1                         Poslovni broj: 10. Ps-4/2019-16

 

 

Poslovni broj: 10. Ps-4/2019-16

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Z., OIB …, za Područni ured u P. zastupan po opunomoćeniku M. M., dipl. iur., na temelju generalne punomoći broj…, protiv tuženice Z.Š., OIB …, iz P., zastupana po opunomoćeniku T. M., odvjetniku u P., radi iseljenja iz stana, vr. p. s. 10.000,00 kn, nakon javne glavne rasprave zaključene 31. ožujka 2021. u nazočnosti tužiteljice i opunomoćenika stranaka, a 28. travnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              "Nalaže se tuženiku Z. Š. iz P., da iseli iz dvosobnog stana u P., ulica…, na trećem katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, ostave, kupaonice, predsoblja, lođe, ukupne površine 48,21 m2 i drvarnice u podrumu te da ga slobodnog od osoba i stvari preda u posjed tužitelju te naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II              Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Z., OIB …, za Područni ured u P. da tuženici Z. Š., OIB …, iz P. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.156,25 kn, sa z.z. kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (u daljnjem tekstu z.z. kamata), a u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Z., OIB …, utužio je tuženicu Z. Š. iz P., OIB …, radi iseljenja iz stana koji se nalazi u P., ulica…, na trećem katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, ostave, kupaonice, predsoblja, lođe, ukupne površine 48,21 m2 i drvarnice u podrumu te da ga slobodnog od osoba i stvari preda u posjed tužitelju.

2.              Tužitelj je izvatkom iz zemljišne knjige dokazao da je vlasnik identificiranog stana, a i činjenicu da se ovaj stan nalazi u stambenoj zgradi kbr. …, a koja je ležeća u Požegi na k. č. br. …, na površini od … m2 zajedno s dvorištem u površini od …m2, kao nekretnina upisana u zk. ul. br. … k.o. P., a u kojoj stambenoj zgradi tužitelj ima suvlasnički dio od …– etažno vlasništvo (E – 11).

              Tužitelj je u tužbi istakao da je tuženica bespravno useljena osoba u predmetnom stanu i kako ne posjeduje formalni akt o korištenju stana tada bespravno koristi tužiteljev predmetni stan, a kako i odbija dobrovoljno iseliti iz stana tužitelj je predložio sudu da presudom naloži tuženici da iseli iz njegovog stana identificiranog u izreci presude i da tuženica tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka.

3.              U odgovoru na tužbu tuženica je istakla da nije točno da identificirani stan koristi bez ikakvog pravnog osnova, a jer je stan preuzela temeljem prethodnog sporazuma sa gotovo svim odgovornim djelatnicima tužitelja, kako u P., tako i u centrali u Z.. Obrazložila je da su službene osobe tužitelja odobrili preuzimanje stana iz razloga što je stan koji se nalazi na trećem katu stambene zgrade kbr. …bio u tako derutnom stanju da je ugrožavao sve preostale stanove stambene zgrade. U tom pravcu je istakla kako su vodo-instalacije bile u neurednom stanju, da je prijetila poplava koja bi uništila sve preostale stanove u zgradi i da zbog toga nije bilo vremena za formalno zaključenje ugovora već je prevladala odgovornost i svijest djelatnika tužitelja o nužnosti predaje stana na korištenje njoj kao fizičkoj osobi. Zbog ovih okolnosti predmetni stan nije objavljivan kao stan za prodaju, niti u jednom oglasu o prodaji kojeg je objavljivao tužitelj, a u P. je tužitelj imao 6 stanova od kojih je samo jedan bio u urednom stanju. Svi preostali stanovi su, kao i sporni stan bili u neurednom stanju, a sporni stan je bio i opasan za život i zdravlje ljudi koji bi se u zgradi nalazili.

              Tuženica je u odgovoru isticala kako je taj stan dobila na temelju usmenog odobrenja službenih osoba i počela ga uređivati nakon što je početkom prosinca 2018. po odobrenju službenih osoba promijenila bravu na ulaznim vratima, a nakon kompletnog preuređenja stana u isti i uselila početkom svibnja 2019. kada je prijavila i svoje prebivalište u P. na adresi ulica ….

              Pozvala se na činjenicu da je kod tužitelja provela radni vijek u trajanju od 42 godine i 17 godina uplaćivala po 6% mjesečno u Fond za stambeno zbrinjavanje, a kako je tužitelj odbio njen prijedlog da zaključe ugovor o najmu, pozivajući se na konvencijsko pravo za zaštitu svog doma, a koji upravo predstavlja sporni stan, protivila se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti i zahtijevala od tužitelja troškove parničnog postupka.

              Obrazlažući  činjenice u vezi s useljenjem u stan ponovila je kako je zapravo u sporni stan uselila na nagovor djelatnika tužitelja, a koji su znali da je bez stambenog prostora i da si ga ne može osigurati, a dodatno i obrazložila činjenice da su sve službene osobe tužitelja znale da je kod tužitelja bila zaposlena 42 godine, da je 17 godina uplaćivala 6% od svojih mjesečnih primanja u Fond za stambeno zbrinjavanje i da je pravedno da joj se omogući da ima dom upravo u spornom stanu, bez obzira na činjenicu što je u sporni stan uselila početkom svibnja 2019. od kada plaća sve režijske troškove koji terete stan, a tužitelju plaća i naknadu za stan koju je sam tužitelj odredio u dopisu od 20. ožujka 2019.

4.              Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženice te isticao kako su neosnovani navodi tuženice da ona plaća troškove stanovanja, a jer su to troškovi tužitelja i da ako već plaća troškove kao bespravni korisnik tada je to i dužna. Osim toga, tužitelj je isticao tijekom postupka da je tužiteljica u stan ušla samovoljno, a jer ne daje dokaz da bi joj isti bio dodijeljen na korištenje i kako nema valjani formalni akt o pravu na korištenje stana koji je u vlasništvu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje tada njen prigovor prava na dom treba sud odbiti kao neosnovan jer da članak 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari.

              Tužitelj je ponovno isticao kako je javnom ispravom dokazao (zemljišno-knjižni izvadak) da je vlasnik stana i ima pravo istim disponirati u najboljem interesu Zavoda, kao i u skladu s odlukama svog poslodavca i kako tuženica u stanu stanuje relativno kratko vrijeme i nije ostvarila jaku, stvarnu i trajniju (kontinuiranu) povezanost sa predmetnim stanom tada prigovor tuženice o nepovredivosti doma treba odbiti i naložiti iseljenje i predaju stana u posjed tužitelju.

5.              Tuženica se protivila svim tim navodima i predložila da sud u dokaznom postupku izvrši uvide u dopis tužitelja od 20. ožujka 2019., u naloge o plaćanju naknade za korištenje stana, u naloge o plaćanju drugih režijskih troškova koji terete nekretninu, a i da ju sud sasluša u svrhu dokazivanja kao stranku ovog parničnog postupka.

              Ponovno se pozvala na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i predložila da sud provede u ovom postupku test razmjernosti, a nakon kojeg da utvrdi da je njen interes, kao privatni interes jači od javnog interesa tužitelja.

6.              Sud je prethodni postupak zaključio na pripremnom ročištu od 15. studenog 2019. i na glavnoj raspravi od 31. ožujka 2021. izvršio uvide u zemljišno-knjižni izvadak za zk. ul. br. …k.o. P., u izračun visine naknade mjesečne stanarine od strane tužitelja, u priznanice o plaćanju novčanih iznosa po osnovi korištenja stana, u potvrde o plaćanju komunalnih usluga, u potvrde o plaćanju električne energije, razgledane su fotografije koje se nalaze kao prilog zapisniku od 3. rujna 2019. (str. 22 spisa), pročitan je zapisnik tužitelja od 15. ožujka 2019. (str. 3 spisa) i u svrhu dokazivanja, u smislu odredbe članka 264. Zakona o parničnom postupku  (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – Pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) saslušana je u svrhu dokazivanja tuženica.

7.              Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesno analizirajući svaki dokaz zasebno, sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8.              Naime, u parnici radi iseljenja iz prostora koji se koristi za stanovanje sud ima paziti po službenoj dužnosti na prigovor poštivanja prava na dom, a u okviru činjenica i predloženih dokaza u postupku.

              Ovo stoga što se tuženica pozvala na poštivanje prava na dom u smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje EKLJP).

9.              Dakle, kako je Republika Hrvatska ratificirala EKLJP dana 5. studenog 1997. ta konvencija je kao međunarodni ugovor dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj je snazi iznad hrvatskih zakona te su nakon ratifikacije sva državna tijela Republike Hrvatske obvezna Konvenciju izravno primjenjivati u svom radu. Ovaj sud je dužan pružiti zaštitu konvencijskim pravima pojedinaca, a to znači u ovom postupku tuženici i upravo zbog činjenice da je i među najvažnijim pravima zajamčenim Konvencijom istaknuto ono pravo koje zauzima posebno mjesto u konvenciji, a to je pravo na poštivanje osobnog i obiteljskog života (članak 8. Konvencije), ova odredba je sudu nametnula obvezu materijalne i procesne naravi, a to znači da je sud trebao tuženici odgovoriti da li uživa u ovom parničnom predmetu zaštitu na koju se pozvala, u smislu opsega prava na tužiteljevom stanu, a za koji je ona istakla da predstavlja njen dom.

              Naime, nesporno je da prema rečenoj Konvenciji dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu)  povezanost, bez obzira na to da li pojedinac te prostorije nastanjuje zakonito ili bez povlaštenja.

10.              Valja istaći da je sud tijekom dokaznog postupka utvrdio pravno relevantne činjenice na temelju kojih je mogao zaključiti je li pozivanje tuženice na pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života i doma iz članka 8. Konvencije, opravdano. U slučaju da je, zahtjev tužitelja koji je u smislu članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br.  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09 153/09,143/12, 94/13, 152/14 i 81/15 – pročišćeni tekst – dalje: ZV) na temelju javne isprave dokazao da ima pravo od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijevati da mu preda svoj posjed stvari, ne bi bio osnovan iako tuženica ne spori da nema valjani formalno-pravni naslov (ugovor o najmu stana) temeljem kojeg je uselila u tužiteljev stan, iz njega ne želi iseliti zbog činjenice da je usmeno odobrenje dobila upravo od službenih osoba tužitelja i da je na temelju dopisa HZMO-a Središnje službe, Sektora za pravne, kadrovske i opće poslove, Odjela za gospodarenje nekretninama Z. dana … dobila izračun visine naknade za stan, tu naknadu je plaćala počev od prosinca 2018. pa sve nadalje kao i sve druge režijske troškove, kako to proizlazi iz pisanih dokaza (str. 11 do 15 spisa).

11.              Vrlo je bitno istaći da je sporne činjenice važne za odluku, sud utvrđivao na temelju iskaza tuženice, a jer je tužitelj osporavao tvrdnju tuženice da su službene osobe njoj odobrile usmenim putem da useli u sporni stan.

12.              Dakle, u vrlo opširnom i istinitom iskazu, a jer ga je tužiteljica u svemu argumentirala, iznijela je činjenice iz kojih sud zaključuje da su određene osobe tužitelja, nakon više razgovora s njom usmeno odobrile tuženici da na ulaznim vratima stana promijeni bravu i da o svom trošku stan uredi tako da se isti može koristiti prema njegovoj namjeni. Jednako tako je tužiteljica obrazložila i činjenicu da je i naknadno službena osoba tužitelja njoj pokazala podrumski prostor koji pripada spornom stanu, a koji je ona nakon što je neovlašteni korisnik isti ispraznio, također uredila sebi za potrebe korištenja.

13.              Tužiteljica je prilikom iskazivanja djelovala sigurno, iznosila je činjenice od vremena kada je promijenila bravu na ulaznim vratima stana, pa i ranije, na način da je, pozivajući se na svoj status zaposlenika tužitelja u trajanju od 42 godine i činjenicu da je 17 godina izdvajala od svoje plaće za stambeni fond, kod tužitelja, a preko službenih osoba tužitelja stvarno dobila ovlaštenje koje je gotovo jednako vrijedno kao i formalno-pravni akt iz kojeg bi se moglo zaključiti da je s tuženikom zaključila ugovor o najmu stana.

14.              Sud razumije postupanje službenih osoba tužitelja u konkretnim okolnostima, a da pri tom službene osobe tužitelja imaju u vidu sve činjenice koje su na strani tuženice, a posebno i vrlo nezavidnu materijalnu i zdravstvenu situaciju tuženice.

15.              Ako se ima u vidu da je sporni stan, kako to i proizlazi na temelju razgledanih fotografija, bio u vrlo derutnom stanju i gotovo sigurno izvor opasnosti za druge stanare stanova koji se nalaze u stambenoj zgradi u P., u ulici …, a da ga je tuženica tako uredila da je postao uvjetan za stanovanje i k tome tako uređen da za nju predstavlja posebnu vrijednost, u smislu osjećanja i ugode stanovanja, nema dvojbe da tako uređeni stambeni prostor za tuženicu sigurno predstavlja dom, a koji je definiran kroz praksu Europskog suda kao dom koji čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu, tj. kontinuiranu povezanost, bez obzira na to da li taj prostor nastanjuje tuženica zakonito ili bez ovlaštenja.

16.              Tuženica je u više navrata isticala kako je, nažalost, ne samo oboljela (otpusno pismo str. 27 spisa) od teške bolesti već je ostala prije nego li je uselila u sporni stan bez nekretnine i bez prostora za stanovanje, a za sporni stan koji je uredila vlastitim skromnim sredstvima je isticala da je taj stan tako uredila da u njemu dostojno živi, da je za isti postala jako vezana i da je to njen jedini dom.

17.              Sud vjeruje tuženici jer je način njenog iskazivanja dao sudu do znanja da je od samog početka, dakle od pregovora sa službenim osobama tužitelja pa nadalje sebi dala do znanja da je postupanje tužitelja takovo da će jednog dana sigurno biti najmoprimac koji će, kao zasluženi radnik tužitelja, svoje pravo na dom ostvarivati tako kako ga ostvaruju i drugi brojni građani koji nisu imali uvjete realizirati stambene kredite već biti u unajmljenom prostoru i za isti plaćati sve obveze. Tuženica je obrazložila kako nije imala mogućnosti realizirati kredit zbog skromne mirovine i imajući u vidu sve druge činjenice koje između stranaka i nisu sporne (42 godine zaposlenik kod tužitelja, 17 godina uplaćivala 6% od plaće u Fond za stambeno zbrinjavanje, plaća sve režijske troškove, ušla u stan u derutnom stanju i uredila ga…), sud je bio u obvezi provesti tzv. test razmjernosti u ovom parničnom predmetu.

18.              Iz navedenih činjenica nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u smislu članka 161. stavak 1. ZV-a dokazao da ima pravo zahtijevati od tuženice koja posjeduje njegovu stvar da mu ga ona preda u smislu svog posjeda te stvari, a jer je u smislu članka 162. stavak 1. ZV-a dokazao vlasništvo svog stana i da se nalazi u posjedu tuženice.

19.              Međutim, tužitelj nije dokazao da mu je nekretnina, tj. sporni stan, potrebna za vlastito korištenje ili zbrinjavanje potrebitih.

20.              Naprotiv, tuženica je u postupku dokazala da u vlasništvu nema drugu nekretninu, ne može si osigurati drugi smještaj, a što znači da je njen privatni interes jači od interesa tužitelja kao javnog.

              Upravo iz ovog testa razmjernosti sud je dobio odgovor na pitanje da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog člankom 8. Konvencije, a što znači da je sud utvrdio da je zahtjev tužitelja za iseljenjem tuženice kao neovlaštenog korisnika spornog stana od samog početka predstavljao neopravdano miješanje u pravo tuženice na dom, a koji predstavlja upravo sporni stan.

21.              Argumenti tužitelja za iseljenje su samo vlasničko ovlaštenje na korištenje i raspolaganje nekretninom, tj. spornim stanom, a kako je na nedvojben način tuženica svojim argumentima dokazala da nema u vlasništvu drugu nekretninu, niti si može osigurati drugi smještaj za stanovanje tada je sud prihvaćajući njen prigovor odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

22.              Kako je tužitelj izgubio parnicu tada je na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u obvezi tuženici isplatiti troškove izazvane vođenjem postupka, a kako u smislu članka 151. stavak 1. i 2. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka te obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika, temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, Izmjene i dopune NN 103/14, 118/14 i 107/15 dalje Tbr.), valjalo je tužiteljici dosuditi ukupan trošak od 5.156,25 kn jer se trošak zastupanja sastoji od nagrade koju je tužiteljica morala platiti svom odvjetniku koji ju je zastupao na ročištima od 3. rujna 2019., 15. studenog 2019., 22. ožujka 2021. i 31. ožujka 2021. te sastavio jedan obrazloženi podnesak od 22. ožujka 2021. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), a i nazočio objavi presude (Tbr. 9. t. 3. Tarife),  a budući da je sud vrijednost predmeta spora utvrdio iznosom od 10.000,00 kn nagrada za svaku radnju odvjetniku pripada u iznosu od 750,00 kn i za pristup ročištu za objavu presude 375,00 kn, a kako je odvjetnik obveznik plaćanja PDV-a (Tbr. 42.) tada je ukupan trošak zastupanja 5.156,25 kn (4.125,00 + 1.031,25 – PDV).

23.              Preostale zahtijevane troškove sud tuženici nije priznao radi toga što je odgovor na tužbu zaprimljen na ročištu od 3. rujna 2019., a na kojem je sud odlučivao o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog ročišta tuženice na dan 26. lipanj 2019. Također, tuženici nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer se sudska pristojba za odgovor na tužbu plaća nakon pravomoćnog završetka postupka, prema uspjehu stranaka u sporu, a što znači da za sada tuženica nije obveznik plaćanja sudske pristojbe.

24.              Zbog iznesenih razloga presuđeno je kao u izreci.

 

 

U Požegi 28. travnja 2021.

 

Sudac:

Ljubomir Mirković v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Podnosi se ovom sudu, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, računajući od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

 

DNA:

1. HZMO, Područna služba u O.
2. Odvjetnik T. M., P.