1              Poslovni broj: 22 Gž-427/2021-4

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-427/2021-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Arijane Bolanča, kao predsjednice vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. J., iz S., OIB: ..., zastupane po Odvjetničkom društvu L. i V., iz S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-4167/2018 od 26. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-4167/2018 od 26. listopada 2020. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužiteljici iznos od sveukupno 208.629,12 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano u točki I. izreke presude. Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 67.500,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka II. izreke).

 

2. Protiv ove presude žali se tuženica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 79/14: dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine.

 

2.1. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila navode žalbe u cijelosti.

 

2.2. Žalba je osnovana.

 

3. Predmet spora je zahtjev za isplatu novčanog iznosa s naslova naknade štete koju ista trpi zbog ograničenja njenog vlasničkog prava u visini razlike između iznosa slobodno ugovorene tržišne (primjerene) najamnine koji bi tužiteljica mogla ostvariti kao vlasnica stana kada bi bila u mogućnosti slobodno ugovoriti najamninu za predmetni stan i iznosa zaštićene najamnine koju plaća zaštićeni najmoprimac, a za vremensko razdoblje od razdoblje od 1. veljače 2015. do 31. svibnja 2020.

 

3.1. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužiteljica dokazala osnov i visinu zahtjeva, pozivom na odredbu članka 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) i smatrajući djelomično osnovanim prigovor zastare pozivom na odredbe članka 227. i 230. Zakona o obveznim podnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

 

4. Iz rezultata prvostupanjskog postupka proizlazi:

 

- da je tužiteljica vlasnica stana u Splitu, anagrafske oznake Prilaz braće Kaliterna 6, koji je u zemljišnoj knjizi za k.o. S., Z.U.19519 označen kao 3. etaža 76/1007 dijela, u naravi stan broj 2, u prizemlju, ukupne površine 75,81 m2, koji se sastoji od kuhinje, 2 sobe, hodnika, blagovaonice, kupaonice + WC-a i dnevnog boravka; da tužiteljica plaća zajedničku pričuvu za stan u iznosu od 116,00 kn;

- da je stan stekla temeljem ugovora o darovanju od 30. travnja 1998. od pok. majke koja je pak, taj stan stekla u postupku povrata imovine konfiscirane njezinom pok. ocu a temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19; dalje: Zakon o naknadi);

- da je između pok. majke tužiteljice M. Č., i K. M. prednice današnjeg zaštićenog najmoprimca G. M. sklopljen Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u mjesečnom iznosu od 115,00 kn;

- da sve naprijed navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka M. J. i iskaza same tužiteljice saslušane kao parnične stranke;

- da su od Porezne uprave, Ispostave Split pribavljeni podaci o visini tržišne najamnine u području gdje se nalazi predmetni stan (list 77. spisa).

 

4.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužiteljica dokazala da joj je onemogućeno ostvarenje njenih zakonskih vlasničkih prava.

 

4.2. Međutim, pritom se taj sud poziva na navodnu ukidnu drugostupanjsku odluku, na okolnost da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 2015. godine, a što se očito odnosi na neki drugi predmet pa je već u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP zbog koje je valjalo ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pozivom na odredbu članka 369. stavak 1. ZPP.

 

4.3. Osim toga, prvostupanjski sud u obrazloženju odluke prihvaća djelomično prigovor zastare (a otklanja prigovor zastare samog prava) te navodi da je zahtjev osnovan za iznos od 89.146,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja a neosnovan za iznos od 46.881,18 kn i više zatraženu kamatu; dok u izreci presude dosuđuje tužiteljici iznos od 208.629,12 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose slijedom čega taj sud opetovano čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP zbog koje je dodatno valjalo ukinuti pobijanu presudu pozivom na istu odredbu članka 369. stavak 1. ZPP.

 

5. Glede merituma stvari, za navesti je da se sud prvog stupnja pozvao na odredbu članka 30. ZV kojom je propisano da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koja ovlašćuje svog nositelja da sa tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakog drugog od toga isključi ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima.

 

5.1. Nadalje, pozvao se na odredbu članka 46. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih  sloboda („Narodne novine“, MU broj 8/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; dalje: Konvencija) koja govori o obvezatnosti snage i izvršenja odluka Europskog suda za ljudska prava te pravna stajališta istog izražena u odluci u predmetu Statileo protiv Hrvatske (zahtjev broj 12027/10).

 

5.2. S tim u vezi, za navesti je da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. taj sud iznio pravno shvaćanje prema kojemu u postupanju Republike Hrvatske u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu ima protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom zajamčenog vlasništva kraj okolnosti da je sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20; dalje: ZNS) kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju slijedom čega je Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi imovinsku štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu pri čemu vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer bi se na taj način tražilo od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

 

Stoga ne stoje žalbeni navodi da tužiteljici pripada primjerena a ne tržišna najamnina jer iz citiranog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da se primjerenom smatra upravo tržišna najamnina.

 

5.3. Za ovaj predmet pravilno je sud prvog stupnja smatrao da su relevantna i pravna stajališta koja je ESLJP zauzeo u presudi Statileo protiv Hrvatske u kojoj je utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, a posebice u dijelu:

 

- da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika (stana u kojemu živi zaštićeni najmoprimac), budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine pa tako glede fizičkog posjedovanja jer stanari ostaju u stanu na neodređeno vrijeme, glede prava u pogledu iznajmljivanja stana uključujući i pravo na dobivanje tržišne najamnine i pravo na otkaz najma, a sve zbog niza zakonskih ograničenja;

- da s druge strane, najmodavci ipak nisu lišeni svoga vlasništva jer nastavljaju primati najamninu i mogu prodati svoje stanove (iako podložno uvjetima najma);

- da miješanje o kojem je riječ čini mjeru koja predstavlja nadzor nad korištenjem imovine u smislu drugoga stavka članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

- da sustav zaštićenog najma nema odgovarajuća procesna jamstva u cilju postizanja ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i interesa najmodavaca što u kombinaciji sa zakonskim pravom članova obiteljskog domaćinstva najmoprimca da mogu naslijediti status zaštićenog najmoprimca ostavlja najmodavcima relativno malo ili nimalo prilike da ponovno uđu u posjed svojih stanova, budući je vjerojatnost da zaštićeni najmoprimci dobrovoljno napuste stan u pravilu neznatna;

- da se na sustav zaštićenog najma ili bilo koje od ograničenja prava najmodavaca kao posljedicu toga, ne primjenjuje nikakav zakonski rok pa navedena ograničenja vlasništva mogu trajati (kao što je to i ovdje slučaj) kroz dvije ili više generacija.

 

6. Nadalje, u svezi prigovora zastare, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. se navodi da zastara prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo; da tražbina naknade štete - gubitak zarade od najamnine dospijeva mjesečno, pa da se s toga radi o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavka 1. ZOO. Nadalje, da zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO) stoga da se u predmetnoj situaciji dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje.

 

7. Rješenjem Revd 3554/2020-2 od 31. ožujka 2021. dopušteno je podnošenje revizije zbog pitanja "1. (…) predstavlja li potraživanje s osnova izmakle koristi tužitelja prema tuženiku u vidu razlike između primjerene vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine nastalu zbog ograničenja njegova prava vlasništva na predmetnom stanu, kojemu je ograničenje nametnuto ZNS-om budući da isti ne može raspolagati slobodno obzirom da se u tom istom stanu nalazi osoba sa statusom zaštićenog najmoprimca povremenu tražbinu u smislu članka 226. ZOO? 2. (…) nastavno na navedeno pitanje, zastarijeva li samo pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine s obzirom da je od najstarije dospjele, a neispunjene tražbine proteklo više od pet godina, slijedom čega tužitelj gubi pravo zahtijevati ne samo buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare sukladno članku 227. ZOO?"

 

8. Obzirom da je pobijanu odluku valjalo ukinuti zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pozivom na odredbu članka 369. stavak 1. ZPP, u nastavku postupka sud će prvog stupnja otkloniti uočene bitne povrede te će imati u vidu iznesene stavove i pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske te će potom donijeti novu na zakonu zasnovanu odluku kojom će odlučiti i o troškovima cijelog postupka.

 

Split, 28. travnja 2021.