- 1 -              I Kž 685/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 685/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. C., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 29. listopada 2019. broj K-17/2019-18, u sjednici održanoj 28. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi D. C. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. veljače 2019. pa nadalje.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog D. C. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj K-17/2019-18 od 29. listopada 2019. optuženi D. C. proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv imovine, razbojništvom iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. pa je temeljem članka 230. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

 

1.1. Primjenom odredbe članka 54. KZ/11. optuženom D. C. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. veljače 2019. pa nadalje.

 

1.2. Istom presudom oštećeniku H. p. d.d. Z. je na temelju odredbe članka 189.  Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) vraćeno 80 kovanica u apoenima od po 5,00 kuna, 150 kovanica u apoenima od po 1,00 kune i 3 novčanice u apoenu od po 10,00 kuna, a što je privremeno oduzeto od optuženog D. C. potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta Policijske postaje P. broj 7359 i 7212 od 25. veljače 2019.

 

1.3. Temeljem članka 158. stavka 2. ZKP/08.-17. optuženiku je naloženo da s osnova imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku H. p. d.d. Z. naknadi iznos od 13.798,36 kuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

1.4. Temeljem članka 560. stavka 3. ZKP/08.-17. odbijen je prijedlog Županijskog državnog odvjetništva u B. za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od optuženika u iznosu od 14.378,36 kuna.

 

1.5. Temeljem članka 148. stavka 6. ZKP/08.-17. optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08.-17. te nagrade i nužnih izdataka za postavljenog branitelja, dok je temeljem članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08.-17. dužan nadoknaditi troškove oštećenici Đ. Ž. s naslova zastupanja po opunomoćeniku, a o visini tog troška odlučit će se posebnim rješenjem, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi D. C..

 

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

2.2. Optuženi D. C. je žalbu podnio putem braniteljice, odvjetnice I. B. A. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene materijalnog prava“, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odluke o kazni te odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

6. Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik, iako to izričito ne precizira, ističe postupovnu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17., smatrajući kako je prvostupanjski sud, odbijajući sve dokazne prijedloge obrane, povrijedio pravilo jednakosti oružja odnosno da je na taj način teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

6.1. Međutim, suprotno ovakvim žalbenim navodima optuženog D. C. sud prvog stupnja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju isti ukazuje u izjavljenoj žalbi.

 

6.2. Naime, izvršenim uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je prvostupanjski sud na raspravi koja je održana 11. rujna 2019. (zapisnik na listu 300-304 spisa predmeta) prihvatio dokazni prijedlog obrane te je odlučeno da će se u dokaznom postupku neposredno ispitati u svojstvu svjedoka M. S., a što je i učinjeno na raspravi koja je održana 29. listopada 2019. (zapisnik na listu 353-359 spisa predmeta), pri čemu je sud, na toj raspravi, istovremeno odbio dokazne prijedloge obrane za pribavljanje podataka o vlasniku vozila marke R., provođenje balističkog vještačenja i ispitivanje u svojstvu svjedoka osobe po imenu S. Ž.. Za takvu svoju odluku sud prvog stupnja dao je razloge na samoj raspravi (stranice 4. i 5. zapisnika od 29. listopada 2019.), ali isto tako i u obrazloženju pobijane presude (stranica 3. zadnji odlomak). Pri tome ovom žalitelju svakako treba napomenuti kako je člankom 418. stavkom 1. ZKP/08.-17. propisano da dokazivanje obuhvaća sve one činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje (odlučne činjenice), međutim to istovremeno ne znači da je sud tijekom dokaznog postupka dužan prihvatiti i provesti baš sve predložene dokaze stranaka i u svakom trenutku ima pravo odbiti one dokazne prijedloge stranaka kada utvrdi da su ispunjene zakonske pretpostavke propisane člankom 421. stavkom 1. ZKP/08.-17. jer je pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni u svakom konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, odbijanjem provođenja samo nekih dokaznih prijedloga, a ne svih, a za što je sud prvog stupnja dao dostatne i valjane razloge u pobijanoj presudi, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija) i člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. – dalje: Ustav RH), već se zbog navedenog eventualno može raditi o prigovoru koji se odnosi na potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će biti više govora u nastavku.

 

6.3. Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovnu povredu koju ističe optuženi D. C., a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na čije postojanje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Nije u pravu optuženik kada se žali zbog „pogrešne primjene materijalnog prava“, čime u stvari ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona. Pri tome ovaj žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 6. ZKP/08.-17. ima u vidu, međutim iz sadržaja izjavljene žalbe može se zaključiti kako smatra da se pobijana presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu optuženik ističe kako tijekom dokaznog postupka nije nesporno utvrđeno da je tom prigodom korišteno pravo oružje pa stoga, po ocjeni obrane, nije bilo mjesta suđenju za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11., čime u stvari pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, a što ne opravdava ovu žalbenu osnovu. Naime, postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje se prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onom koje bi sa stajališta žalitelja bilo ispravno. Kako su činjeničnim opisom izreke prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11., a za koja je optuženik proglašen krivim i osuđen, to u ovom konkretnom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona na koju upire ovaj žalitelj.

 

7.1. Slijedom navedenog, nije osnovana niti žalba optuženika izjavljena zbog povrede kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-19., nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

8. Optuženi D. C. prvostupanjsku presudu pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu prvenstveno prigovara neprovođenju predloženih dokaza od strane obrane te ocjeni same dokazne građe, osobito ocjeni iskaza ispitanog svjedoka M. S., a u odnosu na automobil koji je korišten prilikom počinjenja ovog kaznenog djela. Smatra da se iskaz ovog svjedoka ne može cijeniti kao vjerodostojan i uvjerljiv, budući da niti on sam nije bio siguran je li tom prigodom uočio automobil marke R., koji se zbog pronađenih tragova u unutrašnjosti dovodi u vezu s počinjenjem ovog kaznenog djela i samim optuženikom, ili se radilo o nekom drugom vozilu, neke druge marke.

 

8.1. Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim navodima optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je od strane suda prvog stupnja u potpunosti i na pravilan način utvrđeno.

 

8.2. Protivno tvrdnjama optuženika da je, zbog odbijanja provođenja predloženih dokaza obrane, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, ovaj sud nalazi da su na raspravi izvedeni svi potrebni i raspoloživi dokazi koji su potom sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, s pravilnim utvrđenjem i zaključcima suda prvog stupnja da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, pri čemu je prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude naveo ne samo one dokaze koje je tijekom dokaznog postupka proveo odnosno koje odlučne činjenice je na temelju tako provedenog dokaznog postupka utvrdio kao nesporne, već je naveo i one dokaze koje je na raspravi odbio provesti i zbog čega je upravo tako odlučeno, za što je dao valjane, dostatne i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

8.3. Naime, s pravom je prvostupanjski sud kao odugovlačeće dokazne prijedloge odbio prijedloge obrane da se tijekom dokaznog postupka pribave podaci o vlasniku vozila marke R. te da se kao svjedok ispita S. Ž., na okolnost kada i na koji način su u njegovo vozilo marke R. dospjeli opušci na kojima je pronađen DNA trag koji potječe od optuženika. To stoga što se u spisu predmeta (list 60 spisa predmeta) nalazi ugovor o kupoprodaji motornog vozila marke R., sive boje, registarske oznake …, iz kojeg je nedvojbeno utvrđeno da je S. Ž. navedeno vozilo kupio prije inkriminiranog događaja te da je u posjed toga vozila došao prije samog inkriminiranog događaja. Također je sud prvog stupnja osnovano odbio prijedlog obrane da se na predložene okolnosti (opušci cigareta) ispita kao svjedok S. Ž., s obzirom da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da se radi o osobi koja je nakon počinjenja ovog kaznenog djela pa do okončanja rasprave bila nedostupna tijelima kaznenog progona, ista se nakon inkriminiranog događaja čitavo vrijeme nalazila u bijegu, zbog čega je od strane nadležne policijske postaje raspisana i potraga pa je zbog navedenog evidentno da njegovo ispitivanje tijekom provedenog dokaznog postupka nije bilo moguće provesti.

 

8.4. Isto tako ispravno je sud prvog stupnja odbio kao neprikladan dokazni prijedlog obrane da se provede balističko vještačenje na okolnost jesu li tom prigodom počinitelji koristili pravi pištolj ili se radilo o igrački nalik na pravi pištolj, a o čemu je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi također dao valjane, jasne i uvjerljive razloge. Naime, i u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako zbog loše kvalitete snimke video-kamere, na kojoj se vidi počinitelj s oružjem u ruci, ovu važnu činjenicu na navedeni način ne bi bilo moguće na nedvojbeni način utvrditi, to tim više što nakon inkriminiranog događaja predmetno oružje nije pronađeno i izuzeto kao dokaz, a niti sam optuženik u iznesenoj obrani koju je dao na kraju dokaznog postupka niti u jednom dijelu ne osporava navode iz optužnice da se u konkretnom slučaju radilo o pravom oružju, a ne igrački nalik na pravo oružje, kako to naknadno prigovara u izjavljenoj žalbi. Stoga je prvostupanjski sud, na temelju suglasnih iskaza oštećene Đ. Ž. iz istrage i s rasprave, pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o pravom oružju, a ne igrački jer logično je i životno da bi oštećenica, u situaciji kada je pištolj bio usmjeren u njezinom smjeru iz neposredne blizine i kada je s drškom pištolja bila udarena u predjelu desne ruke, vidjela i osjetila razliku između pravog pištolja i pištolja igračke.

 

8.5. Prema tome razlozima kojima argumentira žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ustvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći kako je zbog odbijanja ovih dokaznih prijedloga činjenično stanje nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno pri čemu i nadalje ustrajava u svojoj tvrdnji iznesenoj u obrani da nije sudjelovao u izvršenju ovog kaznenog djela. Međutim, imajući u vidu cjelokupno provedeni dokazni postupak i utvrđeno činjenično stanje,  ne stoji tvrdnja ovog žalitelja da je, zbog odbijanja dokaznih prijedloga obrane, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer se u konkretnom slučaju, i po ocjeni suda drugog stupnja, radilo o odugovlačećim i neprikladnim dokaznim prijedlozima, a što je i prvostupanjski sud detaljno, jasno i valjano obrazložio u pobijanoj presudi.

 

8.6. Nasuprot žalbenim navodima optuženika da je činjenično stanje u odnosu na okolnost korištenja vozila prilikom počinjenja ovog kaznenog djela i marku navedenog vozila te u odnosu na porijeklo kovanica koje su pronađene kod optuženika, nakon što je zaustavljen po policijskim službenicima, pogrešno utvrđeno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio, analizirajući iskaze svjedoka M. S. i oštećene Đ. Ž. te ih potom dovodeći u vezu s drugim provedenim dokazima i tako utvrđenim činjenicama, da su se počinitelji s mjesta događaja, nakon počinjenog kaznenog djela, udaljili upravo s vozilom marke R., koje je naknadno pronađeno u dvorištu napuštene i devastirane crkve u mjestu D. G. te da kovanice koje su tog istog dana pronađene kod optuženika potječu od izvršenja ovog kaznenog djela i predstavljaju predmet izvršenja ovog kaznenog djela.

 

8.7. Naime, utvrđenja suda prvog stupnja da su tom prigodom počinitelji ovog kaznenog djela koristili upravo vozilo marke R., sive boje, registarske oznake …, temelje se prvenstveno na iskazu svjedoka M. S., koji je u odnosu na ovu okolnost u bitnim dijelovima identično iskazivao u istrazi i na raspravi, ali isto tako i na činjenici pronalaska navedenog vozila te potom pronađenih i izdvojenih materijalnih tragova u unutrašnjosti automobila (dva opuška filter cigareta), za koje je biološkim vještačenjem nedvojbeno utvrđeno kako se na njima nalazi DNA profil optuženog D. C.. To što je svjedok M. S. na raspravi djelomično izmijenio ranije dani iskaz iz istrage, navodeći da su se osobe koje su otrčale do parkirališta udaljile vozilom tamnije boje, koje je moglo biti marke R., mada to ne može sa sigurnošću reći, dok je u istrazi decidirano tvrdio kako su se udaljili vozilom tamnije boje, marke R., po ocjeni suda drugog stupnja, ne utječe na uvjerljivost i vjerodostojnost iskazivanja ovog svjedoka jer se radi o osobi koja se sasvim slučajno zatekla na mjestu događaja, isti je potpuno nezainteresirana i nepristrana osoba i nema niti jednog razloga iskazivati na štetu bilo koje osobe pa tako niti na štetu optuženika, osobito u situaciji kada su njegovi navodi o tome da se moglo raditi o automobilu marke R. u cijelosti potkrijepljeni kasnije pronađenim materijalnim tragovima i dokazima koji su iz njih proistekli. Stoga je prvostupanjski sud, na temelju savjesne ocjene svakog od ovih dokaza zasebno te svih provedenih dokaza zajedno, donio ispravan zaključak da su počinitelji ovog kaznenog djela, prilikom napuštanja mjesta događaja, koristili upravo vozilo marke R., sive boje, registarske oznake …, a koji zaključak je, i po ocjeni ovog suda, u potpunosti logičan, životan i uvjerljiv.

 

8.8. Ističući ovaj žalbeni prigovor optuženi D. C. također navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da kovanice koje su pronađene kod njega potječu od izvršenja ovog kaznenog djela, s obzirom da mu je upravo tim kovanicama jedna osoba vratila dug. Međutim, u odnosu na ove žalbene navode, valja napomenuti kako je prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude, bez bilo kakve dvojbe, utvrdio kao nespornu činjenicu da ove kovanice doista predstavljaju predmet izvršenja ovog kaznenog dijela. Naime, iz podataka koji proizlaze iz spisa predmeta, a osobito iskaza oštećene Đ. Ž., djelatnice u poštanskom uredu u S., nije sporno da su prilikom počinjenja ovog kaznenog djela počinitelji uz papirnate novčanice otuđili i određeni novčani iznos u kovanicama te da su tog istog dana policijski službenici kod optuženika, prilikom obavljene dokazne radnje pretrage osobe, pronašli 80 kovanica u apoenu od po 5,00 kuna, 150 kovanica u apoenu od po 1,00 kunu i 3 papirnate novčanice u apoenu od po 10,00 kuna, a što niti sam optuženik ne osporava. Kada se uz navedene činjenice ima u vidu podatak koji proizlazi iz zapisnika o očevidu (list 19-21 spisa predmeta) da je ovaj inkriminirani događaj Policijskoj postaji D. prijavljen 25. veljače 2019. u 7,22 sata, a da je dokazna radnja pretrage osobe (optuženika) obavljena to isto jutro u 9,55 sati, a što proizlazi iz zapisnika o pretrazi osobe (list 48-49 spisa predmeta), tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da navedene kovanice, a koje su prilikom pretrage i pronađene kod optuženika,  nedvojbeno potječu od izvršenja ovog kaznenog djela. Tvrdnja optuženika da mu je tim kovanicama vraćen raniji dug od jedne osobe, i po ocjeni suda drugog stupnja, ne može se prihvatiti kao uvjerljiva i vjerodostojna te je očigledno kako na taj način optuženik želi od sebe otkloniti kaznenu odgovornost za počinjeno kazneno djelo, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Naime, potpuno je nelogično i neživotno da bi netko vraćao dug na način da daje 150 kovanica po 1,00 kunu i 80 kovanica po 5,00 kuna, pri čemu također treba imati u vidu i činjenicu da optuženik, kada je navedeni podatak iznio u svojoj obrani, niti u jednom dijelu svoje obrane nije pojasnio o kakvom i kolikom se dugu u konkretnom slučaju radilo te o kojoj osobi se radi. Da se doista radilo o stvarnom povratu duga, kako to optuženik tvrdi u svojoj obrani, a u čemu ustraje i u izjavljenoj žalbi, tada bi, imajući u vidu težinu kaznenog djela za koje se tereti i visinu propisane kazne za to djelo, zasigurno naveo i precizirao osobu koja mu je taj dug na navedeni način vratila te bi ga potom, vrlo vjerojatno, predložio i kao svjedoka u ovom kaznenom predmetu, a što on niti u jednom trenutku nije pojasnio niti učinio. Stoga, i po ocjeni suda drugog stupnja, u konkretnom slučaju radi se o paušalnoj, izmišljenoj i ničim dokazanoj tvrdnji optuženika koja je isključivo usmjerena na otklanjanje kaznene odgovornosti za inkriminirano kazneno djelo, a ne o stvarnom događaju.

 

8.9. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama optuženog D. C., u potpunosti i na pravilan način utvrđeno. Stoga se i u ovom dijelu, a koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalba optuženika također ukazuje neosnovanom.

 

9. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja optuženom D. C. izrekao preblagu kaznu zatvora kojom se neće moći ostvariti svrha kažnjavanja. Smatra da je prvostupanjski sud s premalo pažnje i kritičnosti cijenio činjenicu njegove ranije osuđivanosti zbog istovrsnih kaznenih djela, ali i drugih djela te okolnost da se oštećena Đ. Ž. još uvijek nalazi na bolovanju zbog ozljeda koje je tom prigodom zadobila pa predlaže da se optuženiku, u smislu specijalne prevencije, izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

9.1. Nasuprot tome optuženi D. C. smatra da je odluka o kazni nezakonita, međutim pri tome dodatno ne obrazlaže i ne argumentira ovu žalbenu osnovu.

 

9.2. Ispitujući osnovanost odluke o kazni ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da na strani optuženika nema olakotnih okolnosti, dok je, s druge strane, s pravom, kao otegotne okolnosti cijenio činjenicu da se radi o osobi koja je do sada već osuđivana zbog istovrsnih, ali i drugih kaznenih djela te da je uslijed ovog dijela službenica poštanskog ureda zadobila tjelesne ozljede pa su navedene okolnosti, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., svakako od utjecaja na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja i iste su odlučne za proces individualizacije kazne i o njima treba voditi računa prilikom odabira vrste i visine kazne.

 

9.3. Slijedom navedenog u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio i vrednovao otegotne okolnosti na strani optuženika, osobito okolnost da se u konkretnom slučaju radi o specijalnom povratniku koji je već ranije osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela (2010. godine) na kaznu zatvora u trajanju od pet godina te da je isti osuđivan i zbog drugih kaznenih djela (nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih tvari).

 

9.4. Po ocjeni ovog suda upravo ovakva višestruka osuđivanost optuženika zbog istovrsnog, ali i drugih kaznenih djela, ukazuje na to da se i u ovom konkretnom slučaju radi o optuženikovoj konstantnoj i trajnoj neusklađenosti s društveno prihvatljivim normama ponašanja te da se zbog navedenog ne može govoriti o ekscesnom postupanju odnosno o incidentu u njegovom dosadašnjem životu, već se očigledno radi o njegovoj opetovanoj sklonosti protupravnom postupanju. S druge strane evidentno je i da ranija osuđivanost i izrečene bezuvjetne kazne zatvora nisu u potpunosti ostvarile svrhu kažnjavanja odnosno nisu u dovoljnoj mjeri preventivno utjecale na optuženika da više ne čini kaznena djela, osobito kaznena djela s elementima nasilja, a kakvo je i ovo za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.

 

9.5. Stoga sve naprijed navedene okolnosti, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako se s pravom navodi i u žalbi državnog odvjetnika, opravdavaju izricanje strože kazne zatvora optuženiku i jedino na taj način, odnosno izricanjem kazne zatvora u trajanju od šest godina u konkretnoj situaciji će se prema optuženiku u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Upravo ovakva kazna, po ocjeni suda drugog stupnja, u sebi sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem ovog kaznenog djela prvenstveno nanio žrtvi, koja se od zadobivenih posljedica još uvijek liječi i nalazi se na bolovanju, ali isto tako i društvu u cjelini te će se istom u cijelosti ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije.

 

9.6. Slijedom svega navedenog trebalo je, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19., preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način kako je to pobliže označeno u točki I. izreke ove presude, dok je u tom dijelu žalba optuženika, u kojoj tvrdi da je odluka o kazni nezakonita, u cijelosti neosnovana.

 

10. U odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu optuženi D. C. ističe da je ista također nezakonita, međutim pri tome dodatno ne obrazlaže i ne argumentira ovu žalbenu osnovu i ne navodi iz kojih razloga smatra da je i ova odluka nezakonita. Međutim, kada se uzme u obzir da je prvostupanjski sud odluku koja se odnosi na imovinskopravni zahtjev donio na temelju određenog, jasnog i precizno postavljenog zahtjeva oštećene H. p. d.d. Z. te da u tom pogledu nije bilo nikakve dvojbe, neosnovan je prigovor ovog optuženika da je odluka o imovinskopravnom zahtjevu nezakonita pa je stoga sud prvog stupnja, na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08.-17., oštećeniku pravilno dosudio postavljeni imovinskopravni zahtjev.

 

11. Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a već je ranije navedeno da pri ispitivanju pobijane presude nisu pronađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-19., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., žalbu optuženika u pobijanom, a nepreinačenom dijelu odbiti kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 28. travnja 2021.