Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU
P. 1798/19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja T. Č. iz S., O.:
…, zastupanog po pun. S. K., odvjetniku u S., protiv
tuženika A. B. d.d., Z., O.: …,
zastupanog po odvjetnicima iz OD Š. & P. d.o.o.
Z., radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene
dana 9. ožujka 2021. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika,
dana 23. travnja 2021. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba, članku 2. Ugovora o kreditu broj 216-276/2004 od 24.
kolovoza 2004. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu
u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u
kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.100,00 CHF prema srednjem
tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d., važećem na dan korištenja
kredita, članak 3., i dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata
zaračunava na kredit u kunskoj protuvrijednosti 33.100,00 CHF, kako je
protuvrijednost mjesečnog anuiteta 354,06 CHF, a podmiruje se u
kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-
B. d.d. za devize na dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to
određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke, u dijelu u
kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po
važećem srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d., na dan
plaćanja, u dijelu u kojem se kamate plaćaju u skladu sa stavkom II.
Ugovora o kreditu.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-276/2004 od 24.
kolovoza 2004. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu
u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da
je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o
kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. i da korisnik kredita
izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim
stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od
26.564,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe –
20. travnja 2019. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatražene zakonske
zatezne kamate na mjesečne iznose koji tvore dosuđenu glavnicu od
dospijeća do podnošenja tužbe zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan;
kao i za više zatraženi iznos od 2.864,96 kn sa zakonskim zateznim
kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa koji tvori ovaj dio
glavnice do isplate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi parnični
trošak u iznosu od 8.544,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od
presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 24. travnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj
se navodi da je tužitelj dana 24. kolovoza 2004. godine sa tuženikom kao kreditorom
zaključio Ugovor o kreditu broj 216-276/2004, temeljem kojeg mu je stavio na
raspolaganje kredit iskazan kao 33.000 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama
prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u tom navedenom, unaprijed
formuliranom standardiziranom Ugovoru, u čl. 2. ugovorio valutnu klauzulu u valuti
švicarski franak, otplatu kredita u čl. 3. da je vezao uz ovu valutu i u čl. 3. naveo
visinu kamatne stope u iznosu 5,25 % godišnje ugovorivši u čl. 6. kako je ista
promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke
bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona
mijenjati. Postupajući na ovakav način, tuženik da je postupio suprotno odredbama
Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i
poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u Zakonu o zaštiti potrošača, na štetu tužitelja prouzročio
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Zbog ovakvog protupravnog
postupanja tuženika protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite
interesa potrošača, time i zaštite interesa tužitelja i to pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U tom postupku Visoki trgovački sud RH
da je dana 13. lipnja 2014. godine, odlučujući po žalbi tuženika, presudom Pž-
7129/13 potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 kojom se utvrđuje
da je tuženik (kao tuženik ad. 5 u tom postupku) u razdoblju od 10. rujna 2003.
godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita, time i interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima
o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je
ništetna, isti sud da je svojom presudom pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.
godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 kojom se
utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008.
godine povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, time i tužitelja,
zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,
što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Radi
navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se navedene odredbe
Ugovora o kreditu utvrđuju ništetnima te traži isplatu iznosa kojeg je temeljem takvih
ništetnih odredaba platio tuženiku.
U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu, predlaže
da sud isti odbije kao neosnovan, ističe prigovor zastare potraživanja jer se radi o
potraživanju koje zastarijeva za tri godine od dospijeća svakog pojedinog davanja.
Tuženik se opširno očituje i obrazlaže razloge zbog kojih predmetni Ugovor o kreditu
nije ništetan ni u jednoj svojoj odredbi, niti po pitanju valutne klauzule niti po pitanju
odredbe o promjenjivosti kamatne stope, očitovanje tuženika po ovim pitanjima je
opširno, svodi se na stav tuženika da predmetnim pravnim poslom i postupanjem
tuženika nisu povrijeđena prava tužitelja postupanjem tuženika, da se radi o
valjanom pravnom poslu u potpunosti i da tužiteljev zahtjev nije osnovan.
Svojim podneskom od 6. rujna 2019. godine tužitelj se očituje na navode iz
odgovora na tužbu tuženika te uređuje tužbeni zahtjev tako da od tuženika, između
ostalog, potražuje iznos od 29.426,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama sa
dospijećem specificiranim po mjesecima.
Nakon što je sud u ovom postupku proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim
vještačenjem po sudskom vještaku dipl. oecc. M. T., tužitelj navodi primjedbe
na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, navodi da prepušta sudu odluku o tome hoće li
vještaka zvati na dopunu nalaza i mišljenja, uglavnom ističe kako je točan zbroj
iznosa preplate po mjesecima 29.249,03 kn. Tuženik također prigovara nalazu i
mišljenju sudskog vještaka i to metodi kojom je izvršen izračun spomenute razlike
kao i samom provedenom izračunu, navodi da je svrha vještačenja promašena i
nema osnove u činjenicama, niti materijalnom propisu. Izračun da je sastavljen
primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,25 % i primjenom tečaja koji je
vrijedio na dan isplate kredita, sa takvim učinkom kao da je između ugovornih strana
bio sklopljen ugovor o kreditu bez valutne klauzule i s nepromjenjivom kamatnom
stopom. Sud je stava da nije trebalo izvesti dokaz dopunom nalaza i mišljenja
sudskog vještaka M. T. niti pozvati vještaka radi dopune nalaza i mišljenja,
vještvo je u potpunosti odgovorilo na zadatak vještačenja, isto je stručno, logično i
uvjerljivo.
Tužitelj je podneskom od 25. veljače 2021. godine uredio svoj tužbeni zahtjev
na način da isti glasi kao u tč. I. i II. izreke presude, te traži i isplatu iznosa od
29.429,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog
iznosa koji tvore glavnicu do isplate. Tuženik se usprotivio i ovako uređenom
zahtjevu iz, tijekom postupka, isticanih razloga.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog
između stranaka dana 24. kolovoza 2004. godine sa svom priležećom
dokumentacijom u pogledu ovog pravnog posla; vještačenjem po sudskom vještaku
za knjigovodstvo i financije dipl. oecc. M. T..
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
Tužitelj traži isplatu temeljem i utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora
o kreditu, koji je otplaćen još 30. rujna 2014. godine, a zaključen je između stranaka
24. kolovoza 2004. godine, vezano za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i više
plaćenoj kamati (promjenjiva kamatna stopa).
Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi
nepoštena ugovorna odredba, a što bi ju činilo ništetnom, o čemu ovisi i osnovanost
zahtjeva tužitelja za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno
ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda
(zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Sporno je i pitanje naplate kredita
po valutnoj klauzuli CHF radi primjene valutne klauzule u CHF, odnosno ništetnosti i
ove klauzule. Istaknut je i prigovor zastare.
S obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od
4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da su tuženici, tako i ovaj tuženik, u razdoblju od
10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedili kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio
nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je
tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom
dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom
broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao
neosnovane.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
HS udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi
čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i
89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom
postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude
povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti
potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i
56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune
otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu
postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje
ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu
je uzrokovana postupanjem tuženika.
Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u
odnosu na tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003.
g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,
korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o
kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom
postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom
odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme
zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu
pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih
parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što
je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana
utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa
je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona
o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje
ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1.
tog Zakona.
Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.
U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između
ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu
bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja
kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije
bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz
postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim
sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili
valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku
radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih
banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak
formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim
parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da
ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time
niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku
solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i
sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti
se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni
bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu,
korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i
značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali
razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN
broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).
Stoga sud smatra sa se sa tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika,
prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj
kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom
postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju
dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije
nepoštena pa time i ništetna. Na ovu okolnost nije trebalo izvoditi nikakve daljnje
dokaze, saslušanjem tužitelja ili bilo koga drugog, jer je ova okolnost općepoznata i
utvrđena temeljem izvedenih dokaza.
Dakle, to znači da je odredba sadržana u spornom Ugovoru o kreditu vezano
za promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika (a prvotno ugovoreno od
5,25 % tuženik je jednostrano mijenjao na 5,50%, 6,20%, 6,75%, 6,15%, 6,40%,
6,15%, 5,65% - do 31.prosinca 2013.godine (nakon toga od 31.siječnja 2014.godine
na 3,25%)) ništetna jer je odredba o ugovornoj kamati nepoštena, s obzirom da nije
određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u
smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne. Temeljem čl. 324. ZOO-a,
naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne
povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije
bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik
u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bila ova odredba
ocjena je suda da ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu
kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,25%.
S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu koji se tiče dijela o promjenjivoj
kamatnoj stopi, ništetan to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom
Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan
vratiti tužitelju sve što je od njega primio na ime razlike u povećanju kamate iznad
početno ugovorene, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika
naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je ništetan, a to je
prethodno pitanje za zahtjev za isplatu.
Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na
način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat
isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom
institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.
Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe
o valutnoj klauzulu u CHF, za navesti je da je i ta odredba Ugovora ništetna prema
stavu ovog suda, ista je nepoštene, a to vezano i za stav i presuđenje u presudi
Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine i odluku
Trgovačkog suda u Zagrebu broj P.1401/12 od 4. srpnja 2013. godine. Kod
ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik se također nije
pridržavao načela savjesnosti i poštenja, tuženik pri tom nije vodio računa o
interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o
rizicima ugovaranja za tužitelja valute klauzule upravo u CHF, to je zaista uzrokovalo
znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja. Tuženik kao financijska
ustanova je mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem
ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju
tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u
gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u
budućem razdoblju. Tuženik je takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i
sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i
ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o
kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam
njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora. Tužitelj za
ovo nije mogao znati, kao fizička osoba i nije znao, a tuženik je to znao i mogao je
znati, te je prilikom ugovaranja Ugovora to zatajio tužitelju, odnosno nije mu to
priopćio i stavio u izgled. I temeljem ove ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli
u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka,
kao i ona o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tužitelj ima i
stekao je pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio
tuženiku temeljem tih ništetnih odredaba.
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu preplaćenog
provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i
financije M. T. na okolnost utvrđenja preplate po kamati te posebno po valuti
po mjesecima i u ukupnom zbroju, uspoređujući kredit sa početnom kamatom stopom
i početnim tečajem u kunama, sa stvarno plaćenim iznosom. Sudski vještak M.
T. dala je pisani nalaz i mišljenje, sud je isto prihvatio kao stručno, logično i
uvjerljivo, dakle, prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka tužitelj je na ime više
plaćenog po pitanju promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule u valuti
švicarski franak platio tuženiku ukupan iznos od 26.564,07 kn i ovaj iznos tuženik mu
je u obvezi isplatiti, sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do
isplate, za više zatražene kamate na svaki pojedini iznos koji tvori ovu glavnicu do
podnošenja tužbe zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. I za više zatraženi
iznos do 2.864,96 kn sa kamatama od dospijeća do isplate zahtjev tužitelja valjalo je
odbiti kao neosnovan, ovaj iznos nije u skladu sa vještvom sudskog vještaka, tužitelj
ističe primjedbu i navodi da je tužiteljica imala samo obračunati preplaćeno vezano
za promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF, međutim, da je ona od preplaćenih
iznosa u određenim retcima odbijala iznose kada preplate nije bilo te iskazala
pogrešan iznos zbroja preplate po kamati i valuti. Sud drži da ovaj prigovor tužitelja
nije osnovan, naime, sudski vještak je postupila po zadatku vještačenja i pravilno je
izvršila obračun u svom pregledu odnosno vještvu. Ona je iskazala anuitete koji su
utvrđeni prvim i drugim otplatnim planom sa prikazom datuma dospijeća, srednjeg
tečaja tuženika za CHF na dan iskorištenja kredita 23.rujna 2004.godine (početni
tečaj), srednji tečaj tuženika za CHF na dan dospijeća svakog anuiteta, iznos
anuiteta preračunat u kune po početnom tečaju i tečaju na dan dospijeća anuiteta te
razliku anuiteta, koja se odnosi na kamate iskazano u CHF i razliku anuiteta zbog
promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule iskazano u kunama. Od razlike
u pregledu iskazanu sa predznakom minus koja predstavlja iznos više obračunatog
zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule valjano je odbijala iznose
kada preplate nije bilo i pravilno je iskazala preplatu za utuženi period u iznosu od
ukupno 26.564,07 kn (4.494,48 kn zbog promjene kamatne stope i 22.069,59 kn
zbog primjene valutne klauzule), ovaj iznos tužitelju pripada, a ne iznos od zatraženih
29.429,03 kn.
Na iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od
plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više
isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od
dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužitelju
stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada
od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 20. travnja
2019. godine do isplate. Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste,
istakao svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno
do dana podnošenja ove tužbe sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost
odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u
CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti
tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više
zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih
kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice GO VS RH
održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora
o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju
zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.
Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Što se tiče istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti, primijeniti je
trebalo odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana
kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ocjeni ovog suda,
a s obzirom da je odluka Visokog trgovačkog suda RH donesena 14. lipnja 2014. g.,
od tada je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenog, jer je tom odlukom u
kolektivnom sporu iz odredbe čl. 502. c. ZPP-a tužitelj stekao pravo, nakon utvrđenja
ništetnosti ugovornih odredbi u postupku zaštite kolektivnih interesa, tražiti isplatu
izvršenu temeljem takvih odredbi. Stoga je prigovor zastare neosnovan jer od
donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH do podnošenja
tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225.
ZOO-a.
Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl.155. Zakona
o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19), a
budući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu
nastali posebni troškovi, sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi čitav parnični
trošak koji je imao i koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Obistinjeni trošak
tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 2
ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu
od 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.000,00 kn; sudske pristojbe tužbe u
iznosu od 400,00 kn; sudske pristojbe presude u iznosu do 644,00 kn, trošak
vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 8.544,00 kn,
koliko je na ime naknade parničnog troška tuženik obvezan isplatiti tužitelju. Prema
odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14,
55/16 i 73/17) tužiteljima zakonska zatezna kamata na dosuđeni trošak pripada od
presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno.
U S., 23. travnja 2021. godine
S U D A C
Julijana Ponoš
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika