-   -              2 UsIjn-25/2020-8

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Matei Feracina, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja „A.“ j. d. o. o., sa sjedištem u Z., zastupanog po direktoru S. H., a on po opunomoćeniku D. J., odvjetniku u O. d. „J., V. & H.“ iz Z., protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Zagreb, Prisavlje 14, zastupanog po zastupniku po zakonu mr. sc. S. P., magistru prava i zaposleniku (opća punomoć pohranjena u uredu predsjednika suda pod poslovnim brojem .. Su-…), radi šutnje uprave, bez rasprave, 22. travnja 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Usvaja se tužbeni zahtjev i naređuje tuženiku Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, u roku 30 dana od dana primitka ove presude, odlučiti o tužiteljevoj žalbi, koju je on izjavio zbog ne postupanja prvostupanjskog tijela Vijeća za davanje koncesijskog odobrenja Grada D. i ne donošenja odluke o tužiteljevim zahtjevima za izdavanje koncesijskog odobrenja od 13. veljače 2020. za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila oznake … na pomorskom dobru u zakonom propisanom roku.

 

2. Dužan je tuženik, u roku 15 dana od dana pravomoćnosti ove odluke, nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 3.125,00 kuna, dok se odbija tužiteljev zahtjev za naknadom troška u preostalom dijelu za iznos od 1.000,00 kuna kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je pravovremeno 25. rujna 2020. pokrenuo upravni spor, podnoseći tužbu zbog šutnje uprave, istaknuvši da da tuženik nije u zakonom propisanom roku odlučio o tužiteljevoj žalbi, a koju je on 10. srpnja 2020. izjavio zbog ne postupanja prvostupanjskog tijela Vijeća za davanje koncesijskog odobrenja Grada D. i ne donošenja odluke o tužiteljevim zahtjevima za izdavanje koncesijskog odobrenja od 13. veljače 2020. za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila oznake … na pomorskom dobru. Tvrdi da i to tijelo nije u zakonom propisanom roku donijelo odluku o navedenim zahtjevima. Stoga je zatražio naložiti tuženiku donošenje odluke o njegovoj žalbi, koju je izjavio 10. srpnja 2020.

 

Tuženik je odgovorio na tužbu, istaknuvši da nije zaprimio od prvostupanjskog tijela žalbu koja je izjavljena vezano za tužiteljeve zahtjeve za izdavanje koncesijskih odobrenja. Također je on potvrdio da nije odlučio o tužiteljevoj žalbi i da prvostupanjsko tijelo nije odlučio o njegovim zahtjevima za davanje koncesijskih odobrenja.

 

              S obzirom na izložene navode stranaka i budući da su za to ispunjene kumulativno propisane pretpostavke iz članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu: ZUS), sud je upravni spor riješio bez rasprave. Naime, tužitelj je u konkretnom predmetu osporio samo primjenu prava, činjenice, u biti, nisu sporne, a stranke do donošenja presude nisu izrijekom zahtijevale održavanje rasprave.

 

              U dokaznom postupku su pregledani spisi: UP/I-342-01/20-02/69, UP/I-342-01/20-02/70, UP/I-342-01/20-02/71, UP/I-342-01/20-02/72, UP/I-342-01/20-02/73, UP/I-342-01/20-02/74, UP/I-342-01/20-02/75, UP/I-342-01/20-02/76, UP/I-342-01/20-02/77, UP/I-342-01/20-02/78, UP/I-342-01/20-02/79, UP/I-342-01/20-02/80, UP/I-342-01/20-02/81, UP/I-342-01/20-02/82, UP/I-342-01/20-02/83 i UP/I-342-01/20-02/83.

                     

Tužitelj je popisao troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.

 

Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

Predmet ovoga spora je ocjena (ne)zakonitosti (ne)postupanja tuženika vezano za tužiteljeve zahtjeve za davanje koncesijskih odobrenja od 13. veljače 2020. za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila oznake … na pomorskom dobru.

 

Nije sporno da je tužitelj 13. veljače 2020. podnio Vijeću za davanje koncesijskog odobrenja Grada D. zahtjeve za davanje koncesijskih odobrenja za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila oznake … na pomorskom dobru te da navedeno vijeće nije donijelo odluku o navedenim zahtjevima u zakonom propisanom roku. Te činjenice su razvidne i iz sadržaja pregledanih spisa upravnog tijela.

 

Nije sporno ni da tuženik nije odlučio o tužiteljevoj žalbi, koju je on izjavio 10. srpnja 2020., osim što je tuženik iznio neopravdane razloge za svoje ne postupanje i ne postupanje prvostupanjskog upravnog tijela, a koji nemaju logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom materijalnom propisu.

 

Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj: 158/13, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19, u daljnjem tekstu: ZPDML), u točki 6., definira koncesijsko odobrenje kao akt na temelju kojeg se fizičkim i pravnim osobama daje na korištenje pomorsko dobro za obavljanje djelatnosti koje ne isključuju niti ograničuju opću upotrebu pomorskog dobra.

 

Prema odredbi članka 38. stavka 1. ZPDML-a pravnim osobama i fizičkim osobama koje su registrirane za obavljanje obrta može se dati koncesijsko odobrenje za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru koje ne isključuje niti ograničuje opću upotrebu pomorskog dobra, dok prema stavku 3. navedenoga članka koncesijsko odobrenje daje se na zahtjev na rok do najviše pet godina.

 

Odredbom članka 6. stavka 1. Uredbe o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj: 36/04, 63/08, 133/13 i 63/14, u daljnjem tekstu: Uredba) je propisano da se zahtjev za davanje odobrenja podnosi Vijeću, putem grada/općine, a člankom 8. stavkom 1. Uredbe da je prilikom rješavanja temeljem zahtjeva, Vijeće dužno utvrditi je li zahtjev usklađen s godišnjim planom upravljanja pomorskim dobrom iz članka 5. stavka 1. te uredbe.

 

Ukoliko Vijeće utvrdi da zahtjev nije u skladu s godišnjim planom upravljanja pomorskim dobrom iz članka 5. stavka 1. ove Uredbe ili lučka kapetanija nije izdala suglasnost iz stavka 2. ovog članka, Vijeće će rješenjem odbiti zahtjev za davanje Odobrenja (članak 8. stavak 3. Uredbe).

 

Protiv rješenja Vijeća o davanju Odobrenja može se uložiti žalba Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture, u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave rješenja (članak 11. stavka 1. Uredbe).

 

Prema odredbi članka 27. stavka 1. ZPDML-a, koju je primijeniti na temelju članka 79. toga zakona, za raspravljanje svih pitanja i rješavanje svih sporova u svezi s davanjem, izvršavanjem, opozivom ili izmjenom odluka o koncesiji na pomorskom dobru nadležno je ministarstvo nadležno za poslove pomorstva, dok prema stavku 2. istog članka protiv rješenja Ministarstva ne može se izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

 

Dakle, uzimajući u obzir citirane odredbe članka ZPDML-a i Uredbe, sud smatra da je u konkretnim predmetima, a budući da zakonom nije isključena, tužitelj imao pravo izjaviti redoviti pravni lijek, odnosno žalbu zbog tzv. šutnje uprave i ne donošenja odluke o njegovim zahtjevima za davanje koncesijskog odobrenja, a za čije odlučivanje je nadležan tuženik.

 

Odredbom članka 121. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), propisano je da drugostupanjsko tijelo rješenje o žalbi mora donijeti i dostaviti stranci putem prvostupanjskog tijela što je prije moguće, a najkasnije u roku od 60 dana od dana predaje uredne žalbe, ako zakonom nije propisan kraći rok.

 

              U izloženom činjeničnom stanju, a s obzirom na to da nije sporno da tuženik nije u propisanom roku odlučio o žalbi i dostavio rješenje strankama putem prvostupanjskog tijela u postupku davanja koncesijskog odobrenja, a koje je prema, odredbi članka 121. ZUP-a, trebao donijeti, s obzirom na to da ni prvostupanjsko tijelo nije odlučilo o zahtjevima za davanje koncesijskog odobrenja u rokovima propisanim člankom 101. ZUP-a i da spisima predmeta nisu priloženi ni dokazi iz kojih bi to bilo razvidno, sud ocjenjuje da je u konkretnom predmetu riječ o tzv. dvostrukoj šutnji uprave, na što je pravilno ukazao tužitelj.

 

          Stoga je valjalo, odlučujuću u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 58. stavka 3. u vezi s člankom 31. stavkom 1. ZUS-a i s obzirom na prirodu konkretne upravne stvari, usvojiti tužbeni zahtjev i narediti tuženiku donošenje pojedinačne odluke o žalbi u primjerenom roku, odnosno presuditi kao pod točkom 1. izreke, s time da se on dužan pridržavati pravnih shvaćanja i primjedaba suda prema odredbi članka 81. stavka 2. ZUS-a.

 

Odluka o troškovima upravnog spora, koja je sadržana u točki 2. izreke, utemeljena je na odredbama članka 79. ZUS-a i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2086/2018 od 9. travnja 2019. („Narodne novine“, broj: 49/19). Sud je tom odlukom derogirao zaključak sa sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 6 Su-85/2018-3 od 12. veljače 2018., smatrajući da je on suprotan stajalištu iz odluke toga suda poslovni broj U-I-2753/2012 (prema kojem postupak ne može biti pravičan ako se ne osigura da stranka koja spor izgubi plati protivnoj stranci troškove postupka koji su, u biti, izazvani nezakonitim aktom ili postupanjem države ili javnopravnih tijela) te da se njime na ustavnopravno neprihvatljiv način interpretira jasnu odredbu zakona na štetu prava pojedinaca.

 

S obzirom da se pri odlučivanju o zahtjevu stranke na naknadu troškova vrijednost predmeta upravnog spora smatra neprocjenjivom, a cijeneći uspjeh stranaka u sporu, unutar granica zahtjeva, tužitelju, koji je bio zastupan po odvjetniku, valjalo je priznati za sastavljanje tužbe 250 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 2.500,00 kuna, a kojem iznosu je dodan PDV od 25% (625,00 kuna). Time je tužitelju priznat sveukupno iznos od 3.125,00 kuna, što je obvezan naknaditi tuženik koji nije uspio u sporu i koji je svojim nezakonitim postupanjem uzrokovao nastali trošak. Pritom je odbijen njegov zahtjev za iznos od 1.000,00 kuna, budući da tužitelj nije u obvezi plaćanja sudskih pristojbi u konkretnom sporu na temelju odredbe članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18 i budući da mu shodno tomu nije nastao kakav trošak s navedene osnove.

 

U Splitu 22. travnja 2021.

 

    S U D A C

 

     Silvio Čović, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv točke 1. izreke ove presude nije dopuštena žalba na temelju odredbe članka 66.a stavka 1. ZUS-a.

 

Protiv točke 2. izreke ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, koja se podnosi ovom sudu i o kojoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa njezino izvršenje (članak 67. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 79. stavkom 7. ZUS-a).

 

DNA:

-          opunomoćeniku D. J., odvjetniku u O. d. „J., V. & H.“ iz Z., tuženiku Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, Zagreb, Prisavlje 14 uz spise upravnog tijela KLASA: UP/I-342-01/20-02/69, UP/I-342-01/20-02/70, UP/I-342-01/20-02/71, UP/I-342-01/20-02/72, UP/I-342-01/20-02/73, UP/I-342-01/20-02/74, UP/I-342-01/20-02/75, UP/I-342-01/20-02/76, UP/I-342-01/20-02/77, UP/I-342-01/20-02/78, UP/I-342-01/20-02/79, UP/I-342-01/20-02/80, UP/I-342-01/20-02/81, UP/I-342-01/20-02/82, UP/I-342-01/20-02/83 i UP/I-342-01/20-02/83,

-          u spis.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Matea Feracina