1

                            Poslovni broj: 18 P-332/2018-25

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu Augustinu Jalšovec, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. Z. O., Z., M. 3, OIB: …, protiv tuženika K. d.o.o., O., V. cesta 328a, OIB: …, zastupano po punomoćniku A. R., odvjetniku iz O., F. K. 2A, radi naknade štete u iznosu od 25.919,10 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. ožujka 2021. u nazočnosti tužiteljeva punomoćnika i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 29. travnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I.Tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku K. d.o.o., O., V. cesta 328a, OIB: … platiti tužitelju H. Z. Z. Z. O. Z., M. 3, OIB … na ime naknade štete iznos od 25.919,10 kn (slovima: dvadesetpettisućadevetstodevetnaestkuna i deset lipa) s obvezom daljnjeg plaćanja zateznih kamata koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća po stopi propisanoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), koja se do 31.7.2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku kako slijedi:,

-          na iznos od 4.500,00 kn od 1.9.2017. do isplate,

-          na iznos od 741,50 kn od 1.9.2017. do isplate,

-          na iznos od 4.351,60 kn od 20.2.2018. do isplate,

-          na iznos od 35,36  kn od 18.1.2018. do isplate,

-          na iznos od 121,16 kn od 15.2.2018. do isplate,

-          na iznos od 15,60 kn od 15.12.2017. do isplate,

-          na iznos od 4.162,40 kn od 20.2.2018. do isplate,

-          na iznos od 24,96 kn od 15.11.2017. do isplate,

-          na iznos od 75,50 kn od 15.11.2017. do isplate,

-          na iznos od 4.162,40 kn od 19.12.2017. do isplate,

-          na iznos od 185,12 kn od 14.10.2017. do isplate,

-          na iznos od 3.973,20 kn od 19.12.2017. do isplate,

-          na iznos od 54,60 kn od 16.9.2017. do isplate,

-          na iznos od 45,93 kn od 20.12.2017. do isplate,

-          na iznos od 22,41 kn od 20.12.2017. do isplate,

-          na iznos od 49,23 kn od 20.12.2017. do isplate,

-          na iznos od 17,38 kn od 20.12.2017. do isplate,

-          na iznos od 29,65 kn od 20.12.2017. do isplate,

-          na iznos od 1.892,00 kn od 19.12.2017. do isplate,

-          na iznos od 1.125,00 kn od 27.9.2017. do isplate,

-          na iznos od 185,37 kn od 28.9.2017. do isplate,

a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe", odbija se kao neosnovan.

 

II.Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.429,50 kn (slovima: desettisućačetiristodvadesetdevetkuna i pedeset lipa) , u roku osam dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.859,00 kn (slovima: tisućuosamstopedesetdevetkuna) kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi kako je dana 18.8.2017. ozlijeđen na radu osiguranik tuženika M. T., i to zbog propusta u primjeni mjera zaštite na radu tuženika, a kod kojeg je naprijed navedeni radnik bio  u radnom odnosu. Zbog zadobivenih ozljeda na radu tužitelj je na ime troškova liječenja svome osiguraniku platio ukupan iznos od 25.919,10 kn., od toga na teret obveznog zdravstvenog osiguranja iznos od 24.608,73 kn i na teret sredstva dopunskog zdravstvenog osiguranja iznos od 1.310,37 kn.

 

2. U daljnjem tijeku postupka tužitelj ističe kako je inspekcijskim nalazom koji je javna isprava utvrđeno da su postojali propusti tuženika u primjeni zaštite na radu iz čl. 32.st.4 Zakona o zaštiti na radu, budući da radnik nije koristio zaštitni pojas za vezivanje jer mu poslodavac nije osigurao spojne elemente osiguranja, te je zbog toga tuženik kao poslodavac prekršajno kažnjen. Također ističe kako računi koje je isti priložio uz tužbu predstavljaju javnu ispravu, te stoga nije osnovan prigovor tuženika u pogledu visine tražbine.

 

3. Slijedom iznijetoga budući da tuženik nije dobrovoljno namirio tužitelju štetu, to isti ovim tužbenim zahtjevom, sukladno čl. 139. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i čl. 15. Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju, te čl. 963. i čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima potražuje utuženi iznos budući da su povrede osigurane osobe nastale zbog neprovođenja tuženikovih mjera zaštite na radu.

 

4. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i to u pogledu pravnog osnova i visine postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe kako su netočni navodi tužitelja da su ozljede njegova osiguranika uzrokovane propustom tuženika kao njegova poslodavca u primjeni mjera zaštite na radu, a što proizlazi i iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru i iz odredbi Zakona o zaštiti na radu. Ističe da je konkretna ozljeda uzrok krajnje nepažnje i propusta radnika u primjeni osnovnih mjera zaštite na radu, a za koje ga je tuženik kao poslodavac osposobio. Tuženik navodi kako  primjena osnovnih pravila zaštite na radu ima prednost pred posebnim mjerama te u slučaju da je radnik primijenio osnovna pravila do ozljede ne bi došlo. Ističe kako je poslodavac primijenio osnovna pravila zaštite na radu i ispunio svoje zakonske obveze odnosno osposobio je radnika za rad na predmetnim poslovima na visini osigurao mu zaštitnu opremu te cisternu sa zaštitnim ogradama, međutim kako radnik nije podigao zaštitnu ogradu na cisterni isti nije primijenio osnovna pravila zaštite na radu za koje je obučen. Također ističe da radnik nije obavijestio poslodavca ukoliko je smatrao da bi pri obavljanju radnog zadatka postojao rizik za njegovo zdravlje i sigurnost. Također u daljnjem tijeku postupka tuženik ističe kako računi koje je tužitelj priložio uz tužbu nisu javne već vjerodostojne isprave, te da iz istih ne proizlazi da su ti računi i doista plaćeni.

 

5. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u zapisnik o inspekcijskom nadzoru (list 2-10), prijavu o ozljedi na radi (list 11-14), račune tužitelja (list 15-35), zapisnik – izjava radnika (list 42-43), zapisnik (list 44-45), izjava (list 46-47), izjava (list 48), letak HZZO (list 50-53), popis zaštitne opreme (list 54), obrazac za analizu radnih mjesta (list 55-57), nalaz i mišljenje vještaka G. I. (list 87-91), te je saslušao svjedoke M. (list 68-70), T. C. (list 70-72) i vještaka G. I. (list 144-145).

 

6. Budući da je iz naprijed navedenih dokaza stanje stvari u dovoljnoj mjeri razjašnjeno, sud je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka Z. Š., M. P., J. V. i z.z. tuženika J. K. jer saslušanje istih nije bilo od značaja za donošenje odluke u ovom postupku.

 

7. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja za naknadom štete u iznosu od 25.919,10 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na ime troškova liječenja  svoga osiguranika M. T. koji je ozlijeđen na radu kod tuženika.

 

8. Među strankama nije sporno da je osiguranik tuženika M. T. ozlijeđen na radu dana 18.8.2017.godine te da je isti predmetnog dana bio u radnom odnosu kod tuženika, te da je isti ozlijeđen tijekom radnog zadatka- padom sa cisterne.

 

9. Međutim, među strankama je sporno da li je postojao doprinos naprijed navedenog radnika u nastanku štete, odnosno da li je radnik primijenio pravila zaštite na radu za koja je bio obučen, te da li je poslodavac osigurao radniku potrebnu opremu za rad na siguran način. Slijedom toga sporna je i primjena materijalnog prava, budući da tužitelj tvrdi kako je tuženik dužan istome nadoknaditi štetu sukladno čl. 139.  Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, čl.15. Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju, te člancima 963. i 1045. Zakona o obveznim odnosima. Nasuprot tome tuženik smatra da je postojao doprinos osiguranika tuženika u samoj šteti jer isti nije obavio svoje dužnosti iz čl. 68. Zakona o zaštiti na radu pa stoga ne postoji obveza tuženika plaćanja predmetne štete.

 

10. Među strankama je također sporno da li je tužitelj dokazao visinu štete budući da tuženik ističe kako računi koje je tužitelj priložio uz tužbu nisu javne već vjerodostojne isprave, te da iz istih ne proizlazi da su ti računi i doista plaćeni. Tužitelj nasuprot tome ističe kako su predmetni računi javne isprave sa dokaznom snagom javne isprave.

 

11. Cijeneći izvedene dokaze, te imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja, kao i da je riječ o sporu male vrijednosti koji se vodi pred trgovačkim sudom, sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

12. Naime, u cilju utvrđivanja spornih činjenica i to dinamike štetnog događaja sud je saslušao osiguranika tužitelja M., koji je na ročištu održanom 2.7.2020. iskazao kako je na predmetni radni zadatak poslan od poslovođe tuženika T. C. da izvrši utovar nafte u cisternu u postrojenju I. u B.. Također je istaknuo kako mu je poslodavac osigurao svu potrebnu opremu za obavljanje toga posla, te da ga je putem tvrtke P. d.o.o. obučio za obavljanje toga posla. Također je na upit suda istaknuo kako se ne može izjasniti zbog čega je podigao zaštitnu ogradu sa desne strane , dok nije podigao zaštitnu ogradu sa lijeve strane. Također je istaknuo kako mu je poznato da na predmetnoj lokaciji ne postoji sidrište, te da o toj činjenici nije obavijstio niti tuženika kao poslodavca, a niti nekog od radnika I. d.d.

 

13. Nadalje sud je na istome ročištu i saslušao svjedoka T. C., koji je u predmetno vrijeme bio poslovođa tuženika, koji je u svome iskazu rekao da je istom bilo poznato da na predmetnom mjestu utovara ne postoji sidrište za vezivanje radnika, međutim da sa tom činjenicom nije upoznao radnika M. T., budući da je smatrao da je to odgovornost I., te da je poslodavac svome radniku osigurao drugu zaštitnu opremu koju je radnik dužan imati, te da je bio osposobljen za rad na siguran način, te da ga radnik M. T. nije obavijestio da se ne može podići ograda na cisterni na lijevoj strani, a sa koje se i desio  pad, te da je radnik bio upoznat sa obvezom dizanja ograde sa obje strane cisterne budući da je to standardna obveza radnika pri obavljanju toga posla.

 

14. Također sud je na okolnost da li je tuženik osigurao sva potrebna sredstva svome radniku za rad na siguran način i da li je radnik primijenio osnovna pravila zaštite na radu za rad na siguran način  za koji je isti bio osposobljen proveo vještačenje po vještaku zaštite na radu G. I.. U nalazu i mišljenju imenovani vještak je utvrdio kako je način i izvor ozljede predmetnog radnika pad sa visine sa prijevoznog cestovnog sredstva, te da je uzrok ozljede na radu izvođenje operacije na način protivan pravilima zaštite na radu tako što predmetni radnik nije pravilno upotrebljavao zaštitnu radnu opremu  niti je obavljao posao u skladu sa pravilima zaštite na radu.  Također je utvrdio kako je sredstvo rada-cisterna ispunjavala zahtjeve za zaštitu od mehaničkih opasnosti-zaštitnu ogradu, a koja čine osnovna pravila zaštite na radu, te da osnovna pravila zaštite na radu imaju prednost u primjeni u odnosu na posebna pravila zaštite na radu.  Slijedom iznijetoga vještak je mišljenja kako je tuženik kao poslodavac svome radniku osigurao i održavao ispravnu za rad prilagođenu i sigurnu radnu opremu. Predmetni vještak je također  dao mišljenje kako isti ne može utvrditi doprinos samoga radnika u nastanku štete, te je tu odluku prepustio sudu.

 

15. Sud je nalaz i mišljenje vještaka, kao i iskaz istoga na ročištu održanom 19.3.2021.utvrdio stručnim i vjerodostojnim te je istome poklonio vjeru pri donošenju odluke.

 

16. Člankom 1067. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine" broj:   35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 u daljnjem tekstu ZOO) određeno je da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom osiguranika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći niti otkloniti.

 

17. Člankom 13. st.1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18) određeno je ukoliko se rizici za sigurnost i zdravlje radnika ne mogu ukloniti ili se mogu samo djelomično ukloniti primjenom osnovnih pravila zaštite na radu, dodatno se primjenjuju posebna pravila zaštite na radu koja se odnose na radnike, način obavljanja poslova i radne postupke.

 

18. Također člankom 25. Zakona o zaštiti na radu propisano je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti odnosno ista se može umanjiti ako je nastala krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe  na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu.

 

19. Nadalje člankom 68. st.1. Zakona o zaštiti na radu određeno je da je radnik obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom te pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika, koje mogu ugroziti njegovi postupci ili propusti na radu., dok je stavkom 2 istoga zakona taksativno navedeno koje je mjere radnik dužan poduzeti radi obavljanja posla sa dužnom pažnjom.

 

20. Sud je stava kako je tijekom dokaznog postupka pred ovim sudom utvrđeno da je tuženik kao poslodavac svog radnika osposobio za rad na siguran način, te mu osigurao sva potrebna sredstva za rad na siguran način budući da ta činjenica proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka te iz iskaza samog radnika, te poslovođe tuženika. Također iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako osnovna pravila zaštite na radu  imaju prednost pred posebnim pravilima zaštite na radu. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je stava kako radnik nije primijenio pravila zaštite na radu a koje je sa dužnom pažnjom bio u obvezi primijeniti pri obavljanju posla, budući da je podigao zaštitnu ogradu sa desne strane cisterne, dok nije podigao zaštitnu ogradu sa lijeve strane, a sa koje se i dogodio sami pad. Također radnik nije niti obavijestio poslodavca o mogućoj situaciji koju smatra značajnim i izravnim rizikom za sigurnost i zdravlje, o nepostojanju ili nedostatku uputa za takvu situaciju.

 

21. Slijedom toga budući da radnik nije sukladno čl. 68.st.2.t.2 Zakona o zaštiti na radu pravilno koristio sredstva za rad, te nije sukladno čl.68.st.2.t.5 istog zakona obavijestio poslodavca o mogućoj situaciji koju smatra značajnim i izravnim rizikom za sigurnost i zdravlje, o nepostojanju ili nedostatku uputa za takvu situaciju, sud je stava kako je sam radnik svojom krajnjom nepažnjom odgovoran za nastanak štete te stoga ne postoji odgovornost poslodavca u ovoj pravnoj stvari za nastanak štete i nadoknadu iste.

 

22. Također, valja istaknuti kako je zapisnikom o inspekcijskom nadzoru – javnom ispravom (list 2-10) spisa, utvrđen propust tuženika sukladno čl.32.st.4. Zakona o zaštiti na radu, i to iz razloga što radniku nije osigurao spojne elemente osiguranja, uže ili traku s kojim se povezuje pojas i spojni elementi, te ga nije educirao za čega bi se vezao na cisterni.

 

23. Člankom 230.st.3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,  25/13, 89/14; u daljnjem tekstu ZPP) određeno je da je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice. Kako je iz dokaznih prijedloga tuženika, prvenstveno nalaza i mišljenja vještaka, te iskaza samoga radnika M. T. i svjedoka T. C. razvidno da je tuženik kao poslodavac osigurao radniku svu potrebnu osnovnu opremu za rad, osposobio ga za rad na  siguran način, te da osnovna pravila zašite na radu i osnovna sredstva zaštite na radu imaju prednost pred posebnim pravilima zaštite na radu, te da je do ozljede došlo zbog toga što radnik nije primjenjivao pravilno radnu opremu niti je posao obavljao u skladu sa pravilima zaštite na radu, to je tuženik dokazao da je činjenično stanje u javnoj ispravi – inspekcijskom nalazu neistinito utvrđeno, neovisno što je poslodavac potpisao predmetni zapisnik.

 

24. Također sud je stava kako tužitelj nije dokazao niti visinu svoje tražbine budući da svoj zahtjev temelji na računima koji čine vjerodostojnu a ne javnu ispravu u smislu čl. 230.st.1 ZPP-a. Naime, računi priloženi uz tužbu od strane tužitelja su jednostrane isprave istoga, koje je isti sam izdao i naznačio da su isti računi plaćeni a budući da je tuženik iste osporio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, sukladno pravilima o teretu dokazivanja, dokazivanje te činjenice da su isti računi i plaćeni prebačena je na tužitelja koji nije imao drugih dokaznih prijedloga da su predmetni računi plaćeni, pa stoga tužitelj nije dokazao niti visinu svoje tražbine.

 

25. Slijedom iznijetoga sud je stava kako tužitelj tijekom dokaznog postupka nije dokazao niti osnovu a niti visinu svoje tražbine te je sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

 

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.st.1. i st.2.  ZPP-a.  Visina troškova odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12 dalje: Ot) i Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 – pročišćeni tekst, 125/11 i 157/13).

 

27. Sud je tuženiku koji je u cijelosti uspio u sporu priznao i parnični  trošak u ukupnom iznosu od 10.429,50 kn koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu sukladno Tbr.8.st.1 OT-a u iznosu od 1.000,00 kn uz pripadajući PDV od 250,00 kn, ukupno 1.250,00 kn, trošak sastava obrazloženog podneska od 15.1.2021. sukladno Tbr.8.st.1 OT-a u iznosu od 1.000,00 kn uz pripadajući PDV od 250,00 kn, ukupno 1.250,00 kn, trošak sastava ostalog podneska od 1.3.2021. sukladno Tbr.8.st.3. OT-a u iznosu od 250,00 kn uz pripadajući PDV od 62,50 kn, ukupno 312,50 kn, te trošak pristupa na ročište od 14.3.2019 sukladno Tbr.9.st.1. OT-a u iznosu od 1.000,00 kn uz pripadajući PDV od 250,00 kn, ukupno 1.250,00 kn.,trošak pristupa na ročište od 27.5.2021 sukladno Tbr.9.st.1. OT-a u iznosu od 1.000,00 kn uz pripadajući PDV od 250,00 kn, ukupno 1.250,00 kn. , trošak pristupa na ročište od 2.7.2021 sukladno Tbr.9.st.1. OT-a u iznosu od 1.000,00 kn uz pripadajući PDV od 250,00 kn, ukupno 1.250,00 kn.,  trošak pristupa na ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja od 24.2.2021 sukladno Tbr.9.st.5. OT-a u iznosu od 250,00 kn uz pripadajući PDV od 62,50 kn, ukupno 312,50 kn, te trošak pristupa na ročište od 19.3.2021 sukladno Tbr.9.st.1. OT-a u iznosu od 1.000,00 kn uz pripadajući PDV od 250,00 kn, ukupno 1.250,00 kn. Tuženiku je također priznat i trošak plaćenog predujma za troškove vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, te trošak pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 304,50 kn.

 

28. Tuženiku preko dosuđenog iznosa od 250,00 kn uz pripadajući PDV od 62,50 kn, ukupno 312,50 kn nije priznat trošak pristupa na ročište od 24.2.2021. u iznosu od 250,00 kn uz pripadajući PDV od 62,50 kn, ukupno 312,50 kn budući da je isto ročište odgođeno prije početka raspravljanja. Tuženiku također nije priznat preko dosuđenog iznosa od 250,00 kn uz pripadajući PDV od 62,50 kn, ukupno 312,50 kn trošak sastava ostalog podneska u iznosu od 750,00 kn uz pripadajući PDV od 187,50 kn, ukupno 937,50 kn, te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 609,00 kn budući da taj trošak tuženik nije imao. Slijedom iznijetoga sud je tuženika odbio za ukupan iznos od 1.859,00 kn na ime troškova parničnog postupka te je odlučio kao u točki III. izreke.

 

29. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

 

U Osijeku 29. travnja 2021.

 

     Zapisničar:                                                                                                    S u d a c

 

Gordana Harc                                                                                                  Augustin Jalšovec

 

                                                                                                                             

                                                                                                                             

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 8 dana pisano u 4 primjerka putem ovog suda.