1                     Poslovni broj: 18 UsImio-439/20-7

 

Poslovni broj: 18 Uslmio-439/20-7

 

 

 

REPUBLIKA  HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

           Put Supavla 1.

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke V. M., u upravnom sporu tužitelja D. K. iz G., K. Z. .., zastupanog po opunomoćenicima iz Z. o. u. M. M. i B. M., M. ., R., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, radi obnove postupka, nakon održane javne rasprave zaključene dana 16. travnja 2021., u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, dana 26. travnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

 

 

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„1.Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske,, KLASA: UP/II-563-01/20-02/39, URBROJ: 511-01-149-20-1 od 18. kolovoza 2020. godine u cijelosti.

2.Priznaje se tužitelju D. K., OIB: …. iz G., K. Z. .., status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.“

 

 

podredno

 

I.Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske,, KLASA: UP/II-563-01/20-02/39, URBROJ: 511-01-149-20-1 od 18. kolovoza 2020. godine u cijelosti te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.“

II.Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-563-01/20-02/39, URBROJ: 511-01-149-20-1 od 18. kolovoza 2020. odbijen je prijedlog tužitelja za obnovu postupka u predmetu priznavanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, okončanog rješenjem tuženika, broj: 511-01-157-6161/1-14 od 24. travnja 2014.

              Tužitelj je protiv navedenog rješenja pravodobno podnio tužbu Upravnom sudu u Rijeci. Taj sud se rješenjem poslovni broj: …. od 28. ruja 2020. oglasio mjesno nenadležnim te je tužbu ustupio ovome sudu na nadležno postupanje. Tužba je kod ovoga suda zavedena pod poslovnim brojem. 18 Uslmio-439/20.

              U tužbi tužitelja se u bitnome navodi da je Upravni sud u Splitu u dva navrata vraćao predmet na ponovni postupak i to presudom poslovni broj: 3 UsI-318/17-8 od 19. srpnja 2018. kojim je poništio rješenje tuženika od 18. siječnja 2017. te presudom poslovni broj: … od 03. ožujka 2019 kojom je također poništeno rješenje tuženika od 25. siječnja 2019. Ističe se da tužitelj smatra da su ispunjene pretpostavke za obnovu postupka propisane člankom 123. Zakona o općem upravnom postupku. Naime, tuženik da je u svom rješenju od 18. kolovoza 2020. utvrdio uvidom u dokumentaciju u postupku pred Ministarstvom unutarnjih poslova da dokazi koje je tužitelj iznio kao razlog za obnovu nisu takvi da bi se zahtjev za obnovu usvojio te  imenovanom utvrdio status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, no, to rješenje da je neosnovano iz niza razloga. Prvenstveno, tuženik da svoju odluku temelji na izjavi I. D. koji je u konkretnom periodu bio načelnik Policijske uprave L.s. u kojoj da je izjavio da nema saznanja o angažiranju tužitelja. Izjava istog da se ne može uzeti kao relevantni dokaz, budući sam pojam „nema saznanja“ u kontekstu izjave da se treba tumačiti kao da isti nema informacija, sjećanja ili iskustava u konkretnom događaju. Osim toga da je za očekivati kako jedna osoba, neovisno o rangu ili zvanju, pogotovo u stanju kaosa koji je vladao 1994. i 1995. godine na prostorima L.s. ž. ali i cijele Republike Hrvatske, da neće i ne može imati saznanja o djelovanju svakog podređenog, u konkretnom slučaju, svakog pojedinog člana Policijske uprave L.s. u prije navedenom periodu. Slijedom navedenog, izraz „nema saznanja o angažiranju dotičnog“ da se ne može  tumačiti kao činjenica ili tvrdnja kojom isti iskazuje da tuženik nije bio angažiran, obzirom da bi isto predstavljalo arbitrarno postupanje tijela i mijenjanje iskaza svjedoka. Nadalje, tužitelj da je priložio i ovjerenu izjavu I. T. koji da je za vrijeme angažiranja tužitelja bio zamjenik načelnika Policijske uprave L.s., a koji da je sudeći prema sadržaju izjave bio upućeniji u svezi statusa i angažiranja tužitelja. Dotični da je izjavio da je tužitelj bio pripadnik pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave L.s. i da je za to vrijeme bio uključen u oružani otpor agresoru, izravno djelovao u vezi s tim otporom na način da je odlazio u postrojbu pričuvnog sastava Policijske uprave L.s. te da je naoružan i u uniformi odlazio na borbene položaje na području V., u predjelu T. G. kao i mjestu R., sudjelujući u borbenim akcijama u kojima je pružao oružani otpor agresoru. Navedena izjava da dokazuje da je tužitelj sudjelovao u oružanom otporu agresoru i djelovao u izravnoj vezi s tim otporom u smislu odredbe članka 3. stavak 1. i 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, te da je sudjelovanjem stekao pravo na status branitelja u Domovinskom ratu.  Tuženik da navedenu izjavu I. T. nije prihvatio kao relevantnu za utvrđivanje činjeničnog stanja a odluku o istoj da je donio isključivo baziran na osnovi izjave I. D., a što da tužitelj smatra neosnovanim i što da je pojasnio gore u tekstu. Osim što tuženik nije uzeo kao relevantnu izjavu I. T., da ga je odbio saslušati kao svjedoka, a obzirom na njegov čin i osobno sudjelovanje u oružanom otporu da je bio upoznat sa položajem i situacijama mnogih sudionika oružanog otpora pa tako i u aktivnost i sudjelovanje tužitelja u spornom razdoblju, to da tužitelj smatra kako bi saslušanje dotičnog bilo od ključne važnosti te da bi isto rezultiralo drugačijim rješenjem. Nadalje, tuženik da u rješenju ističe da podaci sadržani u vojnoj iskaznici tužitelja  u kojoj je upisan period angažiranja u Ministarstvu unutarnjih poslova od 01. studenog 1994. do 01. veljače 1995. i od 15. srpnja 1995. do 25. rujna 1995. te podaci sadržani u uvjerenju Ureda za obranu G. Klasa:803-01/95-83/01, Urbroj: 512-119-03-01-95-200 od 14. studenog 1995. da se u istom periodu nalazio u postrojbama Hrvatske vojske, ne mogu poslužiti kao dokaz. Ističe se da se radi o javnim ispravama s dokaznom snagom o kojima nikada nije postojala sumnja u njihovu vjerodostojnost, a u upravnom postupku tuženik da nije dokazao suprotno. Stoga da tužitelj smatra da se predmetne činjenice kao takve imaju uzeti kao relevantne. Nadalje, tuženik da nije u rješenju osporio da je tužitelj zaista u predmetnom razdoblju sudjelovao u obavljanju logističkih poslova kao što je dostava hrane, municije i opreme na položaje V., a što da je potkrijepljeno izjavama svjedoka, bivših pripadnika pričuvnog sastava policije, ovjerenim kod javnog bilježnika, međutim, da tvrdi kako se isto ne može podvesti pod oružani otpor agresoru i djelovanje u izjavnoj vezi s tim otporom. Iako je tužitelj sudjelovao u oružanom otporu agresoru, a što da je vidljivo iz izjave I. T., vojne knjižice i Uvjerenja Ureda za obranu G., smatra da bi se i samo obavljanje logističkih poslova na području V. koji da je bio pod neprestanim napadima agresora, čime da se dovodi vlastiti život u opasnost, imalo podvesti pod djelovanje u izravnoj vezi s otporom jer da bez obavljanja istih, otpor agresoru ne bi bio moguć. Temeljna načela upravnog postupka da su načela ekonomičnosti i jednostavnosti propisana člankom 10. Zakona o općem upravnom postupku, a upravnog spora načelo učinkovitosti propisano člankom 8. Zakona o upravnim sporovima. Pema istim  načelima, nadležna tijela da su dužna u razumnom roku, izbjegavajući nepotrebne troškove, donijeti odluku. Osim toga, prema Ustavu Republike Hrvatske članka 29. stavak 1. da svako ima pravo na suđenje u razumnom roku. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske da je u nekoliko navrata propustilo ispitati mogu li iznesene okolnosti dovesti do drukčijeg rješenja te da s upravo zbog toga predmet stalno vraća na ponovni postupak, a isto da je bilo dužno ispitati prema članku 126. Zakona o općem upravnom postupku.  Ističe se i to da tuženik  nije u smislu odredbe članka 51. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku proveo ispitni postupak. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se osporavano rješenje tuženika poništi te da mu se prizna status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, a podredno da se osporavano rješenje tuženika poništi i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak. Traži i da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovog upravnog spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba neosnovana u bitnome ponavljajući navode iz obrazloženja osporenog rješenja pozivajući se na  odredbe članka 3. stavak 1.  i 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 121/17 – dalje ZHBDR). Poziva se i na odredbu članka 123. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09-dalje ZUP) te navodi da priložena i ovjerena izjava I. T., koji je za vrijeme angažiranja tužitelja bio zamjenik načelnika Policijske uprave l.s., nije nova činjenica odnosno podatak te da je tužitelju bila poznata tijekom provođenja ranijeg postupka odnosno da je imenovani u više navrata bio pozivan za svjedoka po prijedlogu tužitelja, ali da se nije odazvao pozivima. Stoga da je prošlo više od 30 dana od dana saznanja za tu činjenicu od kada je stekao mogućnost upotrebe novih dokaza. Nadalje tuženik ističe da nije nova činjenica niti činjenica da je svjedok  I. D. kojeg je tužitelj predložio za svjedoka jer da je u predmetnom razdoblju bio načelnik Policijske uprave l.s. te da bi mogao imati neka saznanja o njegovom angažiranju. Navedeni podatak da je I. D. tada bio načelnik Policijske uprave l.s. tužitelju da je bio poznat ili da mu je mogao biti poznat. Tuženik ističe i to da okolnosti koje tužitelj navodi ne predstavljaju zakonom propisani razlog zbog kojeg se može dozvoliti obnova postupka. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužba odbije kao neosnovana u cijelosti.

Tužitelj je dana 19. veljače 2021. ovome sudu dostavio podnesak u kojem se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu.  Ističe naime da tuženik u odgovoru na tužbu pogrešno navodi da se u odnosu na izjavu I. T. ne radi o novoj činjenici ili dokazu te da je radi toga protekao rok za obnovu spora napominjući kako je prijedlog za obnovu spora podnesena dana 29. prosinca 2016. dok da je I. T. predmetnu izjavu predao i potpisao kod javnog bilježnika M. F. dana 5. prosinca 2016. Iz navedenog da je razvidno da je tužitelj prijedlog za obnovu postupka podnio u roku kraćem od 30 dana od dana saznanja za postojanje novih dokaza ili činjenica odnosno isti da je prijedlog podnio unutar predviđenog zakonskog roka a što da proizlazi iz predmetne izjave i prijedloga za obnovu spora koji prileže spisu. U svezi s navedenim ističe da je Zakonom o upravnim sporovima u članku 76. propisano da će se spor okončan presudom obnoviti na prijedlog stranke „stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem sudskom postupku.“ Stoga da je, obzirom da je predmetna izjava dana kod javnog bilježnika tek 05. prosinca 206., jasno kako tužitelj predmetnom izjavom kao dokazom nije bio u mogućnosti raspolagati prije, a osim toga da je jasno kako predmetna izjava ide u prilog povoljnijem rješavanju spora za tužitelja. Slijedom navedenog da proizlazi da su ispunjene pretpostavke za obnovu spora i da je prijedlog za obnovu podnesen unutar zakonskog roka. Nadalje, tuženik da ne navodi niti jedan jedini dokaz koji bi ukazivali na sumnju u vjerodostojnost vojne iskaznice tužitelja, uvjerenja Ureda za obranu G., Klasa 803-01/95-83/01, Urbroj: 512-119-03-01-95-200 od 14. studenog 1995. te izjave I. T. već da arbitrarnim postupanjem tumači da iste nisu vjerodostojne i nemaju snagu dokaza. Naime, ističe da je činjenica da se radi o javnim ispravama s dokaznom snagom za koje da nikad nije dokazano suprotno.  Slijedom svega navedenog predlaže da sud sam riješi stvar i udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti.

U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem rasprave svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Tužitelj je po zamjeniku svog opunomoćenika na ročištu za raspravu održanom dana 16. travnja 2021.  ostao kod navoda tužbe i podneska, ustrajao je u predloženim dokazima te u svom zahtjevu da nakon provedenog postupka bude usvojen bilo glavni bilo podredni tužbeni zahtjev.

Tuženik je po službenoj osobi ostao pri navodima iz odgovora na tužbu, usprotivio se prijedlogu za saslušanjem predloženog svjedoka te je predložio da sud donese odluku sukladno stanju u spisu.

              U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis i isprave priložene istom, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis dok je odbijen prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka I. T. kao suvišan pored prethodno izvedenih dokaza. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz sadržaja spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je tužitelj dana 07. prosinca 2016. podnio prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem tuženika broj: 511-01-157-6161/1-14 od 24. travnja 2014. pozivajući se na odredbe članka 124. stavak 1. u vezi s odredbom članka 123. stavak 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 – dalje ZUP) te izjavu I. T., tadašnjeg zamjenika načelnika PU L.s., ovjerenu po javnom bilježniku dana 05. prosinca 2016., koju je priložio prijedlogu  te  je predložio da se sasluša I. D., tadašnji načelnik PU L.s.

Odredbom članka 123. stavak 1. ZUP-a  propisano je da se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci, između ostalog, ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku. Odredbom stavka 3. istog članka ZUP-a je propisano da stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana od dana saznanja za razloge obnove ili od kad je stekla mogućnost upotrebe novih dokaza.

Odredbom članka 124. ZUP-a propisano je da prijedlog za obnovu postupka stranka predaje tijelu koje je donijelo rješenje na način propisan za predaju podnesaka (stavak 1.). U prijedlogu za obnovu postupka stranka je dužna učiniti vjerojatnim razloge zbog kojih traži obnovu postupka i da je prijedlog podnesen u zakonskom roku (stavak 2.).

Prema odredbi članka 126. ZUP-a kad nadležno tijelo primi prijedlog za obnovu postupka, dužno je ispitati je li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem (stavak 1.). Ako su uvjeti za obnovu postupka ispunjeni, nadležno tijelo ispitat će mogu li okolnosti, odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu dovesti do drukčijeg rješenja. Ako utvrdi da ne mogu, odbit će prijedlog rješenjem (stavak 2.). Ako nadležno tijelo ne odbaci niti odbije prijedlog za obnovu postupka ili po službenoj dužnosti utvrdi da postoje razlozi za obnovu postupka, donijet će rješenje kojim će dopustiti obnovu postupka i odrediti u kojem će se opsegu postupak obnoviti. Rješenje kojim se dopušta obnova postupka odgađa izvršenje rješenja protiv kojeg je obnova dopuštena (stavak 3.). Kad je to prema okolnostima slučaja moguće i u interesu je ubrzanja postupka, nadležno će tijelo, čim utvrdi postojanje uvjeta za obnovu, poduzeti one radnje postupka koje se imaju obnoviti, ne donoseći posebno rješenje kojim se obnova dopušta (stavak 4.).

Rješenjem tuženika, broj: 511-01-157-6161/2-14 od 18. siječnja 2017. prijedlog tužitelja za obnovu postupka je odbačen.

              Tužitelj je protiv navedenog rješenja Upravnom sudu u Rijeci podnio tužbu te da je presudom navedenog suda, poslovni broj: .. od 19. srpnja 2018. navedeno rješenje tuženika od 18. siječnja 2017. poništeno te predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak jer je ocijenjeno da je prijedlog za obnovu postupka podnesen pravodobno te je tuženiku dana uputa kako u postupku izvršenja presude treba donijeti novo rješenje na način da će ocijeniti od kakvog je značaja navedena izjava I. T. ovjerena kod javnog bilježnika, odnosno kako je potrebno ocijeniti sadržaj te izjave,  te da ukoliko bude potrebno saslušati kao svjedoka I. D., tadašnjeg načelnika PU L.s.  na okolnosti navedene u prijedlogu za obnovu postupka.

                Tuženik je u izvršenju navedene presude donio rješenje od 25. siječnja 2019. kojim je odbijen prijedlog tužitelja za obnovu postupka u predmetu priznavanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, okončanog rješenjem tuženika, broj: 511-01-157-6161/1-14 od 24. travnja 2014..

Tužitelj je protiv navedenog rješenja podnio tužbu povodom koje je presudom ovoga  suda, poslovni broj… od 03. veljače 2020. navedeno rješenje tuženika od 25. siječnja 2019. poništeno te predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak uz obrazloženje u bitnome da spisu dostavljenom uz odgovor na tužbu ne prileži  izjava I. T. niti dokaz  (poziv, dostavnica) da je I. T. doista uredno pozvan radi davanja izjave na sporne okolnosti; da se tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja poziva na izjave svjedoka, bivših pripadnika pričuvnog sastava policije, ne navodeći o kojim se osobama radi niti te izjave prileže spisu tuženog tijela; da tuženik nije  na nedvojben način utvrdio sve pravno relevantne činjenice te primjenom pravila o dokazivanju ocijenio dokaznu snagu svih dokaza u smislu odredbe članka 9. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09-dalje ZUP-a) te da osporavano rješenje nije obrazloženo sukladno odredbi članka 98. stavak 5. u svezi sa člankom 120. ZUP-a.

Tuženik je u izvršenju navedene presude spisu priložio relevantnu dokumentaciju, koju je i pregledao i ocijenio, pozvao je i svjedoka I. T., koji se pozivu nije odazvao, te je ovdje osporavanim rješenjem od 18. kolovoza 2020. odbio prijedlog tužitelja za obnovu postupka u predmetu priznavanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, okončanog rješenjem tuženika, broj: 511-01-157-6161/1-14 od 24. travnja 2014.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja ovaj sud drži da istim nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Naime, iz sadržaja spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je rješenjem tuženika, broj: 511-01-157-6161/1-14 od 24. travnja 2014., odbijena žalba tužitelja izjavljena na rješenje Policijske uprave l.s. od 04. svibnja 2009. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova te zahtjev za izdavanje potvrde kojim se taj status dokazuje za vremensko razdoblje od 01. studenog 1994. do 01. veljače 1995. i od 15. srpnja 1995. do 25. rujna 1995. U obrazloženju navedene odluke tuženik u bitnome navodi da tužitelj nije upisan u službenim evidencijama pripadnika pričuvnog sastava policije Policijske uprave l.s.; da ne postoje podaci da je primao novčanu nanadu za angažiranje u pričuvnom sastavu policije; da iz razgovora obavljenog s J. V.,  tadašnjim zapovjednikom Policijske ispostave L., proizlazi da tužitelj nije bio pripadnik pričuvnog sastava poicije;  da je svjedok V. K., tžiteljev brat, iskazao da je tužitej u dva navrata bio angažiran radi prijevoza putem samarica (konja) hrane, drva, granata, naoružanja i streljiva za potrebe policije na V., pri čemu nije bio zadužen oružjem ali je bio izložen neprijateljskim granatama; da tužitelj ne opisuje niti jedan događaj povezan sa sudjelovanjem u borbenim akcijama niti da je na drugi način dokazao da je kao pripadnik pričuvnog sastava policije udjelovao  u obrani suvereniteta Republie Hrvatske u smislu odredbe članka 2. stavka 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinsog rata. 

Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: ….. od 04. studenog 2015. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja navedenog rješenja tuženika. Iz obrazloženja ove presude je razvidno da sud potvrđuje pravilnost rješenja tuženika te da je sud do istog zaključka kao i tuženik došao uvidom u sadržaj opisa tužiteljevog ratnog puta izdanog 27. srpnja 2012. kao i sadržaja pisanih izjava M. S., A. V. i J. Č. dostavljenih od strane tužitelja na raspravi u tom sporu. 

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-…. od 30. prosinca 2015. odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv navedene presude te potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci od 04. studenog 2015.

Tužitelj u svom predmetnom prijedlogu za obnovu postupka okončanog navedenim rješenjem tuženika od 24. travnja 2014., navodi da je u predmetnom razdoblju 01. studenog 1994. do 01. veljače 1995. i od 15. srpnja 1995. do 25. rujna 1995. sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, ne samo vezano za dostavu hrane, streljiva, granata, mina i dr., već da je bio uključen i u oružani otpor agresoru, izravno djelujući u vezi s ti otporom na način da je u predmetnom razdoblju odlazio u postrojbu policije, naoružan i u uniformi odlazio na borbene položaje na V. u predjelu T. g.kao i u mjestu R. sudjelujuću u borbenim akcijama te da se vraćao, da je sudjelovao i u obuci te pripremama za odlazak na bojište, sve zajedno sa svojim suborcima, aktivnim i pričuvnim policajcima pružajući oružani otpor agresoru izložen neprijateljskim granatama.

Pisana izjava I. T., ovjerena po javnom bilježniku, koju je tužitelj priložio prijedlogu za obnovu postupka, u bitnome odgovara navodima iz tog prijedloga. Naime,  prema toj pisanoj izjavi tužitelj je kroz razdoblje od 01. studenog 1994. do 01. veljače 1995. te od 15. srpnja 1995. do 25. rujna 1995., bio pripadnik pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave L.s., Policijske postaje G., da je za to vrijeme bio uključen u oružani otpor agresoru, da je izravno djelovao u vezi s tim otporom na način da je odlazio u postrojbu pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave L.s., Policijske postaje G., da je naoružan i u uniformi pričuvnog sastava policije, odlazio na borbene položaje na V., u predjelu T. g., kao i u mjestu R. sudjelujući u borbenim akcijama u kojima je zajedno sa svojim suborcima, aktivnim i pričuvnim policajcima pružao oružani otpor agresoru, izložen neprijateljskim napadima te se vraćao te da je sudjelovao i u obuci, kao i u pripremama za odlazak na bojište. Sve navedeno da mu je poznato budući je u to vrijeme bio zamjenik načelnika Policijske uprave L.s..

Međutim, iskaz samog tužitelja danog u upravnom postupku na zapisniku od 16. rujna 2018. razlikuje se od njegovih navoda iz prijedloga te od navoda iz pisane izjave I. T. Naime, tužitelj u svom iskazu u bitnome navodi da je za vrijeme angažiranja u pričuvnom sastavu policije obavljao logističke poslove; da je njegova obveza bila dostavljanje hrane, municije i opreme na položaje u V. pomoću svojih konja kojih je 16 bilo mobilizirano 160 dana; da za to nikada nije dobio nikakvu naknadu; da su položaji na V. gdje su dostavljali hranu, municiju i opremu cijelo vrijeme bili izloženi neprijateljskim napadima te da su se nalazili u neposrednoj životnoj opasnosti; da su s njim bila i njegova braća V. i M. K. te M. R.. Naveo je da smatra da nije evidentiran u evidencijama Policijske uprave ličko-senjske kao pripadnik pričuvnog sastava policije iz razloga što nije tražio niti primao nikakvu novčanu naknadu za vrijeme angažiranja, da je dužio odoru pričuvnog sastava policije kao i oružje kalašnjikov a koje da je razdužio u Policijskoj upravi l.s. u G. kod skladištara čijeg se imena ne sjeća.

Tužitelj se u svom navedenom iskazu poziva i na pisane izjave M. S. i J. Ć. te se poziva i na pisanu izjavu J. V..

Iz izjave V. K. (tužiteljeva brata) od 17. srpnja 2009. danog u prijašnjem postupku obnovu kojeg tužitelj traži, u bitnome proizlazi  da su on i njegov brat D.o K.(tužitelj) obavljali poslove logistike (konjima dostavljali hranu, drva granate, naoružanje i streljivo za potrebe policije u V.), da je tužitelj angažiran u dva navrata, da su u PU G. kod N. N. zadužili uniformu. Za razliku od tužitelja naveo je da oružje nisu dužili jer su obavljali polove logistike.

Nadalje iz pisanih  izjava (datiranih sa 19. listopada 2015.) M. S. i J. Ć. (u periodu od 01.11.1994. do 01.02.1995. te od 15.7.1995. d 25.9.1995. bili pripadnici pričuvnog sastava MUP-a, PU L. S., PP G.)   te A. V. (u periodu od 01.11.1994. do 01.02.1995. bio pripadnik pričuvnog sastava MUP-a, PU L. S., PP G. te predstojnik Ureda za obranu G.) također  proizlazi da je tužitelj obavljao poslove logistike tako što je osobno ili putem svojih konjima (samaricama) u svom vlasništvu prenosio hranu, drva, naoružanje, streljivo i dr. za potrebe Specijalne policije u predjelu T. g. te u mjestu R. te da je imao uniformu pričuvnog sastava MUP-a, PU L.-s., PP G..

I iz pisane izjave J. V. (bio zapovjednik jedinice za posebne namjene Policijske postaje L.) datirane sa 21. lipnja 2012. proizlazi da je  tužitelj pružao logističku potporu.

Da se u konkretnom slučaju radi o logističkoj potpori proizlazi i iz izjave I. D. (u vremenskom periodu od 1991. do 2000.  bio načelnik Policijske uprave l.s.) dane na zapisnik od 30. listopada 2018., a saslušanje kojeg je u svom prijedlogu za obnovu postupka predložio tužitelj. Naime iz izjave I. D. proizlazi da su tužiteljevi konji bili angažirani, međutim, nema saznanja da bi tužitelj bio angažiran u pričuvnom sastavu policije. Napomenuo je da su svi pripadnici pričuvnog sastava policije i radne grupe bili u evidencijama i primali plaću.

Kako dakle iz iskaza samog tužitelja, izjave njegovog brata V. K. te gore navedenih pisanih izjava, na koje se tužitelj poziva u svom iskazu, kao i  iz iskaza I. D. nedvojbeno proizlazi da je tužitelj obavljao poslove logistike na način da je svojim konjima dostavljao hranu, municiju i opremu na položaje na V., bez naoružanja, a što je u suprotnosti sa navodima tužitelja u prijedlogu za obnovu postupka kao i navodima u pisanoj izjavi I. T., to se ukazuju kao neosnovani tužbeni navodi da pisana izjava I. T. dokazuje da je tužitelj sudjelovao u oružanom otporu agresoru i djelovao u izravnoj vezi s tim otporom u smislu odredbe članka 3. stavak 1. i 2. ZHBDR-a. Obzirom na sve navedeno ovaj sud nije smatrao potrebnim u ovom upravnom sporu saslušati I. T. u svojstvu svjedoka radi čega je taj prijedlog tužitelja odbijen.

U odnosu na tužbene navode da je tuženik odbio saslušati I. T. kao svjedoka je za reći da iz sadržaja spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu proizlazi da je I. T., kako tijekom prijašnjeg tako i tijekom predmetnog postupka bio u više navrata pozivan radi saslušanja,  međutim, isti se urednim pozivima nije odazivao (dostavnica od 14. srpnja 2009., 27. siječnja 2014., 10.10.2018., 11. svibnja 2020.). Osim toga tužitelj u svom prijedlogu  za obnovu postupka potvrđuje da se I. T. u ranijem postupku nije odazivao  na pozive PU l.s.

Kod činjenice da je tuženik saslušao tužitelja kao i I. D., saslušanje kojeg je predložio tužitelj, te imajući u vidu sva prednja utvrđenja, to su, po ocjeni ovoga suda, bez osnove i tužbeni navodi da je tuženik nije u smislu odredbe članka 51. stavak 1. ZUP-a proveo ispitni postupak.

Nadalje, iz sadržaja spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu a posebno iz obrazloženja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-… od 30. prosinca 2015. proizlazi da je tužitelj prigovore vezano za vjerodostojnost vojne iskaznice te uvjerenja Ureda za obranu G. iznosio i u prethodnom postupku odnosno u žalbi na presudu Upravnog suda u Rijeci poslovni broj … od 04. studenog 2015. te da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske razloge iznesene u žalbi nije smatrao osnovanim.

Vezano za pozivanje tužitelja na odredbu članka 76. Zakona o upravnim sporovima u podnesku zaprimljenim kod ovoga suda dana 19. veljače 2021. tužitelju je za ukazati da isti u konkretnom slučaju nije podnio prijedlog za obnovu spora već prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem tuženika broj: 511-01-157-6161/1-14 od 24. travnja 2014.

         Slijedom svega navedenoga ovaj sud osporavano rješenje tuženika ocjenjuje pravilnim i na zakonu osnovanim. Navodi tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari. Stoga je, a kako nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a zahtjev tužitelja kao neosnovan odbiti odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

Sud je odbio zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Splitu, 26. travnja 2021.

 

                                                                                                                              S U T K I NJ A

 

                                                                                                                              Marica Goreta, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

N. B.