- 1 -              Revd 3397/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3397/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz S., vlasnika obrta A. i. p. k. (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika G. H. d.d. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5497/2019-2 od 16. travnja 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2208/2017 od 11. srpnja 2019., u sjednici održanoj 27. travnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom, a kako je to naznačeno u osporenoj presudi, „prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 56.671,21 kn sa zateznom kamatom koja teče od 11. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 191.512,70 kn s pripadajućim kamatama pobliže navedenim u izreci presude (točka II. izreke presude) i tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata koje na iznos od 56.671,21 kn teku od 9. kolovoza 2012. do 10. srpnja 2019. po stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka III. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.868,11 kn (točka IV. izreke presude), a tužitelju isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 14.341,25 kn (točka V. izreke presude).“

 

2. Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„I. Odbijaju se žalbe tuženika i tužitelja kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2208/2017 od 11. srpnja 2019. u točkama I., II., IV. i V. izreke, te u točki III. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kamata koje na iznos od 56.671,21 kn teku od 9. kolovoza 2012. do 2. svibnja 2013. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2208/2017 od 11. srpnja 2019. u točki III. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 56.671,21 kn teče od 3. svibnja 2013. do 10. srpnja 2019. i sudi:

 

Nalaže se tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 56.671,21 kn...(..)...teku od 3. svibnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postonih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 10. srpnja 2019. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 8.096,25 kn kao neosnovan.“

 

3. Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

4. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika.

 

5. Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

6. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 16. travnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

7. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

8. U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene odnosno (bliže) dostatne razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

„Ima li oštećenik odnosno osiguranik pravo na naknadu štete odnosno osigurninu uključivo i porez na dodanu vrijednost ?“

 

„Ima li oštećenik odnosno osiguranik pravo na naknadu štete odnosno osigurninu uključivo i porez na dodanu vrijednost neovisno o tome što nije učinjen popravak štete ?“

 

kada:

 

8.1. je Vrhovni sud Republike Hrvatske svoje shvaćanje (ili odgovor) u odnosu na ta pitanja, prema kojemu: „Oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost iako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari.", jasno izrazio na četvrtoj sjednici Građanskog odjela održanoj 5. prosinca 2013., i to nakon razmatranja svih argumenata i razloga kojima ih predlagatelj opravdava ili obrazlaže u svome prijedlogu (za situaciju kakva je u ovome predmetu), pa je na takvome temeljio niz svojih odluka: tako da postupanje po takvome shvaćanju predstavlja suđenje u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati,

 

8.2. prijedlog u svezi postavljenih pitanja, tako shvaćenih, ne sadrži (budući da je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja i prethodno izloženom shvaćanju primijenjenom na te okolnosti) navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i dalje (dakle: nakon što je revizijski sud izrazio navedeno shvaćanje) postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

8.3. podneseni prijedlog (ovdje odlučno) revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

 

8.4. revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

9. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

9.1. da pitanja iz prijedloga tuženika nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana (formulacijom kojih je revident ograničio revizijski sud u ispitivanju osporene presude) i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

9.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

10. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 27. travnja 2021.