1                      Poslovni broj: 18 UsImio-322/20-7

 

Poslovni broj: 18 Uslmio-322/20-7

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke V.M., u upravnom sporu tužitelja V. Ž., Z., I. M…., zastupanog po opunomoćenici M. M.M., odvjetnici u Z.K. Š. B. ..., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, zastupanog po službenoj osobi D. P.,  radi starosne mirovine, nakon održane javne rasprave dana 16. travnja 2021. u prisutnosti tužitelja, opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika, dana 26. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

              „Poništavaju se:

              rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II-140-02/20-01/03170370185, Urbroj: 341-99-05/3-20-2257 od 19. svibnja 2020. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Zadru, Klasa: UP/I-140-02/19-01/03170370185,,Urbroj: 341-24-05/3-19-14644 od 3. ožujka 2020.

              II.Tužitelju će se utvrditi visina osobnog mjesečnog dohotka za razdoblje od 1. rujna 1982. do 31. kolovoza 1986. za puno rado vrijeme, prema visini osnovice/primanja koja je ostvario za vrijeme rada u inozemstvu.

              III.Predmet se vraća Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područnom uredu u Zadru na ponovni postupak radi utvrđenja okolnosti iz toke II. izreke presude.“

              II.Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-140-02/20-01/03170370185, Urbroj: 341-99-05/3-20-2257 od 19. svibnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Zadru, Klasa: UP/I-140-02/19-01/03170370185, Urbroj: 341-24-05/3-19-14644 od 3. ožujka 2020.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju priznato, počevši od 1. listopada 2016. pravo na starosnu mirovinu u svoti od 3988,60 kn. Određeno je da se svota mirovine usklađuje i od 01. siječnja 2017. iznosi 4014,51 kn  mjesečno, od 01. srpnja 2017. iznosi 4098,70 kn mjesečno, od 01. siječnja 2018. iznosi 4136,91 kn mjesečno, od 01. srpnja 2018. iznosi 4248,29 n mjesečno, d 01. siječnja 2019. iznosi 4296,87 kn mjesečno te od 01. srpnja 2018. iznosi 4401,78 kn mjesečno. Isplata navedene mirovine pripada počevši od 01. listopada 2016.  te će je isplaćivati Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske, mjesečno unatrag.

              Tužitelj tužbom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika kao i rješenja prvostupanjskog tijela iz svih zakonom predviđenih razloga. U tužbi se naime ističe da se nezadovoljstvo tužitelja pobijanim rješenjima ogleda u tome što mu ni tijelo prvog ni tijelo drugog stupnja za sporno razdoblje od 01. rujna 1982. do 31. kolovoza 1986., kada je bio upućen  na rad u inozemstvu u L., F., na poslovima odgoja i obrazovanja djece jugoslavenskih građana privremeno zaposlenih u inozemstvu, nije vrednovalo visinu stvarno ostvarenih primanja u tom razdoblju već da mu se kao osnovica za obračunavanje i plaćanje doprinosa uzeo osobni dohodak po završnom računu ostvaren u godini koja prethodi godini odlaska na rad u inozemstvo u organizaciji Republike Hrvatske a valoriziran prema porastu osobnih dohodaka u toj organizaciji. Obrazloženje za ovakav izračun osnovice da je dan u postupanju poslodavca tužitelja Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje „J. B.“ Z. jer da isti kao i njegovi sljednici za sporno razdoblje nisu postupili po zakonskoj obvezi dostave propisane prijave o utvrđenom stažu osiguranja i osnovicama, a napose radi toga što su se očitovali kako ne posjeduju nikakve podatke za sporno razdoblje već da samo posjeduju podatke o plaći za razdoblje prije odlaska na rad u inozemstvo. Nadalje da je važno naglasiti kako je tužitelj u postupku ishođenja prava na starosnu mirovinu prvotno donesenim rješenjem bio zakinut za valjano utvrđenje platnih podataka u spornom razdoblju koje da mu prvotno nije priznato. Nakon podnošenja žalbe na prvotno rješenje, te pokretanje postupka pred Upravnim sudom u Splitu, da je valjano utvrđeno činjenično stanje te da je tužitelju priznato kako je i u ovom razdoblju ostvarivao primanja relevantna za utvrđivanje visine starosne mirovine. Nadalje tužitelj izražava nezadovoljstvo stoga što je tijekom postupka dostavljao podatke koji potvrđuju ne samo činjenicu kako je u spornom razdoblju ostvarivao mjesečni osobni dohodak već da je dostavljao i podatke iz kojih se mogu izvesti zaključci o njegovoj visini, no, u pobijanoj odluci isti da nisu u opće uzimani u obzir. U spisu da postoji Ugovor broj .. od 25. svibnja 1982. sklopljen između Republičkog komiteta za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu, s jedne i tužitelja, s druge strane, iz kojeg da je razvidno ne samo kako se tužitelj upućuje na rad u L., već da je iz članka 1. toga Ugovora razvidna visina mjesečnog osobnog dohotka tužitelja koja da uopće nije vrednovana. Prilikom utvrđenja činjeničnog stanja da uopće nije vrednovan sadržaj navedenog Ugovora. Člankom 7. navedenog Ugovora da je ugovoreno kako se taj Ugovor sastavlja u 5 primjeraka, da svaka ugovorna strana zadržava je po jedan primjerak Ugovora, da je jedan primjerak Ugovora dostavljen školi, da je jedan primjerak dostavljen Samoupravnoj interesnoj zajednici odgoja i osnovnog obrazovanja a jedan nadležnom jugoslavensko diplomatsko-konzularnom predstavništvu. Na temelju navedenog dokumenta da se izvodi značajna dokazna snaga kako je isti dostavljen školi odnosno poslodavcu tužitelja, što da pak upućuje na zaključak neuredno vođene evidencije, koja da nikako ne može ići na štetu tužitelja. Iz ovakvog činjeničnog utvrđenja da slijedi nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te da je počinjena i bitna povreda upravnog postupka jer da postoji proturječnost između sadržaja odluke i dokaza priležećih upravnom spisu. Za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja da je relevantno i rješenje Samoupravne interesne zajednice odgoja i osnovnog obrazovanja SRH broj ..  od 21. travnja 1986. iz kojega da slijedi kako se na temelju Ugovora broj … od 25. svibnja 1982. određuje visina mjesečnog osobnog dohotka tužitelja. Ističe se i kako je gotovo nevjerojatno da nakon trideset i više godina, ustanove, koje su bile dužne čuvati podatke tužitelja te podatke danas nemaju, a posebno da bi se zbog mogućeg nezakonitog postupanja drugih ustanova glede obveze čuvanja podataka, tužitelju danas onemogućilo da koristi prava iz mirovinskog osiguranja za razdoblje u kojemu je radio. Ukoliko se određena dokumentacija nije sačuvala od pravnih sljednika Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje „J. B.“ Z. i Ministarstva znanosti, da je moguće da je ista u posjedu Hrvatskog državnog arhiva, o čemu da se pravni sljednici nisu niti upitali, kao što ih nitko ne poziva na odgovornost zbog mogućeg gubitka dokumentacije. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se poništi osporavano rješenje tuženika od 19. svibnja 2020. kao i rješenje prvostupanjskog tijela od 03. ožujka 2020. te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu radi utvrđenja visine njegova osobnog mjesečnog dohotka za razdoblje od 01. rujna 1982. do 31. kolovoza 1986. za puno radno vrijeme prema visini osnovice/primanja koja je ostvario za vrijeme rada u inozemstvu.

Tuženik u odgovoru na tužbu  navodi da tužbeni zahtjev nije osnovan, da je osporeno rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa svim važećim zakonskim propisima, da navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Nadalje ističe da su tužitelju za razdoblje od 01. rujna 1982. do 31 kolovoza 1986., dok je radio u F. kao izaslani nastavnik, u izvršenju rješenja ove Središnje službe, broj spisa .. od 01. srpnja 2019. pravilno utvrđene plaće prema odredbi članka 196. stavak 1.e. tada važećeg Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“ broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93, 29/94, 44/94 i 59/96 - dalje ZOMIO) izvršenim izračunom koji prileži u spisu predmeta uz službenu zabilješku službene osobe Zavoda od 17. veljače 2020., u svotama koje su navedene u prilogu rješenja ZOMO od 24. veljače 2020. koji je sastavni dio rješenja o priznanju prava na starosnu mirovinu, Područnog ureda u Zadru, broj spisa: .. od 03. ožujka 2020., temeljem kojih su utvrđeni prosječni vrijednosni bodovi po godinama odnosno prosječni vrijednosni bodovi u propisanom obračunskom razdoblju, temeljem kojih je izvršen izračun predmetne starosne mirovine. Izračun mirovine da je detaljno obrazložen u rješenju o priznanju prava pravilnost kojega da je potvrđena i u osporavanom rješenju u obrazloženju  kojeg su također navedene sve činjenice, dokazi i propisi koji su relevantni za sam izračun. Polazeći od odredbe članka 196. stavak 1. e. ZOMIO da je neosnovan navod tužitelja iznesen u tužbi da mu niti u predmetnom postupku priznanja prava na starosnu mirovinu nije vrednovana visina stvarno ostvarenih prianja u razdoblju od 01. rujna 1982. do 31. kolovoza 1986. dok je radio kao izaslani nastavnik u F. jer da za to ne postoji zakonska osnova. Slijedom navedenog tuženik smatra da je osporeno rješenje na zakonu utemeljeno te predlaže da se tužba odbije.

Tužitelj je dana 15. travnja 2021. ovome sudu dostavio podnesak u kojem se očituje na tuženikov odgovor na tužbu. Navodi naime da se tuženik poziva na odredbu članka 196. stavak 1. e ZOMIO koja odredba propisuje da je osnovica za obračun i plaćanje doprinosa iz osobnog dohotka za državljane SFRJ koje je organizacija uputila u inozemstvo-osobni dohodak radnika po završnom računu ostvaren u godini koja prethodi godini odlaska na rad u inozemstvo. Vodeći se tom zakonskom odredbom prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo da utvrđuju kako je tužitelj u godini koja je prethodila upućivanju na rad u inozemstvo bio zaposlen u Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje „J. B.“ na jedan sat dnevno. Takav zaključak da je pogrešan. Predmetnom spisu da je priložena preslika radne knjižice tužitelja uvidom u koju da se može utvrditi da je u godini prije upućivanja na rad u inozemstvo tužitelj bio zaposlen na puno više od priznatih 1 sat dnevno. Tako da je, uzimajući u obzir podatke iz radne knjižice i to samo od 01. siječnja 1981. do 31. prosinca 1981. tužitelj bio zaposlen na slijedećim radnim mjestima: Tehnički školski centar od 01. siječnja 1981. do 24. veljače 1981. – 2 sata dnevno; Tehnički školski centar od 25. veljače 1981. do 31. kolovoza 1981. 2 sata dnevno; Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje „J. B.“ – 1 siječnja 1981.-31. prosinca 1981- 1 sat dnevno; ustanova, kojoj se na preslici ne može pročitati naziv, od 01. siječnja 1981.-06 srpnja 1981. – 3,5 sati dnevno. Kada se sva zaposlenja prijavljena u radnoj knjižici uzmu u obzir da se može doći do zaključka da je tužitelj rijekom 1981. bio zaposlen: od 01. siječnja do 6. srpnja 1981. 8,5 sati dnevno; od 07. srpnja 1981. do 31. kolovoza 1981. – 3 sata dnevno; od 01. rujna 1981. do 01. studenog 1981. – 1 sat dnevno; od 02. studenog 1981. do 15. prosinca 1981 – 4,5 sati dnevno; od 16. prosinca 1981. do 31. prosinca 1981. – 1 sat dnevno. Stoga da je zaključak kako je tužitelj tijekom 1981. godine bio zaposlen na samo jedan sad dnevno u suprotnosti sa sadržajem radne knjižice te da je tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno. Ovo stoga jer tužitelj u tom vremenskom razdoblju još uvijek nije imao stalno radno zaposlenje te da je često radio u školama „na zamjenama“ zbog čega da je u različitim vremenskim razdobljima radio različitim intenzitetom, ali svakako puno više i puno dulje u tkz. „punoj satnici“ (20 sati tjedno) pa čak i prekovremeno, negoli 1 sat dnevno. Nadalje se ističe da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (NN 5/86), koji je stupio na snagu 3. veljače 1986., izmijenjena je odredba članka 196. stavak 1.e. na način da je propisano da se osobni dohodak radnika upućenog na rad  inozemstvo izračunava tako da se uzima osobni dohodak koji bi ostvarili za iste poslove i radne zadatke prema samoupravnom općem aktu organizacije čije je sjedište u SRH odnosno za slične poslove i radne zadatke ako isti poslovi i radni zadaci nisu sistematizirani općim aktom organizacije. Kako je tužitelj na radu u inozemstvu proveo do 31. kolovoza 1986. tada da je izostao pravilan i valjan izračun plaće tužitelja za razdoblje od 03. veljače 1986. (kao dana stupanja na snagu Izmjena i dopuna zakona) do 31. kolovoza 1986., kao dana prestanka rada u inozemstvu. Posebno da je nerazumljivo kako je i zašto tuženik, prilikom izračuna visine plaće za 1982. godinu uz 1 sat dnevno zaposlenja u Centru „J. B.“, uzeo u obzir i druga tužiteljeva zaposlenja dok isto nije učinio za 1981. godinu, koja je osnova za izračun plaća za veći dio vremena provedenog na radu u inozemstvu. Sve navedeno da ukazuje kako su pobijana rješenja nezakonita te da je ista potrebno poništiti radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja u ovoj upravnoj stvari.

U tijeku ovog upravnog spora je svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

              Tužitelj je po svojoj opunomoćenici na ročištu za raspravu održanom dana 16. travnja 2021. ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je u bitnome ostao kod navoda iz tužbe i gore navedenog podneska.  Ujedno je tužitelj po svojoj opunomoćenici popisao troškove ovog upravnog spora.

              Tuženik je po službenoj osobi ostao kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja.

U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis te spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu i isprave koje su priložene u taj spis. Ovaj sud je odbio prijedlog tužitelja za uvidom u spis ovoga suda, poslovni broj: … obzirom da je tužitelj uz tužbu dostavio rješenje istog poslovnog broj od 14. kolovoza 2019. kojim je taj upravni spor obustavljen. Odbijen je i prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem kao i prijedlog za saslušanje tajnice Centra „J. B.“ danas G. J. B.  i to S. V. kao i prijedlog tužitelja za pribavom podataka od Državnog arhiva o personalnim listovima (dosjeu) tužitelja kao suvišnih za donošenje odluke u ovom sporu, a pored prethodno izvedenih dokaza.

Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa ovog upravnog spora te podatka spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je kako slijedi:

Tužitelj je prvostupanjskom tijelu dana 07. rujna 2016. podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu.

Rješenjem prvostupanjskog tijela od 10. listopada 2016. tužitelju je priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 01. listopada 2016. u svoti od 3681,68 kn u koju je uračunat i dodatak na mirovinu.

Tužitelj je na navedeno rješenje izjavio žalbu koja je rješenjem tuženika od 18. rujna 2017. uvažena, te je poništeno navedeno prvostupanjsko rješenje, uz obrazloženje, u bitnome da nije u potpunosti utvrđeno činjenično stanje u pogledu platnih podataka tužitelja za razdoblje od 01. rujna 1982. do 31. kolovoza 1986. u kojem razdoblju je tužitelj nesporno bio zaposlenik obveznika Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje „J. B.“ Z. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu da se utvrdi pravni sljednik te škole te potom i platni podaci tužitelja za navedeno sporno razdoblje.

U izvršenju navedenog drugostupanjskog rješenja prvostupanjsko tijelo je rješenjem od 30. listopada 2018.  tužitelju je priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 01. listopada 2016. u iznosu od 3681,68 kn koja sa usklađenjima iznosi 3921,38 kn.

Tužitelj je i na to rješenje izjavio žalbu a koja žalba je odbijena rješenjem tuženika od 14.ožujka 2019. Protiv tog rješenja tužitelj je podnio tužbu ovome sudu te je tuženik povodom te tužbe predmet ponovno uzeo u razmatranje. Utvrdio je kako su razlozi tužbe osnovani te je stoga donio rješenje od 10. srpnja 2019. kojim je poništio svoje rješenje od 14. ožujka 2019. kao i rješenje prvostupanjskog tijela od 30. listopada 2018. i predmet vratio prvostupanjskom tijelu radi donošenja novog rješenja uz obrazloženje kako je potrebno na nedvojben način utvrditi status tužitelja u spornom razdoblju te odlučiti ima li mjesta primjeni odredbe članka 196. stavak 1. e ZOMIO.

Obzirom na izloženo upravni spor koji je tužitelj pokrenuo protiv rješenja tuženika od 14. ožujka 2019. je rješenjem ovoga suda, poslovni broj: .. od 14. kolovoza 2019. obustavljen.

U izvršenju navedenog rješenja tuženika donijeto je prvostupanjsko rješenje od 03. ožujka 2020. kojim je tužitelju priznata starosna mirovina, počevši od 01. listopada 2016., a sve kako je to pobliže navedeno u izreci istog.

Tužitelj je i na to rješenja izjavio žalbu koja je ovdje osporavanim rješenjem tuženika od 19. svibnja 2020. odbijena te je istim potvrđena pravilnost osporavanog prvostupanjskog rješenja od 03. ožujka 2020.

 

Tužitelj tužbom i navodima tijekom ovog spora osporava zakonitost navedenih rješenja u bitnome tvrdeći da tuženik i prvostupanjsko tijelo nisu vrednovali visinu njegovih stvarno ostvarenih primanja kroz sporno razdoblje od 01. rujna 1982. do 31. kolovoza 1986. kroz koje razdoblje je nesporno kao izaslani radnik upućen na rad u inozemstvo u F. te pozivajući se na podatke iz radne knjižice te odredbu članka 196. stavak 1. e. ZOMIO-a smatra da je u predmetnom upravnom postupku pogrešno utvrđeno da je  tijekom 1981. godine bio zaposlen samo jedan sat dnevno te da mu za razdoblje od 03. veljače 1986.  do 31. kolovoza 1986. obračun nije izvršen sukladno odredbi članka 196. stavak 1. točka e Zakona o izmjenama i dopunama ZOMIO koji je stupio na snagu 03. veljače 1986.

Navodi tužitelja po ocjeni ovoga suda nisu osnovani.

Naime, među strankama nije sporno da je tužitelj kroz sporno razdoblje od 01. rujna 1982. do 31. kolovoza 1986. sukladno odredbi članka 14. stavak 1. točka 6. tada važećeg ZOMIO-a imao status izaslanog radnika u inozemstvu (F.) koji je radio na poslovima odgoja i obrazovanja djece jugoslavenskih građana privremeno zaposlenih u inozemstvu te da se kroz to razdoblje vodio kao radnik  Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje „J.B.“ Z. te da je člankom 10. Zakona o zaštiti državljana SFRJ na privremenom radu u inozemstvu (Službeni list 15/80) bilo predviđeno obvezno mirovinsko osiguranje.

Odredbom članka 196. stavak 1. e ZOMIO bilo je propisano da je za osiguranike koje je organizacija uputila u inozemstvo, osnovica za obračunavanje i plaćanje doprinosa osobni dohodak koji bi ostvarili za iste poslove prema općem aktu organizacije čije je sjedište u Republici Hrvatskoj  odnosno za slične poslove ako isti poslovi nisu sistematizirani općim aktom te organizacije.

Prema ranijoj formulaciji ove odredbe važećoj do veljače 1986. kao osnovica za obračunavanje i plaćanje doprinosa služio je osobni dohodak po završnom računu ostvaren u godini koja prethodi godini odlaska na rad u inozemstvo u organizaciji u Republici Hrvatskoj, a valoriziran je prema porastu osobnih dohodaka u toj organizaciji.

Iz obrazloženja osporavanog rješenja tuženika razvidno je da je tuženik uvidom u bazu podataka matične evidencije Zavoda utvrdio  da je tužitelj radio puno radno vrijeme od 24. listopada 1979. do 20. studenog 1979., od 01. rujna 1982. do 21. kolovoza 1986. (kroz koje je radio kao izaslani radnik u F.) te od 01. rujna 1987. do 30. rujna 2016. Nadalje, tužitelju su u mirovinski staž uračunata i razdoblja staža osiguranja sa nepunim radnim vremenom kako je bo pobliže navedeno u obrazloženju osporavanog rješenja tuženika odnosno kako je to prikazano u tablici staža osiguranja i posebnog staža u efektivnom trajanju, koji je sastavni dio prvostupanjskog rješenja od 03. ožujka 2020. Tako proizlazi da je tužitelj radio nepuno radno vrijeme, između ostalog, kroz razdoblje od 14. veljače 1980. do 31. kolovoza 1982. 1 sat, od 10. studenog 1980. do 23. veljače 1981. 2 sata, od 10. studenog 1980. do 06. srpnja 1981. 3,5 sati, od 25. veljače 1981. do 31. kolovoza 1981.  2 sata, od 01. studenog 1981. do 15. prosinca 1981. 3,5 sati, od 10. ožujka 1981. do 29. travnja 1981. 3,5 sati, od 24. ožujka 1981. do 15. lipnja 1982. 2,5 sata. Kod ovakvog stanja stvari ne stoje navodi tužitelja da je  u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj tijekom 1981. godine bio zaposlen samo 1 sat dnevno te da mu nisu uzeta u obzir i druga zaposlenja budući da je razvidno da se pojedina razdoblja kako tijekom 1981. tako i tijekom 1982. godine preklapaju jer je tužitelj radio kod više poslodavaca.

Nadalje, iz obrazloženja osporavanog rješenja tuženika, a suprotno tvrdnjama tužitelja, razvidno je da je tuženik imao u vidu gore citirane odredbe ZOMIO-a odnosno Izmjena i dopuna ZOMIO, vezano za plaće koje služe za izračun mirovine za sporno razdoblje od 01. rujna 1982. do 31. kolovoza 1986.

Tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja pravilno navodi, a što ni tužitelj ne osporava, da su prema tada važećim propisima poslodavci bili obvezni uspostaviti bivšem SIZMIORH prijavu podataka o utvrđenom stažu osiguranja i osobnom dohotku za svakog radnika koji je u protekloj kalendarskoj godini bio u radnom odnosu te da je za točnost podataka unesenih u prijave bio odgovoran poslodavac.

Kako je već gore navedeno tužitelj je kao zaposlenik Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje „J.j B.“ Z. radio u inozemstvu u F.kao izaslani radnik.

Iz podataka spisa proizlazi da navedeni Centar „J. B.“, kao obveznik, a jednako tako ni pravni sljednici istog,  za sporno razdoblje od 01. rujna 1982. do 31. kolovoza 1986. nisu uspostavili propisane prijave o utvrđenom stažu osiguranja i osnovicama uz očitovanje da ne posjeduju nikakve podatke za navedeno sporno razdoblje.

Kako je obveznik navedeni Centar „J. B.“ dostavio podatke o plaći (spisu prileže preslici kartica plaće za tužitelja) za razdoblje od 01. siječnja 1981. do 31. kolovoza 1982. (razdoblje prije odlaska tužitelja na rad u inozemstvo) kroz koje razdoblje je tužitelj kod istog bio zaposlen na nepuno radno vrijeme 1 sat dnevno, u konkretnom slučaju je, sukladno raspoloživim podacima te odredbama tada važećeg ZOMIO-a, plaća varolizirana prema valorizacijskim koeficijentima da bi se dobila plaća za 1982. 1983. 1984. 1985. te dio 1986. godine.  Tuženik je u obrazloženju osporavanog rješenja detaljno obrazložio način izračuna staža osiguranja, radne sate i plaću, razvidno je da je tuženik pri tome uzeo u obzir i rad tužitelja kod drugih poslodavaca na nepuno radno vrijeme (prije odlaska tužitelja na rad u F.), da je uzeo u obzir da je tužitelj i dio 1986. godine radio u F. (od 01. siječnja 1986. do  31. kolovoza 1986.) a nakon toga kod obveznika Centar „J. B. te kod obveznika Strukovne škole „V.V.“ Z.. Spisu prileži i prilog rješenju ZOMO 24.02.2020. sa ispisom podataka o plaći, osnovicama osiguranja, naknadi i vrijednosnim bodovima za razdoblje od 1978. do zaključno 2015. godine.

Polazeći od prednjih utvrđenja te citiranih odredbi ZOMIO tužitelju se nije mogla vrednovati visina stvarno ostvarenih primanja u spornom razdoblju od 01. rujna 1982. do 31. kolovoza 1986. kroz koje razdoblje je kao izaslani radnik radio u F., a kako to isti tvrdi u tužbi. Stoga pozivanje tužitelja na  visinu mjesečnog osobnog dohotka iz Ugovora broj .. od 25. svibnja 1982. nije od utjecaja za rješavanje konkretne upravne stvari.

Kod činjenice da su na traženje prvostupanjskog tijela obveznici dostavili podatke, između ostalog, za 1981. te 1982. godinu (prije odlaska tužitelja na rad u F.) kao i po povratku tužitelja iz F., da iz podataka spisa proizlazi da Centar „J.B.“ kao ni sljednici istog nemaju nikakve podatke za sporno razdoblje od 01. rujna 1982. do 31. kolovoza 1986. te da je tužitelj kroz to razdoblje nesporno kao izaslani radnik radio u F. to ovaj sud nije smatrao potrebnim od Državnog arhiva tražiti podatke o personalnim listovima (dosjeu tužitelja) posebno o statusu tužitelja i dr., kako tu tužitelj predlaže u tužbi, radi čega je taj prijedlog tužitelja odbijen. Iz istih razloga te stoga što se podaci o plaći i dr. ne mogu utvrđivati saslušanjem tužitelja i predložene svjedokinje već na temelju relevantne dokumentacije ovaj sud je odbio i prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke kao i svjedokinje S. V.  Odbijen je i prijedlog tužitelja za uvidom u spis ovoga suda, poslovni broj .. obzirom da je tužitelj uz tužbu dostavio rješenje ovoga suda, poslovni broj: .. od 14. kolovoza 2019. (prileži spisu dostavljenom uz odgovor na tužbu) iz kojeg je razvidno da je taj upravni spor obustavljen iz gore navedenih razloga.

 

U svemu izloženom, osporavana rješenja su zakonita, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju istih nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis. Navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporavanih rješenja niti su isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, radi čega, po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Stoga je na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo kao neosnovan odbiti te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

Sud je odbio zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Splitu, 26. travnja 2021.

                                                                                                                                            S U T K I NJ A

 

                                                                                                                                            Marica Goreta, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka  iste, u tri primjerka, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

N. B.