Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1 Poslovni broj: 2 UsI-1612/2020-20
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5 Poslovni broj: 2 UsI-1612/2020-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice D. J. iz M. L., koju zastupaju opunomoćenici u Z. o. u. B. K., M. M. J. i T. H., u M. L., protiv tuženika Odbora za državnu službu, Z., radi raspoređivanja na radno mjesto – utvrđivanja radnog staža, 28. travnja 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/20-01/90, URBROJ: 566-01/13-20-2 od 6. studenog 2020. godine.
II. Poništava se rješenje Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, KLASA: UP/I-112-02/13-02/36, URBROJ: 2170-06-02-19-5 od 19. prosinca 2019. godine.
III. Utvrđuje se da radni staž tužiteljice D. J. na dan 30. travnja 2013. iznosi 43 (četrdesettri) godine i 5 (pet) mjeseci.
IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici D. J.ć nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 6.250,00 (šest tisuća dvjesto pedeset) kuna (PDV uključen), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u navedenom roku tužiteljici ne nadoknadi troškove spora, tužiteljici pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana izvršnosti odluke o troškovima spora (tj. od dana što neposredno slijedi nakon posljednjeg dana roka za dobrovoljno ispunjenje ove obveze od strane tuženika po primitku pravomoćne odluke o troškovima spora) do isplate.
V. Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova spora u preostalom dijelu od 6.250,00 (šest tisuća dvjesto pedeset) kuna (PDV uključen).
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, KLASA: UP/I-112-02/13-02/36, URBROJ: 2170-06-02-19-5 od 19. prosinca 2019., utvrđeno je da radni staž tužiteljice na dan 30. travnja 2013. iznosi 22 godine 10 mjeseci i 16 dana. Rješenje je doneseno u ponovnom postupku, nakon što je tuženik, rješenjem od 14. svibnja 2018., djelomično poništio točku 3. prvostupanjskog rješenja od 25. travnja 2013., u dijelu kojim je utvrđen ukupni radni staž tužiteljice. Potonjim rješenjem određeno je da se tužiteljica vraća na rad u navedeno tijelo na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci, broj: P-4433/03 od 23. prosinca 2005. (t. 1. izreke rješenja), te da se tužiteljica s danom 1. svibnja 2013. unutar spomenutog tijela, Ispostave u Malom Lošinju, raspoređuje na radno mjesto administrativnog referenta za poslove pisarnice (t. 2.). Točkom 3. rješenja od 25. travnja 2013. utvrđeni su elementi za izračun tužiteljičine plaće, te je utvrđeno da radni staž tužiteljice na dan 30. travnja 2013. iznosi 22 godine 10 mjeseci i 16 dana, dok je točkom 4. utvrđeno da tužiteljica ima položen državni stručni ispit.
2. Nakon donošenja rješenja tuženika od 14. svibnja 2018., predmet ove upravne stvari ograničen je na utvrđivanje radnog staža tužiteljice na dan što neposredno prethodi vraćanju na rad i raspoređivanju tužiteljice (30. travnja 2013.).
3. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-112-07/20-01/90, URBROJ: 566-01/13-20-2 od 6. studenog 2020., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Prvostupanjsko tijelo je tužiteljici isplatilo naknadu plaće za razdoblje od 1. rujna 2001. do 29. rujna 2007., uz podmirenje doprinosa za mirovinsko osiguranje, na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-2446/11 od 5. srpnja 2013., slijedom čega je Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (u nastavku teksta: HZMO) upućen dopis kojim se traži utvrđivanje radnog staža tužiteljice. Sudskim presudama odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblja od 17. listopada 1992. do 8. srpnja 2001. i od 30. rujna 2007. do vraćanja na posao. U vrijeme donošenja rješenja o rasporedu (25. travnja 2013.) nije bila donesena presuda u sporu radi isplate razlike plaće, niti je tužiteljici isplaćena razlika plaće, pa je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo radni staž tužiteljice s danom 30. travnja 2013. na temelju radnog staža upisanog u radnu knjižicu tužiteljice.
4. Tužiteljica u tužbi i kasnije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da joj u upravnom postupku nije omogućeno izjašnjavanje, da se poništavanjem rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljice poništavaju i sve pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo, da je osporavano prvostupanjsko rješenje od 19. prosinca 2019. doneseno kada je tužiteljici već bila isplaćena razlika plaće i upisan radni staž za razdoblje nakon nezakonitog prestanka radnog odnosa, da javnopravna tijela nisu postupila u skladu s načelom utvrđivanja materijalne istine, te da je prilikom utvrđivanja ukupnoga radnog staža tužiteljice trebalo priznati radni staž od prestanka radnog odnosa do rasporeda na radno mjesto. Dodaje da je radna knjižica kao službeni dokument ukinuta 2013., nakon čega HZMO podatke o radnom stažu vodi u nematerijaliziranom obliku (kao elektronički zapis podataka), pa su javnopravna tijela, umjesto pouzdanja u podatke sadržane u radnoj knjižici, odlučne podatke trebala pribaviti od HZMO-a. Ujedno dokumentira uplatu doprinosa za mirovinsko osiguranje. Tužiteljica predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i da predmet vrati tuženiku na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 12.500,00 kuna (PDV uključen).
5. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje pri navodima osporavanog rješenja, te dodaje, u bitnome, da ni prvostupanjsko tijelo ni tuženik nisu ovlašteni za utvrđivanje radnog staža u pravilnom trajanju, već je riječ o nadležnosti HZMO-a, dok je prvostupanjsko tijelo, prilikom donošenja rješenja o rasporedu, kao službenom evidencijom raspolagalo samo radnom knjižicom. Ukazuje i da su 1. siječnja 2020. prestali postojati uredi državne uprave u županijama. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
6. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je donesena osporena odluka te u spis ovoga upravnog spora. Na prijedlog tužiteljice, pribavljena je dodatna dokumentacija HZMO-a i Porezne uprave. Sadržaj ove dokumentacije strankama je poznat.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 26. travnja 2021. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
8. Prije svega, za rješavanje ove upravne stvari nije odlučno kojim podacima je raspolagalo prvostupanjsko tijelo prilikom donošenja rješenja od 25. travnja 2013., već koliki je bio radni staž tužiteljice na dan 30. travnja 2013. godine. Štoviše, ovdje osporavano prvostupanjsko rješenje nije doneseno 25. travnja 2013., nego 19. prosinca 2019. godine. Prvostupanjsko tijelo je, dakle, u dovršenju postupka pokrenutog po službenoj dužnosti, 2019. bilo dužno utvrditi spomenuti radni staž prema tada raspoloživim podacima. U tom svjetlu, tužiteljica osnovano ističe da je prvostupanjsko tijelo 2019. propustilo te podatke pribaviti od HZMO-a, koji propust tuženik u žalbenom postupku nije sanirao.
9. Nadalje, nesporno je da je presudom od 23. prosinca 2005. poništeno rješenje pravnog prednika prvostupanjskog tijela kojim je tužiteljici s danom 14. listopada 1992. prestao radni odnos, uz sudsku odluku o obvezi vraćanja tužiteljice na rad, te da je, u izvršenju te presude, tužiteljica vraćena na rad i raspoređena na radno mjesto 1. svibnja 2013. godine. U doseg pravnih učinaka poništenja navedenog rješenja o prestanku radnog odnosa ulazi i utvrđenje da radni odnos tužiteljici po tom rješenju nije prestao, te da je trajao do vraćanja na posao i raspoređivanja na radno mjesto u izvršenju presude donesene u radnom sporu (daljnje kontinuirano trajanje radnog odnosa, odnosno službe tužiteljice ne utječe na rješavanje ovog predmeta). Na umu je potrebno imati i opći postulat u radnim i službeničkim predmetima, po kojem zaposlenik (službenik) ne smije doći u nepovoljniji položaj od onoga u kojem bi bio da mu radni odnos, odnosno služba, nije prestala nezakonito (nema osnove ni da ostvari više prava nego bi mu pripalo da nije bilo nezakonitog prestanka radnog odnosa, ali ovdje situacija nije takva).
10. Usto, prema podacima HZMO-a pribavljenima u ovome sporu (str. 35 spisa spora), tužiteljica je neprekinuto prijavljena na obvezno mirovinsko osiguranje po osnovi radnog odnosa od 1. rujna 1971. do 31. svibnja 2015. godine. Tome je potrebno pridodati staž tužiteljice ranije ostvaren u drugoj federalnoj jedinici onodobne SFRJ (Srbiji), upisan u radnu knjižicu (od 1. prosinca 1969. do 31. kolovoza 1971.). Za potrebe rješavanja ovog predmeta, Sud, stoga, utvrđuje da je tužiteljica imala neprekinuti radni staž od 1. prosinca 1969. do 30. travnja 2013., u ukupnom trajanju od 43 godine i 5 mjeseci.
11. Na koncu, ustrojstvene promjene do kojih je u došlo u međuvremenu (ukidanje uredâ državne uprave u županijama) ne utječu na dužnost javnopravnih tijela da zakonito dovrše rješavanje predmetne upravne stvari.
12. Javnopravna tijela su, dakle, na štetu tužiteljice u upravnom postupku propustila u cijelosti postupiti po svojim obvezama iz članka 8., članka 9., članka 47. stavka 1. i 2., te članka 115. stavka 1. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09).
13. Sukladno prethodnom, Sud je, na temelju članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), poništio drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, utvrdivši da radni staž tužiteljice na dan 30. travnja 2013. iznosi 43 godine i 5 mjeseci. Ovo utvrđenje ograničeno je na kontekst upravne stvari raspoređivanja tužiteljice na radno mjesto i utvrđivanje s time povezanih elemenata za izračun plaće. Na taj način Sud je, unutar okvira predmeta ovog spora, sam riješio stvar.
14. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22. stavka 1. i članka 11. stavka 1. točke 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).
15. Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članka 79. ZUS-a te Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), u okviru podnesenog troškovnika, polazeći od toga da je tuženik u cijelosti izgubio spor, a bazira se na sljedećim elementima. Kao radnje u odnosu na koje tužiteljica može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav tužbe (2.500,00 kn), te pristup na ročište za raspravu (2.500,00 kn), tj. ukupno 5.000,00 kuna, što uvećano za PDV usve iznosi 6.250,00 kuna. Rok za isplatu naknade troškova (pri čemu je odluka o troškovima spora sadržana u točkama IV. i V. ove presude) određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a, dok je početak tijeka roka zakonskih zateznih kamata vezan uz izvršnost odluke o troškovima spora, tj. uz istek paricijskog roka što počinje teći dostavom stranci pravomoćne odluke o troškovima spora (čl. 80. st. 1. ZUS-a). Zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova spora odbijen je u dijelu što se odnosi na sastav dvaju podnesaka nakon podnošenja tužbe (podnesci od 9. travnja 2021. i 22. travnja 2021.), u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna (PDV uključen). Sadržaj ovih dvaju podnesaka mogao je, naime, biti iznesen i na raspravi (za pristup na koju je tužiteljici priznat trošak zastupanja), pa sastav spomenutih podnesaka ne čini opravdane izdatke u smislu odredbe članka 79. stavka 1. ZUS-a.
U Rijeci 28. travnja 2021.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko,
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.