- 1 -              I Kž 485/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 485/2018-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. P., zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi članka 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi optuženog J. P., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 28. lipnja 2018. broj K-14/2014-100, u sjednici održanoj 27. travnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika Z. Ž.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalba optuženog J. P. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Karlovcu, u ponovljenom postupku, optuženi J. P. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 90. u svezi članka 33. stavak 1. KZ/97., pa je na temelju istog zakonskog propisa, uz primjenu članka 57. stavak 4. točka d KZ/97. osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, u koju mu je na temelju članka 63. stavak 1. KZ/97. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. kolovoza 2010. do 8. rujna 2010. te od 5. listopada 2010. do 17. studenog 2010.

 

2. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), oštećeni je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

 

3. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 1.-8. ZKP/08., optuženiku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna te troškova medicinskog vještačenja u ukupnom iznosu od 1.300,00 kuna , dok će se o troškovima mehanoskopskog vještačenja kao i troškovima zastupanja oštećenog donijeti posebno rješenje, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

4. Žalbu je podnio optuženi J. P. po branitelju odvjetniku Z. Ž. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe, podredno da se ista ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijeste optuženik i njegov branitelj.

 

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6. Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7. Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženika u žalbi, u smislu članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženi J. P., njegov branitelj odvjetnik Z. Ž., kao i državni odvjetnik. Sjednici je bio nazočan branitelj optuženika odvjetnik Z. Ž., dok uredno izviješteni optuženik i državni odvjetnik sjednici nisu nazočili, pa je sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

8. Žalba optuženog J. P. nije osnovana.

 

9. U odnosu na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, optuženi J. P. u žalbi tvrdi da je u pobijanoj presudi ostvareno više vidova bitne povrede iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP708. jer da u prvostupanjskoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni i proturječni zapisnicima o iskazima svjedoka danim u postupku, te da postoji proturječnost između obrazloženja presude sa sadržajem isprava. Međutim, kada obrazlaže u čemu bi se te povrede sastojale, optuženik u stvari dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdeći da je sud pogrešno zaključio kako je on imao ulogu napadača u konkretnoj situaciji.

 

10. Osim toga, optuženik upućuje i na bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., tvrdeći da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 9. ZKP/08., jer nije s jednakom pažnjom ocijenio one dokaze koje terete optuženika i one koji mu idu u korist. Isto tako, drži i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredu članka 3. stavak 3. ZKP/08. obzirom da dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, prvostupanjski sud nije riješio na način koji je povoljniji za okrivljenika, pozivajući se u tom dijelu na povredu načela in dubio pro reo.

 

11. Međutim, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Druga je stvar što žalitelj subjektivno drži da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, a što se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu, o čemu će biti riječi naknadno.

 

12. Stoga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana. Ovaj drugostupanjski sud je pobijanu presudu, u tom pogledu, ispitao i sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. te nije našao da bi u presudi bile ostvarene druge bitne povrede odredbi kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

13. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ponavlja navode svoje obrane, a što je već bilo predmetom ocjene prvostupanjskog suda, kako se inkriminirani događaj desio u njegovom dvorištu (a ne na međi kako je to utvrdio prvostupanjski sud), kako je on bio napadnut škarama za živicu od strane oštećenika pa se on sjekirom, koju je naknadno uzeo, samo branio. Tvrdi također i kako je sud izveo pogrešan zaključak u pogledu mehanizma nastanka ozljeda kod oštećenika, kao i u pogledu oštećenja na vrtnim škarama i sjekiri. Osim navedenog, optuženik dovodi u pitanje uporabljivost iskaza supruge oštećenika A. B. tvrdeći da ona uopće nije bila očevicem događaja.

 

14. Suprotno, međutim, žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je ispravno analizirajući provedene dokaze, što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom i stavljeno na teret, pri čemu je ispravno isključio nužnu obranu na strani optuženika.

 

15. Naime, pravilnost takvih zaključaka prvostupanjskog suda proizlazi iz vrlo iscrpne analize i ocjene izvedenih dokaza i u odnosu na početak inkriminiranog događaja, a i u pogledu fizičkog sukoba. Kako to ispravno utvrđuje prvostupanjski sud na temelju iskaza oštećenika i njegove supruge, a suprotno navodima žalbe optuženika, do inkriminiranog događaja je došlo nakon što je optuženik prigovorio oštećeniku da se, podrezujući živicu, nalazi na njegovoj zemlji, za koju je oštećenik rekao da je to „put“. Kako to suglasno iskazuju oštećenik i svjedokinja A. B., optuženik je tada uzeo sjekiru i rekao „sad ćeš ti vidjeti što je put“, a nakon čega je krenuo sjekirom na oštećenika. Stoga je očito da je do fizičkog sukoba došlo nakon verbalnog, te da je fizički napad započeo optuženik, a ne oštećenik, kako to i sada u žalbi pokušava prikazati optuženi. Pri tome je sud prvog stupanja ispravno uzeo u obzir i iskaz supruge oštećenika svjedokinje A. B., koja je neuptino očevidac, iako iz svoga dvorišta koji je od mjesta događaja razdvojen samo živicom. Uostalom, u tijeku postupka pred sudom, optuženik nije isticao okolnost da ova svjedokinja nije bila prisutna događaju već je samo istaknut prigovor istinitosti njezinog iskaza.

 

16. Nadalje, a u odnosu na ozlijede koje je oštećenik zadobio, ispravno je prvostupanjski sud otklonio obranu optuženika kao nevjerodostojnu, obzirom da ista nema potvrde u ostalim izvedenim dokazima.

 

16.1. Naime, optuženik tvrdi da je oštećenoga udario u prsa drvenom drškom sjekire (koju je držao za oštricu), a da je oštećenik ozljede zadobio, vjerojatno, od pada na škare. Međutim, nalazom sudsko medicinskog vještačenja isključena je po optuženiku opisana dinamika zadobivanja ozljeda obzirom da nije vjerojatno da bi se osoba koja bi pala na škare ozlijedila na više mjesta, i to na različitim dijelovima tijela. Neupitno je kako je oštećenik zadobio rezne rane u području luka lijeve lične kosti, rezne rane lijeve gornje čeljusti, ogrebotine prsne kosti i prsišta, rezne rane desne podlaktice i lijevog ručnog zgloba te ogrebotine lijeve podlaktice, pri čemu rezne rane u pravilu nastaju djelovanjem kakvog oštrog predmeta (što može biti i oštrica sjekire), dok nastanak takvih ozljeda drvenom drškom sjekire nije vjerojatna. Sudsko medicinski vještak dr. Ž. K. utvrđuje kako je oštećenik navedene ozlijede zadobio od barem tri do četiri zasebna udarca. Dovevši u vezu zaključke sudsko medicinskog vještačenjem sa iskazom oštećenika, ispravno je sud prvog stupnja ocijenio oštećenikov iskaz o načinu kako je zadobio ozlijede istinitim, potvrđenim i iskazom svjedokinje A. B.

 

16.2. Osim toga, prvostupanjski sud je iskaz oštećenika i obranu optuženika doveo u vezu sa mehanoskopskim vještačenjem kojim su se uspoređivala oštećenja na škarama za živicu koje je koristio oštećenik i oštećenja na sjekiri koju je imao optuženik tijekom inkriminiranog događaja. Iako vještak ing. V. N. nije mogao niti potvrditi niti eliminirati da bi mehanička oštećenja na vrtlarskim škarama potjecala od udarca predmetne sjekire (i to zbog nedovoljno izraženih općih i individualnih karakteristika mehaničkih tragova sječiva), nedvojbeno je da su i na desnom traku vrtlarskih škara, a i na drvenom rukohvatu sjekire, pronađena mehanička oštećenja, te da su nakon događaja vrtlarske škare bile deformirane na način da se više nisu mogle skupiti.

 

16.3. Prvostupanjski sud je i u ovome dijelu ispravno otklonio obranu optuženika kao neuvjerljivu i usmjerenu ka izbjegavanju kaznene odgovornosti, prvenstveno stoga što je neživotno da bi netko tko se brani od istovremenog napada opasnim oruđem (vrtlarskim škarama ukupne dužine cca 70 cm), držao sjekiru za oštricu, dovodeći se u opasnost da sam sebe oštricom ozlijedi. Osim toga, manipulacija sjekirom na način kako to opisuje optuženik nepodobna je i neučinkovita za uspješnu obranu koju optuženik i sada sugerira. Nasuprot tome, ispravno je sud prihvatio iskaz oštećenika kako se on od napada optuženika branio na način da je ispred sebe držao razmaknute škare, te na taj način amortizirao optuženikove udarce sjekirom. Naime, upravo opisana dinamika događaja potvrđena je činjenicom da je na desnom traku vrtlarskih škara nastalo oštećenje koje odgovara udarcu sjekire u razmaknute škare, koje su nakon udaraca ostale deformirane. Nadalje, i oštećenja na drvenoj dršci sjekire upućuju na zaključak da su ista nastala od udaraca te drvene drške u razmaknute škare.

 

17. Stoga je prvostupanjski sud ispravno zaključio, a sa kojim zaključkom se u cijelosti slaže i ovaj sud drugog stupanja, da je optuženik, nakon verbalnog sukoba koji je nastao zbog činjenice da se oštećenik nalazi na njegovoj zemlji koju naziva „putem“, uzeo sjekiru u ruke te držeći  ju za drvenu dršku nekoliko puta zamahnuo sječivom sjekire prema glavi i tijelu oštećenog I. B. koji se nastojao obraniti blokirajući te udarce raširenim škarama za živicu koje je držao u rukama. Oštećenik se tek djelomično uspio obraniti, no u napadu optuženika sjekirom ipak je zadobio više ozljeda na glavi i tijelu, i to rezne rane područja luka lijeve lične kosti te lijeve gornje čeljusti, rezne rane desne podlaktice i lijevog ručnog zgloba, ogrebotine prsne kosti i prsišta te lijeve podlaktice i lijevog ručnog zgloba. Imajući u vidu tako ispravno utvrđenu dinamiku inkriminiranog događaja pravilno je sud zaključio da je na opisani način, usmjeravajući udarce sjekirom u glavu oštećenika, iako slabijim intenzitetom, optuženik nastojao lišiti života oštećenog I. B. Napad na oštećenoga, a time i puno ispunjenje lišavanja života oštećenika, prestalo je tako što je supruga optuženika D. P. optuženoga povukla za ruku u dvorište, pa je kazneno djelo ostalo u pokušaju.

 

18. Pri tome je sud prvog stupnja, uzevši u obzir sve ispravno utvrđene okolnosti, u cijelosti otklonio navode optuženika, koje i sada ponavlja u žalbi, da se radilo o nužnoj obrani. Naime, i sada žalbom optuženik upućuje da u konkretnoj situaciji postoji dvojba u pogledu odlučnih činjenica (koje govore u prilog nužne obrane), te da je sud dvojbu trebao, primjenom članka 3. stavak 3. ZKP/08., riješiti u njegovu korist.

 

18.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud drži kako u konkretnoj situaciji nije došlo do povrede načela in dubio pro reo na koju optuženik upućuje žalbom. Naime, kada postoje proturječni dokazi, dakle i oni čiji sadržaj upućuje kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta i dužnosti savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima“. Sud pri tome nije vezan niti ograničen nekim formalnim dokaznim pravilom, već primjenom načela slobodne ocjene dokaza. Tek ukoliko nakon takvog postupanja nije moguće otkloniti dvojbe oko (ne)postojanja neke odlučne činjenice, sud će primijeniti pravilo „in dubio pro reo“. Radi se, dakle, o pravnologičkom pomagalu, a ne o dokaznom pravilu ili načelu, koje se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanje neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist optuženika. Drugim riječima, kod postojanja proturječnih dokaza, pogrešno je postupanje koje bi u svojoj srži imalo zaključak da zbog proturječnosti dokaza nije moguće utvrditi neku odlučnu činjenicu pa tada u sumnji odlučiti u korist optuženika. Sumnja u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08. postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Tek tada se radi o dvojbi koju rješava navedeno pravnologično pomagalo.

 

18.2. U konkretnom slučaju, suprotno stavu optuženika, prvostupanjski sud je dao svoju jasnu i cjelovitu ocjenu svih izvedenih dokaza i obrane optuženika, te se na nedvojbeni način očitovao koje dokaze drži vjerodostojnima, te na kojima je temeljio svoju odluku. Prema tome, ovdje dvojba oko odlučnih činjenica ne postoji, pa da bi uopće došla u obzir primjena načela in dubio pro reo na koju, pogrešno, upućuje optuženik.

 

19. Iako optuženik navodi da žalbu podnosi i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije vidljivo u kojem djelu je, po ocjeni žalitelja, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno odnosno koju odlučnu činjenicu je sud prvog stupnja propustio utvrditi i koje dokaze bi eventualno trebalo provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, pa je očigledno da se u tom dijelu izjavljena žalba odnosi isključivo i jedino na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

20. Slijedom svega iznesenoga, nije osnovana žalba optuženika niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

21. Optuženik navodi da prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona, no argumente koje iznosi u tom pogledu ukazuju u biti na njegov stav da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a u pogledu koje žalbene osnove je već ranije izloženo u ovoj odluci. Ovaj sud drugog stupnja je pobijanu presudu u tom dijelu ispitao po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., pri čemu nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, pa žalba optuženika niti u ovom dijelu nije osnovana.

 

22. Stoga je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za kazneno djelo ubojstva u pokušaju, iz članka 90. u svezi članka 33. stavak 1. KZ/97. na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

 

23. Iako je optuženik u uvodu žalbe naveo da ju podnosi i u odnosu na odluku o kaznenoj sankciji, on u sadržaju žalbe tu osnovu pobliže ne obrazlaže. No, ovaj drugostupanjski sud je, na temelju članka 478. ZKP/08., prvostupanjsku presudu ispitao i u tom smjeru obzirom da žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

 

24. Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, prema stavu ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je ispravno ocijenio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Stoga je pravilnom ocjenom utvrđenih olakotnih okolnosti u vidu starije životne dobi optuženika (u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio je star 81 godinu) te dosadašnje neosuđivanosti, a u odsutnosti otegotnih okolnosti, pri tome uzevši u obzir činjenicu da su ozlijede kod oštećenika nastale udarcima slabijeg intenziteta, da su te ozlijede ostale na razini lakih tjelesnih ozljeda, da je optuženik dijelom bio isprovociran činjenicom da oštećenik reže živicu sa njegove strane međe, a i da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, prvostupanjski sud ispravno primijenio odredbe o ublažavanju kazne iz članka 57. stavak 1. i 2. KZ/97. u vezi stavka 4. točka d KZ/97., te optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju dvije godine, u koju mu je uračunao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru. I po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, upravo ovakvom kazneno pravnom sankcijom postići će se svrha kažnjavanja iz članka 50. KZ/97.

 

25. Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 27. travnja 2021.