Baza je ažurirana 02.06.2025. 

zaključno sa NN 76/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj 10 Povrv-642/2019-28

          

   Republika Hrvatska                                                                                

Trgovački sud u Osijeku                                                   

Osijek, Zagrebačka 2

                                                                                          

                    Poslovni broj 10 Povrv-642/2019-28

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R VA T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari tužitelja I. L. vlasnika A. L., obrt za usluge, OIB:, O., . kojega zastupa punomoćnik J. S., odvjetnik u O. društvu R. i K., j.t.d. S. B., protiv tuženika R. d.o.o., OIB:, D., kojega zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u  O., radi isplate iznosa od 647.000,00 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. travnja 2021. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 22. travnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e:

 

              I. Odbija se zahtjev tužitelja I. L. vlasnika A. L., obrt za usluge, OIB:…, O., prema tuženiku R. d.o.o., OIB:.., D., za isplatu iznosa od 550.000,00 kn (slovima:petstopedesettisućakuna) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 6. srpnja 2019. pa do isplate te za naknadu troškova ovrhe u iznosu od 13.206,00 kn  (slovima:trinaestttisućadvjestošestkuna) te naknadu predvidivih troškova ovrhe u iznosu od 3.881,88 kn (slovima:tritisućedvjestoosamdesetjednakuna i osamdesetosamlipa) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na te troškove, pa se platni nalog  iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika D. D. u O. poslovni broj Ovrv-455/2019 od 11. studenog 2019., ukida u cijelosti.

 

              II.  Odbija se zahtjev tužitelja I. L. vlasnika A. L., obrt za usluge, OIB:, O., prema tuženiku R. d.o.o., OIB:, D., za isplatu iznosa od 97.000,00 kn (slovima:devedesetsedamtisućakuna) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 6. srpnja 2019. pa do isplate te za naknadu troškova ovrhe u iznosu od 2.994,13 kn  (slovima:dvijettisućedevestodevedesetčetirikune i trinaestlipa) te naknadu predvidivih troškova ovrhe u iznosu od 131,88 kn (slovima:stotridesetjednakuna i osamdesetosamlipa) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na te troškove, pa se platni nalog  iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika D. D. u O. poslovni broj Ovrv-50/2020 od 18. veljače 2020., ukida u cijelosti.

 

 

 

 

III.  Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 52.147,50 kn (slovima:pedesetdvijetiućestočetrdesetsdamkuna i pedesetlipakuna) u roku 15 (slovima:petnaest)dana.

 

                                                                      r i j e š i o   j e:

 

              Prijedlog tužitelja za određivanje prethodne mjere radi osiguranja novčane tražbine tužitelja kao predlagatelja osiguranja u iznosu od 550.000,00 kn (slovima:petstopedesettisućakuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, te  tražbine u iznosu od 97.000,00 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, kao i troškova ovrhe u iznosu od 13.206,00 kn  (slovima:trinaestttisućadvjestošestkuna) i trošak ovrhe u iznosu od 2.994,13 kn (slovima:dvijettisućedevestodevedesetčetirikune i trinaestlipa), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj trošak,  zabranom bankama da tuženiku kao protivniku osiguranja, isplati navedene iznose, odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

             

              1. Tužitelj, je kao ovrhovoditelj podnio protiv tuženika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi naplate novčane tražbine u iznosu od 550.000,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima. Javni bilježnik D. D. u O. donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-455/2019 od 11. studenog 2019. Tužitelj je podnio i prijedlog za ovrhu radi naplate iznosa od 97.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Javni bilježnik D. D. u O. donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-50/2020 od 18. veljače 2020. . Po prigovoru tuženika postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

 

              2. Sud je spojio predmet poslovni broj Povrv-150/2020 i broj Povrv-642/2019 i postupak je nastavio od brojem Povrv-642/2019.  Tužitelj navodi kako se utužena tražbina odnosi na  ležarinu za ostatke teretnog vozila koji su smješteni kog tužitelja za razdoblje od 22. lipnja 2016. pa do 7. siječnja 2020. u ukupnom iznosu od 647.000,00 kn. Tijekom postupka tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbenog zahtjeva iz prijedloga za ovrhu, u odnosu na tuženikove prigovore ističe kako su neosnovani te predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tužitelju.

 

              3. Tužitelj je na temelju odredbe članka 501.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst. 25/13, 89/14 i 70/19.,  dalje:ZPP ) podnio i prijedloge za osiguranje novčane tražbine iz rješenja o ovrsi, zabranom bankama da tuženiku kao protivniku osiguranja isplate navedene novčane iznose.

 

              4. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao i prijedlogu za određivanjem prethodne mjere. U prigovoru na rješenje o ovrsi kao i tijekom postupka ističe prigovor kako u cijelosti osporava rješenje o ovrsi u pogledu glavnice, zateznih kamata  te troškova ovršnog postupka. Ističe kako nije od tužitelja kao ovrhovoditelja naručio niti koristio bilo kakvu uslugu, a posebno ne kako je navedeno u računima. Ujedno ističe prigovor zastare i prigovor promašene pasivne legitimacije, jer je tužitelju nalog izdala treća osoba, a ne tuženik. Ističe kako tužitelj nije obavijestio tuženika da mu računa ležarinu u visini od 400,00 kn po danu, pa tuženik nije imao saznanja o ležarini, niti je ikada istu prihvatio. Da je tužitelj obavijestio tuženika, tuženik bi navedeni skup vozila preuzeo i odvezao sa lokacije tužitelja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku.

 

5. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u račun broj 23 od 27. lipnja 2019., u karticu kupaca na stranici 8 spisa, u opomenu pred tužbu, u obavijest na stranici 26. do 29. spisa, u obavijest Hrvatskih cesta na stranici 79. do 82. spisa, u račun broj 1 od 7. siječnja 2020., u povrat računa na stranici 102. spisa, u obavijest od 13. kolovoza 2020., u račun broj 27 od 14. kolovoza 2020., u e-mail poruke na stranici 113. do 115. spisa, u nalaz vještaka od 13. veljače 2021. sa prilozima uz taj nalaz te je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja i tuženikova zastupnika po zakonu.

 

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 647.000,00 kn, i to na temelju računa broj 23 od 27. lipnja 2019 i računa broj 1 od 7. siječnja 2020.  koje je tužitelj ispostavio tuženiku na ime ležarine za skup vozila u razdoblju od 22. lipnja 2016. pa do 7. siječnja 2020.

 

8. Među strankama nije sporno da se 21. lipnja 2016. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo tuženika i da je u sklopu O. asistencije tužitelj uklonio to vozilo s prometnice po nalogu policije i odvezao u krug svojeg obrta. Nije sporno da je tuženik platio troškove asistencije i uklanjanja vozila. Nije niti sporno da se ostaci vozila nalaze kod tužitelja, te tužitelj odbija predati vozilo pozivajući se na pravo zadržaja, jer tuženik nije platio obračunatu mu ležarinu, a kako to proizlazi iz preslika e-mail poruka između stranka na stranici 109. do115. spisa. .

 

9. Tužitelj I. L., iskazuje da je dobio obavijest od O. asistencije da  skloni oštećeno vozilo s ceste, te ga je dovezao u krug firme gdje je i odloženo. Više puta  se čuo sa g. D. M., zaposlenikom tuženika i upoznao ga da se za svaki dan stajanja vozila naplaćuje ležarina, s tim da je obračunao samo 400,00 kn po danu, iako je u O. asistenciji dan 750,00 kn. Međutim, nikada nije dobio odgovor kada će doći po vozilo. U pravilu prvih 10-ak dana niti ne naplaćuje ležarinu dok se ljudi ne snađu i odvezu vozilo. Budući da nisu mogli dogovoriti što sa vozilom, te su dobili u međuvremenu i dopis da se inzistira da vozilo ostane kod njega, jer da se vodi sudski postupak, ispostavio je račun za ležarinu. Visinu ležarine je obračunao prema svom važećem cjeniku. Čak je dao i prijedlog za otkup tog vozila tako da dalje ne teče ležarina, na što tuženik nije pristao. Iskazuje kako nije tuženiku poslao obavijest glede naplate ležarine i glede cjenika, odnosno visine ležarine,  već da je telefonski kontaktirao s g. D. M.. Ističe kako je uobičajeno da ležarinu obračuna za duže razdoblje i izdaje jedan račun, odnosno ne izdaje račun za svaki dan ležarine posebno. Ujedno ističe kako ne zna razlog zašto tuženik nije preuzeo kamion, već da se navodno spominje sudski postupak koji traje, ali da je taj kamion bez obzira na postupak mogao biti smješten bilo gdje drugdje. Ističe kako je vozilo smješteno na ograđenom parkingu od firme koje je nasuto kamenom. Navodi kako je dobio dopis od punomoćnika tuženika da se vodi sudski postupak i da kamion i nadalje ostane kod tužitelja, te da je tražio da se tuženik izjasni zašto kamion i dalje stoji kod njega i zašto ga ne preuzima. Ističe kako je prije toga obavijestio tuženika da ima problem sa inspektorom zaštite okoliša zato što je kamion izgorio i stoji odložen na parkiralištu, odnosno riječ je o opasnom otpadu, te da inspektor nije pokrenuo nikakav postupak protiv tužitelja.

 

10.  Zakonski zastupnik tuženika M. V., iskazuje da je 21. lipnja  2016. došlo do prometne nezgode u kojoj je izgorio kamion, prikolica i roba gdje  nisu bili nazočni, nego je policija dala nalog O. asistenciji da se isto ukloni, te je za to i plaćeno 95.000,00 kn O.. Kontaktirali su O. i rekli su da se vozio nalazi kod g. L. i od tada su s njim bili u kontaktu. U kontaktu s njim rečeno je da se vozilo tamo nalazi, da ne smeta i da stoji u polju, te da tamo može i ostati stajati, pri tome  nitko nije nikada rekao da su dužni platiti bilo kakvu ležarinu, niti bilo kakvu naknadnu u bilo kojoj visini. Nekoliko puta je provedeno vještačenje i vještak je dolazio pogledati to vozilo i g. L. je pomagao vještaku i spremni su njegove usluge platiti, međutim nikada nije rečeno da su dužni platiti ležarinu sve do prosinca 2019. kada su primili račun na iznos od preko 500.000,00 kn. Tužitelj ih nikada nije pozvao da daju narudžbenicu ni bilo kakav drugi dokument, nego je poslije 4 godine dostavio račun na iznos od preko 500.000,00 kn. Da su znali da se obračunava ležarina, vozilo bi premjestili, međutim takvih saznanja nisu imali niti je račun dostavljen krajem 2016. kada bi shvatili da se zahtjeva ležarina, nego tek krajem 2019. godine. U međuvremenu je g. L. nazvao telefonom i rekao kako ima inspekciju zaštite okoliša i da mu pošalju nekakav dopis u kojem će navesti razlog zašto se to vozilo nalazi kod njega te su takav dopis i poslali i naveli kao razlog da se vodi sudski spor. Ističe kako nije normalno niti prihvatljivo da bi vozilo koje vrijedi, odnosno koje je procijenjeno 14.000,00 kn ostavili kod tužitelja i plaćali za njega ležarinu u vrijednosti oko 700.000,00 kn. Svjesni su da tužitelju pripada određena pravična naknada, to nikako ne može biti utužena svota, imajući u vidu sve prethodne komunikacije i dogovore, kao i vrijednost odvezenog kamiona. Spremni su tu pravičnu naknadu isplatiti tužitelju. Od tužitelja su dobili i prijedlog nagodbe da mu prodaju to vozilo, a on će umanjiti na ime cijene 2 mjeseca naknade za ležarinu. Što se tiče spora koji se vodi sa osiguravajućom kućom, problem je što je nastala velika šteta oko 2 mil. kuna, a osiguranje ističe prigovore i osporava dinamiku nastanka štetnog događaja, odnosno tvrdi kako je  do prometne nezgode došlo odgovornošću vozača tuženika, odnosno da je tuženik fingirao prometnu nezgodu. Smatra kako bi se vještačenje moglo provesti i da kamion nije ostao tamo jer ima 300 kamiona, te da niti jedan kamion nije ostao na mjestu nezgode nego je vraćen kod tuženika, a u ovom slučaju to nije učinjeno s obzirom na komunikaciju i dogovor među strankama. Vozilo je ostalo kod tužitelja samo u najboljoj vjeri jer nije imao saznanja da ležarinu treba platiti. Ističe kako ne zna je li u zahtjevu prema osiguravatelju zahtijevao naplatu ležarine. Kada je zaprimio prvi račun nije mogao vozilo premjestiti jer to g. L. nije dopuštao, odnosno izjavio je kako ne bi ispostavio račun da su mjesec dana prije toga maknuli vozilo. Iskazuje kako ima saznanja, a i zaposlenici koji su tamo bili su vidjeli, da se vozilo čuva iza objekta u polju i da je rečeno kako tamo ne smeta i može stajati koliko treba.

 

11. Vještak prometne struke je utvrdio kako je tužitelj registriran za uslužne djelatnosti u vezi s kopnenim prijevozom - vuča vozila i pomoć na cesti i da u Nacionalnoj klasifikaciji  djelatnosti nema djelatnosti „čuvanje vozila“. Ujedno je utvrdio kako nisu propisani minimalni tehnički uvjeti za čuvanje vozila niti je propisana cijena za čuvanje vozila. Vještak je naveo kako mu tužitelj nije dostavio rješenje o odobrenju za pružanje usluge čuvanja vozila.

 

12. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio kako je tužitelj u sklopu O. asistencije po nalogu policije uklonio  ostatke tuženikova vozila i smjestio ih u svojem prostoru. Iz iskaza stranaka razvidno je kako nije pisano niti usmeno ugovorena naknada za čuvanje vozila, niti je tužitelj tijekom postupka dokazao da je tuženiku dostavio svoj cjenik odnosno da je tuženika upoznao sa cijenom ležarine u visini od 400,00 kn po danu. Tužitelj je račun na ime ležarine ispostavio 27. lipnja 2019. dok je prometna nezgoda bila 21. lipnja 2016., dakle tri godine ranije. Za sve to vrijeme tužitelj nije zahtijevao ležarinu, niti iz izvedenih dokaza proizlazi da je u tom razdoblju tužitelj tražio ležarinu ili da je na bilo koji način izvijestio tuženika o ležarini. Neživotno je i nerealno da bi tuženik držao vozilo kod tuženika po  cijeni od 400,00 kn po danu i to za ostatke vozila koji su procijenjeni u visini od 14.000,00 kn.

 

13. Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju ne radi o čuvanju vozila, kako to čini primjerice Z. za vozila koja su bila nepropisno parkirana. U konkretnom slučaju riječ je o ostatku vozila za koje nisu potrebni posebni uvjeti čuvanja i osiguranja vozila. Stoga je sud utvrdio kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe obveznog prava koje reguliraju pitanje ostave.

 

14. Odredbom članka 725. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 15 i 29/18, dalje:ZOO), propisano je da se ugovorom o ostavi obvezuje ostavoprimac da primi stvar od ostavodavca, da je čuva i da je vrati kad je ovaj bude zatražio. Člankom 732. ZOO-a određeno je kako ostavoprimac ima pravo zahtijevati od ostavodavca naknadu troškova opravdano učinjenih radi očuvanja stvari te naknadu štete koju je imao zbog ostave. U konkretnom slučaju, tijekom postupka tužitelj nije ničim dokazao da je imao određene troškove odnosno da je pretrpio određenu štetu zbog čuvanja tuženikova vozila

 

15. Prema članku 733. ZOO-a ostavoprimac nema pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je naknada ugovorena, ako se ostavoprimac bavi primanjem stvari na čuvanje ili ako se naknada mogla očekivati s obzirom na okolnosti posla. Sud je, ocjenom izvedenih dokaza, utvrdio kako tužitelj nije izvijestio tuženika na bilo koji način da će tražiti naknadu za čuvanje ostataka vozila,tako da stranke nisu ugovorile nikakvu naknadu za čuvanje, a niti je dokazao da se i inače bavio primanjem vozila na čuvanje, jer nije niti dostavio dokaz o tome, niti rješenje o odobrenju za pružanje usluge čuvanja vozila. Stoga je sud utvrdio kako tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za čuvanje ostataka tuženikova vozila u ukupnom odnosu od 647.000,00 kn, nije osnovan, pa ga je valjalo odbiti i  primjenom odredbe članka 451. stavak 3. ZPP-a platne naloge iz rješenja o ovrsi ukinuti u cijelosti.

 

16. Budući je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 647.000,00 kn odbijen kao neosnovan, to je sud utvrdio da nije osnovan niti zahtjev tužitelja za određivanje prethodne mjere radi osiguranja tražbine u iznosu od 647.000,0 kn zajedno s kamatama i troškovima ovrhe, na temelju odredbe članka 501.a ZPP-a, pa je i ovaj zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

 

              17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a. Visina troškova odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15,  dalje: Ot) i Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18).

 

              18. Tuženiku su priznati troškovi sastava prigovora na rješenje o ovrsi broj Ovrv-50/20 u iznosu od 1.250,00 kn s PDV-om, za sastav prigovora na rješenje o ovrsi broj Ovrv-455/19 u iznosu od 6.875,00 kn s PDV-om, za zastupanje na ročištu od 19. svibnja 2020., od 16. lipnja 2020., od 24. rujna 2020. od 5. veljače 2021. i od 9. travnja 2021. u iznosu od po 8.087,50 kn, na ime sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 660,00 kn i u iznosu od 2.925,00 kn, odnosno ukupan iznos troška od 52.147,50 kn.

 

              19. Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

             

U Osijeku, 22. travnja  2021.

 

                                                                                                                                S u d a c

 

                                                                                                          mr. sc. MIRJANA BARAN

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku 15 dana putem ovog suda.

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu