000,00 kn odnosno ukupno 10.875,00 kn.

U Splitu, 29.04.2021. godine

S u d a c

Dragan Ramljak v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu.
Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana
dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punom. tužitelja
- punom. tuženika
- u spis