1

Broj: Jž-1030/2019

 

                                      

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Popović kao predsjednice vijeća, te Siniše Senjanovića i Koraljke Bašić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Koraljke Polak Medaković kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe xx d.d., zbog prekršaja iz članka 225. stavak 1. Zakona o strancima (Narodne novine broj 130/11, 74/13, 69/17, 46/18, 66/19 i 53/20), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe xx, protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici broj 25. Pp J-36/2019 od 18. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe xx d.d. i potvrđuje se pobijana presuda.

 

II.       Na temelju članka 138. stavak 2. točka 3.c Prekršajnog zakona (Narodne novine broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljena pravna osoba xx d.d. obvezuje se naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 500,00 (petsto) kuna u roku 15 dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici broj 25. Pp J-36/2019 od 18. ožujka 2019., okrivljena pravna osoba xx d.d. proglašena je krivom za počinjenje prekršaja iz članka 225. stavak 1. Zakona o strancima, te joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 46.000,00 kuna, uz pogodnost plaćanja 2/3 kazne, dok je na ime troškova prekršajnog postupka dužna paušalni iznos od 1.000,00 kuna.

 

2. Protiv te presude, pravodobnu žalbu podnijela je okrivljena pravna osoba xx d.d., zbog odluke o prekršajno pravnim sankcijama i troškovima postupka, s prijedlogom da se žalba prihvati, te da je se oslobodi plaćanja kazne odnosno da joj se izrekne najniža moguća novčana kazna propisana odredbama Prekršajnog zakona.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, ali i po službenoj dužnosti, te je pritom utvrđeno da nisu učinjene povrede na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Prvenstveno valja navesti da žaliteljica u žalbi nejasno iznosi da je osnov pobijanja prvostupanjske presude izrečena prekršajno pravna sankcija, pri čemu kao prijedlog ističe oslobođenje od kazne odnosno njezino izricanje u najmanjem mogućem iznosu, da bi potom sadržajno detaljno iznosila obranu, na način kako je ista već iznijeta u prvostupanjskom postupku.

 

Stoga prvenstveno valja navesti da suprotno ponovljenoj obrani u žalbi, po ocjeni ovog suda, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravna je odluka prvostupanjskog suda  glede svih odlučnih činjenica.

 

Nije u pravu okrivljena pravna osoba kada ističe da se u konkretnom slučaju radilo o zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost.

 

Odredbom članka 30. stavak 3. Prekršajnog zakona, propisano je da nema prekršaja iako je njegova propisana obilježja počinitelj ostvario s namjerom, ako je u vrijeme počinjenja djela pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi djelo bilo dozvoljeno da su one stvarno postojale.

 

S tim u vezi, okrivljena pravna osoba niti u obrani, a niti u žalbenim navodima ne dovodi u sumnju da je u inkriminirano vrijeme kao zrakoplovni prijevoznik na letu broj xx iz B. dovezla strane državljane, nositelje putne isprave Irana, a koji nisu posjedovali valjanu vizu za ulazak u Republiku Hrvatsku.

 

Imajući u vidu da je Vlada Republike Hrvatske na temelju članka 2. i 3. Odluke broj 565/2014/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014., na sjednici održanoj 10. srpnja 2014., donijela Odluku o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi ili namjeravani boravak za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana (Narodne novine broj 84/14), kojom je u točci II. propisano da se kao jednakovrijedne hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, a koju su izdale države članice Europske unije i pridružene države koje u potpunosti primjenjuju schengensku pravnu stečevinu, neovisno o državljanstvu nositelja tih isprava, priznaju jedinstvena viza koja vrijedi za čitavo područje država Schengenskoga prostora valjana za dva ili više ulazaka, viza s ograničenom područnom valjanošću izdana nositelju putne isprave što je ne priznaju jedna ili više, ali ne sve države Schengenskog prostora, a koja vrijedi za područje država koje priznaju tu putnu ispravu, valjanu za dva ili više ulazaka, dugotrajna viza za boravak dulji od 90 dana, te dozvola boravka kako je definirana u članku 2. točci 15. Uredbe (EZ) broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kojom se uspostavlja Zakonik Zajednice o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama), jasno je da državljani Irana koje je okrivljena pravna osoba kao prijevoznik dovezla u Republiku Hrvatsku, nisu imali valjanu vizu za ulazak u Republiku Hrvatsku.

 

Iz svega navedenog, ne mogu se prihvatiti osnovanima žalbeni navodi okrivljene pravne osobe da se u konkretnom predmetu radilo o zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost, budući u konkretnoj situaciji nisu postojale nikakve okolnosti za koje je okrivljena pravna osoba pogrešno smatrala da postoje, a zbog kojih bi, da su stvarno postojale, u Republiku Hrvatsku mogla dovesti osobu koja ne posjeduju valjanu vizu.

 

Jednako tako, žalbeni navodi o nejasnim i različitim tumačenjima odredbi TIMATIC-a, nisu i ne mogu biti razlog za otklanjanje prekršajne odgovornosti okrivljene pravne osobe.

 

Nije u pravu žaliteljica kada navodi da je u konkretnom slučaju odluku o prekršaju donijelo upravno tijelo, budući se odluka temelji isključivo na dopisu Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Navedeni dopis dostavljen je na traženje suda, kako bi se provjerili navodi obrane, a potom je sud valjanom analizom svih izvedenih dokaza donio odluku o prekršaju i istu obrazložio.

 

Jednako tako valjano je obrazloženo odbijanje dokaznog prijedloga okrivljene, te se stoga nikako ne može raditi o povredi prava na obranu, već eventualno pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju uslijed neprovođenja tog dokaza, a što u ovom žalbenom postupku nije utvrđeno.

 

Slijedom navedenog, žalba okrivljene pravne osobe koja je sadržajno i smisleno usmjerena na zakonski osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

6. Žaleći se zbog odluke o prekršajno pravnoj sankciji, okrivljena pravna osoba ističe da prvostupanjski sud nije cijenio činjenicu da je ista snosila troškove prijevoza putnika do mjesta otkuda su putnici doputovali, čime je u potpunosti sanirana eventualna štetu koja bi mogla nastati, a šteta pri tome nije nastala. Potom detaljno navodi da je zbog poslovanja sa gubitcima, vodila postupak restrukturiranja unutar kojeg su na razne načine sanirani gubici, te je otpušten veliki broj zaposlenika, te stoga mora racionalno voditi svoje poslovanje, a uz navedeno je i u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske (97%), pa je plaćanje novčane kazne u državni proračun od strane trgovačkog društva koje je ionako gotovo u cijelosti u vlasništvu države, posve nelogično i neracionalno. Potom ističe stavove drugih europskih država u predmetnom pitanju, a u cilju ujednačavanja sudske prakse kao i oslobođenja obveze plaćanja novčane kazne.

 

Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljene pravne osobe, ovaj sud smatra da je novčana kazna u visini izrečenoj prvostupanjskom presudom, primjerena stupnju krivnje, težini djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Za predmetni prekršaj Zakonom o strancima je propisano da će se prijevoznik kazniti novčanom kaznom u iznosu od 23.000,00 kuna, za svakog prevezenog državljanina treće zemlje, pa je jasno da je prvostupanjski sud okrivljenoj pravnoj osobi izrekao novčanu kaznu u zakonom propisanom fiksnom iznosu, obzirom da nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti koje bi opravdale izricanje blaže kazne.

 

Stoga u odnosu na iznesen osobni dojam okrivljene pravne osobe u pogledu problema u poslovanju i obveza većinskog vlasnika u smislu oslobođenja od kazne, moguće je tek odgovoriti na način da navedene okolnosti nisu propisane kao ekskulpirajuće od prekršajne odgovornosti za počinjen prekršaj, pa tako i onaj iz članka 225. stavak 1. Zakona o strancima.

 

7. Odluka o troškovima prvostupanjskog suda rezultat je diskrecijske ocjene suda imajući u vidu trajanje i složenost postupka, te žalbom koja ne sadrži obrazloženje tog osnova pobijanja, nije dovedena u pitanje.

 

8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točka 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna svota, u skladu s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona određena je u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje žalbenog postupka.

 

9. Slijedom navedenog, temeljem članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 29. travnja 2021.

 

Zapisničarka:                                                                                                  Predsjednica vijeća:

Koraljka Polak Medaković, v.r.                                                                      Renata Popović, v.r.

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Velikoj Gorici u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenu pravnu osobu i tužitelja.