- 1 -              Revd 4158/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4158/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice N. G.1 (OIB: …), II. tužitelja mlt. L. G. (OIB: …) i III. tužiteljice N. G.2 (OIB: …), svih iz H., i zastupanih po punomoćniku A. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB: …), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-140/2020-2 od 4. veljače 2020., ispravljene rješenjem istoga suda posl. br. Gž R-140/2020-4 od 6. srpnja 2020., a kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-513/2019-128 od 18. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom (ispravljenom) presudom:

 

- u stavku I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. izreke (u odluci kojom je „u preostalom dijelu, zahtjev kojim tužitelji potražuju isplatu iznosa od 44.571,78 kn zajedno sa zateznim kamatama odbijen“) i „u dijelu odluke o troškovima postupka kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 42.287,50 kn sa zatraženim zateznim kamatama“,

 

- u stavku II. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. (u odluci kojom je tuženici naloženo isplatiti tužiteljima 106.030,01 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa navedenih u prvostupanjskoj presudi pa do isplate „izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak“) i točki III izreke (u odluci kojom je tuženici naloženo isplatiti tužiteljima na ime naknade troškova parničnog postupka 42.287,50 kn sa pripadajućim zateznim kamatama),

- u stavku III. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

 

2. Tužitelji su podnijeli prijedlog da im se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navode) drže važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

3. Tuženica nije odgovorila na prijedlog tužitelja.

 

4. Prijedlog tužitelja da im se revizija dopusti nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 4. veljače 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. U konkretnom slučaju tužitelji su predložili da im se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nisu ispunili sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelji u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu naznačili niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nisu naznačili niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njihovog prijedloga.

 

8. U odnosu na prva tri u prijedlogu naznačena pitanja, koja se tiču odluke o glavnoj stvari, valja reći da glede istih nije potrebno preispitivati već ustaljenu sudsku praksu revizijskog suda. Naime, ovaj je sud u odnosu na ta pitanja zauzeo pravno shvaćanje u nizu svojih odluka, pa tako i u odlukama posl. br. Revr-133/2015-2 od 3. siječnja 2017., Revd 1826/2020-2 od 25. studenoga 2020., Revd 3734/2020-2 od 9. prosinca 2020., Revd 3030/2020-2 od 25. studenoga 2020., Revd 3307/2020-2 od 25. studenoga 2020., Revd 1154/2020-2 od 19. studenoga 2020., Revd 1255/2020-2 od 6. listopada 2020., Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., Revd 191/2020-5 od 2. lipnja 2020. i Rev-3214/2019-2 od 22. listopada 2019., prema kojima:

 

„...treba ukazati da u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kad je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja - jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata“.

 

9. Valja stoga prihvatiti da je u odnosu na ta pitanja, sa takvim pravnim shvaćanjem (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice da ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tom području, a ne doma), na kojemu je temeljena i osporena presuda, a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim niti razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, riječ o suđenju u skladu s stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

10. U odnosu na pitanje koje se tiče odluke o troškovima postupka, a odnosi se na primjenu Tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 74/12, 103/14, 118/14 i 107/15), ističe se (a to je relevantno za dopuštenje revizije) kako tužitelji nisu određeno izložili razloge svoga shvaćanja da bi to pitanje u ičemu bilo važno ne samo za odluku u sporu - već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: sve u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

 

11. Navod podnositelja kako o tom pitanju nema prakse revizijskog suda, ne opravdava sam za sebe intervenciju revizijskog suda.

 

12. Slijedom svega navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s odredbom čl. 387. st. 5. ZPP-a riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 27. travnja 2021.