1

Poslovni broj: 2 UsI-117/2021-7

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 2 UsI-117/2021-7

 

  

 

  U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice J. M. D. iz V., koju zastupa opunomoćenica B. T., odvjetnica u V., protiv tuženika Republike Hrvatske, Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Savska cesta 28, Zagreb, radi prava na stambeno zbrinjavanje, 27. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-371-01/20-04/29, URBROJ: 510-05-01-01/01-20-02 od 11. studenoga 2020.

 

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnoga spora.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-371-01/20-04/29, URBROJ: 510-05-01-01/01-20-02 od 11. studenoga 2020. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Republike Hrvatske, Vukovarsko-srijemske županije, Upravnoga odjela za gospodarstvo i regionalni razvoj KLASA: UP/I-371-02/20-02/36, URBROJ: 2196/1-06/19-20-27 od 9. lipnja 2020.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem je u točki I. izreke tužiteljici utvrđen gubitak prava na stambeno zbrinjavanje u odnosu na stambenu jedinicu u državnom vlasništvu koja se nalazi na adresi V., kat 1, broj stana: 63, stambene površine 48,10 m2, uknjiženo u Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Vukovaru, u zk.ul.br… k.o. V., kč.br…. U točki II. izreke određeno je da je korisnica prava na stambeno zbrinjavanje iz točke I. dužna predmetnu stambenu jedinicu vratiti u roku od 30 dana od dana primitka rješenja.

Tužiteljica u tužbi navodi kako se u predmetnom stanu nalazi od 2006. kada je dobila Suglasnost za privremeno korištenje stana u vlasništvu Grada Vukovara. Navodi da je njena kuća u tijeku ratnih razaranja bila uništena te da je rješenjem o obnovi dobila 45 m2, ali da je uz njezinu doplatu izgrađena kuća u površini od 55 m2. Navodi da kuća nije bila useljiva niti je bila priključena na vodu. Ističe da se kuća nalazila u poslovno-gospodarskoj zoni i da je niz godina s Gradom Vukovarom pokušavala postići sporazum o izmještenju kuće i dodjeli druge lokacije ili druge stambene jedinice te da je zbog nemogućnosti korištenja, kuću i otuđila. Navodi da je stan njenog supruga bio bračna stečevina te da je pripao njegovoj bivšoj supruzi. Poziva se na odredbu članka 40. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima (Narodne novine, broj 106/18. i 98/19., dalje: Zakon) i ističe da je ispunila uvjet od 5 godina boravka u predmetnom stanu za ostvarivanje prava na stambeno zbrinjavanje. Napominje da se od 2017. povremeno nalazila u Republici Austriji na liječenju. Slijedom navedenog predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporavano rješenje tuženika.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje pri navodima obrazloženja pobijanoga rješenja te ističe kako je u tijeku postupka utvrđeno da je 2018. tužiteljica otuđila useljivu kuću što sukladno članku 8. Zakona predstavlja zapreku za ostvarenje prava na stambeno zbrinjavanje u predmetnom stanu. Nadalje navodi da je tužiteljici utvrđeno pravo na obnovu VI stupnja oštećenja obiteljske kuće, da je kuća obnovljena i na istoj je izvršen tehnički pregled što su također okolnosti koje predstavljaju zapreku za ostvarenje prava na stambeno zbrinjavanje. S obzirom na navedeno predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Dana 20. travnja 2021. pred ovim sudom je održana rasprava na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana bez njegove prisutnosti u skladu s člankom 39. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS).

Na raspravu je pristupila tužiteljica osobno te je navela kako će se sama zastupati i da ostaje kod tužbe i svih navoda iz iste. Prvenstveno je istaknula kako je prije rata kupila veliku kuću u Vukovaru, koja je tijekom rata srušena u potpunosti te je nakon rata ostala sama i dobila je pravo na obnovu i to za nekretninu od 45 m2. Obzirom da je to bilo premalo nadoplatila je još 10 m2 i kuća je krenula u izgradnju. U međuvremenu, došlo je do promjene prostornog plana i ta kuća je uslijed postupanja Hrvatskih cesta došla u položaj da nema kolni ulaz te je nastala nemoguća situacija, a svi njeni prigovori i nastojanja da se situacija riješi doveli su do toga da joj je u jednom trenutku rečenu kako u kuću može ulaziti padobranom. Dodala je kako je tijekom rata radila u vukovarskoj bolnici te se nakon rata posvetila humanitarnom radu i pokrenula je određene humanitarne akcije, zbog čega joj je od strane poglavarstva na čelu s gradonačelnikom dodijeljen predmetni stan, a sve kako bi imala gdje normalno živjeti. Stan je u potpunosti prilagodila svojim životnim okolnostima budući je 100% invalid, a kuću je prodala obzirom na prethodno opisanu situaciju i činjenicu da se u istoj nije moglo normalno živjeti. Nejasno joj je zašto joj se sve navedeno sada stavlja na teret te navodi i kako su njene izjave tijekom postupka pogrešno interpretirane i da su iste suprotne stvarnom stanju. Ne osporava činjenicu kako je njen suprug bio vlasnik stana, ali je isti bio razveden tri do četiri godine prije nego su se upoznali i da je stan ostavio svojoj bivšoj supruzi pa smatra da se navedeno ne bi trebalo dovoditi u vezu s činjenicama koje se odnose na ovaj stan, u kojem živi sa suprugom. Ističe i kako ima velikih zdravstvenih problema, a da sve svoje obveze prema gradu i državi izvršava u cijelosti, dok su joj poznati brojni slučajevi osoba koje žive u državnim stanovima, a uopće ne plaćaju svoje obveze. Stoga je stajališta da joj stan kao mjesto za život ne treba oduzeti. Obzirom na navedeno tužiteljica ističe da kako je pristupila raspravu i dodatno pojasnila okolnosti slučaja te kako nije potrebno izvoditi daljnje dokazne prijedloge u vidu njenog saslušanja i saslušanja supruga. Ostaje kod tužbenog zahtjeva za poništavanje osporavane odluke tuženika.

Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te u sve isprave priložene istima, te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s odredbom članka 55. stavka 3. ZUS, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

U skladu s odredbom članka 2. točke j) Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima (Narodne novine, broj 106/18. i 98/19., dalje: Zakon) u smislu ovoga Zakona pojedini pojmovi imaju sljedeće značenje: stambeno zbrinjavanje je stanovanje odgovarajućeg standarda koje se osigurava uz pomoć države osobama koje se zbog socijalnih, ekonomskih i drugih razloga ne mogu stambeno zbrinuti po tržišnim uvjetima ili na drugi način.

Člankom 8. Zakona propisano je da pravo na stambeno zbrinjavanje na područjima primjene ovoga Zakona može ostvariti stranka i članovi njezine obitelji koji žive u zajedničkom kućanstvu pod uvjetom da: 1. u vlasništvu ili suvlasništvu nemaju drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan odgovarajuće stambene površine na području Republike Hrvatske, ili ako isti nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili u zadnjih 15 godina prije podnošenja prijave na listu prvenstva odnosno pokretanja postupka po službenoj dužnosti, 2. u vlasništvu ili suvlasništvu nemaju drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan odgovarajuće stambene površine u drugim državama u kojima borave odnosno u kojima su boravili, ili da isti nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili u zadnjih 15 godina prije podnošenja prijave na listu prvenstva odnosno pokretanja postupka po službenoj dužnosti, 3. nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca na području Republike Hrvatske i nisu ostvarili odgovarajuće pravo na stambeno zbrinjavanje po nekom drugom propisu ili nisu ostvarili drugo srodno pravo na području država u kojima borave i u kojima su boravili.

Odredbom članka 40. Zakona propisano je kako će, za osobe koje borave na temelju akata tijela državne uprave, drugih državnih tijela, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javnih trgovačkih društava i dugih pravnih osoba u stanovima u državnom vlasništvu kojima upravlja Središnji državni ured, a koje nemaju utvrđeno pravo na stambeno zbrinjavanje od strane Središnjeg državnog ureda ili njegovih prednika niti im je to pravo regulirano posebnim zakonom, Središnji državni ured zatražiti od nadležnog upravnog tijela županije odnosno Grada Zagreba u čijem je djelokrugu obavljanje povjerenih poslova državne uprave koji se odnose na stambeno zbrinjavanje utvrđivanje prava po službenoj dužnosti prema ovom Zakonu (stavak 1.). Postupak utvrđivanja prava na stambeno zbrinjavanje po službenoj dužnosti provest će se i u odnosu na osobe koje u vrijeme stupanja na snagu ovoga Zakona borave ili prebivaju u stambenim jedinicama kojima upravlja Središnji državni ured, a koje su evidentirane kao korisnici tih stambenih jedinica u Središnjem državnom uredu najmanje pet godina prije stupanja ovoga Zakona na snagu (stavak 2.). U slučajevima iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, upravno tijelo županije odnosno Grada Zagreba u čijem je djelokrugu obavljanje povjerenih poslova državne uprave koji se odnose na stambeno zbrinjavanje, iznimno od odredbi ovoga Zakona donijet će rješenje o pravu na stambeno zbrinjavanje prvenstveno u odnosu na stambenu jedinicu u kojoj borave ili prebivaju u kontinuitetu najmanje pet godina za osobe koje su evidentirane kao korisnici tih stambenih jedinica u Središnjem državnom uredu (stavak 3.).

Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je kako je podneskom Središnjega državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Sektora za gospodarenje i upravljanje nekretninama, Službe – Regionalnoga ureda Vukovar KLASA: 019-06/12-24/22, URBROJ: 510-06-02/05-19-3 od 24. prosinca 2019. zatraženo od prvostupanjskoga tijela po službenoj dužnosti utvrditi pravo na stambeno zbrinjavanje tužiteljici, u skladu s člankom 40. stavkom 1. Zakona.

Prvostupanjsko tijelo je u provedenom upravnom postupku izvršilo uvid u predmetni zahtjev od 24. prosinca 2019., u kojem je navedeno kako tužiteljica sa članom obitelji - suprugom M. M. ne boravi i ne prebiva u stambenoj jedinici u vlasništvu Republike Hrvatske, kojom upravlja Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje na adresi u V., I. kat, stan br. 63.

Nadalje je utvrđeno kako je tužiteljica zajedno sa svojom kćerkom J. F., rješenjem Republike Hrvatske, Vukovarsko – srijemske županije, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko – pravne poslove, Odsjeka za obnovu, Vukovar, Klasa: UP/I-361-08/97-01/12824, Urbroj: 2196-03-03-05-2 od 3. veljače 2005., ostvarila pravo na obnovu i opremanje u ratu oštećene obiteljske kuće na adresi V., s utvrđenim VI stupnjem oštećenja.

U svojoj izjavi na zapisnik kod prvostupanjskog tijela, tužiteljica je navela kako je predmetnu kuću prodala tvrtki A. j.d.o.o. za 25.000 EUR i da je ista u trenutku otuđenja bila useljiva.

Izvršen je uvid i u potvrdu Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Vukovar, Ispostave Vukovar KLASA: 034-04/20-13/144, URBROJ: 513-07-16-01-20-2 od 23. siječnja 2020., kojom se potvrđuje kako je tužiteljica imala promet nekretnina od 2002. do danas i to kao stjecatelj k. č. br…  kuća, dvor i oranica (prema ugovorima o darovanju nekretnine od 25. studenog 11. 2002. i 26. veljače 2013.) te k. č. br… kuća i k. č. br…, dvorište u ½ dijela, k. o… (prema rješenju o nasljeđivanju od 24. studenoga 2016.). Iz navedene potvrde proizlazi i da je tužiteljica, u istom razdoblju, imala i promet nekretnina kao otuđitelj k.č.br…, kuća, dvor i oranica (prema ugovoru o kupoprodaji od 8. ožujka 2018.).

Isto tako, utvrđeno je da je suprug tužiteljice, M. M. u istom razdoblju imao evidentiran promet nekretnina kao otuđitelj stana u O. u stambenoj zgradi na adresi V. I. M., sagrađenoj na kč.br…, zk.ul.br. k.o. O.

Uzimajući u obzir prethodno opisano činjenično stanje, a koje tužiteljica ničim nije dovela u dvojbu, to je i sud stajališta kako je u provedenom postupku pravilno utvrđeno da na strani tužiteljice postoji zaprjeka iz članka 8. Zakona, budući je ista nesporno bila nositelj obnove sukladno propisima o obnovi i da je, u zadnjih 15 godina prije pokretanja postupka po službenoj dužnosti, odnosno tijekom 2018. godine, otuđila useljivu obiteljsku kuću.

Neosnovan je  tužbeni navod tužiteljice da kuća koju je otuđila i koja se nalazi na adresi V. nije bila useljiva te da ju je zbog toga otuđila, budući se u spisu upravnog postupka nalazi Procjena stanja stambenog objekta KLASA: 019-06/12-24/22, URBROJ: 538-06-11/22-11-3 od 17. veljače 2012. iz koje proizlazi da je predmetna kuća useljiva, a činjenicu da je kuća bila useljiva potvrdila je i tužiteljica u svojoj izjavi na zapisnik kod prvostupanjskog tijela. Pri tome se ne mogu prihvatiti navodi tužiteljice kako je njena izjava pogrešno interpretirana, obzirom da je ista u suglasju s materijalnom dokumentacijom u spisu, a posebno prethodno navedenom procjenom useljivosti njene kuće. Također, iz stanja spisa proizlazi i kako je tužiteljica ugovor o obnovi sklopila 17. svibnja 2006., a da je kuća u potpunosti obnovljena te je na istoj izvršen i tehnički pregled.

U skladu s navedenim, nije od utjecaja na drukčije odlučivanje o ovoj upravnoj stvari navod tužiteljice kako predmetni stan u V. koristi i u njemu prebiva od 20. rujna 2016., odnosno više od pet godina u kontinuitetu pa da zbog toga ispunjava uvjete za stambeno zbrinjavanje, jer je tijekom upravnog postupka utvrđeno da su i tužiteljica i član njezine obitelji koji živi u zajedničkom domaćinstvu – suprug, u zadnjih 15 godina, otuđili useljiv stan odnosno kuću što predstavlja zapreku za ostvarenje prava na stambeno zbrinjavanje sukladno članku 8. stavku 1. Zakona.

Stoga sud smatra kako je u upravnom postupku pravilno utvrđeno da tužiteljica ne ispunjava uvjete iz članka 8. i članka 11. Zakona za priznavanje prava na stambeno zbrinjavanje, odnosno korištenje predmetnog stana u V.

Slijedom navedenoga, sud je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

Budući da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom, sama snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćenici odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

U Osijeku 27. travnja 2021.

 

Sudac

Berislav Babić v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-s).