- 1 -              Rev 2845/2018-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2845/2018-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz F., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. T., odvjetniku u R., protiv tuženice Općine Funtana, F., OIB: …, zastupane po punomoćniku N. I., odvjetniku u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-628/17-2 od 19. ožujka 2018., kojima su djelomično potvrđeni i djelomično preinačeni presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-812/16-68 od 9. siječnja 2017., na sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na troškove postupka.

 

              II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1.1. Prvostupanjskom je presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 315.794,59 kn, s pripadajućom zateznim kamatama koje teku na taj iznos od presuđenja, tj. od 9. siječnja 2017. pa do isplate (točka I. izreke), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke), a tužitelju je naloženo da tuženici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 57.593,85 kn (točka III. izreke).

 

1.2. Prvostupanjskim je rješenjem odbijen kao neosnovan tužiteljev prijedlog za oslobođenje plaćanja sudskih pristojbi u predmetnom postupku.

 

2.1. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

              „I. Uvažavanjem žalbe tuženika, preinačava se presuda Općinskog suda u Puli - Pola, Stalne službe u Poreču - Parenzo, poslovni broj: 3 P-812/16-68 od 9. siječnja 2017. i to u njenom pobijanom dijelu (u točki I i III izreke) i u tom dijelu sudi:

 

              "Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              Tuženik je dužan tužitelju platiti iznos od 315.794,59 kuna (tristopetnaesttisuća sedamstodevedesetčetirikune i pedesetdevetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od dana presuđenja, tj. 9. siječnja 2017. pa do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana."

 

              Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 118.885,00 kuna (stoosamnaesttisućaosamstoosamdesetpetkuna) u roku od 15 (petnaest) dana.

 

              II. Djelomičnim odbijanjem žalbe tužitelja kao neosnovane, potvrđuje se, u pobijanom odbijajućem dijelu, u točki II izreke, presuda Općinskog suda u Puli - Pola, Stalne službe u Poreču - Parenzo, poslovni borj: 3 P-812/16-68 od 9. siječnja 2017.“

 

2.2. Drugostupanjskim rješenjem preinačeno je prvostupanjsko rješenje na način da je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u predmetnom postupku (točka I. izreke) te je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi troškove žalbe u iznosu od 20.000,00 kn (točka III. izreke), dok je u točki III. odlučeno da se strankama se ne dosuđuju troškovi žalbe, ni odgovora na žalbu.

 

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja, u dijelu s kojim nije uspio u žalbenom postupku, reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se drugostupanjska presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače na način da se tužbeni zahtjev tužitelja prihvati u cijelosti, podredno da se obje odluke ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje i odlučivanje.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženica istu predlaže odbiti kao neosnovanu. Traži troškove sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), protiv pobijane presude dopuštena je revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP pa je, na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7.1. Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, dok revident kroz navedenu povredu zapravo osporava utvrđenje da nije dokazao osnovu za iznos koji traži (smatra da iz izvedenog vještačenja proizlazi da mu nisu „amortizirani“ radovi koje je izveo na objektu) pa time suštinski ističe da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu s čl. 8. ZPP. U tom smislu, valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud i iznimno kao u ovom konkretnom slučaju i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP, a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza. Ujedno, neosnovani su i navodi revidenta da ne postoje razlozi za donošenje pobijane presude i rješenja na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, jer je drugostupanjski sud sam utvrdio da je dokumentacija o visini zakupnine u razdoblju od 1978. do 2008. uništena u poplavi te da se u ugovorima o zakupu sklapanima u tom razdoblju za one zakupce koji su ulagali u predmetnu nekretninu iznos ulaganja priznavao kroz privilegirani iznos zakupnine. Stoga je pravilno primijenjeno ovlaštenje iz čl. 373.a. ZPP.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 800.000,00 kn, koje traži na ime povrata uloženih sredstava u adaptaciju nekretnine oznake k.č.br. 986 k.o. F., po osnovi toga što su tužitelj i pravni prednik tuženice 14. travnja 1978. sklopili Ugovor o zakupu poslovne prostorije, na temelju kojega je Ugovora i odobrenja pravnog prednika tuženice, tužitelj svojim sredstvima izvršio sanaciju i renoviranje postojeće zgrade i priveo je dogovorenoj namjeni - slastičarnici, a nakon čega je među istim strankama sklopljen i Ugovor o zakupu poslovnih prostorija od 4. prosinca 1980. i to na neodređeno vrijeme počevši od 14. travnja 1978.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je tužitelj na temelju spomenutih Ugovora iz 1978. i 1980. bio u obvezi uložiti određena sredstva te taj prostor privesti planiranoj namjeni (mliječni restoran-slastičarna), što je tužitelj i učinio već u lipnju i srpnju 1978.,

 

              - da je gore spomenutim Ugovorima ugovorena mjesečna zakupnina od 3.010,00 dinara (koja nije izmijenjena kasnijim Ugovorom iz 1980.) te da će se nakon dovršetka radova izvršiti procjena utrošenih sredstava i da će se eventualno dopuniti uvjeti u tom ugovoru,

 

              - da je iznos ugovorene mjesečne zakupnine tužitelj zaradio u prosjeku za jedan dan njegovog poslovanja,

 

              - da vrijednost uloženih nužnih i korisnih troškova po tužitelju u taj poslovni prostor iznosi 315.794,59 kn,

 

              - da se u ugovorima o zakupu sklopljenima u tom razdoblju, iznos ulaganja u pravilu priznavao zakupcima kroz privilegirani iznos zakupnine te da su sredstva uložena u adaptaciju (renoviranje) predmetnog poslovnog prostora tužitelju vrednovana na način da je zbog toga tužitelju zakupnina nije povisivana,

 

              - da je dokumentacija o visini zakupnine u to vrijeme uništena u poplavi.

 

10.1. Na temelju navedenih utvrđenja, a ocjenjujući da je općepoznato da u tadašnje vrijeme zakupnina koju je društveno pravna osoba kao što je bio pravni prednik tuženice naplaćivala od svojih građana nije bila visoka, da tuženica nije ponudila dokaze o visini zakupnine za slične poslovne prostore koji nisu bili prije toga po zakupcu adaptirani te da iznos zakupnine nije izmijenjen nakon izvršene adaptacije, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 315.794,59 kn, obrazlažući da tužitelj nije plaćao smanjenu zakupninu, dok je za više traženo, do iznosa od 800.000,00 kn tužbeni zahtjev odbio.

 

10.2. Preinačujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud smatra tužiteljev tužbeni zahtjev neosnovanim, jer da je zakupnina i u to vrijeme ovisila o ponudi i potražnji na tržištu (u konkretnom slučaju za zakup predmetne nekretnine je bio dva puta raspisan javni natječaj), uslijed čega postignuta visina zakupnine predstavlja realnu, tržišnu vrijednost zakupnine, a, osim toga, da je tuženica dokazala da je dokumentacija o visini zakupnine u to vrijeme uništena u poplavi, te da tužitelj nije osporio činjenicu da se u ugovorima o zakupu sklopljenima u tom razdoblju, iznos ulaganja u pravilu priznavao zakupcima kroz privilegirani iznos zakupnine. Zaključno, drugostupanjski sud smatra da tužitelj nema pravo na povrat izvršenih ulaganja, jer mu je vrijednost ulaganja u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora, kojega je koristio punih 30 godina (do podnošenja tužbe) nadoknađena kroz minimalnu zakupninu, koju je mogao zaraditi za jedan radni dan, a osobito zbog toga što je u svim drugim slučajevima u tom razdoblju, zbog izvršenih ulaganja u poslovni prostor, zakupnina bila umanjena. Stoga je, primjenom odredbe čl. 38. st. 5. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” broj 6/80, 36/90, 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZOVO), a koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., a napominjući da su tada koristi koje je tužitelj stekao od korištenja ulaganja zasigurno premašile vrijednost tih ulaganja, preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđenom dijelu i odbio i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

11. U situaciji kada je u postupku dokazana i utvrđena činjenica (a u činjenična utvrđenja ovaj sud nije ovlašten ulaziti, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP) da je tužitelju vrijednost ulaganja u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora, kojega je koristio punih 30 godina, nadoknađena kroz umanjenu zakupninu, ovaj sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u dosuđenom dijelu iz gore navedenih razloga i na temelju gore navedenih zakonskih odredaba, a revizijski navodi kojima tužitelj iznosi činjenice, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i preocjenjuje dokaze (osobito u pogledu dokaza o dokumentaciji uništenoj u poplavi) nisu uzeti u razmatranje, jer, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12.1.Stoga ovaj sud prihvaća u cijelosti razloge iznesene u drugostupanjskoj presudi, pa se na temelju odredbe čl. 396.a ZPP podnositelj revizije upućuje na razloge te presude.

 

12.2. S obzirom na izloženo, na internetskim stranicama ovog suda, uz revizijsku presudu objavit će se razlozi presude drugostupanjskog suda (čl. 396.a st. 2. ZPP).

 

13. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

 

14.1. U odnosu na revizijske navode tužitelja koji se odnose na dosuđene troškove postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

14.2. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

15. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na dosuđene troškove postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u točki I. izreke rješenja.

 

16. Tuženici nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na reviziju, jer odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

 

Zagreb, 21. travnja 2021.