- 1 -              Rev 2721/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2721/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica G. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. p. u Z., protiv tuženice H. ... d.d., Z., koju zastupaju punomoćnici Ž. O., I. P. i F. O., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Z., radi isplate ustupljenog potraživanja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6547/2015-3 od 6. ožujka 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6254/05-63 od 26. ožujka 2012., u sjednici održanoj 27. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži nalaganje tuženiku tužitelju na ime naknade materijalne štete isplatiti ukupan iznos od 700.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 1998., do isplate, kao i naknaditi troškove parničnog postupka. U stavku II izreke naloženo je tužitelju platiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 66.875,00 kuna.

 

2. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je u stavku II izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tužitelja i rješenjem ukine u cijelosti nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje drugom vijeću prvostupanjskog suda. Potražuje trošak revizije.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima revizije tužitelja te predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno tvrdnji tužitelja nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim o činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

7.1. Pobijana presuda nadalje, sadrži u obrazloženju (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP) s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja, a njima je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o sporu. Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju revident ukazuje ističući da prigovori tužitelja u postupku i u žalbi nisu dovoljno raspravljeni.

 

7.2. U odnosu na sve navedene prigovore potrebno je prije svega, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza u pravilu pridržano za prvostupanjski sud koji prema svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane(čl. 8. ZPP). Drugostupanjski sud pak, u okviru žalbenih razloga provjerava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a u obrazloženju svoje odluke kojom odlučuje o žalbama stranaka je dužan odgovoriti na sve žalbene navode od odlučnog značaja za odluku o predmetu spora (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

7.3. Po ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima usmjerenim na izbor dokaza, njihovu provedbu i poglavito njihovu ocjenu, kao što je to učinio i u odnosu na sve ostale žalbene navode tužitelja relevantne za odluku o predmetu spora. U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kakvo je utvrdio prvostupanjski sud, kao i razlozi iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je taj sud utemeljio svoju ocjenu neosnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude.

 

7.4. Naime, u prvostupanjskom postupku je proveden opsežan dokazni postupak o kojemu je svoju ocjenu u pobijanoj drugostupanjskoj odluci iznio drugostupanjski sud. Drugostupanjski sud je u obrazloženju naveo kako je prvostupanjski sud na sporne okolnosti nastanka štete i visine štete proveo dokaze koji su predloženi po tužitelju i pri tome uzimajući u obzir iskaze svjedoka i uvid u odgovarajuću dokumentaciju koju su stranke dostavile u spisu donio odluku. Također drugostupanjski sud je utvrdio kako je prvostupanjski sud valjano ocijenio sve provedene dokaze, a posebno iskaze svjedoka i stranaka i da je pritom dao valjane razloge zbog čega je neke od njih kao vjerodostojne prihvatio, a drugima nije poklonio svoju vjeru.

 

7.5. Na taj način se drugostupanjski sud valjano i jasno očitovao o prigovorima tužitelja u odnosu na izbor i ocjenu dokaza pred prvostupanjskim sudom. Takvim postupanjem drugostupanjskog suda nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

7.6. Kako u revizijskim navodima stranaka koji se odnose na prigovore načinu na koji je prvostupanjski sud cijenio dokaze (iskaze pojedinih svjedoka, priloženi dokumentaciju), ni ovaj revizijski sud ne nalazi protivnosti ni bilo kakvih suprotnosti zapisnicima koji te iskaze sadrže, to ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska presuda sadrži odgovore na žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora pa u njoj, kao ni u prvostupanjskoj presudi nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

7.7. S obzirom na navedeno preostali navodi revizije tužitelja kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao dokaze zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (čl. 385. ZPP).

 

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 700.000,00 kuna ustupljenog potraživanja s osnove naknade štete.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je tužitelj 22. rujna 2004., sklopio Ugovor o ustupanju potraživanja s trgovačkim društvom K. d.o.o. K., kao ustupiteljem,

 

              - da je ustupitelj trgovačko društvo K. d.o.o. K. tužitelju ustupilo tim Ugovorom potraživanje od 700.000,00 kuna koje ustupitelj ima prema tuženici na temelju police osiguranja od odgovornosti odvjetnika a zbog propusta odvjetnika J. S. koji nije dva puta pristupio na ročište u parničnom predmetu pred Općinskim sudom u Karlovcu poslovni broj P-172/00, koji se po zahtjevu tužitelja trgovačkog društva K. d.o.o. K. vodi radi naknade štete nastale raskidom Ugovora o zakupu prostora u Č. sklopljenog 1. svibnja 1996., prije isteka vremena od deset godina na koje je taj ugovor sklopljen, zbog čega je taj postupak okončan rješenjem o povlačenju tužbe,

 

              - da je rješenjem Ureda za gospodarstvo Sisačko-Moslavačke županije od 30. lipnja 1997., V. K. oduzeto pravo korištenja zakupljenog prostora jer ga je napustio bez znanja komisije i primopredaje i jer se isti devastirao,

 

              - da je Stambena komisija Grada T. rješenjem od 14. prosinca 1998., ukinula ranije rješenje o privremenom preuzimanju i korištenju određene imovine općine/ grada G. sada T. kojim je imovina (kuća) u vlasništvu D. T., koji se na teritorij Republike Hrvatske vratio tijekom 1998., dana na korištenje V. K.,

 

              - da iz ugovora o zakupu od 1. svibnja 1996. proizlazi da je u ugovornom odnosu bio V. K. kao zakupnik, a ne trgovačko društvo K. d.o.o.,

 

              - da je u kasnijem ugovorom od 1. srpnja 1997. uz zakupca V. K. napisano i trgovačko društvo K. d.o.o., a koji ugovor je sklopljen radi promjene osobe za zakupodavca tako da zakupodavac više nije povjereništvo Vlade Republike Hrvatske jer taj kasniji Ugovor nije sklopljen radi promjene zakupca već je sklopljen samo radi promjene osobe zakupodavca tako da zakupodavac više nije Povjereništvo Vlade Republike Hrvatske za Općinu G. već je Povjereništvo Vlade Republike Hrvatske za Općinu T.

 

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je prema Ugovoru o zakupu od 1. svibnja 1996. u ugovornom odnosu bio V. K. kao zakupnik, a ne trgovačko društvo K. d.o.o. pa ocjenjuju da to trgovačko društvo nije bilo aktivno legitimirano i ne bi uspjelo u sporu zbog pomanjkanja aktivne legitimacije u predmetu Općinskog suda u Gvozdu poslovni broj P-172/00 .

 

10.1. Nadalje, ocjenjuju da je kasniji ugovor od 1. srpnja 1997. uz zakupca V. K. napisano i ime K. d.o.o. nije od utjecaja, jer taj kasniji ugovor nije sklopljen radi promjene zakupca, već samo radi promjene osobe zakupodavca, tako da zakupodavac više nije Povjereništvo Vlade Republike Hrvatske za općinu G. već je Povjereništvo Vlade Republike Hrvatske za općinu T., pa kako je u odnosnom predmetu P-172/02 tužena samo općina G., ocjenjuju da tužitelj u tom sporu ne bi uspio niti zbog promašene pasivne legitimacije.

 

10.2 Konačno ocjenjuju da tužitelj nije dokazao niti visinu štete, a time niti visinu tražbine koja bi bila tužitelju ustupljena Ugovorom o ustupanju tražbine.

 

10.3. Ocjenjuju da se neosnovano tužitelj poziva na pribavljeni Elaborat procjene građevinskih strojeva za izradu građevinskih betonskih elemenata od 12. lipnja 1997. jer je imao nedostatke koji nisu otklonjeni prijedlogom tužitelja, na kojem je bio teret dokaza tih činjenica za izvođenje dokaza odgovarajućim vještačenjem kojim bio rukovodio sud pa ocjenjuju da tužitelj nije dokazao ni visinu štete a time niti visinu tražbine koja bi bila ustupljena Ugovorom o ustupanju. Slijedom navedenom odbijaju tužbeni zahtjev.

 

11. Prema tome nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev obrazloživši ga da, iako nisu sporne činjenice o mirovanju postupka odnosno povlačenju tužbe, tužitelj nije, a što mu je bila dužnost u skladu o odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a, dokazao uzročno posljedičnu vezu između odvjetnikova propusta da pristupi na dva ročišta odnosno povlačenja tužbe i nastale štete, odnosno da je tužitelj trebao dokazati da bi, da je tužitelj pristupio na navedeno ročište "po redovnom tijeku stvari" u konačnici uspio u parnici.

 

12. Tužitelj u reviziji, kao i tijekom postupka koji je prethodio reviziji, iznosi shvaćanje da u ovoj parnici na njemu nije bio teret dokaza postojanja štete i uzročne veze između odvjetnikova propusta i štete kao i same visine štete, te polazi od toga da treba uzeti kako je sam odvjetnikov propust dovoljan za zaključak o nastaloj šteti, njenoj visini i uzročnosti, odnosno da ne treba utvrđivati činjenice da li bi tužitelj uspio u postupku i da li bi provođenje postupka dovelo da toga da bi u nastavku postupka tužbeni zahtjev bio pravomoćno prihvaćen.

 

13. Tužitelj je, zapravo, prije svega trebao dokazati da mu je uslijed odvjetnikova propusta uopće nastala neka šteta, a potom i visina te štete. Prema tome, na tužitelju je bio, prije svega, teret dokazivanja postojanje štete. Međutim, niti činjenica da bi tužiteljev zahtjev na posljetku bio prihvaćen, sama po sebi, prema shvaćanju ovog suda, ne bi bila dovoljna za zaključak o postojanju štete, već je tužitelj trebao dokazati i njezinu visinu. U ovom postupku tužitelj to nije učinio. Pritom je pogrešno tužiteljevo shvaćanje da on "ne treba" dokazivati da bi uspio u postupku po tužbi u parničnom predmetu P-172/00 jer se to ne pretpostavlja.

 

14. Stoga, tužitelj nije dokazao temeljne pretpostavke odgovornosti za uzrokovanu štetu prema odredbi čl. 145. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) – postojanje štete, a posljedično tome ni tuženikovu odgovornost kao osiguratelja, kao i visinu štete.

 

14.1. S obzirom na to da obrazloženje revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj temelji isključivo na pogrešnom shvaćanju da nesporna činjenica da je njegov punomoćnik propustio pravovremeno pristupiti na ročište i time onemogućiti njegov uspjeh u parničnom predmetu poslovni broj P-172/00, sama po sebi ukazuje na postojanje štete i njenog opsega, ovaj revizijski razlog također ne postoji.

 

15. Kako ne postoji revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 27. travnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.