1              Poslovni broj: I Kž-20/2021-4

 

              Poslovni broj: I Kž-20/2021-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te Sande Janković i Snježane Hrupek-Šabijan, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. V., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 1. i 2. u vezi članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. siječnja 2021. broj 8. K-67/20., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi J. V. za kazneno djelo iz članka 230. stavak 2. u vezi s člankom 34. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 3. prosinca 2020. pa nadalje.

 

II. U ostalom dijelu, žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi J. V. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine - razbojništva u pokušaju - označenog u članku 230. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. prosinca 2020. pa nadalje.

 

2. Na temelju članka 79. stavak 2. i 6. KZ/11. od optuženika je trajno oduzet nož dužine oštrice 23 cm, crne drške, ukupne dužine 35 cm.

3. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. ZKP/08., optuženik je u cijelosti oslobođen troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08.

 

4. Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika "sudi za učin dovršenog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavak 2. KZ/11., te izrekne bezuvjetna kazna zatvora u duljem trajanju od izrečenog, podredno, ukoliko Visoki kazneni sud prihvati stajalište vijeća Županijskog suda u Zagrebu da se radi o pokušaju kaznenog djela iz članka 230. stavak 2. u vezi članka 34. KZ/11., da optuženom izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju duljem od izrečenog…".

 

5. Na temelju članka 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.

 

7. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik smatra da je kritične zgode optuženik počinio dovršeno kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavak 2. KZ/11., kako je to i sam priznao u svojoj obrani, a ne pokušaj tog kaznenog djela, za koje ga je proglasio krivim prvostupanjski sud. Po ocjeni žalitelja, okolnost da je optuženik spriječen u odlasku s mjesta počinjenja kaznenog djela u trenutku dolaska policijskih službenika, kada je oštećenica, blagajnica već odložila novac u njegovu vrećicu, te da tada ni na koji način nije sprječavala optuženika u počinjenju razbojništva, ukazuje na zaključak da je optuženik dovršio radnju utuženog kaznenog djela te da je u trenutku dolaska policijskih službenika "….imao punu detenciju…" nad novcem koji je blagajnica, prethodno ozbiljno shvativši izrečenu prijetnju uz uporabu noža kao opasnog oruđa, stavljala u vrećicu koju joj je dodao optuženik.

 

8. Protivno žalbenim navodima, osnovano je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza, prije svega, zapisnika o ispitivanju svjedoka J. V. od 18. veljače 2020., zapisnika o očevidu Policijske uprave zagrebačke, Sektora kriminalističke policije, Službe kriminalističke tehnike broj ….., od 15. svibnja 2019., te drugih pregledanih dokaza, utvrdio da je optuženik, nakon ulaska u prostor benzinske postaje, oštećenoj J. V. rekao da je ovo pljačka, uperio u nju nož, te zatražio da mu preda novac i cigarete, a pri tome joj dodao platnenu vrećicu preko radnog pulta u koju je ona počela stavljati papirnati novac u trenutku dolaska policijskih službenika. Sukladno tome, oštećenica je iskazivala i prilikom ispitivanja kod državnog odvjetnika navodeći da je poslušala tog čovjeka te mu počela u torbu koju joj je dodao ubacivati novčanice.

 

9. Stoga osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je u trenutku kada je oštećenica započela ubacivati novac u vrećicu optuženik još poduzimao radnju izvršenja kaznenog djela, koja zbog dolaska policijskih službenika nije dovršena, budući da ni u jednom trenutku vrećica s novcem nije bila u detenciji optuženika, kako to pogrešno tvrdi žalitelj, jer se u trenutku dolaska policijskih službenika nalazila s unutarnje strane uslužno prodajnog pulta radnog prostora na radnom stolu, bliže registar blagajni, kako je to konstatirano i zapisnikom o očevidu (list 11-13 spisa).

 

10. Za ocjenu o tome radi li se u konkretnoj situaciji samo o pokušaju kaznenog djela razbojništva ili o dovršenom kaznenom djelu odlučna je okolnost je li optuženik imao ili nije imao detenciju stvari. Naime kazneno djelo razbojništva se smatra dovršenim oduzimanjem tuđe pokretne stvari s ciljem njezina protupravnog prisvajanja. Tim se činom prekida tuđa i zasniva vlastita detencija, odnosno faktična vlast s voljom da se njome vlada, pri čemu je detencija dotadašnjeg detentora prekinuta suprotno njegovoj volji. Toga u konkretnom slučaju nije bilo. Optuženik je u trenutku dolaska policijskih službenika s namjerom poduzeo radnju koja je prostorno i vremenski neposredno prethodila ostvarenju bića kaznenog djela i koja se odvijala do trenutka dolaska policijskih službenika, kada je optuženik spriječen u dovršenju kaznenog djela, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

11. U pravu je, međutim, državni odvjetnik, kada u žalbi tvrdi da je kazna izrečena po prvostupanjskom sudu preblaga, da je precijenjen značaj priznanja kao redovne olakotne okolnosti, a istovremeno da su podcijenjene utvrđene otegotne okolnosti, prije svega, okolnost da je optuženik specijalni povratnik u odnosu na istovrsna, imovinska kaznena djela.

 

12. Pravilno je prvostupanjski sud optuženiku kao otegotne okolnosti cijenio osuđivanost za istovrsna i različita kaznena djela, pa temeljem toga zaključio o neusklađenosti prijašnjeg počiniteljevog života sa pozitivnim pravnim propisima i općedruštveno prihvaćenim normama, kao i da ranije izricane kazne nisu utjecale na počinitelja u smislu pozitivne promjene u njegovu ponašanju, slijedom čega optuženiku za ostvareni pokušaj istovrsnog kaznenog djela, po prvostupanjskom sudu, kazna nije ublažena primjenom odredbi o zakonskom ublažavanju kazne (članak 48. stavak 1. KZ/11.), unatoč zakonskoj mogućnosti propisanoj u članku 34. stavak 2. KZ/11.

 

13. Međutim osnovano žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio priznanje krivnje, kao olakotnu okolnost, kojoj je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnoj situaciji dat prevelik značaj, s obzirom na činjenicu da je optuženik prilikom počinjenja kaznenog djela zatečen dolaskom policijskih službenika. S obzirom na kvantitetu i kvalitetu dokaza, optuženikovo priznanje krivnje je formalne naravi i nema značaj koji mu pridaje prvostupanjski sud. Slijedom toga je i kazna izrečena na zakonskom minimumu evidentno preblaga, a respektirajući sve konkretno utvrđene okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti).

 

14. Državni odvjetnik, žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, navodi da prvostupanjski sud nije otegotnim cijenio i okolnost da je aktualno kazneno djelo počinjeno u vrijeme provjeravanja …"zbog učina ranijeg kaznenog djela"… Protivno tim žalbenim navodima, iz podataka u spisu proizlazi da je ranija presuda kojom je optuženiku izrečena djelomična uvjetna osuda, preinačena pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 20. srpnja 2015. broj Kv-806/15. Ne ulazeći u zakonitost i ispravnost takve odluke o objedinjenju kazni (a budući djelomična uvjetna osuda nije kazna u smislu odredbe članka 40. stavak 1. KZ/11. što podrazumijeva da se na nju ne mogu primijeniti odredbe ZKP/08. kojima se regulira tzv. neprava obnova i objedinjenje kazne), podatak da je navedena odluka postala pravomoćna znači da je djelomična uvjetna osuda na čiji se rok provjeravanja poziva državni odvjetnik izgubila svoju samostalnost i prestala postojati kao zasebna sankcija. Stoga se sada državni odvjetnik u žalbi ni ne može pozivati na ovu okolnost kao otegotnu, niti je ovaj drugostupanjski sud kao takvu ne može cijeniti prilikom odmjeravanja kazne počinitelju.

 

15. Dakle, imajući u vidu prethodno navedene okolnosti u njihovoj ukupnosti, prijašnji počiniteljev život i stupanj krivnje, drugostupanjski sud ocjenjuje da se jedino strožom bezuvjetnom kaznom zatvora u duljem trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci može ostvariti svrha kažnjavanja, čime je izražena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, a izrečena kazna će utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

16. Visoki kazneni sud kao drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

17. Slijedom navedenog, žalba državnog odvjetnika je djelomično prihvaćena te je na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08. odlučeno kao pod točkom I. presude, dok je u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbijena kao neosnovana, te je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

 

 

U Zagrebu, 28. travnja 2021.