- 1 -              I Kž 371/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 371/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. N., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34.  Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog M. N. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 17. travnja 2018. broj K-8/2017-17, u sjednici održanoj 22. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Žalba optuženog M. N. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom optuženi M. N. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. stavka 1. KZ/11., za koje je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, koja kazna je, na temelju članka 57. KZ/11. djelomično uvjetovana, na način će se od kazne na koju je optuženik osuđen izvršiti jedna godina, a preostali dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine neće biti izvršen ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, s time da taj rok počinje teći od izdržane kazne. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 25. do 26. travnja 2017.

 

2. Nadalje, od optuženog M. N., na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11., oduzeti su vojni nož i futrola za nož s nosačem za opasač, pobliže specificirani izrekom presude i potvrdama kojim su od optuženika ovi predmeti ranije privremeno oduzeti.

 

3. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.), optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka na ime provedenih vještačenja, troškova svjedoka, nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika te paušalnog iznosa,  ukupno 21.248,00 kuna.

 

4. Konačno, na temelju odredbe članka 158. stavka 2. ZKP/08. oštećeni S. A. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

5. Protiv te presude žali se optuženi M. N.

 

6. Pobijajući prvostupanjsku presudu optuženik, po branitelju Z. M., odvjetniku u S. B., žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

7. Državni odvjetnik, kojem je žalba optuženika uredno dostavljena, na istu nije odgovorio.

 

8. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

9. Žalba optuženog M. N. nije osnovana.

 

10. Prije svega, nije u pravu optuženik kada ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., uz navod da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, optuženik smatra da prvostupanjski sud nije dostatnim razlozima objasnio zbog čega smatra da se u konkretnom događaju nije radilo o postupanju optuženika u nužnoj obrani, odnosno barem njenom prekoračenju, sve s obzirom na činjenicu da se, po stavu obrane, ovdje nije radilo samo o verbalnom, već i o fizičkom napadu od strane oštećenika.

 

10.1. Nasuprot navedenom, prvostupanjski je sud za svoje zaključke i ocjenu dokaza kojima je utvrdio dinamiku događaja, pa tako i činjenicu da je oštećenik, prije protupravnog fizičkog djelovanja optuženika, njega samo verbalno uznemirio, odnosno da optuženik nije bio subjekt napada koji rađa pravo na nužnu obranu, dao dostatne, jasne i u svemu neproturječne razloge. Jednako tako, prvostupanjski je sud, uz zaključak da se optuženik nije nalazio u nužnoj obrani, dao potpune i jasne razloge zbog kojih je isključio i postupanje optuženika u njenom prekoračenju, kao što je odgovorio i na pitanje zašto ne smatra da se u konkretnoj situaciji radi o kaznenom djelu usmrćenja iz članka 112. KZ/11. Nadalje, razmatranjem razloga zbog kojih prvostupanjski sud utvrđuje da je radnjama optuženika inkriminirane zgode ostvareno kazneno djelo ubojstva u pokušaju, potpuno je jasno zbog čega isti sud ne nalazi da bi radnjama optuženika bilo počinjeno manje otegotno djelo, ono iz članka 119. KZ/11., na koje također upire žalba optuženika.

 

10.2. Stoga, nije u pravu žalitelj kada ističe ostvarenje izloženog vida bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. KZ/11., dok je, razmatrajući izložene žalbene teze, jasno da one, ustvari, predstavljaju prigovore činjenične naravi, budući da se žalitelj, zapravo, ne slaže sa zaključcima prvostupanjskog suda, o čemu više u nastavku.

 

11. Osporavajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, žalitelj smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, i to stoga što je sud prvog stupnja odbio dokazni prijedlog obrane za „institucionalnim vještačenjem koje bi odgovorilo na pitanje postojanja afekta, odnosno stanja jake razdraženosti“. Ističe da je vještak psihijatar dr. D. M. u svom zaključku i iskazu na raspravi ustvrdio kako je optuženik bio pod utjecajem afektivnog stanja te mogao biti doveden u stanje razdraženosti, što da je sud akceptirao. Međutim, smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno razjašnjeno jer u postupku nije utvrđeno koji je to stupanj razdraženosti bio, a sud je odbio dokazni prijedlog obrane usmjeren na utvrđenje upravo te okolnosti.

 

11.1. Uvidom u pobijanu presudu i dokazni postupak koji je donošenju iste prethodio, potpuno je osnovano prvostupanjski sud odbio izloženi dokazni prijedlog obrane, uz valjani zaključak da je činjenica koja se želi utvrditi predloženim dokazom već utvrđena i to rezultatom provedenog kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja po psihijatru D. M. i psihologinji S. G.

 

11.2. Naime, da bi se postupanje optuženika moglo tretirati kao usmrćenje iz članka 112. stavka 1. KZ/11. potrebno je da je ono poduzeto u jakoj razdraženosti, kao izvanrednom duševnom stanju počinitelja koje po svom intenzitetu dovodi do takvog uzbuđenja da on, bez kritičkog razmišljanja, trenutno i iznenada stvara odluku za napad na život ili tijelo drugoga. Realizacija djela mora biti posljedica promijenjenog psihičkog stanja počinitelja u koje je on, bez svoje krivnje, doveden napadom, teškim vrijeđanjem ili zlostavljanjem. Pri tome, intenzitet napada, odnosno provokacije mora biti takav da dovede svaku prosječnu, stabilnu osobu u takvo psihičko stanje, odnosno stanje jake razdraženosti.

 

11.3. Razmatranjem rezultata provedenog psihijatrijsko – psihologijskog vještačenja, u odnosu na koje žalitelj nije imao prigovora niti tražio dodatna razjašnjenja, proizlazi da u konkretnoj situaciji nema pokazatelja koji bi ukazivali na postojanje jakog afektivnog stanja koje bi znatnije utjecalo na optuženikovo ponašanje. Stoga, u cijelosti se neosnovanim ukazuje žalbeni prigovor kojim se nastoji ukazati na manjkavost utvrđenog činjeničnog stanja, budući iz ranije navedenog proizlazi da je stupanj razdraženosti optuženika utvrđen provedenim vještačenjem, iz kojeg je jasno da optuženik nije bio pod utjecajem takvog afekta koji bi njegovo postupanje inkriminirane zgode činio privilegiranim kaznenim djelom usmrćenja iz članka 112. stavka 1. KZ/11. Ovo tim više, ima li su na umu činjenica da je optuženik tempore criminis bio u pripitom stanju od 1,27 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, koja je alkoholiziranost također, kao konkurirajući faktor, utjecala na njegovu mogućnost shvaćanja vlastitih postupaka i vladanja svojom voljom, kako to zaključuje vještak psihijatar.

 

12. Nadalje, u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ne iznosi nište novo što već nije bilo predmetom ocjene i analize prvostupanjskog suda, već zapravo polemizira s utvrđenjima pobijane presude i daje subjektivnu preocjenu izvedenih dokaza, tražeći drugačiji zaključak o pravnoj kvalifikaciji inkriminiranog mu postupanja.

 

12.1. Tako žalitelj ukazuje da je inkriminirane zgode i on zadobio tjelesne ozljede, čime nastoji osporiti zaključak suda da je fizičkom sukobu prethodilo samo oštećenikovo verbalno vrijeđanje. Dodajući tome da je nož ušao u tijelo oštećenika u dubinu od 5 cm, iako je oštrica noža ukupne duljine 18 cm, i to srednje snažnim udarcem, smatra da prvostupanjski sud nije mogao nespornim utvrditi da bi optuženik inkriminirane zgode postupao u neizravnoj namjeri na učin kaznenog djela ubojstva (koje je ostalo u pokušaju), već da se ovdje moglo raditi samo o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede iz članka 119. KZ/11., sve s obzirom na lokaciju povrede, intenzitet udarca i prethodni napad oštećenika. Pri tome, žalitelj posebno ukazuje da svjedokinja H. R., ispitana na raspravi, navodi kako je oštećeni S. A. prišao optuženiku i počeo ga udarati te da se tome pridružio i svjedok I. Đ., zbog čega ponavlja navod da se ovdje zapravo radilo o nužnoj obrani, odnosno njenom prekoračenju.

 

12.2. Protivno svim izloženim navodima, potpuno osnovano prvostupanjski sud otklanja obranu optuženika, uz zaključak da je ona usmjerena k umanjenju vlastite odgovornosti, budući da je, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, njegova obrana suprotna ostalim, u postupku provedenim dokazima. Naime, optuženi M. N. u obrani navodi da je on, prvo verbalno, a potom i fizički  napadnut od strane oštećenika, na način da je nakon razmjene uvreda odjednom udaren s leđa u stražnju stranu vrata, a kada se okrenuo da je i on oštećeniku uzvratio udarac, da bi po dolasku svjedoka I. Đ. (koji je te zgode bio u društvu s oštećenikom) uslijedilo naguravanje njih dvojice s optuženikom, pa kako bi to zaustavio, da je izvadio nož i drškom istog udario oštećenika po glavi. Ovakvu obranu, samo djelomice potvrđuje svjedokinja H. R., konobarica u lokalu gdje se događaj odvio, koja tek na raspravi iskazuje da je oštećenik počeo udarati optuženika (iako optuženik govori o jednom udarcu, kao i da je on vratio udarac, što svjedokinja ne spominje), da se tom napadu pridružio svjedok I. Đ. koji da je napadao optuženika iza leđa dok su se optuženik i oštećenik naguravali, nakon čega je optuženik izvukao nož i drškom noža lupio oštećenika po glavi pa nož spremio.

 

12.3. Međutim, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da je izloženi opis događaja po svjedokinji H. R. (koja po vlastitom navodu u vrijeme vođenja rasprave ima znatan animozitet spram oštećenika), u cijelosti suprotan onome koji ista svjedokinja iznosi tijekom istrage i koji je suglasan kontrolnom dokazu - iskazu svjedoka J. R. te u cijelosti rezultatu provedenog sudsko-medicinskog vještačenja. Tako, osim što iz iskaza svjedoka J. R. proizlazi da ga je te zgode nazvala djelatnica (H. R.) i panično rekla „S. je izboden, dođi odmah“ (dakle, nije se radilo o udarcima drškom noža), iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine M. M. nedvojbenim je utvrđeno da je oštećeni S. A. te zgode zadobio gnječno – rezne rane u čeono tjemenoj regiji lijevo i na licu slijepoočno desno, nanesene oštrim predmetom s dva odvojena djelovanja, te ubodnu ranu trbuha s naviranjem trbušnih organa na ranu i ubodnu ranu tankog crijeva, nanesenu ubodom nožem. Nadalje, vještak je i kod svjedoka I. Đ. utvrdio dvije rezno-gnječne rane glave nanesene s dva odvojena djelovanja oštrim predmetom. Izloženi rezultat sudsko-medicinskog vještačenja potpuno isključuje opis događaja koji svjedokinja H. R. daje na raspravi, dok, naprotiv tome, u cijelosti potvrđuje tijek odvijanja događaja koji ova svjedokinja iznosi u istrazi, kada navodi da je nakon ružnih riječi koje je oštećenik uputio optuženiku, optuženik nasrnuo na njega, šamarajući da i udarajući šakama u lice, a kada je svjedok I. Đ. stao između njih (nalazeći se, dakle, sučelice optuženiku) da je uslijedilo natezanje te je optuženik izvadio nož kojim je preko osobe između njih (dakle svjedoka Đ.) više puta zamahivao u smjeru glave oštećenika.

 

12.4. Osim toga, navod optuženog M. N. da je on samo drškom noža udario oštećenika po glavi, dok da se uopće ne sjeća da ga je ubo oštricom noža, potpuno je nelogičan i neživotan kraj nesporne činjenice da je nož u rukama tijekom događaja držao samo optuženik te da je, s druge strane, oštećenik nedvojbeno zadobio ubodnu ranu trbušne šupljine, od koje bi umro da mu nije pružena pravovremena medicinska pomoć, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja sudsko – medicinskog vještaka M. M.

 

12.5. U odnosu na navode žalbe kojima se ističe da su i kod optuženika vještačenjem utvrđene ozljede u vidu natučenja glave u području čela i oguljotine kože korijena nosa te nagnječenje prsnog koša s desne strane, a koje da su mogle nastati s dva odvojena udarca tupotvrdog predmeta, za dodati je da ni sam optuženik u obrani ne govori da bi inkriminirane zgode pretrpio takve ili slične udarce. Naime, on u obrani spominje samo udarac s leđa u stražnji dio vrata (u kojoj regiji tijela vještak nije utvrdio tjelesnu ozljedu), dok nadalje govori o naguravanju i navlačenju u kojem mu je potrgana majica.

 

12.6. Stoga, protivno žalbenim navodima, temeljem izloženog pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, osnovano prvostupanjski sud isključuje postojanje protupravnog, istodobnog ili izravno predstojećeg napada oštećenika i to takvog intenziteta da bi obrana optuženika uporabom noža bila opravdana. Naime, osim što iz iskaza svjedokinje H. R., i to onog koji je potkrijepljen zaključcima sudsko-medicinskog vještaka, proizlazi da je optuženik reagirao udarcima na verbalno vrijeđanje oštećenika, valjano prvostupanjski sud utvrđuje da je oštećenik goloruk i, prema iskazu svjedokinje H. R., u tako teško alkoholiziranom stanju da ga ona odbija poslužiti, dok s druge strane optuženik reagira izvlačenjem noža duljine oštrice 18 cm, kojim zamahuje prema glavi oštećenika, pri čemu očito ozljeđuje svjedoka I. Đ. te potom zadaje ubodnu ranu u trbušnu šupljinu oštećenog S. A. Iz navedenog valjano prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnoj situaciji nema govora o primjeni instituta nužne obrane, a niti njenog prekoračenja, budući da nije utvrđeno postojanje takvog napada na život i tijelo optuženika koji bi opravdavao ovakvu njegovu reakciju.

 

12.7. Nadalje, neosnovan je i daljnji žalbeni navod da je, s obzirom na lokaciju povrede i intenzitet udarca te činjenicu da je nož ušao dubinom od „ svega“ 5 cm, ponašanje optuženika trebalo pravno označiti kao kazneno djelo teške tjelesne ozljede, a ne kao ubojstvo s neizravnom namjerom u pokušaju. Naime, optuženik nožem duljine oštrice 18,5 cm, dakle sredstvom potpuno podobnim za lišenje života, više puta zamahuje prema glavi oštećenika, a potom ga istim ubada u predio trbuha gdje se nalazi više vitalnih organa čovjeka, što kao potpuno poslovno sposobna osoba zna, kao što zna i svjestan je da takvom svojom radnjom (ubodom nožem u predio trbušne šupljine) oštećeniku može zadati fatalnu ozljedu i njega usmrtiti, pa unatoč tome, radnju poduzima pristajući na sve posljedice koje iz iste mogu proizaći. Opisano postupanje, neovisno o tome koliki je dio oštrice noža ušao u tijelo oštećenika, ni na koji način ne može opravdati tezu da bi inkriminirane zgode optuženik postupao u cilju teškog tjelesnog ozljeđivanja oštećenika, posebno jer mu kretanje tijela oštećenika i prisutnost svjedoka I. Đ. onemogućava doziranje jačine uboda.

 

12.8. Slijedom izloženog, protivno žalbenim navodima optuženika, ovaj sud smatra da je činjenično stanje na kojem se temelji odluka o odgovornosti optuženika pravilno i potpuno utvrđeno te je prvostupanjski sud, osuđujući optuženog M. N. za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., počinjenog u neizravnoj namjeri, pravilno primijenio materijalno pravo.

 

13. Iako žalitelj ne pobija odluku o kazni, ovaj sud je istu ispitao sukladno članku 478. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-I) te našao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i valjano vrednovao sve okolnosti odlučne da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja (članak 47. KZ/11.).

 

13.1. Ispravno je prvostupanjski sud optuženiku otegotnom cijenio činjenicu što je prethodno jednom kazneno osuđen za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., dok je olakotnima ocijenio činjenice smanjene ubrojivosti, stupnja kaznene odgovornosti (obzirom je našao da je optuženik postupao u neizravnoj namjeri) te, nadalje, izraženo kajanje zbog događaja i njegovih posljedica. Također, pravilno je kod ove ocjene pobijanom odlukom prvostupanjski sud uzeo u obzir i provokativno te uvredljivo ponašanje oštećenika, koje prvostupanjski sud smatra doprinosom nastanku predmetnog događaja. Sagledavajući sve izložene okolnosti samog događaja, ličnost optuženika, posljedice nastale za oštećenika, ali i činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, i ovaj sud smatra da na strani optuženika postoje one naročito olakotne okolnosti koje opravdavaju kažnjavanje kaznom ispod zakonom minimalno propisane.

 

13.2. Stoga, i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski, nalazi da se ublažena kazna zatvora u trajanju od dvije godine te primijenjena djelomična uvjetna osuda na način da će optuženik izvršiti jednu godinu kazne zatvora, dok se preostala godina kazne zatvora neće izvršiti ukoliko on u roku provjeravanja u trajanju od tri godine ne počini koje drugo kazneno djelo, ukazuje primjerenom težini počinjenog djela te svim okolnostima konkretnog događaja i osobi optuženika. Upravo će se takvom kaznom utjecati na optuženika, ali i na ostale građane da ubuduće ne čine kaznena djela, uz jačanje svijesti o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te izražavanja jasne društvene osude zbog počinjenog.

 

14. Isto tako, po službenoj dužnosti je ispitana sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – noža i futrole pobliže opisanih u izreci prvostupanjske presude te je utvrđeno da je ista sukladna zakonskim uvjetima iz čl. 79. st. 2. KZ/11.

 

15. Budući da pobijana presuda žalbenim tvrdnjama nije s uspjehom dovedena u sumnju, dok nisu utvrđene ni povrede iz članka 476. stavka 1. točaka 1. i  2. ZKP/08-I. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu optuženika trebalo odbiti i na temelju članka 482. ZKP/08-I odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 22. travnja 2021.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.