- 1 -              Rev 2212/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2212/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, protiv tuženika Ž. T., OIB ..., iz K., ..., sada u Kaznionici L., ..., kojeg zastupa punomoćnica G. G., odvjetnica u Z. i tuženika T. P., OIB ..., iz D., ..., sada u Kaznionici L., ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2215/16 od 23. ožujka 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj P-1924/2015-7 od 14. travnja 2015., u sjednici održanoj 27. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizije tuženika odbijaju se kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da tuženici solidarno isplate tužiteljici 582.631,25 kn s pripadajućim kamatama kako je pobliže naznačeno u izreci presude (točka I.). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku Ž. T. troškove parničnog postupka od 22.487,50 kn (točka II.). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku T. P. troškove parničnog postupka od 21.862,50 kn (točka III.).

 

2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužiteljice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je naloženo tuženiku Ž. T. da tužiteljici isplati 251.315,62 kn s pripadajućim kamatama te tuženiku Ž. P. da tužiteljici isplati 251.315,62 kn s pripadajućim kamatama. Naloženo je tuženicima naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 17.978,93 kn.

 

3. Protiv drugostupanjske presude oba tuženika podnijela su revizije iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud prihvati revizije tuženika, preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova revizije.

 

4. Na revizije nije odgovoreno.

 

5. Revizije nisu osnovane.

 

6. Predmet spora je regresni zahtjev tužiteljice temeljen na činjeničnoj osnovi iz koje proizlazi:

 

              - da su tuženici pravomoćnom kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku broj Krz-48/10 od 13. lipnja 2011. proglašeni krivima što su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991. tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva u prostorijama ribarske kolibe u mjestu V. R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza "Voda vojne policije" (VP ...) pri 76. Samostalnom bataljunu Zbora narodne garde, civile srpske nacionalnosti, među kojima je bio i J. P., a pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla doveli, uhitili i zatvorili u improvizirani zatvor lociran u podrumu ribarske kolibe, čime su postupili protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 13. i čl. 32. toč. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te da su tako u navedenom razdoblju kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i time počinili krivična djela protiv čovječnosti i Međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisan i kažnjiv po čl. 120. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske te su osuđeni na kaznu zatvora,

 

              - da je tužiteljica presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-359/14 od 21. svibnja 2015. obvezana sinovima J. P. naknaditi štetu uzrokovanu njegovom smrću, koju je isplatila u ukupnom iznosu od 582.631,25 kn.

 

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

9. Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim pošavši od utvrđenja da su tuženici pravomoćnom presudom kaznenog suda proglašeni krivim zbog mučenja J. P., međutim da istom presudom nisu proglašeni krivim i zbog njegovog usmrćenja. Stoga da u situaciji kad nije pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno da su ga tuženici i usmrtili, a predmet spora je upravo naknada štete vezane uz smrt bliske osobe da nije osnovan regresni zahtjev prema tuženicima.

 

10. Drugostupanjski je sud koristeći ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP zaključio da su pravomoćnom kaznenom presudom tuženici kao pripadnici vojne policije pri 76 bataljunu Zbora narodne garde proglašeni krivim „za mučenje, nečovječno postupanje s civilnim stanovništvom, nanošenje velikih patnji i ozljeda tjelesnog integriteta i zdravlja, te konačno i ubijanje“ te da iz iste proizlazi da su tuženici J. P. kao civila uhitili, odveli u zatvor, mučili te usmrtili. Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

11. Osnovane su tvrdnje revidenata da kaznenom presudom, kojom se zaključno navodi da su tuženici “kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja“ nije izrijekom navedeno da su tuženici proglašeni krivim i za usmrćenje J. P.

 

11.1. Naime, tuženici su izrijekom kaznene presude proglašeni krivim za usmrćenje M. D., a T. P. i za usmrćenje R. G., koje utvrđenje kaznene presude opravdava sumarni zaključak da su tuženici u ostvarenju bića kaznenog djela ratnog zločina neke civile i ubili.

 

11.2. Unatoč tome, neosnovana je tvrdnja revidenata da je drugostupanjski sud, koristeći ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP pogrešno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, jer ocjenom dokaza izvedenom na način propisan navedenom odredbom sud je pravilno došao do zaključka da su upravo tuženici odgovorni za smrt J. P.

 

11.3 Naime, iz kaznene presude proizlazi da su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991., radnje koje čine biće kaznenog djela ratnog zločina poduzimali tuženici, ali i druge identificirane osobe i neidentificirane osobe, pa im se tako stavlja na teret da su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991. tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva u prostorijama ribarske kolibe u mjestu V. R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza "Voda vojne policije" (VP ...) pri 76. Samostalnom bataljunu Zbora narodne garde, civile srpske nacionalnosti, među kojima je bio i J. P., a pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla doveli, uhitili i zatvorili u improvizirani zatvor lociran u podrumu ribarske kolibe, čime su postupili protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 13. i čl. 32. toč. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.

 

11.4. U odnosu na neke zatočene civile, između ostalog i u odnosu na J. P., tuženici su proglašeni krivima što su ih, zajedno s A. A. i neidentificiranim pripadnicima voda po nadimku „V. K.“ i „D.“, dana 15. studenoga 1991. u podrumu ribarske kolibe udarali po tijelu metalnim šipkama, gumenim palicama, drvenim batinama, da bi ih potom utovarili u kamion i odvezli u pravcu I., gdje im se gubi svaki trag.

 

11.5. U situaciji kad je tuženicima stavljeno na teret da su, zajedno s još nekim pripadnicima voda, određene civile mučili i potom odvezli u pravcu Ilove, nakon čega im se gubi svaki trag, time da su tijela N. G. i J. C. i nađena s prostrijelnim ranama, dok tijela ostalih civila, pa tako i J. P., nisu pronađena, a J. P. je kao nestala osoba proglašen umrlim, pravilno je zaključiti o postojanju zatvorenog kruga indicija prema kojem su osobe koje su srpske civile odvezle u pravcu I., nakon čega im se gubi svaki trag, prouzročile i njihovu smrt (tako i u Rev-123/2018 od 29. rujna 2020.).

 

11.6. Treba istaknuti da je na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/20) održane 30. studenog 2020. zauzeto pravno shvaćanje:

„U regresnoj parnici koju Republika Hrvatska vodi protiv osoba koje su pravomoćno oglašene krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za odluku o tužbenom zahtjevu nije odlučno da pojedini tuženici (pripadnici hrvatske vojske) nisu izričito navedeni kao počinitelji ubojstva osobe u odnosu na koju je tužiteljica isplatila naknadu štete, ako se iz utvrđenih i međusobno povezanih činjenica, koje tvore nedjeljivu i logičnu cjelinu, sa sigurnošću može zaključiti da su osuđenici u građanskopravnom smislu djelovali zajedno i da se radi o štetnoj radnji (radnjama) i šteti (smrt civila) koja je posljedica istog kaznenog djela.“

 

12. Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP na koju sadržajno upućuju revidenti.

 

12.1. U pobijanoj presudi navedeni su jasni i neproturječni razlozi i pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

13. Neosnovana je i tvrdnja tuženika Ž. T. da tuženik nije bio pripadnik Hrvatske vojske, ni pripadnik redarstvenih snaga slijedom čega da tuženica nije za njega mogla odgovarati prema odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“ broj 117/03 - dalje: ZORH), slijedom čega da nema ni pravo regresa, jer suprotno proizlazi iz utvrđenja nižestupanjskih presuda. U revizijskom stadiju postupka nije dopušteno pobijati činjenična utvrđenja nižestupanjskih presuda (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

14. Tuženik T. P. tijekom postupka istaknuo je tvrdnju o postojanju odgovornosti ili barem suodgovornosti tuženice za nastalu štetu zbog propuštanja nadzora nad pripadnicima redarstvenih snaga i sprječavanja nastalog zločina, u kojoj tvrdnji ustraje i u reviziji. Međutim na okolnost navedene tvrdnje nije predlagao dokaze, slijedom čega činjenica na kojoj temelji takav prigovor nije utvrđena.

 

15. Preostalim revizijskim navodima revidenti osporavaju činjenična utvrđenja što nije dopušteno u revizijskom stadiju postupka (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

16. Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

17. Kako ne postoje razlozi zbog kojih su revizije podnesene valjalo je revizije tuženika sukladno odredbi čl. 393. odbiti kao neosnovane.

 

Zagreb, 27. travnja 2021.