1

                            Poslovni broj: 24 Gž-1084/2019-6

 

Poslovni broj: 24 Gž-1084/2019-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Bosilj, kao predsjednice vijeća te Nade Krnjak, kao sutkinje izvjestiteljice i Tanje Novak-Premec, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. L., OIB: ... iz J., N. S. O., zastupane po punomoćniku H. L., odvjetniku u J., protiv tuženice P. b. Z. d.d. OIB: ..., Z., zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva L. i P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 81 P-5449/14-46 od 29. travnja 2019. i dopunske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 81 P-5449/14-53 od 16. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tužiteljice djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 81 P-5449/14-46 od 29. travnja 2019 u toč. I. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

Žalba tužiteljice djelomično se usvaja te se ukidaju odluka o troškovima u toč. II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 81 P-5449/14-46 od 29. travnja 2019 i dopunska presuda istoga suda poslovni broj 81 P-5449/14-53 od 16. veljače 2021. i predmet u tim ukinutim dijelovima vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5449/14-46 od 29. travnja 2019. u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti Ugovora broj 01072-208 o kreditu za kupovinu vozila/plovila/opreme/usluge sklopljenog 29. studenog 2002. između tužiteljice i tuženice, a toč. II. naloženo je tužiteljici da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 15.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2019. do isplate.

 

2. Dopunskom presudom istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-5449/14-53 od 16. veljače 2021. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati novčani iznos od 44.229,16 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2014. do isplate, u roku 15 dana.

 

3. Navedenu presudu i dopunsku presudu pravodobno uloženim žalbama koje se međusobno nadopunjuju pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH, 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - odluka US RH – dalje: ZPP) predlažući da se presuda i dopunska presuda preinače tako da se usvoje oba njezina tužbena zahtjeva, a podredno te odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

5. Žalbe tužiteljice djelomično su osnovana.

 

6. Predmet spora je odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu od 29. studenog 2002. zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora za kojeg tužiteljica tvrdi da ga nikada nije sklopila, već da je isti sklopio njezin sada pokojni suprug M. L. koji ju je sve do smrti održavao u zabludi da je u njezino ime sklopio ugovor te je za ugovor saznala tek po smrti  supruga koji je do tada otplaćivao rate kredita te zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je tužiteljici sustegnut s mirovine radi naplate potraživanja tuženice iz predmetnog ugovora o kreditu.

 

7.1.Stajalište o neosnovanosti tužbenih zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim činjeničnim utvrđenjima:

 

              - da je 29. studenog 2002. sklopljen Ugovor o kreditu broj 01072-208 za kupnju motornog vozila na iznos od 16.800,00 eura, između kreditora P. b. d.d. Z., tužiteljice N. L. kao dužnice i I. Z. kao jamca, solemniziran po javnom bilježniku Zdenku Fridu dana 30. studenog 2002. pod poslovnim brojem OU-1411/02 temeljem kojeg je protiv tužiteljice P. b. d.d. pokrenula ovršni postupak u predmetu Općinskog suda u Jastrebarskom broj Ovr-280/04,

 

              -da je kao sredstvo osiguranja povrata kredita izdana i Izjava o suglasnosti za zapljenu plaće sa potpisom tužiteljice i ovjerena kod javnog bilježnika Z. F. dana 30. studenog 2002.,

 

              -da iz nalaza i mišljenja grafološkog vještaka M. K. proizlazi da potpis tužiteljice u vidu parafa na ugovoru o kreditu vjerojatno nije napisan rukom tužiteljice a da potpis tužiteljice na Izjavi o suglasnosti za zapljenu plaće nije napisan rukom tužiteljice,

 

              - da iz iskaza javnog bilježnika Z. F. proizlazi kako se prilikom ovjeravanja potpisa ili solemnizicije ugovora vrši provjera osobnih podataka stranke koja vlastoručno potpisuje određeni dokument,

 

              - da je tužiteljici u razdoblju od 1. rujna 2007. do 31. kolovoza 2013. na ime povrata kredita s mirovine ustegnuto ukupno 39.648,76 kn, a u razdoblju od 1. rujna 2013. do 30. travnja 2014. ustegnuto 4.580,40 kn, odnosno ukupno 44.229,16 kn.

 

7.2. Na temelju utvrđenog, neovisno o rezultatima grafološkog vještačenja, prvostupanjski sud ocijenio je da je tužiteljica već prije smrti svoga supruga umrlog 3. veljače 2007. imala saznanja za sklopljeni ugovor kojeg je i potpisala kod javnog bilježnika. Sud naime vjeruje iskazu saslušanog javnog bilježnika da se prilikom ovjere potpisa i solemnizacije vrši usporedba osobnih podataka stranke koja potpisuje dokument sa podacima u dokumentu te da se stranka ujedno potpisuje u knjizi ovjere. Nadalje da  je tužiteljica za sporni kredit ako ne prije onda svakako saznala 30. kolovoza 2005. prilikom pljenidbe pokretnina u ovršnom postupku i znala da joj se na ime povrata kredita plijeni mirovina počevši od 2007. godine pa nadalje. U trenutku popisa i procjene pokretnina 2005. suprug tužiteljice bio je živ pa je i od istog mogla tražiti objašnjenje u svezi pokrenutog ovršnog postupka. Stoga u konačnici zaključivši da je tužiteljica potpisala ugovor o kreditu i istoga solemnizirala kod javnog bilježnika pa odbija njezin tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i posljedično tome i zahtjev za isplatu zaključivši da bi njezin zahtjev za isplatu zastario čak i u situaciji da je dokazala da nije potpisala ugovor  jer bi joj u tom slučaju rok zastare od pet godina počeo teći od 2004. kada je po osnovi toga ugovora protiv nje pokrenut ovršni postupak, a tužbu je podnijela tek 28. kolovoza 2014.

 

8.1.U žalbi protiv presude tužiteljica osporava utvrđenja suda glede potpisivanja spornog ugovora ukazujući na rezultat provedenog vještačenja iz kojeg proizlazi da se na samom ugovoru vrlo vjerojatno ne nalazi njezin potpis dok potpis na Izjavi o suglasnosti plaće nije njezin koje dokaze sud uopće ne ocjenjuje niti iznosi razloge zbog kojih ne prihvaća vjerodostojnim nalaz i mišljenje vještaka. Smatra da se ocjena suda da je ona sklopila sporni ugovor ne može u konkretnom slučaju temeljiti na iskazu javnog bilježnika koji je svjedočio općenito o načinu ovjeravanja potpisa, a  ne o konkretnom slučaju ukazujući da je javni bilježnik njezinu istovjetnost utvrđivao na temelju osobne iskaznice broj ... označivši njezin JMBG pogrešnim brojem ..., dok je na spornom ugovoru o kreditu njezin JMBG označen ispravnim broj ..., što znači da provjera osobnih podataka nije vršena sukladno pozitivnim propisima i jedan je od dokaza da nije bila nazočna potvrđivanju odnosno solemnizaciji ugovora.

 

8.2. U žalbi protiv dopunske presude ističe da ima pravo na isplatu neovisno o tome radi li se o ništetnom ili nepostojećem ugovoru, odnosno ugovoru koji nije niti nastao osporavajući stajalište prvostupanjskog suda o zastari ukazujući pri tome na stajalište VSRH od 30 siječnja 2020. prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile po osnovi takvog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Smatra da se izloženo pravno shvaćanje VSRH o tijeku zastarnog roka u slučaju restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora treba na odgovarajući način primijeniti i na nepostojeće ugovore.

 

9. U konkretnoj parnici radi se o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovora i zahtjevu za isplatu izvršenu po osnovi ništetnog ugovora sklopljenog 2002. pa se za prosudbu o ne/osnovanosti zahtjeva osnovom čl. 1163. st.1. trenutno važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj:35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje - ZOO/05) imaju primijeniti odredbe u to vrijeme važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj:53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91).

 

10.1. Prema odredbi čl. 103.st.1. ZOO/91 ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Utvrđenje ništavosti može se tražiti u odnosu na ugovore koji kao takvi postoje, koji su sklopljeni, a u situaciji kada stranka tvrdi da određeni ugovor nije niti sklopila ne može se osnovano tražiti utvrđenje ništavosti već utvrđenje da ugovor nije niti nastao, odnosno da je pravno nepostojeći, a takav tužbeni zahtjev u ovoj parnici nije postavljen. Naime, prema odredbi čl.26.ZOO/91 ugovor je sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a ugovor o kreditu definiran čl. 1065. ZOO/91 je ugovor kojim banka korisniku kredita stavlja na raspolaganje određeni iznos novca, na određeno ili neodređeno vrijeme, bez namjene ili s namjenom, a korisnik se obvezuje vratiti primjeni iznos i za to banci platiti ugovorenu kamatu, sve u vrijeme i na način kako je dogovoreno time da isti prema odredbi čl. 1066 ZOO/91 mora biti sklopljen u pismenoj formi. Tužiteljica tvrdi da ugovor o kreditu od 29. studenog 2002. u kojem je navedena kao korisnica kredita za kupnju osobnog vozila nije sklopila, dapače ga nije niti potpisala pa je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pravnog posla za kojeg tvrdi da ga nije sklopila suprotan činjeničnoj osnovi tužbe te ga je  neovisno o razlozima kojima se prvostupanjski sud rukovodio pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovanog. Stoga je ovaj sud žalbu tužiteljice u odnosu na točku I. izreke pobijane presude temeljem čl. 368.st.2. ZPP odbio kao neosnovanu i u tom dijelu potvrdio pobijanu presudu.

 

10.2. Osnovano tužiteljica žalbom osporava pravilnost i zakonitost dopunske presude kojom je u cijelosti odbijena sa zahtjevom za isplatu novčanog iznos kojeg je tuženik naplatio po osnovi predmetnog ugovora, naglašavajući u žalbi da ima pravo tražiti povrat neosnovano naplaćenog neovisno o tome radi li se o ništetnom ili nepostojećem ugovoru. Naime, imajuću u vidu odredbu čl. 186 st. 3 ZPP-a prema kojoj će sud postupati po tužbi i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan, što znači da je sud vezan činjeničnim navodima tužbe, a oni ukazuju da se radi o zahtjevu za isplatu po osnovi ugovora kojeg parnične stranke nisu sklopile, dakle o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 210.st.1. ZOO/91 prema  kojoj kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi pri čemu se opseg vraćanja procjenjuje kroz odredbu čl. 214. ZOO/91 osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je pitanje da li je između parničnih stranaka sklopljen predmetni ugovor o kreditu prethodno pitanje za odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za isplatu pri čemu ovaj sud zaključuje da su razlozi zbog kojih sud utvrđuje da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor u proturječju sa dokazima u spisu čime je dopunskom presudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. toč.11. ZPP. Zaključak suda kako je tužiteljica sklopila i potpisala predmetni ugovor u proturječju je sa rezultatima grafološkog vještačenja iz kojeg proizlazi da tužiteljica vrlo vjerojatno nije potpisala (parafirala) ugovor o kreditu te da nije potpisala Izjavu o suglasnosti za zapljenu plaće koja je služila kao sredstvo osiguranja povrata kredita i u proturječju sa njezinom tvrdnjom kako nikada nije bila u banci niti kod javnog bilježnika koji je prilikom solemnizacije ugovora kao njezin JMBG upisao broj koji ne odgovara njezinom ispravnom JMBG. Dokaze koji tužiteljici idu u prilog prvostupanjski sud posebno ne analizira niti iznosi jasne razloge zbog kojih ne prihvaća niti nalaz i mišljenje grafološkog vještaka koji potkrjepljuje činjenične navode tužiteljice već svoju odluku temelji prvenstveno na  iskazu javnog bilježnika koji je svjedočio o postupku i načinu ovjere potpisa i solemnizacije, a ne o konkretnom slučaju.

 

11. Iz navedenih razloga valjalo je zbog počinjene bitne postupovne povrede, djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužiteljice temeljem čl. 369.st.1. ZPP ukinuti dopunsku presudu i posljedično tome odluku o troškovima u toč.II. izreke presude i predmet u tim ukinutim dijelovima vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem će sud  kao prethodno pitanje raspraviti da li je konkretnom slučaju između parničnih stranaka sklopljen ili nije sklopljen ugovor na temelju kojeg je tužiteljici utuženi iznos ustegnut sa mirovine. U slučaju utvrđenja da predmetni ugovor parnične stranke nisu sklopile prvostupanjski će sud odlučiti o zahtjevu tužiteljice za isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove te raspraviti istaknuti materijalno pravni prigovor zastare imajući u vidu da zastara kod stjecanja bez osnove teče od dana svake pojedine uplate, odnosno od dana kada je pojedini novčani iznos sustegnut s mirovine tužiteljice i uplaćen na račun tuženika. S tim u vezi tužiteljica je dužna dopuniti tužbu i specificirati svaku pojedinu uplatu, sve to iz razloga što je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 29. kolovoza 2014., a zahtjev za isplatu odnosi se na isplaćeno u vremenskom razdoblju od 1. rujna 2007. do 30. travnja 2014. Novom odlukom prvostupanjski će sud ujedno odlučiti i o cjelokupnim troškovima ovog postupka, uključujući i trošak ovog žalbenog postupka.

 

U Varaždinu, 28. travnja 2021.