Broj: Gž 428/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Emira Čustovića kao predsjednika vijeća, Srđana Kuzmanića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Noemi Butorac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. iz P., OIB…, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici iz O. d. V., J., Š., S., J. & J. d.o.o. iz R., protiv tuženika V. V. iz Z., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u P., radi naknade štete i činidbe, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 37-P-8180/08-126 od 28. ožujka 2017., u sjednici održanoj 19. rujna 2018.

p r e s u d i o   j e

              Žalbe se odbijaju kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 37-P-8180/08-126 od 28. ožujka 2017.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

              „I. Nalaže se tuženiku V. V. iz Z., OIB…, tužitelju , L. B. iz P., OIB …, predati ateste za ugrađene materijale, elaborat o ispitivanju ugrađenih betona s datumima ugradnje izdan od ovlaštene institucije, atest o ispravnosti dimovodnog kanala izdan od ovlaštene institucije, kao i tehničku dokumentaciju izvedenog stanja, sve vezano uz objekt u P., u roku od 45 dana.

              II. Nalaže se tuženiku V. V. iz Z., OIB…, tužitelju , L. B. iz P., OIB…, isplatiti iznos od 378.500,00 kn sa zateznim kamatama od 28. ožujka 2017. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 78.399,55 kn, sve u roku od 15 dana.

              III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja L. B. iz P., OIB …, u dijelu kojim od tuženika V. V. iz Z., OIB…, potražuje kako slijedi:

- izdavanje građevne dozvole osnovom koje su izvedeni radovi vezano za objekt u P.,

- isplatu zateznih kamata na iznos od 378.500,00 kn za razdoblje od 01. rujna 2008. do 27. ožujka 2017.

- isplatu iznosa od 5.532.498,86  kn sa zateznim na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 96.498,86 kn od 01. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 543.600,00 kn od 31. prosinca 2006. do isplate

- na iznos od 543.600,00 kn od 31. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 543.600,00 kn od 31. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 543.600,00 kn od 31. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 543.600,00 kn od 31. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 543.600,00 kn od 31. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 543.600,00 kn od 31. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 543.600,00 kn od 31. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 543.600,00 kn od 31. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 543.600,00 kn od 31. prosinca 2015. do isplate

              - naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu od 496.942,95 kn.

              IV. Nalaže se tužitelju L. B. iz P., OIB…, naknaditi tuženiku V. V. iz Z., OIB…, parnični trošak u iznosu od 120.793,75 kn u roku od 15 dana.

              V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika V. V. iz Z., OIB…, za naknadom parničnog troška u daljnjem iznosu od 329.131,25 kn."

              Protiv navedene presude obje su parnične stranke pravodobno podnijele žalbe protiv dijelova u kojima nisu uspjele u sporu. Tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), dok je tuženik podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. točki 1. i 2. ZPP-a. Obje stranke predlažu preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima i prihvati odnosno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a drugoj strani da se naloži plaćanje parničnog troška ili da se pobijana presuda u pobijanim dijelovima ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

              Nije bilo odgovora na žalbe.

              Žalbe su pravovremene i dopuštene.             

              Žalbe nisu osnovane.

              U tužbi se tvrdi da je tužitelj vlasnik kuće upisane u zk.ul.br. … k.o. P. sagrađene na kč. br. …, u naravi kuća i dvorište u F., kao i sljednik P. B., koji je kao prijašnji vlasnik s tuženikom 4. ožujka 2004. sklopio Ugovor o izvođenju građevinskih radova na rekonstrukciji predmetne kuće. Iako mu je prednik tužitelja platio ugovorenu cijenu, tuženik nije u potpunosti dovršio posao ugovoren "do pod krov", neke radove je izvršio sa znatnim nedostacima, a tužiteljevom predniku nije dostavio ateste za ugrađene materijale, elaborat o ispitivanju ugrađenih betona s datumima ugradnje izdan od ovlaštene institucije, atest o ispravnosti dimovidnog kanala izdan od ovlaštene institucije, tehničku dokumentaciju izvedenog stanja.

              U tužbi se dalje navodi da tužitelj trpi i daljnju štetu zbog nemogućnosti korištenja kuće koja ima neto površinu od 750 m2 s 15 apartmana, svaki površine cca 50 m2 (tip A4 za 4 osobe), a koji su trebali biti dovršeni i privedeni funkciji najkasnije do 1. srpnja 2008. što nije bilo moguće zbog neispunjenja tuženikove obveze. Navodi kako prosječna cijena apartmana iznosi oko 400,00 kn dnevno, odnosno 12.000,00 kn mjesečno, što za 15  apartmana iznosi 180.000,00 kn mjesečno, odnosno 4.500.000,00 kn za 25 mjeseci, pri čemu minimalno 50% od tog iznosa, odnosno iznos od 2.250.000,00 kn predstavlja izmaklu dobit za tužitelja.

              Konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku predanim na ročištu glavne rasprave od 8. lipnja 2016. tužitelj traži:

              - da se tuženiku naloži predati mu ateste za ugrađene materijale, elaborat o ispitivanju ugrađenih betona s datumima ugradnje izdan od ovlaštene institucije, atest o ispravnosti dimovodnog kanala izdan od ovlaštene institucije, kao i tehničku dokumentaciju izvedenog stanja, te građevnu dozvolu sve za predmetnu građevinu

              - da mu tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 474.998,86 kn (zbog otklanjanja nedostataka u iznosu od 101.433,46 kn, dovršenja objekta u iznosu od 9.342,88 kn i zbog zamjene krovišta u iznosu od 242.710,52 kn) sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate

              - da mu tuženik s osnove izmakle dobiti isplati iznos od iznos od 543.600,00 kn (za razdoblje do 2006. do 2015.) od posljednjeg dana pojedine godine do isplate

              Pobijanom presudom je nakon provedenog dokaznog postupka djelomično prihvaćen, a djelomično odbijen tužbeni zahtjev, kako je to navedeno u izreci te presude.

              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (odredba članka 365. stavka 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2, 4, 8, 9, 11, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

              Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a na kojeg sadržajno ukazuju žalitelji osporavajući pravilnost izvedenih dokaza.

              Ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud i primjenu materijalnog prava, pa neće posebno obrazlagati presudu primjenom odredbe članka 375. stavka 5. ZPP-a, a žalitelji se u cijelosti upućuju na razloge prvostupanjske presude.

              Žalbenim navodima, kojima se osporava provedena ocjena dokaza, nisu dovedeni u sumnju činjenična utvrđenja i činjenično-pravni zaključci prvostupanjskog suda iz pobijane odluke.

              Protivno tužiteljevim žalbenim navodima, u točki I izreke prvostupanjske presude je pravilno određena zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade štete od dana prvostupanjskog presuđenja, pa do naplate, sukladno odredbi članka 186. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99. i 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO), koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), jer je riječ o nenovčanoj materijalnoj šteti koju tužitelj nije sam otklonio prije donošenja prvostupanjske presude.

              Protivno tužiteljevim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je valjano odbio dio tužbenog zahtjeva kojim se tražila naknada izmakle dobiti uslijed nemogućnosti korištenja nekretnine u svrhu koju su radovi naručeni i plaćeni. Prvostupanjski sud je tako utvrdio da su tužiteljev prednik i tuženik ugovorili izvođenje predmetnih radova samo do roh-bau izvedenosti, pa se dovršetkom tih radova prostori koji se nalaze u predmetnoj nekretnini nisu mogli odmah koristiti kao apartmani, već je za tu svrhu bilo nužno poduzeti daljnje radove koje nije bio dužan izvršiti tuženik, a osim toga izvođenju predmetnih radova se pristupilo bez građevinske dozvole i ostale potrebne dokumentacije za legalizaciju izvedenih radova, koja je uvjet za dobivanje dozvole za iznajmljivanje. Prvostupanjski sud je stoga pravilno zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za naknadu izmakle koristi propisane odredbom članka 189. stavkom 3. ZOO-a, jer za priznavanje tog prava nije dovoljna samo apstraktna (teorijska) mogućnost ostvarivanja koristi od iznajmljivanja prostora u predmetnoj nekretnini kao apartmana, već je bilo potrebno dokazati da se ta korist mogla osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari, a da tužitelj nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari u predmetnim okolnostima prostori u predmetnoj nekretnini u utuženom razdoblju bili u potpunosti izgrađeni, opremljeni, te dokumentacijski adekvatni za iznajmljivanje kao apartmani.

              Prvostupanjski sud je, suprotno navodima tužiteljeve žalbe, iz provedenog dokaznog postupka s pravom zaključio i da tužitelj nije ničim dokazao da je njegov prednik tuženiku izdao punomoć za ishođenje građevinske dozvole, odnosno ostale dokumentacije neophodne za legalizaciju izvedenih radova.

              U odnosu na tužiteljeve žalbene navode kojima se ukazuje na nevjerodostojnost (dijela) tuženikova iskaza napomenuti je da je i sam prvostupanjski sud ocijenio nevjerodostojnim tuženikove tvrdnje da su mu tužitelj i njegova braća prijetila i zlostavljala ga, zaključivši da je taj dio tuženikovog iskaza u cijelosti neistinito iskonstruiran kako bi tuženik od sebe otklonio bilo kakvu odgovornost za predmetne radove.

              Protivno tuženikovim žalbenim navodima, tužbeni zahtjev prihvaćen u točki I pobijane presude nije ni neodređen ni neizvršiv time što je tuženik po nalogu tužiteljevog pravnog prednika obavio građevinske radove na tužiteljevoj nekretnini bez propisane dokumentacije. Pobijanom presudom je, naime, pravilno utvrđeno da je između tužiteljevog pravnog prednika i tuženika postojao usmeni dogovor o nadogradnji i uređenju predmetne nekretnine prema nacrtima koje je izradio tuženik, da je predmet tog ugovora odrediv, kao i cijena ugovorenih radova koja je nesporno i plaćena, pa da je stoga tako sklopljeni ugovor o građenju konvalidirao izvršenjem ugovora po obje strane. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je tuženiku temeljem odredbe članka 632. ZOO-a pravilno naložio predati dokumentaciju navedenu u točki I izreke pobijane presude.

              U žalbi tuženika se netočno navodi da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola broj Gž. 2525/13 od 23. rujna 2014. u parnici koja se vodila među istim strankama samo u obrnutim ulogama radi naplate zbog ništetnosti odbijen tužbeni zahtjev. I u toj je odluci utvrđeno da je između stranaka postojao suglasni usmeni dogovor o nadogradnji i uređenju predmetne nekretnine prema nacrtima koje je izradio tuženik, da je predmet tog ugovora odrediv, te da je dogovorena i cijena takve nadogradnje od 90.000 EUR-a koja je nesporno i plaćena, pa da je u takvoj situaciji konvalidirano nepostojanje forme ugovora o građenju prema odredbi članka 632. stavka 2. ZOO-a u pogledu te nadogradnje i to izvršenjem ugovora po obje strane.

              Protivno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da za tužitelja nije nastupila prekluzija prava tražiti tuženikovu odgovornost za nedostatke građevine, za koju odluku je dao jasne i dostatne razloge, pa se žalitelj u cijelosti upućuje na razloge prvostupanjske presude.

              Tuženik u svojoj žalbi neosnovano ističe da između tužitelja i tuženika ne postoji protupravnost kao osnovni element naknade štete, jer je u konkretnoj situaciji tuženikovo ponašanje protupravno, budući nije ispunio svoje ugovorne obveze.

              Iako je točna tuženikova tvrdnja da nema zahtjeva tuženikovog prednika P. B. za ispravljanje nedostataka, u spisu postoji tužiteljev pisani zahtjev od 25. travnja 2008.  (list spisa 8 do 10) kojim je pozvao tuženika dovršiti objekt i otkloniti nedostatake, kao i dostaviti potrebne ateste, projekte i dozvole, pa nije istinito da tuženik kao izvođač nije obaviješten o nedostacima.

              I odluka o parničnom trošku je u svemu pravilna i zakonita.

              Žalba stoga nema opravdanja, pa je odlučeno kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 19. rujna 2018.