Poslovni broj: 21 Gž R-747/2020-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 21 Gž R-747/2020-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Darije Horvat predsjednice vijeća, Mirele Mijoč sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Lidije Bošnjaković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika W. osiguranje V. I. G. d.d. iz Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica K. Č., odvjetnica u Z., odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3349/2019-43 od 31. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3349/2019-43 od 31. siječnja 2020. pod točkom I. u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja na vraćanje na radno mjesto voditelja obračuna plaća.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3349/2019-43 od 31. siječnja 2020. u dijelu pod točkom I. i III. izreke i sudi:

 

1.Utvrđuje se da odluka tuženika H. V. i. g. d.d. Z., … (sada W. osiguranje V. I. G. d.d. iz Z., …) o otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2013. tužitelju S. M. iz Z., …, nije dopuštena te se utvrđuje da radni odnos tužitelja nije prestao te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto stručnog suradnika plaća i provizije, odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto, u roku 8 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2020. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 8 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da odluka tuženika H. V. i. g. d.d. Z., … (sada W. osiguranje V. I. G. d.d. iz Z., …) o otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2013. nije dopuštena, da se utvrdi da radni odnos tužitelja nije prestao te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto voditelja obračuna plaća, odnosno stručnog suradnika plaća i provizije, odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto, te da se naloži tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama (toč. I. izreke) te je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika da se raskida  ugovor o radu sklopljen dana 1. prosinca 1998. kao i svi pripadajući aneksi ugovora o radu sklopljeni između tužitelja i tuženika s danom 31. svibnja 2013. (toč. II. izreke).

 

              2. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2020. do isplate (toč. III. izreke).

 

              3. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. i III. izreke žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) te predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova tužitelja.

 

              4. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima žalbe kao neosnovanu te predlaže istu odbiti. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

 

              5. Žalba je djelomično osnovana.

 

              6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu nedopuštena i da radni odnos nije prestao te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad.

 

              7. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

 

              8. Prvostupanjski sud je utvrdio:

 

              - da je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu za radno mjesto voditelja obračuna plaća iako je formalno obavljao poslove referenta obračuna plaća i provizija,

-da je tuženik prošao kroz više statusnih promjena na način da je društvo C. L. V. I. G. osiguranje d.d. pripojeno društvu H. V. I. G. d.d., a koje društvo je opet pripojeno društvu W. osiguranje V. I. G. d.d. sa sjedištem u Z., … (list 85 spisa),

              - da je odlukom o otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2013. (list 9 do 10 spisa) tužitelju otkazan ugovor o radu od 1. prosinca 1998. kao i svi pripadajući aneksi ugovora o radu zbog gospodarskih razloga, te da je tužitelju ponuđen ugovor o radu za radno mjesto zastupnika u osiguranju,

              - da tužitelj još od 15. lipnja 2010. suštinski ne obavlja funkciju voditelja odjela obračuna plaća, već stručnog suradnika plaća i provizija, što proizlazi i iz organigrama društva,

-da je došlo do većeg povećanja troškova poslovanja na koje poslodavac objektivno ne može utjecati (kriza na tržištu, poskupljenje struje, goriva, plaća radnika i sl.), dok poslodavac nije u mogućnosti povećati cijene svojih proizvoda jer bi to imalo za posljedicu na konkurentnost poslodavca na tržištu,

              - da je odlukom od 21. veljače 2013. ukinuto radno mjesto voditelja obračuna plaća (suštinski i stručnog suradnika odjela plaća i provizija /list 23 spisa),

-da je tuženik u razdoblju 2010. pa do donošenja odluke o otkazu uvodio više računalnih programa vezanih za izračun provizija i plaća (S. i L.) s ciljem bržeg i učinkovitijeg rada te smanjenja troškova,

              - da su se poslovi koje je tužitelj obavljao preraspodijelili na druge djelatnike tuženika,

-da tuženik nije mogao uspoređivati tužitelja sa radnicama N. D. i M. M., jer je tužitelj imao sklopljen Ugovor o radu na temelju kojeg je bio zaposlen na radnom mjestu Voditelj obračuna plaća kao jedini radnik,               

-podredno, ako bi se prihvatilo da su tužitelj i radnice M. M. i N. D. obavljali iste poslove i da ih je potrebno međusobno usporediti po zakonskim kriterijima, obzirom na postojeće obveze uzdržavanja radnice D. i M. i nepostojanja takve obveze tužitelja, iako je tužitelj stariji i ima više godina staža od radnica D. i M., da je trebalo upravo tužitelju otkazati ugovor o radu.

 

9. Polazeći od navedenih utvrđenja kao i shvaćanja da je autonomno pravo poslodavca organizirati rad na način kako bi postigao najbolje rezultate u poslovanju u koju svrhu može ukidati pojedina radna mjesta, uvoditi nove računalne programe, a sve radi smanjenja troškova poslovanja, što je tuženik u konkretnom slučaju i učinio kada je ukinuo radno mjesto tužitelja te poslove njegovog radnog mjesta rasporedio na druga postojeća radna mjesta, te polazeći od  utvrđenja da prilikom otkazivanja tuženik nije povrijedio odredbu čl. 107. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje:ZR) o primjeni zakonskih kriterija pri otkazivanju, prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik prilikom donošenja odluke o otkazu imao opravdani razlog za donošenje iste, pa je sukladno odredbi čl. 107. st. 1. ZR odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

 

              10. Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, pored ostalog u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

              11. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da je autonomno pravo poslodavca odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta, uključujući i pravo na osnivanje ali i ukidanje pojedinog radnog mjesta za koje ocijeni da organizacijski nije opravdano i za koje nema objektivne potrebe, a što tužitelj žalbom niti ne osporava.

 

              12. Stoga je u žalbenoj fazi postupka sporno da li je tuženik pravilno primijenio odredbu čl. 107. st. 3. ZR, koja propisuje da poslodavac, pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

              13. Smisao ove zakonske odredbe nije bila ograničavanje slobode poslodavca pri odlučivanju o tome kojeg radnika će zadržati na radu u slučaju prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla prema dotadašnjem broju radnika, međutim, poslodavac mora voditi računa o transparentnosti kriterija kojima se rukovodi prilikom odluke kojem će od kriterija i u kojoj mjeri dati prednost.

 

              14. Pogrešno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik nije mogao uspoređivati tužitelja sa radnicama N. D. i M. M., jer je tužitelj imao sklopljen Ugovor o radu na temelju kojeg je bio zaposlen na radnom mjestu Voditelj obračuna plaća kao jedini radnik, s obzirom da je postupku kao nesporno utvrđeno da tužitelj faktično nije obavljao poslove voditelja obračuna plaće nego poslove referenta obračuna plaće tj. stručnog suradnika plaće i revizije.

 

15. U slučaju kada je radnik pristao obavljati poslove koje mu je povjerio i naložio poslodavac, a koji odstupaju od naravi i vrste rada za koji je sklopljen ugovor o radu, smatra se da su stranke sporazumno izmijenile ugovor o radu u tom dijelu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci  Revr-1727/12 od 12. studenoga 2014.).

 

              16. Utoliko su osnovani žalbeni razlozi tužitelja da ga je, s obzirom da tužitelj faktično nije obavljao poslove voditelja obračuna plaće nego poslove referenta obračuna plaće tj. stručnog suradnika plaće i revizije, trebalo usporediti sa djelatnicama N. D. i M. M., što je prvostupanjski sud, podredno i napravio.

 

17. Nije sporno da u vrijeme otkaza tužitelj nije imao zakonsku obvezu uzdržavanja i nije invalid, ali je imao više godina staža i stariji je od radnica N. D. i M. M. koje je tuženik zadržao na radu s obzirom da je tužitelj  rođen 1956. godine, zaposlen je kod tuženika i njegovih prednika od 1998., N. D. je rođena 1981. godine, zaposlena je kod tuženika i njegovih prednika od 2006., u vrijeme otkaza imala je obvezu uzdržavanja dva malodobna djeteta, M. M. je rođena 1972. godine, zaposlena kod tuženika i njegovih pravnih prednika od 2010. godine, a u vrijeme otkaza imala je obvezu uzdržavanja malodobnog djeteta i nezaposlenog supruga.

             

18. Prvostupanjski sud je ocijenio, da iako je tužitelj stariji od radnica M. i D., te iako ima više staža od njih, obzirom na njihove obveze uzdržavanja, da je trebalo zadržati radnice D. i M., a ne tužitelja, polazeći od pravnog shvaćanja da primjena zakonskih kriterija nije matematička operacija kojom bi se računalo tko ima prednost po više kriterija, već treba gledati cjelovitu sliku.

 

19. Tuženik je u ponovljenom postupku dostavio bodovni pregled usporednih radnika (list 149 do 151 spisa) prema kojoj je bodovao zakonske kriterije te dodatne kriterije; ocjene nadređenog, dodatne financijske obaveze, uvjet za mirovinu i opomena, ali kako iz provedenog postupka ne proizlazi da je tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelju cijenio i neke dodatne kriterije, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio rekapitulaciju bodovanja vezano za  dodatne kriterije kao mjerodavnu.

 

20. Autonomno je pravo poslodavca kojem će od kriterija i u kojoj mjeri dati prednost (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama  Revr - 242/2014 od 13. svibnja 2015., Revr-445/2017 od 22. siječnja 2019.), odnosno hoće li prilikom određivanja viška radnika uzeti u obzir i neke druge okolnosti i istima dati prednost u odnosu na zakonske kriterije ( Revr-1699/2015 od 5. travnja 2017.).

 

21. Međutim, u situaciji kao u predmetnom slučaju, kada poslodavac u odluci o otkazu nije naveo kojim se kriterijima vodio prilikom otkazivanja ugovora o radu, a u tijeku postupka je isticao da je dana prednost socijalnom kriteriju obveze uzdržavanja naspram kriteriju trajanja radnog odnosa i starosti, dok prema dostavljenom bodovnom pregledu proizlazi da je, u okviru zakonskih kriterija, prednost dana starosti radnika i ostvarenom stažu u odnosu na obveze uzdržavanja, ne ulazeći u pravo poslodavca da autonomno odlučuje kojem će zakonskom kriteriju dati prednost, odluka o otkazu donesena je u suprotnosti sa odredbom čl. 107. st. 3. ZR i onim minimumom koji se očekuje od poslodavca u primjeni navedene odredbe.

 

22. Naime, s obzirom da iz odluke o otkazu nije vidljivo kojim se kriterijima vodio tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelju, a u odgovoru na tužbu (list 19 spisa) tuženik tvrdi da je vodio računa prvenstveno o socijalnom statusu radnika (obavezama uzdržavanja), dok prema bodovnom pregledu koji je dostavio proizlazi da je, u okviru zakonskih kriterija, prednost dana starosti radnika i ostvarenom stažu u odnosu na obveze uzdržavanja, iz navedenog proizlazi da tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelju nije vodio računa o primjeni kriterija propisanima odredbom čl. 107. st. 3. ZR, koji propust ne može ni prvostupanjski sud nadomjestiti na način da sam ocjenjuje kojem kriteriju je tuženik trebao dati prednost, pa je odluka o otkazu nedopuštena.

 

23. Ovaj sud je imao u vidu da je prvostupanjski sud naknadno dostavljeni bodovni pregled ocijenio (podredno) nevjerodostojnim jer na istom nema potpisa, pečata niti datuma, ali odredbom čl. 373. a st. 1. toč. 2. ZPP predviđena je mogućnost da drugostupanjski sud odlučujući o žalbi i bez rasprave utvrđuje odlučne činjenice ukoliko ih je moguće utvrditi na temelju isprava ili izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prilikom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev -1696/2015-2  od 9. travnja 2019.).

 

24. S obzirom da se radi o dokazu koji je dostavio sam tuženik na okolnost da je otkaz ugovora o radu tužitelju donesen sukladno odredbi čl. 107. st. 3. ZR, a koji dokaz je u suprotnosti sa onim što je tuženik tvrdio u tijeku postupka, dok se u odluci o otkazu  kriteriji niti  ne spominju (što sve navedeno nije niti sporno), ovaj sud je utvrdio da tuženik nije ispoštovao minimum koji se očekuje od poslodavca u primjeni navedene odredbe i da je odluka o otkazu donesena protivno odredbu čl. 107. st. 3. ZR.

 

25. Stoga je valjalo prihvatiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 373.a ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je nedopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu i da radni odnos tužitelja nije prestao te radi vraćanja tužitelja na rad.

 

26. S obzirom da je ukinuto radno mjesto voditelja obračuna plaće, a nije niti sporno da tužitelj nije obavljao poslove voditelja obračuna plaće nego poslove stručnog suradnika plaće i revizije, u tom dijelu je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda (toč. I. izreke).

 

              27. Tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u cijelosti u smislu odredbe čl. 154. st. 3. ZPP i Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) u iznosu od 2.000,00 kn, što uz 25% PDV iznosi 2.500,00 kn.

 

              28. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen s obzirom da ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu 21. travnja 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat