Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3136/18-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te sudske savjetnice Alme Beganović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. B. iz Z., zastupanog po opunomoćenici M. L., odvjetnici u Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Z., Z., radi utvrđivanja zastare prava na naplatu komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbama tuženika i zainteresirane osobe Grada Z. protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1779/16-12 od 14. ožujka 2018. godine, na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2021.
I Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1779/16-12 od 14. ožujka 2018. godine.
II Poništava se rješenje Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, klasa: UP/II-363-03/16-04/23, urbroj: 531-05-2-2-16-2 od 6. travnja 2016. i predmet vraća istom tijelu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda poništeno je rješenje tuženika, klasa: UP/II-363-03/16-04/23, urbroj: 531-05-2-2-2-16-2 od 6. travnja 2016. godine te rješenje prvostupanjskog tijela – Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, klasa: UP/I-363-02/15-08/8681, urbroj: 251-13-32/009-15-2 od 22. listopada 2015. godine. Obustavljen je postupak naplate komunalnog doprinosa određenog tužitelju kao solidarnom dužniku temeljem rješenja prvostupanjskog upravnog tijela, klasa: UP/I-363-02/05-08/1203, urbroj: 251-13-31/200-06/10 od 22. svibnja 2006. godine (točke I. do III. izreke presude). Naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa navedene odluke tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 7.500,00 kn (točka IV. izreke). Rješenjem tuženika od 6. travnja 2016. godine odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 22. listopada 2015. godine, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje zastare obveze utvrđene po rješenju o komunalnom doprinosu istog tijela od 22. svibnja 2006. godine.
2. Protiv citirane presude žalbe su podnijeli tuženik i Grad Z. kao zainteresirana osoba.
3. Tuženik u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjsko tijelo donijelo na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 32. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 26/03., 82/04., 110/04. i 178/04, dalje: ZKG) rješenje o komunalnom doprinosu od 22. svibnja 2006. godine, kojim su rješenjem obveznicima plaćanja komunalnog doprinosa određeni više osoba, a između ostalog i D. B. iz Z., ovdje tužitelj, u ukupnom iznosu od 123.531,20 kn u osam tromjesečnih obroka – za rekonstrukciju, dogradnju i nadogradnju stambeno-poslovne zgrade obujma 987,53 m³, izgrađenu na k.č.br. 882 k.o. T. u Z., U. L. R. 1. Ističe da je navedeno rješenje, prema podacima spisa predmeta, postalo izvršno 21. travnja 2015. godine, kada je istekao rok za žalbu protiv navedenog rješenja koje je dostavljeno svim strankama u postupku, pri čemu se poziva na odredbu članka 133. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09.). Kako iz podataka spisa predmeta nesporno proizlazi da je rješenje o komunalnom doprinosu dvojici suinvestitora dostavljeno tek tijekom 2015. godine, to je po mišljenju tuženika pogrešno sud u obrazloženju presude zaključio da je to rješenje u odnosu na tužitelja postalo izvršno 17. lipnja 2006. godine (istekom roka za žalbu tužitelja protiv dostavljenog mu rješenja od 22. svibnja 2006. godine). Tuženik se poziva i na odredbu članka 31. ZKG-a te odredbu članka 32. istog Zakona, ističući da tijelo donosi rješenje o komunalnom doprinosu na temelju odluke o komunalnom doprinosu iz članka 31. Zakona prema postupku propisanom Zakonom o općem upravnom postupku, slijedom čega sud pogrešno zauzima shvaćanje da odredbe Općeg poreznog zakona treba primijeniti pri postupku naplate komunalnog doprinosa. Ističe da sukladno ustaljenoj upravnosudskoj praksi zauzeto shvaćanje da nema zastare utvrđenja obveze plaćanja komunalnog doprinosa, pozivajući se i na praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženu u nizu odluka, između ostalog i Usž-448/16 od 23. ožujka 2016. godine. Ukazuje da je ZKG-om propisano da izvršno rješenje o komunalnom doprinosu izvršava upravno tijelo iz stavka 2. tog članka (upravno tijelo jedinice lokalne samouprave nadležno za komunalno gospodarstvo) u postupku i na način određen propisima o prisilnoj naplati poreza na dohodak, odnosno dobit. Ističe da ZKG odredbom članka 32. stavak 7. upućuje na primjenu propisa o prisilnoj naplati poreza na dohodak, odnosno dobit, ali samo u odnosu na postupak i način prisilne naplate pa se Opći porezni zakon primjenjuje isključivo u pogledu ovrhe komunalnog doprinosa. U konkretnom slučaju riječ je o rješenju prvostupanjskog tijela od 22. svibnja 2006., kojim je obveznicima, između ostalog i tužitelju, tek utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa, a nije rješenje o izvršenju rješenja o komunalnom doprinosu koje je postalo izvršno u upravnom postupku. Upravo stoga se ne može ocijeniti pravilnim zauzeto shvaćanje suda iz obrazloženja osporene presude da je sukladno odredbi članka 24. stavak 2. Općeg poreznog zakona prestalo pravo na naplatu komunalnog doprinosa, kao i da je trebalo obustaviti postupak naplate tog javnog davanja, jer u konkretnom slučaju da nije riječ o postupku naplate (izvršenja) rješenja o komunalnom doprinosu. Smatra da je osporenom presudom povrijeđena odredba članka 31. i 32. ZKG-a. Predlaže poništiti osporenu presudu.
4. Zainteresirani Grad Z. u svojoj žalbi ističe da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda kako izvršnost rješenja može samostalno nastupiti samo u odnosu na pojedinu stranku iz izreke rješenja jer se donošenjem rješenja u upravnom postupku na način da se razdvoje pitanja rješavanja po točkama daje mogućnost strankama u postupku da izjave žalbu u odnosu na pojedinu točku izreke, dok točke izreke protiv kojih nije izjavljena žalba stječu svojstvo izvršnosti u skladu s odredbom članka 133. ZUP-a. Da je tužitelj samostalna stranka te samostalno stječe sva prava, ali i obveze sukladno zaprimljenom rješenju (kako to obrazlaže sud), tužitelj bi samostalno bio naznačen kao stranka u posebnoj točki izreke prvostupanjskog rješenja, te bi rokovi za izjavljivanje žalbe za njega tekli neovisno od drugih stranaka. Međutim, prvostupanjskim rješenjem određeno je plaćanje komunalnog doprinosa u odnosu na više suinvestitora navedenih u točki II. prvostupanjskog rješenja od 22. svibnja 2006. godine, te u odnosu na sve suinvestitore rokovi za izjavljivanje žalbe počinju teći dostavom rješenja posljednjoj stranci. Na taj način jedinstveno rješenje doneseno u upravnom postupku ne može imati različite datume izvršnosti, odnosno na identičan se primjerak rješenja ne mogu stavljati potvrde izvršnosti s različitim datumima (koji slučaj bi doveo do izrazite pravne nesigurnosti). Mišljenja je da ovršna isprava – rješenje od 22. svibnja 2006. nije moglo početi proizvoditi pravne učinke prije nego što je dostavljeno svim obveznicima plaćanja predmetnog komunalnog doprinosa koji su navedeni u točki II. izreke rješenja te da je tek po dostavi svima rješenje moglo postati pravomoćno i izvršno pa je stoga na rješenju pravilno iskazana samo jedna potvrda pravomoćnosti. Uslijed navedenog smatra da u konkretnom predmetu nije nastupila zastara izvršenja obveze plaćanja komunalnog doprinosa jer je od izvršnosti rješenja od 21. travnja 2015. do donošenja rješenja o ovrsi prošlo manje od pet godina. U odnosu na zastaru izvršenja ukazuje da se na komunalni doprinos u pogledu roka zastare primjenjuje članak 135. ZUP-a, prema kojem zastara nastupa nakon proteka pet godina od dana izvršnosti rješenja o komunalnom doprinosu, Opći porezni zakon primjenjuje se samo u pogledu postupka ovrhe komunalnog doprinosa. Predlaže poništiti osporenu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
5. Žalbe su osnovane iz razloga navedenih u ovoj presudi.
6. U konkretnom slučaju prema stanju spisa predmeta i obrazloženju osporene presude proizlazi nespornim da je rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela od 22. svibnja 2006., naloženo po tom rješenju određenim obveznicima (više fizičkih i pravnih osoba) platiti komunalni doprinos u ukupnom iznosu od 123.531,20 kn na ime rekonstrukcije, dogradnje i nadogradnje stambeno poslovne građevine (na kč.br. 882 k.o. T., U. L. R. 1.). Tužitelj se obratio prvostupanjskom upravom tijelu prijedlogom za utvrđivanje zastare naplate obveze komunalnog doprinosa utvrđene citiranim rješenjem prvostupanjskog tijela u odnosu na njega ističući da je apsolutna zastara prava na naplatu komunalnog doprinosa utvrđena navedenim rješenjem nastupila dana 1. siječnja 2013., koji zahtjev je prvostupanjsko upravno tijelo odbilo rješenjem od 22. listopada 2015., a rješenjem tuženika odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv istog rješenja uz obrazloženje da se prigovor zastare može isticati isključivo u postupku ovrhe ali ne u fazi utvrđenja obveze komunalnog doprinosa.
7. Presudom prvostupanjskog upravnog suda utvrđeno je da je rješenje o utvrđivanju obveze komunalnog doprinosa od 22. svibnja 2006. uručeno tužitelju 1. lipnja 2006., pa da je navedeno rješenje u odnosu na tužitelja stoga postalo izvršno 17. lipnja 2006. (istekom roka za žalbu protiv navedenog rješenja).
8. Ovaj Sud prihvaća navedeno shvaćanje prvostupanjskog upravnog suda da okolnost što je tužitelj samo jedan od solidarnih dužnika (obveznika komunalnog doprinosa) sa ostalim investitorima ne utječe na početak izvršnosti dostavljenog rješenja o utvrđenju obveze komunalnog doprinosa svakoj od stranaka – investitora (obveznika plaćanja komunalnog doprinosa – u smislu odredbe članka 133. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku – Narodne novine, broj 47/09., dalje ZUP) te da je tužitelj samostalna stranka u odnosu na ostale suinvestitore pa rokovi zastare izvršenja samostalno teku nakon dostave rješenja u odnosu na svaku pojedinu stranku odnosno svakog pojedinog obveznika (presude ovog Suda, poslovnog broja: USž-508/17., Usž-2291/18. i Usž-56/19.).
9. Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog upravnog suda, rješenje kojim je utvrđena obveza komunalnog doprinosa prema zaključku Imovinsko-pravnog odjela ovog Suda od 25. rujna 2015. izvršava se u roku određenom odredbom članka 135. stavak 3. ZUP-a.
10. U konkretnom slučaju dakle proizlazi da je upravni postupak pred prvostupanjskim upravnim tijelom pokrenut povodom zahtjeva tužitelja – prijedloga za utvrđivanje zastare naplate obveze utvrđene rješenjem istog tijela od 22. svibnja 2006. godine, a u odnosu na tužitelja, kojim prijedlogom tužitelj traži da se donese rješenje kojim će se utvrditi da je u odnosu na njega nastupila zastara prava na naplatu komunalnog doprinosa određena navedenim rješenjem.
11. Kako to proizlazi iz spisa predmeta u konkretnom slučaju ovrha još nije niti pokrenuta, odnosno nije doneseno rješenje o ovrsi utvrđene obveze komunalnog doprinosa po naprijed navedenom rješenju od 22. svibnja 2006. godine, pa stoga prvostupanjski upravni sud nije imao osnove za obustavu postupka naplate komunalnog doprinosa određene tužitelju kao solidarnom dužniku na temelju navedenog rješenja (točka III. izreke osporavane presude).
12. Međutim, treba reći da tužitelj kao solidarni obveznik plaćanja komunalnog doprinosa po navedenom rješenju ima pravni interes bez obzira na činjenicu što nije pokrenut postupak ovrhe podnijeti prijedlog i pokrenuti postupak pred prvostupanjskim upravnim tijelom za utvrđivanje nastupa zastare izvršenja u odnosu na njega, ukoliko su za to ispunjene zakonom propisane pretpostavke, a o čemu se ovdje prema stanju spisa predmeta upravo radi s obzirom da je rješenje prvostupanjskog upravnog tijela od 22. svibnja 2006. godine izvršno s danom 17. lipnja 2006. godine pa proizlazi da se rješenje o ovrsi u odnosu na tužitelja ne bi više moglo donijeti s obzirom na protek zakonom propisanog roka iz odredbe članka 135. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku.
13. Iz navedenih razloga žalbe su usvojene i poništena je prvostupanjska presuda kao i rješenje tuženika.
14. U postupku nakon ove presude tuženik će donijeti novu odluku o žalbi tužitelja sukladno navedenom stajalištu ovog Suda.
15. Iz navedenih razloga, trebalo je temeljem odredbe članka 74. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17), odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 29. travnja 2021.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner, v.r.