- 1 -              Rev 2633/2019-3

 

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2633/2019-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. N. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. o. d.d. (ranije J. o. d.d.), Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & Partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5705/18-2 od 29. siječnja 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-59/2017-24 od 12. prosinca 2017., u sjednici održanoj 28. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tužitelja, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici štetu zbog izgubljene zarade u iznosu 299.577,13 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a od 1. lipnja 2014. pa na dalje mjesečnu rentu zbog izgubljene zarade od 2.076,45 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a tuženiku je naloženo i naknaditi tužiteljice troškove parničnog postupka u iznosu 153.125,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak I. izreke); u preostalom dijelu, za iznos od 9.100,00 kn, odbijen je tužbeni zahtjev (stavak II. izreke); a odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 73.437,50 kn (stavak III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je obvezan tuženik platiti tužiteljici s osnove izgubljene zarade iznos od 213.235,55 kn s pripadajućim zateznim kamatama i u dijelu kojim je naloženo tuženiku počevši od 1. lipnja 2014. na dalje plaćati tužiteljici mjesečnu rentu od 2.076,45 kn s kamatama (stavak I. izreke); preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu zahtjeva za isplatom zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 213.235,35 kn na način da je taj dio zahtjeva (pobliže naznačen u izreci presude) odbijen (stavak II. izreke); preinačena je prvostupanjska presuda i u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog izgubljene zarade u razdoblju od rujna 2003. do 17. listopada 2007. u iznosu 86.341,58 kn s pripadajućim zateznim kamatama u kojem dijelu je tužbeni zahtjev također odbijen (stavak III. podstavak 1. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (stavak III. podstavak 2. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu 3.998,75 kn (stavak IV. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je prihvaćena žalba tuženika i prvostupanjska presuda preinačena, tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje, ali je sud u pobijanoj odluci od tog shvaćanja odstupio. Predložila je drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti na način da se njezin zahtjev u cijelosti prihvati, kako u odnosu na glavni zahtjev, tako i u odnosu na zahtjev za naknadom parničnih troškova.

 

4. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je njegova žalba odbijena, reviziju je podnio i tuženik pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije, a tužiteljicu obveže da mu nadoknadi parnične troškove, uključujući i trošak sastava revizije te sudske pristojbe na istu.

 

5. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika, niti je tuženik odgovorio na reviziju tužiteljice.

 

6. Revizija tužiteljice nije dopuštena, dok je revizija tuženika neosnovana.

 

7. U odnosu na reviziju tužiteljice:

 

7.1. Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

7.2. Prema odredbi članka 382. stavak 3. ZPP u reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

7.3. Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeće elemente: određeno navedeno pravno pitanje (uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose), da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

7.4. Tužiteljica u reviziji, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, postavlja slijedeće pravno pitanje:

 

„Da li zastarni rokovi za naknadu štete počinju teći od saznanja za štetu i štetnika, a zastara nastupa u svakom slučaju po proteku roka od pet godina od kada je šteta nastala?“

 

7.5. U postupku koji je prethodio reviziji drugostupanjski je sud zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog izgubljene zarade u razdoblju od 16. rujna 2003. do 17. listopada 2005., na temelju odredbe članka 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), odbio zbog zastare.

 

7.6. Iz sadržaja revizije proizlazi da tužiteljica, nezadovoljna takvom odlukom drugostupanjskog suda, svojom interpretacijom početka tijeka subjektivnog roka iz članka 376. stavak 1. ZOO, pokušava dovesti u sumnju utvrđenje suda o nastupu zastare spornog potraživanja. Pritom, u obrazloženju revizije, u odnosu na postavljeno pitanje ne navodi niti jedan razlog važnosti za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

7.7. Za dopuštenost (izvanredne) revizije nije dovoljno samo ustvrditi da je pobijana odluka nezakonita, već se u reviziji moraju iznijeti argumenti za tvrdnju da takva nezakonita odluka otvara potrebu za angažiranje ovog suda u zauzimanju pravnog shvaćanja koje će biti od značenja za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

7.8. Revizija tužiteljice ne sadrži ništa od navedenog, pa po ocjeni ovoga suda u njoj nema valjanih razloga važnosti postavljenog pitanja.

 

7.9. Samo pravno pitanje (čak i kad je pravilno postavljeno) bez izlaganja razloga zbog kojih je ono prema mišljenju podnositelja revizije važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni nije dovoljno za dopuštenost revizije.

 

7.10. U odnosu na reviziju tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se da se pod izrazom postupak iz odredbe članka 400. stavka 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba članka 400. stavka 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavka 1. ZPP.

 

7.11. Slijedom svega navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 392.b stavak 1. ZPP, reviziju tužitelja protiv drugostupanjske odluke, kako u odnosu na odluku o glavnoj stvari, tako i u odnosu na odluku u troškovima postupka, odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

8. U odnosu na reviziju tuženika:

 

8.1. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP, ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8.2. Iako tuženik navodi da reviziju podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, navedeni revizijski razlog ničim ne obrazlaže. Kako iz sadržaja revizije proizlazi da tuženik istu podnosi isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, to je pobijana odluka, povodom revizije tuženika, ispitana samo kroz revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

8.3. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog izgubljene zarade (razlike između mirovine koju ostvaruje i prihoda koje bi ostvarila da nije bilo štetnog događaja) koju tužiteljica trpi zbog ozljeđivanja u štetnom događaju od 16. rujna 2003.

8.4. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica stradala kao suvozač u vozilu koje je na dan štetnog događaja bilo osigurano kod C. o. d.d.,

 

- da su u predmetnom štetnom događaju sudjelovala još dva vozila, oba osigurana kod tuženika,

 

- da iznos svote osiguranja po svakoj polici osiguranja vozila osiguranih na dan štetnog događaja kod tuženika iznosi 1.400.000,00 kn,

 

- da je tuženik po predmetnom štetnom događaju isplatio ukupno 1.455.043,01 kn,

 

- da je tužiteljica uslijed ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju (teška ozljeda leđne moždine) ostala paralizirana u predjelu donjih ekstremiteta uz prateću slabost ruku te nemogućnost stolice i mokrenja,

 

- da je tužiteljica prije predmetnog štetnog događaja prihod ostvarivala obavljanjem poslova na svom poljoprivrednom gospodarstvu,

 

- da se, prema ocjeni vještaka iz ovog postupka, stanje tužiteljice po predmetnom ozljeđivanju može smatrati konačnim 9. ožujka 2005., bez obzira što stanje paralize kod tužiteljice postoji i dalje i što se liječenje kroz fizikalnu terapiju i dalje nastavlja, u svrhu prilagodbe preostalog dijela lokomotornog sustava na postojeće stanje,

 

- da je tužiteljici pravo na invalidsku mirovinu priznato počevši od 18. listopada 2005., na temelju rješenja Hrvatskog za voda za mirovinsko osiguranje od 20. veljače 2006.

 

8.5. Na temelju navedenih utvrđenja, drugostupanjski sud otklanja prigovor iscrpljene svote osiguranja, ali i prigovor zastare potraživanja naknade štete zbog izgubljene zarade za razdoblje nakon 18. listopada 2005., kad je tužiteljici priznato pravo na invalidsku mirovinu.

 

8.6. Naime, sud smatra da tužiteljica, kao treća oštećena osoba, ima pravo na naknadu štete od svih imatelja vozila solidarno (članak 178. stavak 4. ZOO), pa kako su u konkretnom slučaju dva od tri solidarno odgovorna imatelja vozila osigurana kod tuženika, postoji obveza tuženika (osiguratelja) štetu platiti po bilo kojoj od te dvije police tako dugo dok šteta ne bude u cijelosti naknađena, ali ne preko iznosa limita osiguranja po svakoj polici. Pritom se, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, iznosi osiguranih svota osiguranja, kad su vozila osigurana kod istog osiguratelja, zbrajaju, čime se ne postupa protivno članku 85. stavak 1. Zakona o osiguranju („Narodne novine“, broj 46/97, 116/99 i 11/02). Kako je u konkretnom slučaju tuženik po policama osiguranja oštećenicima iz predmetnog štetnog događaja isplatio 1.455.043,01, njegova obveza ne premašuje iznos od 2.800.00,00 kn (zbroj svote osiguranja po dvije police), slijedom čega postoji i dalje obveza tuženika naknaditi tužiteljici štetu koja joj je dosuđena pobijanom odlukom.

 

8.7. Iako je zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog izgubljene zarade za razdoblje do umirovljenja odbijen zbog zastare, drugostupanjski sud smatra da za štetu koju trpi u vidu razlike između priznate mirovine i prihoda koje bi ostvarila da štetnog događaja nije bilo, tužiteljica nije mogla saznati prije donošenja rješenja kojim joj je priznata mirovina. Stoga, u odnosu na zahtjev za izgubljenu zaradu po toj činjeničnoj osnovi nije nastupila zastara u smislu odredbe članka 376. stavak 1. ZOO, budući da je rješenje kojim je tužiteljici priznato pravo na invalidsku mirovinu doneseno 20. veljače 2006., a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 28. srpnja 2008.

 

8.8. Tuženik smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava kada je prihvaćena teza o dozvoljenosti kumuliranja svota osiguranja. Naime, tuženik smatra da za osiguratelje načelo solidarnosti na koje se sud poziva važi samo u okviru iznosa najniže osigurane svote vlastitog ugovora o osiguranju, a kumuliranje osiguranih svota pravdano solidarnom odgovornošću osiguratelja značilo bi umjetno povećavanje najniže osigurane svote propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Prema shvaćanju tuženika, tužiteljica u smislu odredbi članka 941. stavka 1. ZOO te članka 82. stavak 1. Zakona o osiguranju nema pravo na naplatu naknade od osiguratelja koja bi bila veća od iznosa do kojeg postoji odgovornost stvarnog štetnika. Budući da je tužiteljica stradala kao putnik u vozilu koje je bilo osigurano kod C. o. d.d., a da je za štetu odgovoran isključivo vozač drugog vozila osiguranog kod tuženika, po čijoj polici je  već isplaćena naknada štete, tuženik smatra kako ne postoji osnova po kojoj bi on, kao osiguratelj vozila koje nije odgovorno za nastanak štete, bio obvezan platiti tužiteljici štetu u iznosu većem od onog koji joj već isplatio po polici osiguranja krivca za predmetnu prometnu nesreću.

 

8.9. Prema shvaćanju ovog suda, koje je izraženo u nizu odluka (primjerice Rev-1114/96 od 1. veljače 2000., Rev 121/06 od 22. veljače 2006., Rev-570/12 od 19. travnja 2017.), osiguratelji vozila koja su sudjelovala u štetnom događaju trećoj osobi odgovaraju solidarno u smislu članka 178. stavak 4. ZOO do visine limita osiguranja predviđenog po jednom štetnom događaju, a u slučaju kada su vozila koja su sudjelovala u štetnom događaju bila pojedinačno osigurana kod istog osiguratelja policama osiguranja od autoodgovornosti, kod ocjene pitanja ograničenja odgovornosti  svotom osiguranja, svote osiguranja iz polica se zbrajaju.

 

8.10. Naime, upravo opće norme obveznog prava koje propisuju objektivnu odgovornost za cjelokupnu štetu koju pretrpe treće osobe, bez obzira na krivnju bilo kojeg imatelja odnosno vlasnika koji je bio sudionik prometne nezgode te stav da osiguratelji odgovaraju po istim načelima odgovornosti kao i njihovi osiguranici opravdavaju zaključak o dozvoljenosti kumulacije osiguranih svota u smislu da pravo trećih osoba, kada su vozila pojedinačno osigurana kod istog osiguratelja, na naplatu cjelokupne štete nije ograničeno na svotu pokrića samo jedne police.

 

8.11. Slijedom navedenoga, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 178. stavak 4. ZOO u vezi članka 85. stavak 1. Zakona o osiguranju, kada je limit obveze tuženika cijenjen prema zbroju osiguranih svota po obje police osiguranja.

 

8.12. Jednako tako, pravilno je sud u pobijanoj odluci otklonio, kao neosnovan, prigovor zastare onog dijela potraživanja naknade štete zbog izgubljene zarade nakon ostvarivanja prava tužiteljice na invalidsku mirovinu.

 

8.13. Naime, zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema odredbi članka 376. i 377. ZOO bez obzira na to zahtijeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu koja je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to zahtijeva li se naknada štete u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.

 

8.14. Prema odredbi članka 361. stavak 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbama članka 376. ZOO potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

 

8.15. Iz sadržaja navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da zastara potraživanja naknade štete ne može početi teći prije nego što je šteta nastala, odnosno prije nego što je oštećenik saznao i za štetu (njezin opseg), odnosno štetnika. Tužiteljica je za konkretnu štetu, koja se sastoji u razlici između invalidske mirovine koju ostvaruje i prihoda koje bi ostvarivala da štetnog događaja nije bilo, saznala priznavanjem prava na invalidsku mirovinu. Prema utvrđenju sudova u postupku koji je prethodio reviziji, rješenje kojim je tužiteljici priznato pravo na mirovinu doneseno je 20. veljače 2006., pa je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da do dana podnošenja tužbe (28. srpnja 2008.) nije protekao zastarni rok iz članka 376. ZOO (tako i ovaj sud primjerice u odluci Revr-1814/12-3 od 11. prosinca 2013.).

 

8.16. Revizijski navodi tuženika svode se na tvrdnju da tužiteljica prije predmetnog štetnog događaja nije bila zaposlena, već je radila na svom poljoprivrednom gospodarstvu, da štetu u vidu gubitka zarade trpi u punom iznosu već od dana štetnog događaja, da je prema nalazu i mišljenju vještaka za svoju trajnu i potpunu radnu nesposobnost mogla saznati najkasnije 9. ožujka 2005. pa da je najkasnije tog dana bilo izvjesno da se poljoprivredom više neće moći baviti. Smatra stoga da nije bilo zapreke da tužiteljica, u smislu članka 54. stavak 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98), podnese zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu u roku od 6 mjeseci od nastanka invalidnosti (dakle, do studenog 2004.), u kojem slučaju bi pravo na mirovinu ostvarila počevši od travnja 2004. Tuženik stoga smatra da je dan donošenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kojim je tužiteljici priznato pravo na mirovinu neodlučan za početak tijeka zastare.

 

8.17. Pored nesporne činjenice da je tužiteljica pravo na invalidsku mirovinu ostvarila rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 20. veljače 2006., prema kojem pravo na mirovinu ostvaruje od 18. listopada 2005. (kao dana nastanka invalidnosti), okolnost da je to pravo tužiteljica eventualno mogla ostvariti i ranije nije od nikakvog utjecaja na početak tijeka zastare ovog potraživanja, jer je riječ o šteti koja je prije donošenja rješenja o priznavanju prava na mirovinu bila neizvjesna i za koju je tužiteljica saznala tek zaprimanjem rješenja o pravu na invalidsku mirovinu, kada je utvrđena visina zarade koju gubi (razlika između tim rješenjem priznate invalidske mirovine i prihoda koje bi ostvarila da predmetnog štetnog događaja nije bilo).

 

8.18. Slijedom svega navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 28. travnja 2021.