1               Poslovni broj: 22 Gž-549/2021-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-549/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Arijane Bolanča, kao predsjednice vijeća, te Svjetlane Vidović, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika Grada S., OIB: ..., protiv tuženika - protutužitelja R. V., iz S., OIB: ..., zastupanoga po punomoćniku I. B., odvjetniku u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu broj 30 P-6110/2019-7 od 9. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 22. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o  je

 

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovana žalba tuženika - protutužitelja, dok se žalba tužitelja - protutuženika prihvaća i presuda Općinskog suda u Splitu broj 30 P-6110/2019-7 od 9. studenog 2020.:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev za isplatu više zatražene kamate za razdoblje od 4. prosinca 1997. do 9. siječnja 2017., te u točki II. izreke;

b) preinačuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev i sudi:

„Odbija se u cijelosti kao neosnovan i preostali protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja kojim je isti tražio obvezati tužitelja - protutuženika na isplatu zatezne kamate na iznos od 160.097,50 kn od 10. siječnja 2017. do isplate sukladno odredbi članka 29 Zakona obveznim odnosima.“

 

II. Odbija se zahtjev tuženika - protutužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom djelomično je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja te je tužitelj - protutuženik obvezan isplatiti tuženiku - protutužitelju na iznos od 160.097,50 kn zatezne kamate od 10. siječnja 2017. do isplate sukladno odredbi članka 29. Zakona obveznim odnosima, a za više zatražene kamate za razdoblje od 4. prosinca 1997. do 9. siječnja 2017. odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev (točka I. izreke). Ujedno je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka (točka II. izreke).

 

2. Protiv ove presude u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev, žalbu podnosi tužitelj - protutuženik (u daljnjem tekstu: protutuženik), zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP) s prijedlogom da se odluka o pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

Pravovremenu žalbu podnosi i tuženik - protutužitelj (u daljnjem tekstu: protutužitelj) ali protiv dijela odluke kojim nije prihvaćen protutužbeni zahtjev, zbog istih zakonskih žalbenih razloga i s prijedlogom da se odluka u tom dijelu preinači.

 

Žalba protutuženika je osnovana, a žalba protutužitelja je neosnovana.

 

3. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev protutužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje od 4. prosinca 1997. do isplate, a na iznos od 160.097,50 kn a koji iznos je protutuženik obvezan vratiti protutužitelju zbog ništetnosti odredbe ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora.

 

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO) a kojega je za primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

 

Ispitujući pobijanu presudu, kao postupak koji je prethodio njenog donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Osim toga, nije ostvaren ni razlog žalbi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sve sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

4. Iz rezultata prvostupanjskog postupka proizlazi:

 

- da su protutuženik kao prodavatelj i protutužitelj kao kupac sklopili 27. prosinca 1996. Ugovor o prodaji poslovnog prostora Klasa: 372-02/95-01-21, te Aneks istoga 15. listopada 1997. a kojim je protutuženik prodao protutužitelju poslovni prostor koji se nalazi u zgradi u S., ..., sagrađenoj na čest. zem. 9164/1 Z.U. 5633 K.O. S. (dalje: Ugovor);

 

- da je protutužitelj isplatio protutuženiku ugovorenu kupoprodajnu cijenu za cijeli poslovni prostor, i to iznos od 105.800,00 kn dana 20. prosinca 1996. a iznos od 214.395,40 kn dana 4. prosinca 1997.;

 

- da je presudom prvostupanjskog suda broj II P-712/07 od 11. prosinca 2009. utvrđeno da je ništava odredba Ugovora o prodaji poslovnog prostora od 27. prosinca 1996. u preambuli utvrđujućeg dijela Ugovora da je predmetni poslovni prostor vlasništvo tužitelja za cijelo te je u tom dijelu ista potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžp-214/10 od 28. listopada 2010., jer je u tom dijelu ugovor sklopljen protivno odredbama Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba („Narodne novine”, broj 53/90, 61/91, 25/93 i 70/93);

 

- da je protutuženik bio suvlasnik za 1/2 dijela predmetnog poslovnog prostora, dok je za 1/2 dijela taj prostor nacionaliziran; a da je djelomičnim rješenjem Ureda državne uprave Splitsko-dalmatinske županije Klasa: UP-I-942-04/97-01/205, Ur. broj: 2181-05-01/017-14-33 od 24. ožujka 2014. (ispravljenim 28. ožujka 2014.), D. R. i T. S. R. dano u vlasništvo za po 1/4 dijela predmetnog poslovnog prostora;

 

- da je protutuženik u svojoj tužbi od 9. rujna 1998. postavio i zahtjev da vrati protutužitelju 1/2 dijela kupoprodajne cijene koji iznos je potom specificirao na 160.097,50 kn; dok je protutužitelj podneskom od 10. siječnja 2017. podnio protutužbeni zahtjev kojim je tražio da mu protutuženik isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 160.097,50 kn od 4. prosinca 1997. do isplate;

 

- da je presudom prvostupanjskog suda broj P-3175/2016-10 od 22. ožujka 2017. pravomoćnom u tom dijelu dana 12. travnja 2017., protutuženik obvezan na isplatu protutužitelju iznosa od 160.097,70 kn dok je protutužbeni zahtjev prihvaćen; međutim, odlukom Županijskog suda u Splitu broj Gž-1565/17-2 od 6. srpnja 2017. presuda je preinačena i protutužbeni zahtjev odbijen je u cijelosti;

 

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske postupajući po reviziji dana 5. studenoga 2019. donio odluku broj Rev-x 967/207-2 kojom je u odnosu na protutužbeni zahtjev ukinuo obje presude uz obrazloženje u svezi prigovora zastare da je prema odredbi članka 104. stavak 1. ZOO, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora.

 

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja djelomično prihvatio protutužbeni zahtjev smatrajući da je protutuženik u obvezi platiti zateznu kamatu primjenom instituta stjecanja bez osnove jer da je podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare s kamatama od dana postavljanja zahtjeva.

 

5.1. Međutim, uputa revizijskog suda je od 5. studenog 2019., dok je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto, među ostalim, pravno shvaćanje: „1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

 

5.3. Obzirom da:

 

- je u konkretnom slučaju Ugovor utvrđen ništetnim za 1/2 suvlasničkog dijela tek pravomoćnošću presude dana 28. listopada 2010.;

 

- protutuženik nije priznao i sporedno potraživanje već je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda podnošenjem tužbe s tužbenim zahtjevom na isplatu samo glavnice ustvari priznao samo glavni dug (primjena odredbe članka 387. ZOO);

 

- prema stavu revizijskog suda priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida mora biti takvo da se na siguran način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje (tako i u Rev-309/07 od 1. kolovoza 2007., Rev-260/07 18. travnja 2007., Rev-2074/01 od 19. studenoga 2003. i dr.), da priznanje duga da bi bilo pravno relevantno priznanje koje bi stvaralo pravne posljedice mora biti jasno i određeno da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje (tako u Rev-1258/09 od 25. svibnja 2011.), da priznanjem glavnog duga unutar zastarnog roka priznate su i zatezne kamate osim ako u priznanju ne bi bilo izričito navedeno da se ono odnosi samo na glavni dug a priznanje zastarjelog glavnog duga ne znači ujedno i priznanje obveze plaćanja zastarjelih zateznih kamata (tako i u Rev-24/80 od 17.7.1980., VPS, Gž-360/70 od 16.10.1970 PSP-18/32);

 

- je protutužitelj potraživanje zakonske zatezne kamate postavio tek podneskom od 10. siječnja 2017., a kako prema odredbi članka 371. ZOO tražbina s naslova vraćanja primljenog na temelju ništavog pravnog posla zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina;

 

to proizlazi da je tražbina iz protutužbe zastarjela u cijelosti (jer je preteklo od dana utvrđenja ništetnosti do dana podnošenja protutužbe više od 5 godina), i da nema mjesta primjeni odredaba o prekidu zastare (članak 388. i 392. ZOO), a sve kako je to naprijed iznijeto i računajući rok zastare prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

 

6. Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke.

 

Slijedom navedenog pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo je djelomično potvrditi a djelomično preinačiti pobijanu odluku. Pravilna je i odluka o troškovima prvostupanjskog postupka pa je slijedom navedenog, valjalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke temeljem odredbi članka 368. stavak 1. i članka 373. točka 3. ZPP.

 

Split, 22. travnja 2021.