Broj: Kž 309/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Šovanja, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženice V. C. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama optuženice V. C., optuženice R. H., optuženika Ž. H. i optuženika J. H., podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola od 13. veljače 2018. broj Kv I-41/2018. (K-8/2014-1402), u sjednici održanoj 11. rujna 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbijaju se žalbe optuženice V. C. i optuženika Ž. H. kao neosnovane.

 

II. Odbacuju se žalbe optuženice R. H. i optuženika J. H. kao nedopuštene.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola od 13. veljače 2018. broj Kv I-41/2018. (K-8/2014-1402), na temelju članka 557.e stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.), produljeno je trajanje privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom određenih rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola, poslovni broj Kio-60/11. od 15. travnja 2011. kojima je naloženo:

 

I. P. Z. d.d. Z. da optuženici V. C. iz R., ..., OIB: ..., rođenoj ... ili trećoj osobi na temelju punomoći ili naloga te optuženice uskrati s računa broj ... otvorenog ... s oročenim iznosom od 175.000,00 eura kod P. Z. d.d. isplatu i raspolaganje novčanim sredstvima koja se nalaze na predmetnom računu – bez odgode, koja uskrata ima trajati najdulje 60 dana od dana obavijesti o tome da je presuda u predmetnom kaznenom postupku postala pravomoćna,

 

II. Z. d.d. da optuženiku Ž. H., OIB ..., rođenom ..., iz R., ..., te optuženici R. H., OIB ..., rođenoj ..., iz R., ..., ili trećoj osobi na temelju punomoći ili njihovog naloga uskrati s deviznog računa broj ... otvorenog ..., opunomoćena optuženica R. H., sa saldom na dan 14.4.2011. od 5.240,95 eura kod Z. d.d. isplatu i raspolaganje novčanim sredstvima koja se nalaze na predmetnom računu – bez odgode, koja uskrata ima trajati najdulje 60 dana od dana obavijesti o tome da je presuda u predmetnom kaznenom postupku postala pravomoćna,

 

III. Z. d.d. da optuženiku Ž. H., OIB ..., rođenom ..., iz R., ..., ili trećoj osobi na temelju punomoći ili njegovog naloga uskrati s računa broj ... (stari broj ...), opunomoćeni Ž. H. i M. H., sa saldom na dan 14.4.2011. – 949.648,10 kuna otvoren kod Z. d.d. isplatu i raspolaganje novčanim sredstvima koja se nalaze na predmetnom računu – bez odgode, koja uskrata ima trajati najdulje 60 dana od dana obavijesti o tome da je presuda u predmetnom kaznenom postupku postala pravomoćna,

 

IV. Z. d.d. da optuženiku Ž. H., OIB ..., rođenom ..., iz R., ..., ili trećoj osobi na temelju punomoći ili njegovog naloga uskrati s računa broj ... (stari broj ...), opunomoćeni M. H. i Ž. H., sa saldom na dan 14.4.2011. – 82,00 USD i 972.573,75 eura otvoren kod Z. d.d. isplatu i raspolaganje novčanim sredstvima koja se nalaze na predmetnom računu – bez odgode, koja uskrata ima trajati najdulje 60 dana od dana obavijesti o tome da je presuda u predmetnom kaznenom postupku postala pravomoćna.

 

Protiv tog rješenja žalbu je pravovremeno podnijela optuženica V. C. po branitelju G. M., odvjetniku u R. zbog, kako to proizlazi iz njezina obrazloženja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se ukine privremena mjera kojom se nalaže P. Z. d.d. da toj optuženici uskrati isplatu i raspolaganje novčanim sredstvima na njezinom računu, a podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Ova je optuženica podnijela žalbu i po branitelju D. V., odvjetniku u R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona i „ostalih razloga navedenih u čl. 467. ZKP“, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači ili ukine.

 

Žalbu protiv tog rješenja podnio je i optuženik Ž. H. po branitelju M. I., odvjetniku u P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Ovaj je optuženik žalbu i dopunu žalbe podnio i po braniteljici Z. Z. L., odvjetnici u P., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede načela razmjernosti iz članka 16. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14. – dalje: Ustav) i članka 4. stavka 2. ZKP/08. te zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 7. ZKP/08., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači tako da se ukinu privremene mjere produljene po točkama II., III. I IV. pobijanog rješenja, a podredno da se ono ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Optuženici R. H., Ž. H. i J. H. su podnijeli zajedničku žalbu protiv tog rješenja zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o produljenju privremene mjere, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se ukinu privremene mjere određene im u ovom kaznenom postupku.

 

Spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na temelju odredbe članka 495. u svezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08.

 

Žalbe optuženice V. C. i optuženika Ž. H. nisu osnovane, a žalbe optuženice R. H. i optuženika J. H. nisu dopuštene.

 

Budući da pobijanim prvostupanjskim rješenjem trajanje privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom (koje su određene ranijim rješenjem prvostupanjskog suda) nije produljeno u odnosu na optuženicu R. H. i optuženika J. H., njihove žalbe podnesene protiv pobijanog rješenja nisu dopuštene.

 

Stoga ih je trebalo odbaciti i, na temelju članka 494. stavka 3. točke 1. ZKP/08., odlučiti kao u točki II. izreke ovoga rješenja.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 7. ZKP/08., optuženik Ž. H. navodi da su od njega privremenom mjerom oduzeti i osobno vozilo marke A. A., S. A., motocikl P. te osobno vozilo marke A. Q., a da pobijanim rješenjem o tome nije odlučeno.

 

Ovi žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, kao što je već ranije navedeno, pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je o daljnjoj primjeni privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom koje su određene rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola od 15. travnja 2011. broj Kio-60/11., a tim rješenjem nisu bile određene privremene mjere u pogledu vozila koje spominje žalitelj. Privremene mjere koje se odnose na ta vozila određene su rješenjem Županijskog suda u Puli - Pola od 16. svibnja 2011. broj Kio-60/11., produljene su rješenjem istoga suda od 13. veljače 2018. broj Kv I-52/2018. (K-8/2014.), a o žalbama protiv tog rješenja odlučeno je rješenjem ovoga suda od 11. rujna 2018. broj I Kž-315/18.

 

Što se tiče daljnjih žalbenih tvrdnji ovog žalitelja da pobijanim rješenjem nije odlučeno ni o novčanim sredstvima oduzetim prilikom pretrage stana u iznosu većem od 30.000 eura, treba navesti da isto nije bilo predmetom određivanja privremenih mjera pa, stoga, o istom nije trebalo odlučivati ni pobijanim rješenjem.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženica V. C. navodi da u pobijanom rješenju nisu dani razlozi o razmjeru između protupravne imovinske koristi i predmeta čije se raspolaganje ograničava u svrhu osiguranja oduzimanja imovinske koristi, zbog čega je nejasno kako je prvostupanjski sud ocijenio razmjer između blokiranih nekretnina i visine protupravne imovinske koristi, a u tom dijelu sadržajno prigovara i optuženik Ž. H.

 

U odnosu na istaknute žalbene tvrdnje prije svega treba navesti da pobijanim rješenjem nije produljeno trajanje privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom iz članka 557.a stavka 1. točke a) ZKP/08. (zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnu knjigu, oduzimanjem nekretnine i njezinim povjeravanjem na čuvanje i upravljanje državnom tijelu nadležnom za upravljanje državnom imovinom), nego iz članka 557.a stavka 1. točke e) ZKP/08. (nalaganje banci da okrivljeniku ili drugoj osobi na koju je imovinska korist prenesena ili trećoj osobi na temelju naloga okrivljenika ili druge osobe na koju je imovinska korist prenesena, uskrati s računa isplatu novčanog iznosa za koji je određena privremena mjera). Dakle, ovdje se ne radi o privremenim mjerama koje se odnose na nekretnine, kako to proizlazi iz tvrdnji optuženice V. C., a neizravno i optuženika Ž. H. kada tvrdi da u pobijanom rješenju nema naznaka o vrijednosti imovine koja se blokira privremenim mjerama, nego o privremenim mjerama koje se odnose na novčana sredstva optuženika V. C. i Ž. H. na računima poslovnih banaka.

 

S obzirom da su privremene mjere produljene na novčanim sredstvima optuženika na računima poslovnih banaka sa definiranim saldom, pobijano rješenje, nasuprot mišljenju optuženice V. C. i optuženika Ž. H., sadrži dostatne, iako šture, razloge o odnosu između vrijednosti blokirane imovine i visine protupravne imovinske koristi, pa, stoga, nije počinjena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire optuženica V. C., a neizravno i optuženik Ž. H.

 

Optuženik Ž. H. nije u pravu kada tvrdi da mu je produljenjem trajanja privremenih mjera povrijeđeno načelo razmjernosti iz članka 16. Ustava i članka 4. ZKP/08. te pravo na mirno uživanje prava vlasništva, pozivajući se pri tome na presudu Europskog suda za ljudska prava donesenu u predmetu Džinić protiv Hrvatske.

 

Naime, pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. Ustava nije apsolutno te se iznimno može ograničiti kada je to nužno radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske te ostalih vrijednosti navedenih u članku 50. stavku 2. Ustava. Nema dvojbe da se protiv osoba koje se terete za počinjenje teških kaznenih djela kojima su ostvarili velike iznose protupravne imovinske koristi mogu odrediti privremene mjere radi osiguranja odluke o eventualnom oduzimanju imovinske koristi, i to kako u tijeku kaznenog postupka, tako i prije njegovog započinjanja. Budući da se potvrđenom optužnicom u ovom kaznenom predmetu optuženicima, među kojima je i optuženik Ž. H., stavlja na teret počinjenje kaznenih djela kojima je pribavljen izuzetno visok iznos imovinske koristi, prvostupanjski sud im je opravdano produljio privremene mjere kako bi se tako visok iznos protupravne imovinske koristi nakon dovršetka kaznenog postupka eventualno mogao naplatiti.

 

Promašen je i prigovor optuženika Ž. H. pozivom na pravna shvaćanja izražena u presudi Europskog suda za ljudska prava donesenoj u predmetu Džinić protiv Hrvatske, jer se ta presuda odnosi na drugačija činjenična utvrđenja, s obzirom da je u tom predmetu privremena mjera bila određena na nekretninama protivnika osiguranja i bila je sporna njihova vrijednost, dok je u konkretnom slučaju vrijednost blokirane imovine transparentna jer je privremena mjera, kao što je već ranije rečeno, određena i produljena na novčanim sredstvima optuženika, kao protivnika osiguranja, na računima poslovnih banaka sa definiranim saldom.

 

Pri tome treba reći da iznos blokiranih novčanih sredstava na računima optuženice V. C. (175.000,00 eura) i optuženika Ž. H. (5.240,95 eura, 949.648,10 kuna, 82,00 USD i 972.573,75 eura) nije u nerazmjeru s iznosom protupravne imovinske koristi za osiguranje koje su određene i produljene predmetne privremene mjere.

 

Optuženica V. C. u svojoj žalbi nadalje tvrdi da je prvostupanjski sud bio dužan obrazložiti zbog čega smatra da postoji opasnost da će ona otuđiti ili opteretiti dionice, a kako u pobijanom rješenju nisu izneseni valjani razlozi o odlučnim činjenicama, dok su oni koji su izneseni nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, smatra da je počinjena daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

I u ovom slučaju, prije svega, treba navesti da su pobijanim rješenjem produljene privremene mjere iz članka 557.a stavka 1. točke e) ZKP/08. (dakle, one koje se odnose na novčana sredstva na računima u poslovnim bankama), a ne privremene mjere iz članka 557.a stavka 1. točke f) ZKP/08. (dakle, one koje se odnose na dionice). No, neovisno o tome, treba reći da se, sukladno odredbi članka 557.b stavka 1. ZKP/08., u postupku osiguranja privremenom mjerom pretpostavlja postojanje opasnosti da tražbina Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom neće moći biti ostvarena ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. Dakle, postojanje te opasnosti je, prema citiranoj odredbi ZKP/08., neoboriva zakonska presumpcija, zbog čega je predlagatelj osiguranja ni ne mora dokazivati, dok protivnik osiguranja ne može osporavati njeno postojanje. S obzirom na navedeno, nisu prihvatljive ni žalbene tvrdnje optuženog Ž. H. da se tu radi o oborivoj presumpciji, a da njemu ni na koji način nije omogućeno da je obori pa, stoga, u pobijanom rješenju nije ni trebalo navoditi u čemu se sastoji ta opasnost.

 

Optuženica V. C. nije u pravu ni kada tvrdi da je prvostupanjski sud, pozvavši se u pobijanom rješenju na odredbu članka 77. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje: KZ/11.), povrijedio kazneni zakon u odredbi članka 469. točke 5. ZKP/08. jer da u ovoj kaznenopravnoj stvari još traje faza rasprave, tako da još nije donesena odluka „kojom je utvrđeno da je ostvarena protupravna radnja“.

 

Točno je, naime, da se navedena zakonska odredba odnosi na oduzimanje protupravne imovinske koristi u meritornoj odluci o krivnji optuženika. Međutim, prvostupanjski sud nije utemeljio svoju odluku na toj zakonskoj odredbi, nego na odredbi članka 557.e stavka 3. ZKP/08., kako to jasno proizlazi iz izreke i iz obrazloženja pobijanog rješenja, tako da citiranje odredbe članka 77. KZ/11. u obrazloženju pobijanog rješenja ne predstavlja povredu kaznenog zakona na koju upire ova žaliteljica.

 

Neutemeljeno je i pozivanje optuženice V. C. na odredbu članka 344. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17. – dalje: OZ) prema kojoj se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati.

 

Također, nije u pravu optuženica V. C. kada tvrdi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu članka 351. stavka 2. OZ te prije sjednice vijeća na kojoj je doneseno pobijano rješenje pozvati državnog odvjetnika da se očituje o produljenju privremene mjere i da detaljno obrazloži zašto smatra da postoji vjerojatnost da će optuženica raspolagati imovinom na način da je otuđi ili optereti.

 

Naime, odredbom članka 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/17., - dalje: ZPVZPOIK), propisano je da će se postupci započeti prije stupanja na snagu toga zakona (kao u konkretnom slučaju) dovršiti po odredbama zakona kojim se uređuje kazneni postupak, a stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 70/17.) brisan je članak 271. ZKP/08. kojim je bilo propisano da se privremena mjera može odrediti na prijedlog državnog odvjetnika prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak. S obzirom da je materija privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi od 27. srpnja 2017., kada je stupila na snagu citirana novela ZKP/08., regulirana odredbama ZKP/08., u tom dijelu nema mjesta primjeni odredbe članka 344. stavka 1. i članka 351. stavka 2. OZ, odnosno supsidijarnoj primjeni OZ, koja je u odnosu na postupak za oduzimanje imovinske koristi ili oduzimanje predmeta, inače predviđena odredbom članka 563. stavka 1. ZKP/08. Slijedom toga, predlagatelj osiguranja nije trebao učiniti vjerojatnim opasnost da će bez te privremene mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, kao što to tvrdi žaliteljica, jer se ta opasnost pretpostavlja, sukladno odredbi članka 557.b stavka 1. ZKP/08.

 

Optuženica V. C. i optuženik Ž. H. nisu u pravu ni kada ističu da je privremene mjere trebalo ukinuti zbog proteka roka od dvije godine propisanog odredbom članka 557.e stavka 2. ZKP/08., a imajući u vidu da su iste određene u travnju 2011., dok je optužnica potvrđena u ožujku 2015.

 

Točno je da odredba članka 557. e stavka 2. ZKP/08. propisuje da privremena mjera može trajati najdulje dvije godine do, između ostaloga, potvrđivanja optužnice, međutim, taj zakon nije bio u primjeni u vrijeme potvrđivanja optužnice (2015. godine), niti se po tom zakonu retroaktivno može ocjenjivati je li trebalo ukinuti privremene mjere, koje su određene rješenjem Županijskog suda u Puli - Pola od 15. travnja 2011. broj Kio-60/11. i to na temelju odredbi Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. – dalje: ZPOIK), koji je tada bio na snazi.

 

Pri tome valja napomenuti da je prema teleološkom tumačenju odredbe članka 15. stavka 1. ZPOIK rok od dvije godine promatran u smislu ograničenja trajanja ovih privremenih mjera trenutkom započinjanja kaznenog postupka. U vrijeme donošenja rješenja kojim su određene privremene mjere trenutak započinjanja kaznenog postupka bio je određen odredbom članka 164. stavka 1. tada važećeg Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06. – dalje: ZKP/97.) i to je bio trenutak donošenja rješenja o provođenju istrage. U konkretnom slučaju rješenja o provođenju istrage donesena su 12. i 14. travnja 2011. (listovi 2211-2219 te 2260-2273 spisa predmeta), dok je rješenje kojim su određene privremene mjere doneseno 15. travnja 2011., dakle nakon što je kazneni postupak započeo. Kako je, dakle, kazneni postupak, prema tada važećim propisima, u konkretnom slučaju započeo i prije nego što su privremene mjere određene, nije bilo uvjeta za njihovim ukidanjem iz tog osnova, neovisno o tome što je optužnica potvrđena 2015. godine.

 

Optuženik Ž. H. dalje tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 557.e stavka 3. ZKP/08. jer da nije provjeravao svaka tri mjeseca postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu privremenih mjera pa da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

 

Unatoč tome što je rješenje o produljenju privremene mjere doneseno gotovo sedam mjeseci od dana stupanja na snagu ranije citirane 7. novele ZKP/08., na što s pravom ukazuje žalitelj, rok za ispitivanje uvjeta za daljnju primjenu privremene mjere iz članka 557.e stavka 3. ZKP/08. nije prekluzivne, već instruktivne prirode. Stoga, pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u pitanje zbog propuštanja toga roka, niti je time počinjena bitna povreda na koju ukazuje žalitelj. No, unatoč tome, prvostupanjskom sudu valja skrenuti pozornost da ubuduće tu kontrolu treba pravovremeno vršiti.

 

Optuženica V. C. u svojoj žalbi nadalje ističe da je nepravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Pazinu broj P-1461/2015 od 11. siječnja 2017. godine donesenom u predmetu koji se vodio između tužitelja K. U. d.o.o. i tuženika V. i M. C. utvrđeno da nije dokazano da je V. C. svjesno i namjerno nanijela štetu tom trgovačkom društvu uvećanjem cijena nekretnina projektnih društava u odnosu na nabavnu, što dovodi u pitanje relevantnost osnovane sumnje da je počinila kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku, a samim time i ostvarila protupravnu imovinsku korist.

 

Pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje ni ovim žalbenim navodima. Naime, osnovana sumnja da je ta optuženica počinila kaznena djela za koja se tereti u ovom postupku, kao jedan od uvjeta za primjenu privremene mjere, proizlazi iz potvrđene optužnice u konkretnom predmetu, dok je odluka trgovačkog suda, koja je k tome nepravomoćna, irelevantna, kako za pitanje krivnje, tako i za procjenu osnovanosti sumnje da je počinjeno kazneno djelo, kao jednog od uvjeta za primjenu privremenih mjera u kaznenom postupku.

 

Nije u pravu ni optuženik Ž. H. kada tvrdi da je pobijano rješenje doneseno u nepravilno provedenom postupku na nezakonit način jer da nije postupljeno po odredbama ZKP/08. kojima je propisano: „Uz rješenje okrivljeniku i drugoj osobi na koju je imovinska korist prenesena dostavit će se i pouka o pravu na odvjetnika i pravima iz članka 558. ovoga Zakona.“

 

Naime, citirana odredba iz stavka 2. članka 557.a ZKP/08. odnosi se na slučaj određivanja privremenih mjera radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom. Unatoč tome što odredba članka 557.e stavka 7. ZKP/08. propisuje da se na postupak ukidanja, produljenja, zamjene ili određivanja dodatne privremene mjere odgovarajuće primjenjuje odredba članka 557. a toga Zakona, u postupku produljenja privremene mjere u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni te zakonske odredbe jer optuženik ima branitelja pa mu nije bilo potrebe dostavljati pouku o tome, a prava iz članka 558. ZKP/08. odnose se na osobu na koju je imovinska korist prenesena, dakle, ne na optuženika.

 

Optuženik Ž. H. nadalje ističe da prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao je li u konkretnom postupku oštećenik K. U. d.o.o. postavio imovinskopravni zahtjev i, ako jest, u kojem iznosu. Smatra da raspravni sud može oduzeti imovinsku korist jedino ako imovinskopravni zahtjev nije postavljen ili ako je jedan dio sporan, a u konkretnom slučaju je oštećenik još davno postavio imovinskopravni zahtjev u onom iznosu u kojem je naznačena navodno pribavljena protupravna imovinska korist.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da je iz stanja spisa predmeta jasno vidljivo da je oštećenik postavio imovinskopravni zahtjev i da je prvostupanjski sud tu činjenicu tijekom postupka imao u vidu i razmotrio. Naime, u podnesku zaprimljenom na prvostupanjskom sudu 20. siječnja 2015. (list 10898 spisa predmeta) oštećenik K. U. d.o.o. stavio je prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u ovom predmetu u ukupnom iznosu od 77.978.744,28 kuna, a u podnescima zaprimljenima na prvostupanjskom sudu 21. kolovoza 2017. (list 12310 spisa predmeta) i 19. listopada 2017. (list 12359 spisa predmeta) stavio je prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja tog imovinskopravnog zahtjeva. Odlučujući o tom prijedlogu, prvostupanjski sud je isti odbio kao neosnovan (rješenje Županijskog suda u Puli-Pola od 31. listopada 2017. broj Kv I-191/17., K-8/14., listovi 12368-12369 spisa predmeta).

 

Nadalje, točno je da je institut oduzimanja imovinske koristi supsidijaran u odnosu na imovinskopravni zahtjev, a supsidijarnost se proteže i na materiju privremenih mjera osiguranja, kako to proizlazi iz odredbe članka 557.f stavka 1. ZKP/08., kojom je propisano da će sud, na prijedlog oštećenika, preinačiti ili ukinuti privremenu mjeru određenu radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom ako je to potrebno radi osiguranja imovinskopravnog zahtjeva. Međutim, takav prijedlog, prema stanju spisa, oštećenik nije podnio pa, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nema zakonske zapreke da se, neovisno o podnesenom imovinskopravnom zahtjevu, radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi donese privremena mjera u kaznenom postupku jer je ta mjera, kako to proizlazi već iz njezinog naziva, privremenog karaktera, a njezinim donošenjem se ne prejudicira meritorna sudska odluka o osnovanosti postavljenog imovinskopravnog zahtjeva. Pri tome treba reći da odluka suda o prihvaćanju imovinskopravnog zahtjeva isključuje oduzimanje imovinske koristi, osim u onom dijelu u kojem visina imovinske koristi premašuje visinu dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva.

 

Budući da žalbe optuženice V. C. i optuženika Ž. H. nisu osnovane te da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud nije našao da bi u pobijanom rješenju bila počinjena ni neka od povreda na koje je dužan paziti po službenoj dužnosti na temelju članka 494. stavka 4. ZKP/08., žalbe optuženice V. C. i optuženika Ž. H. trebalo je odbiti kao neosnovane i, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučiti kao pod točkom I. izreke ovoga rješenja.

 

Zagreb, 11. rujna 2018.