- 1 -

                                  Broj: Ppž-4132/2021

 

                         

U   I M E   R E P U B L I KE   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. T.M., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 70/17.), odlučujući o žalbi okr. T.M., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 10. veljače 2021., broj: 33 Pp J-1059/2019-33., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2021. ,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika T.M. i potvrđuje  prvostupanjska presuda.

 

II.              Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. T.M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Čakovcu od 10. veljače 2021., broj: 33 Pp J-1059/2019-33, proglašen je krivim okr. T.M., da je na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude počinio prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 kuna.

 

2.              Protiv te presude okr. T.M. pravodobno je po branitelju J.P. uložio žalbu naznačujući da se žali zbog svih žalbenih osnova dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenika oslobodi odgovornosti, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

3.              Žalba nije osnovana.

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog  materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.              Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da je okrivljenik oglašen krivim bez da na njegovu krivnju upućuje ijedan dokaz, osim iskaza oštećene, da nema niti jednog materijalnog dokaza iako bi ga s obzirom na iskaz oštećene moralo biti jer kada bi okrivljenik „najjače“ gurnuo oštećenu u zid, zasigurno da bi ostala modrica ili neki drugi trag na njezinom tijelu, a o čemu bi trebao postojati dokaz u vidu liječničke dokumentacije ili barem fotografije ozljede. Nadalje, ističe da oštećena nije potražila nikakvu liječnićku pomoć, da je događaj prijavila tek nakon 4 dana nakon što se isti dogodio kao i da prvostupanjski sud zanemaruje da je oštećena izričito osporila da je bilo spolnog uznemiravavnja, a što je napočetku isticala, a što je sud u tom smislu trebao cijeniti istinitost odnosno neistinitost njezinog iskaza naročito u nedostatku ostalih kontrolnih dokaza u spisu. Osim toga, ističe da je oštećena prvotno tvrdila da ju je okrivljeni naguravao po stanju da bi kasnije mijenjala svoj iskaz ističući da ju je gurnuo samo jednom te da sve te okolnosti upućuju da se iskaz oštećene ne može bezrezervno cijeniti kao istinit naročito jer nije potrkivjepljen niti jednim drugim dokazom radi čega je sud okrivljenika, a primjenom načela in dubio pro reo trebao okrivljenika osloboditi od prekršajne odgovornosti.

 

5.1.              Međutim, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica koja čine obilježja djela prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. 

 

5.2.              Naime, prvostupanjski sud je s pravom poklonio vjeru iskaze svjedokinje oštećenice J.M. (V.), obzirom da je ista iskazivala uvjerljivo, objektivno, detaljno u opisu tijeka događaja inkriminirane prilike te u njenom iskazu nije bilo kontradiktornosti niti nelogičnosti. Tako je svjedokinja oštećena u svom iskazu iskazala „…Zamolila sam ga da te stvari ostavi u stanu i da si uzme druge, a on je poludio i postao agresivan. Odgurnuo me je prema zidu tako da sam leđima udarila o zid te me vrijeđao riječima sa dam mutava, da će me baciti kroz prozor, prostačio je. Spremio se je i izašao iz stana i više se nije vraćao…“. Iz sadržaja takvog iskaza svjedokinje oštećene potpuno je jasno da je ista okolnosno i uvjerljivo iskazivala o svim odlučnim činjenicama od kojih ovisi ispunjenje bitnih obilježja prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret.

 

5.3.              Potrebno je istaknuti da iako je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude naveo da provođenje dokaza suočenja između okrivljenika i svjedokinje oštećene J.M. (V.) nije uspjelo, po ocjeni ovog suda, provedeno suočenje ukazuje na vjerodostojnost iskaza svjedokinje oštećene obzirom da je ista u provođenju suočenja svojim držanjem tijela i iskazivanjem u potpunosti potvrdila svoj svjedočki iskaz obzirom da je od strane prvostupanjskog suda konstatirano „…Oštećena se okreće prema okrivljeniku izjavljuje da ju je odgurnuo, on to dobro zna, nema razloga tvrditi drugo, ona je ta koja je pobjegla s Ivom preko noći, nakon svih tih događaja…“, a što nedvojbeno ukazuje na vjerodostojnost iskaza oštećenice.

 

5.4.              U odnosu na žalbene navode okrivljenika kojima dovodi u sumnju iskaz svjedokinje oštećene J.M. (V.) obzirom da ista nije zadobila nikakve modrice niti posjeduje liječničku dokumentaciju, ističe se da se time ni na koji način nije dovodena u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedokinje oštećene obzirom da nastanak tjelesnih ozljeda nije bitno obilježje prekršaja koji je okrivljeniku stavljen na teret, a niti je nastupanje modrica uslijed guranja nužno, odnosno izostanak istih nipošto ne znači da i nije došlo do guranja kao tjelesnog oblika nasilja.

 

5.5.              Isto tako, vjerodostojnost iskaza svjedokinje oštećene nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima okrivljenika kojima pokušava napraviti razliku između radnje „naguravanja“ i „odgurivanja“ jer i jedna i druga radnja predstavljaju tjelesni oblik nasilja, a osim toga radnja „guranja“ za koju je okrivljenik proglašen krivim u sebi sadrži manju protupravnu količinu postupanja od radnje „naguravanja“ koja je okrivljeniku optužbom stavljena na teret, a u svom iskazivanju svjedokinja oštećena je dosljedno iskazivala da se radi o radnji „odgurivanja“ za koju je okrivljenik i proglašen krivim.  

 

5.6.              I na kraju, okolnost da je svjedokinja oštećena tek nakon četiri dana prijavila događaj ni na koji način ne dovodi u sumnju vjerodostojnost njezinog iskaza niti dokazanost krivnje okrivljenika.

 

5.7.              Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

6.              Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

6.1.              Razmotrivši odluku o kazni koju je prvostupanjski sud izrekao okrivljeniku za počinjeni prekršaj, ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilno utvrđene od strane prvostupanjskog suda sve okolnosti koje u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja.

 

6.2.              Naime, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 1.000,00 kuna ili kaznom zatvora do 90 dana, pa je očigledno da je okrivljeniku izrečena novčana kazna u zakonom propisanom minimlanom iznosu kao blaža vrsta kazne, koja je, imajući u vidu količinu protupravnog postupanja okrivljenika i odsutnost ikakve samokritičnosti prema vlastitom postupanja i više nego primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

 

7.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim  Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika te po ocjeni ovog suda plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje kao niti uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati.

 

8.              Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 28. travnja 2021.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Čakovcu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.