1                       Poslovni broj: 13 P-6/2014-101

 

 

                

Poslovni broj: 13 P-6/2014-101

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Rajani Buljan, u pravnoj stvari tužitelja O. d.o.o., T., zastupanog po punomoćnicima D. V. i S. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V. & L. d.o.o. iz S., protiv tuženika E. G. B. A., B., A., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. Š., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B., Š., D. i S. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene 10. ožujka 2021. uz sudjelovanje punomoćnika tužitelja D. V. i S. L., odvjetnika u Odvjetničkom društvu V. & L. d.o.o. iz S. i punomoćnika tuženika B. Š., odvjetnika u Odvjetničkom društvu B., Š., D. i S. d.o.o. iz Z., na ročištu za objavu presude 26. travnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 125.427.046,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena koja na navedeni iznos teče od 16. prosinca 2013. pa do isplate.

 

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi trošak postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena koja na navedene troškove teče od dana donošenja ove presude pa do isplate."

 

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 2.156.250,00 kuna (slovima: dvamilijunastopedesetšesttisućadvjestopedeset kuna), u roku od 8 dana, dok se za više zatraženi iznos od 1.147.515,00 kuna, zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je 3. siječnja 2014. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika pod 1. E. & S. B. d.d. i tuženika pod 2. I. B. G., radi naknade štete. Tužitelj u tužbi navodi kako je tuženik pod 2. kao ovrhovoditelj 26. veljače 2010. Općinskom sudu u Sinju podnio prijedlog za ovrhu protiv ovdje tužitelja kao ovršenika, na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama od 7. ožujka 2008., pod brojem OV-2333/09, te predložio određivanje ovrhe na nekretninama tužitelja označenim kao zk. čest. br. 310/26, pašnjak, površine 12.584 m² i zk. čest. br. 310/41, pašnjak, površine 13.601 m², sve upisano u zk. ul. br. 435 k.o. Č. te na poslovnom računu tužitelja otvorenom kod E. & S. B. d.d. Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sinju, broj Ovr-79/10 od 12. ožujka 2010. da je određena predložena ovrha na nekretninama i na svim bankovnim računima i štednim ulozima tužitelja. Nadalje, tužitelj ističe kako tuženik pod 1. nije imao pravni osnov za izvršiti blokadu računa tužitelja, niti je tuženik pod 2. bio ovlašten zatražiti ovrhu po računima tužitelja. Naime, predmetno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Sinju da nikada nije bilo dostavljeno tuženiku pod 1. nego da je tuženik pod 1., s obzirom na svoju vlasničku povezanost s tuženikom pod 2. izvršio blokadu računa na temelju naloga ili rješenja dostavljenog od strane tog tuženika. Stoga, s obzirom da tuženik pod 1. nije zaprimio predmetno rješenje o ovrsi da nije bio ovlašten izvršiti pljenidbu (blokadu) računa tužitelja. Ujedno, tužitelj ističe kako je odredbom članka VII. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama zaključenog između tužitelja i tuženika pod 2. propisano kako će se ovrha u prvom redu provesti na nekretnini iz članka IV. tog Sporazuma, a tek u slučaju da dobit od realizacije te nekretnine ne bude dostatna za podmirenje potraživanja vjerovnika da je vjerovnik ovlašten provesti ovrhu na cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini dužnika. Prema tome, iz navedenog da proizlazi kako tuženik pod 2. nije mogao ovrhu zatražiti na računima tužitelja. Nadalje, tužitelj ističe kako je vrijednost predmetnih nekretnina prema procjeni izrađenoj od strane ovlaštenog procjenitelja tuženika u fazi gradnje 19. prosinca 2008. iznosila 4.216.066,85 EUR-a, a u ovršnom postupku od strane sudskog vještaka R. M. da je procijenjena na iznos od 5.485.175,02 EUR-a. Prema tome, kako je tražbina tuženika pod 1. kao ovrhovoditelja iznosila 2.989.990,43 EUR-a u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu, a vrijednost založene nekretnine je premašivala taj iznos, tuženik da nije bio ovlašten podnijeti prijedlog za ovrhu na računima tužitelja, sve sukladno članku VII Sporazuma.

 

2. Nadalje, tužitelj navodi kako je radi takve neovlaštene blokade računa od strane tuženika tužitelj bio spriječen osigurati financiranje za kupnju dijela strojeva te početak proizvodnje u pogonu izgrađenom na predmetnim nekretninama, a slijedom čega mu je nastala šteta u iznosu od 125.427.046,00 kuna, a koja šteta predstavlja planiranu dobit tužitelja u prve tri godine rada reciklažnog pogona i pogona za prikupljanje otpada. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 125.427.046,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 16. prosinca 2013. pa do isplate, kao i da mu naknade trošak postupka. Tužitelj predlaže da sud u dokazne svrhe pregleda i pročita isprave i dokumentaciju koja je priložena uz tužbu te da provede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

 

3. Podneskom od 10. ožujka 2014. tužitelj je povukao tužbu u odnosu na tuženika pod 1. E. & S. B. d.d.

 

4. Tuženik I. B. G. je tijekom postupka pripojen trgovačkom društvu E. G. B. A.

 

5. Tijekom postupka tužitelj je isticao kako su stranke 7. ožujka 2008. istodobno sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama zaključile i Okvirni ugovor o financiranju nekretnine. Tim ugovorom, Ugovorom o kupoprodaji nekretnine te Ugovorom o financijskom leasingu nekretnine da je bilo određeno da će tužitelj iz sredstava kredita na nekretninama označenim kao zk. čest. br. 310/26 i zk. čest. br. 310/41 izgraditi poslovne zgrade ukupne bruto površine od oko 6.086,37 m², koje kupuje E. G. I. L. d.o.o., a iz isplaćene i ugovorom utvrđene kupoprodajne cijene da se trebao vratiti kredit kojeg je tužitelj uzeo kod I. B. G. te uplatiti učešće tužitelja kao korisnika leasinga predmetnih nekretnina koji bi nastavio koristiti nekretninu na temelju ugovora o leasingu zaključenog istog dana. Nadalje, tužitelj je isticao kako je isti u cijelosti izgradio predmetni objekt, međutim umjesto da se pristupi realizaciji ugovora o kupoprodaji, kako bi se ostvarili uvjeti za isplatu kupoprodajne cijene te povrata kredita kojeg je tužitelj uzeo kod I. B. G., E. G. I. L. d.o.o. da je odbio postupili sukladno odredbama Okvirnog ugovora i Ugovora o kupoprodaji, a tužitelju da je ponudio zaključenje novog ugovora o kupoprodaji i leasingu koji po sadržaju, cijeni i uvjetima nisu odgovarali zaključenim ugovorima. Uvjete zaključenja ugovora da je u ime I. B. G. i E. G. I. L. d.o.o. dogovarala V. P., zaposlenica društva I. H. d.o.o. Nadalje, tužitelj ističe kako je kao ukupni iznos kupoprodajne cijene naveden iznos od 4.001.987,89 EUR-a, od čega se 350.000,00 EUR-a odnosi na zemljište, a 3.651.987,89 EUR-a na zgrade, a da je u ugovor unesena odredba kako prodavatelj daje neopoziv nalog da se iznosom od 3.651.987,89 EUR-a podmire otvorena potraživanja kreditora (I. B. d.d.) u istom iznosu. Međutim, nakon što su ti ugovori prvi put dostavljeni tužitelju na pregled, ukupan dug tužitelja prema I. B. d.d. da je iznosio 3.015.732,64 EUR-a. Na zahtjev tužitelja, tuženik da je objasnio tužitelju kako se ta razlika odnosi na zatezne i redovne kamate. S obzirom da tužitelju nije bilo jasno o kakvoj zateznoj kamati se radi jer je isti uredno podmirivao mjesečne obroke do lipnja 2009., dug tužitelja da nije mogao iznositi toliko pa da je tužitelj odbio zaključiti predmetne ugovore, a E. G. I. L.d.o.o. da je tužitelju odbio isplatiti kupoprodajnu cijenu, a zbog čega tužitelj nije bio u mogućnosti podmiriti kredit prema I. B. G. te je tužitelju dostavljena obavijest o raskidu ugovora o kreditu i okvirnog ugovora, a nakon čega je uslijedila ovrha na imovini tužitelja. Stoga, tužitelj smatra kako iz navedenog proizlazi kako je za nemogućnost vraćanja kredita došlo isključivo krivnjom tuženika i njemu povezanih osoba jer su isti odbiti ispuniti obveze iz potpisanog Okvirnog ugovora o financiranju nekretnina, a isplatu uvjetovali zaključenjem po tužitelja nepovoljnijeg ugovora o financijskom leasingu.

 

6. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio navode iz tužbe te je istakao kako je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo protiv tužitelja kao ovršenika ovršni postupak pred Općinskim sudom u Sinju na temelju ovršne isprave. U tom postupku da je tužitelj podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi, a koja žalba je odbijena rješenjem Županijskog suda u Splitu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj pokrenuo postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, međutim da je taj postupak u tijeku i da se vodi pred Općinskim sudom u Sinju pod brojem P-593/13. U odnosu na navode tužitelja kojima ističe kako tuženik nije smio pokrenuti postupak ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, tuženik ističe kako je u trenutku donošenja rješenja o ovrsi račun tužitelja već bio blokiran od strane treće osobe, a o čemu je tuženik dostavio potvrdu s danom insolventnosti tužitelja. Prema tome, tuženik smatra kako je očito da blokada računa tužitelja na temelju rješenja o ovrsi nije izvršena na nezakonit način niti s ciljem prouzročenja štete tužitelju, već je isto učinjeno u skladu sa zakonom i s ciljem namirenja tražbine tuženika kao ovrhovoditelja. Nadalje, tuženik ističe kako je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu dugovanje tužitelja prema tuženiku iznosilo 2.989.990,43 EUR-a te da je tuženik u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje kod Financijske agencije samo trenutno bio zaveden kao prvi u redoslijedu naplate isključivo iz razloga što su raniji vjerovnici koji su bili u prvenstvenom redu naplate namireni prisilnom naplatom na istom računu, tek nakon što je tuženik tužitelju uplatio trošak zastupanja sukladno rješenju Općinskog suda u Sinju broj Ovr-79/10 kojim je odbijen prijedlog tužitelja za osiguranje. Nadalje, tuženik ističe kako je isti bio ovlašten poduzimati ovrhu i na cjelokupnoj imovini tužitelja iz razloga što je i više nego razvidno bilo da vrijednost založene nekretnine nije dostatna za podmirenje dugovanja tužitelja prema tuženiku. Naime, Sporazumom o hipoteci da je utvrđena vrijednost nekretnine u iznosu od 350.000,00 EURa-a, a Ovršnim zakonom da je određeno kako se upravo vrijednost koju su stranke utvrdile uzima kao mjerodavna. Međutim, bez obzira na to, čak i kad bi se uzela vrijednost nekretnine u iznosu od 5.485.175,02 EUR-a, a koliko je ista utvrđena od strane sudskog vještaka R. M. u ovršnom postupku, tuženik da ne bi mogao namiriti svoju tražbinu jer da nije izvjesno da bi ta nekretnina bila prodana za više od 1/3 utvrđene vrijednosti. Nadalje, vezano za navode tužitelja koji se odnose na to da mu je E. G. I. L. d.o.o. ponudio nepovoljne uvjete za sklapanje ugovora o kupoprodaji, tuženik ističe kako je tužitelj odgovoran za to što ugovori nisu sklopljeni pod ranije dogovorenim uvjetima jer nije u zadanom roku dovršio poslovni objekt i ishodio uporabnu dozvolu. Naime, poslovni objekt da u trenutku pokretanja ovršnog postupka nije bio u dovršenom stanju niti je imao valjanu uporabnu dozvolu, kao ni priključke, odnosno da nije bio u funkcionalnom stanju pa da se u njemu niti približno nije moglo započeti obavljati poslovnu djelatnost tužitelja. Nadalje, tuženik ističe kako je on kao kreditor tužitelju isplatio cjelokupni iznos kreditiranja po Ugovoru o kreditu od 7. ožujka 2008. te da je time ispunio svoju obvezu po Okvirnom ugovoru i Ugovoru o kreditu, kao i da je tužitelj prekoračio rok za ishođenje uporabne dozvole pa da je već tada postojao razlog za raskid ugovora o kreditu. Isto tako, tužitelj ističe kako iako je ranije ugovoreno da će kupoprodajna cijena za objekt (zemljište i zgradu) iznositi maksimalno 3.500.000,00 EUR-a, društvo E. G. I. L. d.o.o., iako više nije bilo u obvezi sklopiti s tužiteljem ugovor o kupoprodaji i ugovor o leasingu jer tužitelj nije ispunio svoje obveze iz Okvirnog ugovora, da je tužitelju ponudilo sklapanje ugovora o kupoprodaji uz višu cijenu, u iznosu od 4.001.987,89 EUR-a, a što je tužitelj odbio. Prema tome, iz navedenog da proizlazi kako ne postoji odgovornost tuženika za štetu koja je eventualno nastala tužitelju pa tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tuženik predlaže da sud u dokazne svrhe pregleda i pročita isprave i dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu. Ujedno, tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi, u iznosu od 125.427.046,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala uslijed povrede ugovorne obveze od strane tuženika i to podnošenjem prijedloga za ovrhu i na novčanim sredstvima tužitelja, a uslijed koje radnje tužitelj da nije mogao realizirati financijska sredstva potrebna za kupnju strojeva i započeti s obavljanjem djelatnosti.

 

8. U dokazne svrhe ovaj sud je pregledao i pročitao isprave i dokumentaciju koja je sadržana u spisu, izveo je dokaz vještačenjem po sudskim vještacima financijsko-knjigovodstveno struke A. B., dipl.oec. te A. P. Č., dipl.oec.

 

9. Ovaj sud je 9. siječnja 2015. donio međupresudu kojom je utvrdio osnovanim potraživanje tužitelja prema tuženiku s osnova naknade štete, a koja presuda je ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-1650/2015-7 od 1. ožujka 2017. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

 

10. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka 7. ožujka 2008. sklopili Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem hipoteke na nekretninama, a koji je solemniziran 7. ožujka 2008. od strane javnog bilježnika B. R. pod brojem OV-2333/08., kao ni to da su istog dana sklopili i Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita u svrhu financiranja izgradnje tri zgrade isplatio kredit u iznosu od 3.000.000,00 EUR-a. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je predmetnim Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem hipoteke na nekretninama zasnovana hipoteka na nekretninama tužitelja označenim kao zk. č. br. 310/26, pašnjak, površine 12.584 m², upisane u zk.ul. 435 k.o. Č. i zk. č. br. 310/41, pašnjak, površine 13.601 m², upisane u zk. ul. 435. k.o. Č., u korist tuženika u iznosu od 3.600.000,00 EUR-a.

 

11. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je člankom II. predmetnog Sporazuma ugovoreno kako tražbina tuženika prema tužitelju temeljem tog Ugovora o kreditu iznosi 3.000.000,00 EUR-a, uvećana za ugovorenu kamatu, kao ni to da iz članka III. predmetnog Sporazuma proizlazi kako tuženik ima pravo sukladno Ugovoru o kreditu prijevremeno raskinuti Ugovor o kreditu i staviti kredit na naplatu u slučajevima koji su propisani tim Ugovorom. Među strankama nije bilo sporno ni to da je tuženik raskinuo predmetni Ugovor o kreditu 19. studenog 2009. te da je 26. veljače 2010. Općinskom sudu u Sinju podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave – Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem hipoteke na nekretninama od 7. ožujka 2008. te predložio određivanje ovrhe na nekretninama ovršenika (ovdje tužitelja), kao i na novčanim sredstvima ovršenika (ovdje tužitelja), radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja (ovdje tuženika) u iznosu od 2.898.990,43 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

12. Među strankama nije bilo sporno ni to je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sinju, poslovni broj Ovr-78/2010 od 12. ožujka 2010. određena predložena ovrha.

 

13. Među strankama nije bilo sporno ni to da tužitelj u ovom postupku od tuženika potražuje iznos od 125.427.046,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na ime naknade štete u vidu izmakle koristi koja je tužitelju nastala uslijed štetne radnje tuženika – podnošenja prijedloga za ovrhu i na novčanim sredstvima tužitelja, a uslijed koje radnje tužitelj da nije mogao osigurati financijska sredstva potrebna za nabavku strojeva i početak poslovne djelatnosti.

 

14. Među strankama nije bilo sporno ni to da je člankom III. točka 3. predmetnog Sporazuma propisano da ako nastupi neki od uvjeta iz članka 11. Ugovora o kreditu i stavljanje na naplatu osigurane tražbine vjerovnika, vjerovnik da će podnijeti javnom bilježniku taj Sporazum radi izdavanja potvrde ovršnosti zajedno sa pisanim obračunom njegove tražbine te dokaza da je dužniku dostavljen pisani obračun dospjele tražbine, a na kojeg će javni bilježnik izdati potvrdu ovršnosti.

 

15. Među strankama nije bilo sporno ni to da je člankom VII točka 1. predmetnog Sporazuma ugovoreno kako taj Sporazum predstavlja javnobilježničku ovršnu ispravu na temelju koje vjerovnik može protiv dužnika provesti neposrednu ovrhu radi namirenja svoje tražbine iz članka II. tog Sporazuma, po njenom dospijeću, kao ni to da je propisano kako će se ovrha u provom redu provesti na nekretnini iz članka IV opterećenom hipotekom, međutim, u slučaju da dobit od realizacije te nekretnine ne bude dostatna za podmirenje potraživanja vjerovnika, vjerovnik da je ovlašten ovrhu provesti na cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini dužnika te da je dužnik dao izričitu suglasnost na postupak opisan u tom članku. Među strankama nije bilo sporno ni to da je točkom 2. istog članka ugovoreno kako stranke kao vrijednost nekretnine određuju u visini od 350.000,00 EUR-a.

 

16. Među strankama nije bilo sporno ni to da je ugovoreno kako trajanje kredita prestaje s danom dospijeća kupoprodajne cijene za nekretninu i zgradu, odnosno najkasnije do 1. svibnja 2008., kao ni to da je taj rok produžen do 1. rujna 2009., a o čemu je tužitelj obaviješten e-mailom.

 

17. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je tužitelj trebao izgraditi te nekretnine za koje mu je odobren kredit u ugovorenim rokovima te da je dogovoreno kako će iste od tužitelja otkupili I. L. Isto tako, među strankama nije bilo sporno da je ugovoreno kako će iz te kupoprodajne cijene tužitelj vratiti kredit tuženiku i platiti učešće za leasing te da će na temelju ugovora o leasinga nastaviti koristiti tu nekretninu i u njoj obavljati poslovnu djelatnosti.

 

18. Isto tako, među strankama nije bilo sporno ni to da tužitelj u ugovorenom roku nije izgradio nekretninu, kao ni to da nije želio sklopiti ugovor o kupoprodaji s I. L.

 

19. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da tužitelj tuženiku nije vratio kredit, kao ni to da je tuženik radi naplate potraživanja prema tužitelju po tom ugovoru o kreditu pokrenuo ovršni postupak.

 

20. Kao sporno među strankama trebalo je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu na strani tuženika, odnosno je li tuženik time što je predložio određivanje ovrhe i na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, radi naplate svog potraživanja prema tužitelju, počinio štetnu radnju kojom je tuženiku prouzročena šteta u vidu izmakle koristi.

 

21. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

22. Po provedenom postupku, ocjenom svih izvedenih dokaza, utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor 7. ožujka 2008. sklopili Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita jednokratni kredit u iznosu od 3.000.000,00 EUR-a, koji je služio financiranju izgradnje tri zgrade koje su se sastojale od hale za recikliranje plastičnih ambalaža, hale za recikliranje guma i upravne zgrade bruto površine od ukupno cca 6.086,47 m², sukladno građevinskoj dozvoli od 5. listopada 2007. (projektna zgrada) na nekretnini označenoj kao čest. zem. br. 310/26 i 310/41, upisano u zk.ul. 416 k.o. Č,

- da su tužitelj i tuženik istog dana sklopili Sporazum o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke ne nekretninama, kojim sporazumom je zasnovano založno pravo na nekretninama označenim kao čest. zem. br. 310/26 i 310/41, upisano u zk.ul. 416 k.o. Č.,

- da su se stranke usuglasile kako taj Sporazum predstavlja ovršnu javnobilježničku ispravu na temelju koje je tuženik ovlašten provesti neposrednu ovrhu radi namirenja svoje tražbine, po njenom dospijeću, a koja će se provesti u prvom redu na nekretnini na kojoj je zasnovano založno pravo, a u slučaju da dobit od prodaje nekretnine ne bude dostatna za podmirivanje potraživanja tuženika kao vjerovnika da je ovlašten provesti ovrhu i na cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini tužitelja kao dužnika,

- da je na dan otkaza Ugovora o kreditu tražbina tuženika prema tužitelju iznosila 2.898.990,43 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj 26. veljače 2010. Općinskom sudu u Sinju podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave – Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem hipoteke na nekretninama od 7. ožujka 2008. te predložio određivanje ovrhe na nekretninama ovršenika (ovdje tužitelja), kao i na novčanim sredstvima ovršenika (ovdje tužitelja), radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja (ovdje tuženika) u iznosu od 2.898.990,43 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama,

- da je rješenjem Općinskog suda u Sinju, poslovni broj Ovr-78/2010 od 12. ožujka 2010. određena predložena ovrha na nekretnini i novčanim sredstvima ovršenika (ovdje tužitelja),

- da je tuženik u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje bio evidentiran kao prvi u redoslijedu naplate te da je zbog te ovrhe došlo do blokade računa tužitelja,

- da tužitelj nije mogao realizirati nove kredite koji bi mu služili za kupnju strojeva i pokretanje proizvodnje pa da u ovom postupku potražuje od tuženika naknadu štete u iznosu od 125.427.046,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koja šteta predstavlja izgubljenu dobit za vrijeme od prve tri godine rada reciklažnog pogona i pogona za prikupljanje otpada.

 

23. Odredbom članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO) propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), a prema odredbi članka 1080. stavak 3. ZOO-a propisano je da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati pri redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

 

24. U ovoj pravnoj stvari tužitelj ne traži naknadu obične štete nego samo izmakle koristi, a za koju korist tužitelj tvrdi da mu je izmakla uslijed toga što je tuženik kao ovrhovoditelj protiv tuženika kao ovršenika pokrenuo ovršni postupak i na novčanim sredstvima iako je Sporazumom o osiguranju novčane tražbine osnivanjem hipoteke na nekretninama propisano da će tuženik svoju tražbinu pokušati namiriti prvo prodajom nekretnine pa tek onda i na ostalim predmetima ovrhe.

 

25. Stoga, u ovom postupku trebalo je utvrditi je li radnjom tuženika, odnosno podnošenjem prijedloga za ovrhu i na novčanim sredstvima tužitelja radi naplate novčane tražbine tuženika kao ovrhovoditelja u visini od 2.898.990,43 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tužitelju nastala šteta, odnosno bi ti tužitelj da nije bilo te radnje tuženika kupio strojeve koji su mu potrebni za reciklažu otpada, odnosno bi li pokrenuo reciklažni pogon i ostvario dobit. Dakle, trebalo je utvrditi predstavlja li takva radnja tuženika štetnu radnju.

 

26. Naime, pretpostavke odgovornosti za štetu podrazumijevaju subjekte obveznog odnosa (štetnik i oštećenik), štetnu radnju štetnika, štetu, uzročnu vezu (kauzalni neksus) i protupravnost štetne radnje.

 

27. Odgovornost za štetu nastaje samo ako je štetna radnja protupravna, a štetna radnja je svaki čin ili propust štetnika koji uzrokuje štetu na strani oštećenika.

 

28. S obzirom da ZOO ne daje definiciju protupravnosti, određenje pojma protupravnosti je potrebno potražiti u pravnoj teoriji.

 

29. Protupravnost u objektivnom smislu se u pravnoj teoriji definira kao povreda nekog pravnog pravila pozitivnog pravnog poretka, povredu pravnog propisa odnosno povredu pravne norme.

 

30. Pod protupravnošću se u sudskoj praksi najprije misli na protivnost štetnikova ponašanja nekom zakonskom pravilu pa bi štetna radnja bila protupravna ako je protivna zakonu, drugom propisu ili općem aktu.

 

31. Po ocjeni ovog suda, postupanje tuženika koji pokreće ovršni postupak radi naplate svog dospjelog potraživanja ne može predstavljati štetnu radnju, a niti takva radnja sve i da je riječ o štetnoj radnji, može biti protupravna.

 

32. Naime, odredbom članka 4. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20. – dalje: OZ) propisano je da su predmet ovrhe i osiguranja stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine ili njezina osiguranja.

 

33. Odredbom članka 5. stavak 1. OZ-a propisano je da sud određuje ovrhu, odnosno osiguranje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u ovršnom prijedlogu, odnosno prijedlogu za osiguranje, dok iz stavka 2. istog članka proizlazi da će sud, ako je predloženo više sredstava ili više predmeta ovrhe, odnosno osiguranja, na prijedlog ovršenika, odnosno protivnika osiguranja, ograničiti ovrhu, odnosno osiguranje samo na neka od tih sredstava, odnosno predmeta, ako su dovoljni za ostvarenje ili osiguranje tražbine.

 

34. Prema tome, bez obzira na to što su tužitelj i tuženik ugovorili kako će tuženik prvenstveno svoju tražbinu pokušati namiriti na nekretnini na kojoj je zasnovano založno pravo, pa tek onda i na cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini tužitelja kao dužnika, u situaciji kada je tuženik kao ovrhovoditelj imao potraživanje prema tužitelju kao dužniku u visini od 2.898.990,43 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, postupanje tuženika koji radi naplate te svoje tražbine pokreće ovrhu i na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika ne može predstavljati štetnu radnju, niti je takva radnja, sve i kad bi se prihvatili navodi tužitelja da se radi o štetnoj radnji, protupravna.

 

35. Naime, tuženik kao vjerovnik određene tražbine, sukladno naprijed citiranim odredbama OZ-a može pokretati ovrhu na svim predmetima ovrhe radi namirenja svoje tražbine. Stoga, bez obzira na to što je između stranaka bilo ugovoreno da će tuženik svoju tražbinu prvo pokušati namiriti iz vrijednosti založene nekretnine, po ocjeni ovog suda, tuženik je bio ovlašten istu pokušati namiriti i na novčanim sredstvima ovršenika. Smisao ovršnog postupka i jest brzo i efikasno namirenje tražbine ovrhovoditelja, pa bi se zahtijevanjem da se ovrha prvo pokuša namiriti na određenim predmetima izgubio smisao prisilne naplate tražbine ovrhovoditelja, kao i svrha ovršnog postupka te bi se ovrhovoditelju koji već raspolaže ovršnom ispravom potrebnom za namirenje svoje tražbine nametala dodatna, nepotrebna, ograničenja. Naime, ovršni postupak mora biti proveden uz minimalne mogućnosti dužnika da svojim prigovorima onemogućava ili otežava ovrhu na svojoj imovini u situaciji kad ovrhovoditelj raspolaže ovršnom ispravom. Takav stav izražen je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III/5151/2008 od 13. rujna 2011.

 

36. Stoga, prema stajalištu ovog suda, suprotno shvaćanju tužitelja, tuženik je bio ovlašten svoju tražbinu namiriti i na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, kao i na svim drugim predmetnima ovrhe, bez obzira na to što je između stranaka ugovoreno kako će tužitelj svoje potraživanje prvenstveno pokušati namiriti iz vrijednosti nekretnine.

 

37. Isto tako, potrebno je naglasiti kako je između stranka kao vrijednost nekretnine ugovoren iznos od 350.000,00 kuna, a koji iznos se prema tada važećim odredbama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005, 121/2005, 67/2008, 139/2010, 154/2011, 70/2012 – dalje: OZ/96) smatra mjerodavnim prilikom određivanja vrijednosti nekretnine, a da je potraživanje tuženika kao vjerovnika prema tužitelju kao dužniku bilo višestruku veće i iznosilo 2.898.990,43 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

38. Naime, odredbom članka 87. stavak 3. OZ/96 propisano je da ako su u sudskom ili izvansudskom sporazumu na temelju kojega je stečeno založno ili koje drugo odgovarajuće pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine čije se namirenje traži stranke utvrdile vrijednost nekretnine, ta će se vrijednost uzeti kao mjerodavna, osim ako se stranke drukčije ne sporazumiju u postupku pred sudom najkasnije do donošenja zaključka o prodaji (članak 90.).

 

39. Prema tome, u situaciji kada utvrđena vrijednost nekretnine iznosi 350.000,00 EUR-a, a dugovanje tužitelja prema tuženiku je skoro deset puta veće, po stajalištu ovog suda, tuženik je bio ovlašten pokrenuti ovrhu i na novčanim sredstvima tužitelja i prije nego što je utvrđeno da dobit od realizacije prodaje nekretnine nije dostatna za namirenje njegovog potraživanja.

 

40. Međutim, čak i kad bi se prihvatilo stajalište tužitelja da se radi o štetnoj radnji koja je protupravna, postavlja se pitanje uzročnosti između takve štetne radnje i same štete, odnosno pitanje je li baš ta radnja uzrokovala štetu na strani tužitelja, odnosno bi li tužitelj uspio realizirati svoj poslovni projekt da nije došlo do blokade računa tužitelja.

 

41. Uzročna veza znači da određena štetna radnja mora kao uzrok proizvesti određenu štetu kao posljedicu.

 

42. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka A. P. Č. proizlazi kako tužitelj radi blokade računa nije bio spriječen osigurati financiranje strojeva i početak proizvodnje. Međutim, čak i da tužitelju nije bio blokiran poslovni račun tužitelj da nije mogao nabaviti potrebna financijska sredstva zbog lošeg kreditnog rejtinga. Naime, svaka banka da detaljno analizira kreditni rejting za podnositelja zahtjeva za kredit prije nego mu odobri kredit. Za procjenu sposobnosti vraćanja duga po eventualno odobrenom kreditu da se radi dubiozna analiza cjelokupne poslovne financijske situacije tražitelja kredita utemeljena na poslovnim knjigama, financijskim izvještajima, bilančnim pozicijama, stanju imovine, pregledima potraživanja i obveza. Naime, svaka banka da oprezno procjenjuje svoj rizik za povrat sredstava prije nego što ih odluči plasirati te da je kod tužitelja utvrđen nedvojben rizik za povrat duga iz razloga što na strani tužitelja postoje nepodmirene dospjele obveze po već postojećem kreditu, nekretnine opterećene zalogom te činjenica da tužitelj ne obavlja nikakvu poslovnu djelatnost. Zaključak sudskog vještaka A. P. Č. je taj da zbog lošeg kreditnog rejtinga tužitelj nije bio u mogućnosti osigurati financiranje kupnje strojeva i početak proizvodnje.

 

43. Ovaj sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka A. P. Č. prihvaća kao pravilan i stručan u dijelu koji se odnosi na analizu kreditne sposobnosti tužitelja, kao i mogućnosti tužitelja da osigura financiranje strojeva kreditom, dok u dijelu u kojem se taj sudski vještak bavi pravnim pitanjima isti ne prihvaća. Naime, zadatak vještaka je da sudu razjasni određene činjenice za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a ne da se bavi pitanjem prava jer je pitanje primjene zakonskih odredaba i tumačenja istih zadatak suda, a ne sudskog vještaka.

 

44. Prema tome, kako i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka A. P. Č., a kojeg sud prihvaća kao pravilnog u dijelu koji se tiče predmeta vještačenja, proizlazi da tužitelj ne bi mogao osigurati financiranje strojeva kreditom, a tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je raspolagao nekim drugim financijskim sredstvima kojima je mogao iste pribaviti i pokrenuti proizvodnju, jasno je da između radnje tuženika i pokretanja ovršnog postupka na novčanim sredstvima tužitelja i same štete ne postoji uzročnost.

 

45. Naime, šteta koju je tužitelju dužan naknaditi tuženik mora biti takva šteta koja ne bi nastala da nije bilo štetne radnje tuženika te za utvrđivanje izmakle koristi nije dovoljno samo postojanje apstraktne mogućnosti da bi tužitelj ostvario prihode da tuženik kao ovrhovoditelj nije pokrenuo ovršni postupak i na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika.

 

46. Dakle, kako tužitelj tijekom postupka nije dokazao da mu je upravo radnjom tuženika prouzročena šteta, odnosno da nije bilo te radnje da bi tužitelj kupio strojeve, pokrenuo proizvodnju i ostvario prihod u visini od 125.427.046,00 kuna, zahtjev tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude, pod točkom I.

 

47. Iako je u ovom postupku provedeno i vještačenje na okolnost visine štete, ovaj sud se neće referirati na pravilnost nalaza i mišljenje sudskog vještaka A. B. koji je vještačio visinu štete jer je u ovom postupku utvrđeno kako nije osnovan tužbeni zahtjev odnosno kako ne postoji odgovornost tuženika za štetu pa je pitanje visine štete irelevantno za ovaj postupak.

 

48. Tuženik je postavio zahtjev za naknadu troškova postupka pa je valjalo odlučiti i o tom zahtjevu.

 

49. Odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.

 

50. Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, dok iz stavka 2. istog članka proizlazi da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu.

 

51. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

 

52. Tuženiku, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, po ocjeni ovog suda, osnovano pripada trošak sastava odgovora na tužbu u visini od 10.000 bodova (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje: Tarifa), u svezi s Tbr. 7.1. Tarife), po 10.000 bodova za pristup na ročišta održana 4. lipnja 2014., 16. srpnja 2014., 24. rujna 2014., 24. studenog 2014., 9. siječnja 2015., 22. studenog 2017., 13. lipnja 2018., 24. listopada 2018., 31. siječnja 2020., 5. lipnja 2020. i 12. ožujka 2021. (Tbr. 9.1. Tarife), po 10.000 bodova za sastav četiri obrazložena podneska (Tbr. 8.1. Tarife), te 12.500 bodova za sastav žalbe protiv međupresude (Tbr. 10.1. Tarife). Dakle, tuženiku je valjalo priznati ukupno 172.500 bodova. Kako vrijednost boda iznosi 10,00 kuna (Tbr. 50. Tarife), tuženiku pripada 1.725.000,00 kuna, uvećano za 25% PDV-a (431.250,00 kuna), odnosno ukupno 2.156.250,00 kuna.

 

53. Zahtjev tuženika je valjalo odbiti kao neosnovan za više zatraženi iznos od 1.147.515,00 kuna. Naime, kako je Tbr. 8.1. Tarife propisano da se odvjetniku priznaje trošak sastava najviše četiri obrazložena podneska, ovaj sud je tuženiku priznao trošak sastava četiri obrazložena podneska u visini od po 10.000 bodova, dok sastav preostalih podnesaka koji su dostavljeni u spis nije priznat. Isto tako, tuženiku nije priznat ni zahtjev za naknadu troškova prijevoza iz Zagreba do Splita, trošak smještaja, kao i trošak dnevnice u ukupnom iznosu od 21.890,00 kuna. Naime, po ocjeni ovog suda ne radi se o troškovima koji su bili nužni za vođenje postupka (članak 155. stavak 1. ZPP-a), jer je tuženik mogao angažirati i odvjetnika koji ima sjedište na području Splita. Prema tome, punomoćnik tuženika naknadu tih troškova može tražiti od stranke koja mu je izdala punomoć za zastupanje u ovom postupku, a ne od protivne strane jer je protivna strana dužna naknaditi samo one troškove koji su bili nužni za vođenje postupka.

 

54. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Splitu 26. travnja 2021.

 

Sutkinja

Rajana Buljan,v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu. Žalba se podnosi Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovog suda, u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude.