- 1 -              Rev 2709/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2709/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. R. d.o.o. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici S. M. B., odvjetnici iz S., protiv tuženice A. - R. L. - Č. iz Z., zastupane po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Z., radi predaje posjeda drvarnice i zabrane uznemiravanja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-845/2016-2 od 27. travnja 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pst-1297/2014 od 12. lipnja 2015., u sjednici održanoj 21. travnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-845/2016-2 od 27. travnja 2017. i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tuženice te preinačena prvostupanjska presuda i suđeno:

 

"I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predati tužitelju u suposjed drvarnicu koja se nalazi u kutu jugoistočnog dijela potkrovlja zgrade u S., …, dok se za više traženo u dijelu kojim je tražena predaja u isključivi posjed i zabrana uznemiravanja u odnosu na predmetnu nekretninu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.337,50 kuna.“

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže preinačiti osporenu presudu i prihvatiti tužbene zahtjeve, podredno ukinuti je i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženica je odgovorila na reviziju i predložila da se ona odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 27. travnja 2017., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (prema njezinom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude i ako je ova donesena prema odredbama čl. 373.a tog Zakona.

 

6. Prema odredbi čl. 373.a st. 1. ZPP-a drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, dok je prema odredbi st. 2. toga članka prigodom donošenja odluke iz st. 1. toga članka drugostupanjski sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio. Prema odredbi st. 3. istoga članka, u slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz st. 1. toga članka drugostupanjski sud će takvu presudu donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. toga zakona.

 

7. U ovom slučaju drugostupanjski sud je odlučujući po žalbi tuženice tužbene zahtjeve ocijenio djelomično neosnovanim i prvostupanjsku presudu djelomično potvrdio i djelomično preinačio postupajući u smislu citirane odredbe čl. 373.a st. 1. ZPP-a, sve nakon što je činjenice odlučne za odluku o predmetu spora utvrdio različito od prvostupanjskog suda (glede: postojanja sporazuma ili suglasnosti svih suvlasnika zgrade ili vlasnika njezinih posebnih dijelova, odnosno etažnih vlasnika “o promjeni namjene i uporabe tavanskog prostora, odnosno o postojanju njihova dogovora o načinu upotrebe određenih zajedničkih dijelova zgrade”; o stvarnom sadržaju zapisnika o bodovanju stana i u njemu “dodanih 2 boda”; o kvaliteti posjeda tužitelja prijeporne “drvarnice”) iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

 

8. Stoga, a obzirom da je drugostupanjska presuda u stvarnome donesena na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. ZPP-a (a ne odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP-a, na koju se drugostupanjski sud pozvao), protiv takve je (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a) dopuštena redovna revizija - i podnesena revizija ne može se razmatrati kao izvanredna, iako revident samo na nju upućuje.

 

9. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a: u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

10. Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a prema kojoj: „Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.“ - a na koju povredu revident suštinski upućuje sadržajem revizije (tvrdnjama da su “negirani izvedeni dokazi, kao i činjenica mirnog posjedovanja kroz vremenski period od 50 godina”, da se donesenom odlukom “stvara pravna nesigurnost” i “ugrožava jedinstvena primjena zakona”, da je “apsurdno” da se utvrđeni posjed može proglasiti nepoštenim, da drži da je dokazao ono na čemu zahtjeve temelji) i u reviziji postavljenim pitanjima.

 

11. Predmetom spora vlasničkopravni su zahtjevi tužitelja:

 

- na obvezivanje tuženice predati mu (vratiti) posjed drvarnice „koja se nalazi u kutu jugoistočnog dijela potkrovlja zgrade u S., …“,

 

- zabraniti tuženici uznemiravati ga „u odnosu“ na tu drvarnicu.

 

12. Tužitelj drži da je prijeporna drvarnica sastavni dio njegova stana broj 11 sa trećeg kata zgrade označene kao čest. zgr. 1784 upisane u z.u. 2246 k.o. S., u površini od 109,92 m2 (koji se stan sastoji od pet soba, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i degažmana), da je više od 50 godina korištena (posjedovana) po vlasniku (vlasnicima) samo toga stana - i da ga je tuženica uznemirila u vlasništvu toga stana sa tom drvarnicom time što je na drvarnicu neovlašteno postavila nova vrata i onemogućila ga u njezinom daljnjem posjedovanju i ostvarivanju vlasničkopravnih ovlaštenja - sve iako je vlasnica samo stana na II. katu predmetne stambene zgrade, onog kojemu ta drvarnica nikada nije pripadala.

 

13. Sporna je pripadnost prijeporne drvarnice: predstavlja li sastavni dio stana tužitelja ili zajednički dio zgrade u kojoj je taj stan.

 

14. Drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio djelomično osnovanim i djelomično (preinačenjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovno shvaćanje:

 

- da „u konkretnom slučaju predmet spora jest stvarno-pravni zahtjev tužitelja u odnosu na ostvarivanje vlasničkih prava na posebnom dijelu stambenog objekta, koji točnom anagrafskom oznakom i identifikacijom otklanja dvojbe o predmetu spora...“,

 

- „da se sukladno odredbi članka 389. stavak 1. ZV-a, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., ne dira u postojeće odnose vlasnika odnosno suvlasnika stvari s jedne strane, te osoba koje su na valjanom pravnom temelju i na valjan način stekli pravo glede tih stvari s druge strane“: da je „člankom 370. stavak 1. citiranog Zakona propisano da je vlasništvo na posebnom dijelu zgrade (etažno vlasništvo), a isto tako i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom vlasništvu, stečeno na temelju prijašnjih propisa, od stupanja na snagu ovoga Zakona vlasništvo posebnih dijelova nekretnine, kako je uređeno odredbama ovoga Zakona, pa se prosuđuje po njima, ako ovim prijelaznim odredbama nije što drugo određeno“,

 

- da „vlasnik posebnog dijela zgrade iz stavka 1. ovoga članka nakon stupanja na snagu ovoga Zakona ostaje vlasnikom svoga posebnog dijela nekretnine, a nositelj prava raspolaganja na posebnom dijelu zgrade postaje vlasnikom toga posebnog dijela, s time da se vlasništvo posebnog dijela nekretnine neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine po odredbama stavka 3. i 4. ovoga članka, a kako je to propisano člankom 370. stavak 2. ZVDSP“,

 

- da „tužitelj...tvrdi da je osnovom ugovora o prodaji stana na III. katu zgrade anagrafske oznake S., … stekao pravo vlasništva sporne drvarnice...smještene iznad stana tužitelja, koja je kao zaseban prostor, ograđen i odijeljen drvenim rešetkastim vratima, isključivo bila u posjedu tužitelja odnosno njegova pravnog prednika“...dok tuženica „nasuprot tome...smatra da potkrovlje predstavlja još uvijek zajednički dio predmetne zgrade time tužitelj nema stvarnopravna ovlaštenja u odnosu na isključivi posjed i zabranu uznemiravanja od strane ostalih suvlasnika predmetne stambene zgrade“,

 

- da „prema odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrade („Narodne novine“ broj 52/73), a koji je bio na snazi u vrijeme kada je pravni prednik tužitelja stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, propisano je da na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade, svi vlasnici posebnih dijelova imaju trajno pravo korištenja, time da se zajedničkim dijelovima stambene zgrade koji služe zgradi kao cjelini smatraju, među ostalim, i tavan, odnosno potkrovlje“,

 

- da je „odredbom stavka 2. navedenog članka citiranog Zakona predviđeno da i na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade koji služe samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima zgrade (posebna ulazna vrata, stubište, dimnjaci, uređaji za ogrjev i dr. uređaji, dizalice, tavanske i podrumske prostorije, terase, bunari, pregradni zidovi između dva stana ili prostorija i sl.), vlasnici tih posebnih dijelova imaju trajno pravo korištenja“: da „iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se suvlasnici zgrade mogu sporazumjeti da neki od zajedničkih dijelova zgrade ostanu u vlasništvu jednog od etažnih vlasnika, iz čega proizlazi pravilnost zaključka prvostupanjskog suda, koji se dade iščitati iz obrazloženja pobijane odluke, o tome da su se suvlasnici predmetne zgrade mogli dogovoriti da sporno potkrovlje odnosno konkretna drvarnica pripadne tek jednom od etažni vlasnika“,

 

- da „međutim, u tom pravcu nedostaje utvrđenje o postojanju sporazuma svih etažnih vlasnika o promjeni namjene i uporabe tavanskog prostora, odnosno o postojanju njihova dogovora o načinu upotrebe određenih zajedničkih dijelova zgrade“,

 

- da je „tužitelj dostavio povijesni zk. izvadak za predmetnu nekretninu, sastavni dio kojeg je i skica predmetnog objekta, iz koje, međutim, nije razvidno da se isti sastoji i od podrumskih prostora, ali ni od prostora smještenih u potkrovlju, pa se utoliko ne može prihvatiti kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se upravo zapisnik o bodovanju stana na III. katu predmetne zgrade, u rubrici pod brojem 46., dodanih 2 boda odnose na spornu prostoriju, smještenu u potkrovlju, za kojeg je inače u postupku utvrđeno da se sastoji od tri veće prostorije, jedne manje prostorije i hodnika“,

 

- da „osim toga, sud prvog stupnja gubi iz vida činjenicu da je stan u vlasništvu tužene bio izuzet od nacionalizacije, pa je utoliko za valjanost takvog sporazuma morala biti i suglasnost i pravnih prednika tužene, kao etažnih vlasnika u smislu odredaba citiranog Zakona. Naime, da bi se govorilo o faktičnom izvršavanju sadržaja određenog pravnog posla u smislu njegove pravne valjanosti valja prije svega dokazati u tom pravcu postojanje bilo kakvog usmenog odnosno pismenog sporazuma svih suvlasnika“,

 

- da „međutim, u nastavku postupka tužitelj nije dokazao da bi u tom smislu postojala suglasnost svih suvlasnika posebnih dijelova odnosno etažnih vlasnika...“ pa se „...primjenom pravila o teretu dokaza u smislu odredbe članka 221 a ZPP-a., njegov zahtjev kao predmnijevanog vlasnika upravljen na isključivo pravo posjeda ukazuje u ovom dijelu neosnovan jer tužitelj nije dokazao da bi u odnosu na predmetni prostor bilo uspostavljano vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine“,

 

- da se „ne može govoriti i o postojanju pretpostavki za stjecanjem prava dosjelošću po pravnim prednicima jer u tom pravcu obzirom na potrebno vrijeme dosjedanja nedostaje odlučna pretpostavka poštenja posjeda prednika u smislu odredbe članka 159. stavak 1. i 2. ZV-a“,

 

- da, a „kako u postupku nije bilo sporno da je upravo tužena poduzela radnje u odnosu na koje je zatražena stvarno-pravna zaštita, s obzirom na naprijed izloženo i činjenicu da zajednički dijelovi zgrade u smislu odredbe članka 85. ZV-a predstavljaju suvlasništvo svih etažnih vlasnika, to tužena nije bila ovlaštena poduzeti radnje u cilju izvršavanja isključivog posjeda u odnosu na predmet stvarno-pravne zaštite,

 

- da, kako je „člankom 46. stavak 1. ZV-a propisano da svaki pojedini suvlasnik ima pravo svoje suvlasništvo štititi i od ostalih suvlasnika, ako bi mu ga oni povrijedili pri čemu se predaja u posjed može tražiti samo pod uvjetima i na način kako to određuje odredba članka 64. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15)“ to je „...pravilnom primjenom materijalnog prava, djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice temeljem odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a, pobijanu presudu valjalo preinačiti te tuženu obvezati na predaju predmetne prostorije u suposjed tužitelju, dok je u preostalom dijelu upravljanom na zabranu uznemiravanja te predaju u isključivi posjed, zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan“.

 

15. Osporena presuda za takvo shvaćanje ne sadrži potrebne, za pravilnu odluku o predmetu spora dostatne, jasne, uvjerljive i logične razloge koji bi takvo shvaćanje opravdavali - pogotovo u svezi onih činjenica na koje se prvostupanjski sud pozvao u obrazloženju svojih zaključaka.

 

16. Konkretno, drugostupanjski sud je trebao (kada je već preinačio prvostupanjsku presudu, a pored navoda tužitelja da je predmetna prostorija “uvijek bila” posebni dio zgrade koji je pripadao isključivo stanu njegovog prednika, a koju je i kupio od tog prednika  - te kada je prihvatio pravilno utvrđenim da se potkrovlje sastoji od tri veće prostorije, jedne manje prostorije i hodnika) dati jasne razloge o tome kako je ocijenio utvrđenja prvostupanjskog suda:

 

- da je „sporna drvarnica dugi niz godina bila u isključivom posjedu svjedoka L. J., kao nositelja stanarskog prava na stanu položenom na III katu predmetne zgrade, ali je isto tako i nakon sklapanja priloženog Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 21. travnja 1998., sporna drvarnica i nadalje bila u isključivom posjedu svjedoka L. J., ali sada kao vlasnika stana položenog na III katu predmetne zgrade. Svjedok L. J. je prodao stan položen na III katu sa pripadajućom spornom drvarnicom, pravnom predniku tužitelja društvu P. n. p. d.o.o. S., temeljem Ugovora o kupoprodaji stana od 9. ožujka 2004., te mu predao svoj posjed predmetne drvarnice kao pripadajućeg dijela stana položenog na III katu zgrade“ - s time da je „tužena potom koncem 2009., zamijenila ulazna vrata i bravu na ulaznim vratima sporne drvarnice“,

 

- da „dugogodišnje ponašanje svih ostalih nositelja stanarskog prava u predmetnoj zgradi, a kasnijih suvlasnika predmetne stambene zgrade,...ne može se drugačije tumačiti, osim u smislu očitovanja volje u pravcu promjene namjene i uporabe spornog tavanskog prostora, odnosno dogovora suvlasnika o načinu upotrebe spornog zajedničkog dijela zgrade, i to na način da sporna drvarnica ostane u vlasništvu pravnog prednika tužitelja L. J., kao etažnog vlasnika, odnosno da sporna drvarnica istom pripadne kao jednom od etažnih suvlasnika predmetne stambene zgrade“,

 

- da iz zapisnika „o bodovanju društvenog stana br. …, i to baš stana na adresi u S., …, kat 03, stan br. 11, u vlasništvu SO S. (nacionalizirano), nosioca stanarskog prava L. J. sa članovima porodičnog domaćinstva J. L. rođ. ..., J. Lj. rođ. ..., J. D. rođ. ..., J. T. rođ. ..., i J. M. rođ. ...“, proizlazi da su „predmetnom stanu prilikom bodovanja, između ostaloga, pod rednim brojem 46, dodijeljena dva boda za podrum ili sličnu prostoriju“ (time da „nitko od saslušanih svjedoka, a niti tužena, tijekom postupka ne navodi da bi predmetnom stanu u vlasništvu tužitelja, pripadala još neka druga sporedna prostorija u predmetnoj zgradi, osim sporne drvarnice položene u potkrovlju zgrade. Prema tome, dodijeljena dva boda za podrum ili sličnu prostoriju prilikom bodovanja predmetnog stana, mogu se odnositi samo na spornu drvarnicu položenu u potkrovlju predmetne stambene zgrade, a što uostalom nedvojbeno proizlazi i iz naprijed navedenih iskaza saslušanih svjedoka“),

 

- da „je predmetna drvarnica pripadajući dio stana u vlasništvu tužitelja nedvojbeno proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka koji su dugi niz godina živjeli u predmetnoj zgradi“: „tako svjedok M. M. K. koja i danas živi u predmetnoj zgradi, između ostaloga navodi da je jedino njen stan, zatim stan koji je nekada bio u vlasništvu L. J. i stan Ž. Č., prilikom otkupa stanova dobio određene bodove za prostorije u potkrovlju predmetne zgrade. Ostali stanari su odbili da im se boduju određene prostorije u potkrovlju, a zbog čega su ova tri stana bili kupljeni po nešto većoj otkupnoj cijeni. Osim toga svjedok L. J. navodi da mu je kada je otkupljivao predmetni stan na III katu, rečeno da je u cijenu stana uračunata i sporna drvarnica u potkrovlju. Konačno svjedok I. C. navodi da je nakon smrti članova obitelji R., u njihov stan je uselio L. J., i on je naslijedio ovaj dio „šufita“ koji je prethodno pregradila i koristila obitelj R. Sjeća se da su još u vrijeme prije otkupa stanova, od strane PIS-a dolazile komisije i bodovale stanove koji se nalaze u predmetnoj zgradi, a koliko se sjeća samo su stanovi obitelji C., R. i nije siguran da li stan obitelji Č., dobili određeni broj bodova na prostorije položene u potkrovlju zgrade. Sjeća se da je upravo sa pok. ocem bio prisutan kada je ova komisija pregledavala potkrovlje zgrade, kada su komisiju obavijestili tko koristi koju od pojedinih prostorija u potkrovlju“,

 

- da i „svi saslušani svjedoci koji su dugi niz godina živjeli u predmetnoj zgradi, navode da je sporna prostorija dugi niz godina bila u isključivom posjedu svjedoka L. J. Tako svjedok M. M. K. navodi da je ključeve spornog smetlišta imao L. J., sve dok isti nije stan koji se nalazi na III katu, prodao A. M. (z.z. tužitelja) tijekom mjeseca veljače 2004. Otac tužene pok. M. L. koristio je stan na II katu, nije nikada od nje, L. J. ili Ž. Č., kao vlasnika ostalih stanova u zgradi, tražio ključeve potkrovlja, a niti je ikada tvrdio da bi bio vlasnik bilo koje prostorije u potkrovlju. Ključeve potkrovlja samo su imali ona, L. J. i Ž. Č. Vlasnici stana na II katu koji je danas u vlasništvu tužene, nikada nisu koristili bilo koju prostoriju u potkrovlju, a niti su ikada imali ključeve potkrovlja, a tužena niti nakon očeve smrti, pa sve do postavljanja metalnih vrata na spornoj prostoriji prije otprilike godinu dana, nikada nije koristila bilo koju prostoriju u potkrovlju zgrade“,

 

- da „spornu drvarnicu dugi niz godina, tj. preko 50 godina, isključivo koriste stanari predmetnog stana u vlasništvu tužitelja, i to obitelj R., a potom obitelj pravnog prednika tužitelja L. J., i to kao nositelja stanarskog prava, a potom vlasnika predmetnog stana temeljem sklopljenog Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 21. travnja 1998., a da im tijekom toga dugog niza godina, nitko od ostalih nositelja stanarskog prava u predmetnoj zgradi, a kasnijih suvlasnika predmetne stambene zgrade, među kojima su i pravni prednici tužene, nikada nije osporavao isključivo pravo korištenja sporne drvarnice“.

 

17. Revident opravdano u reviziji ističe (pa i kroz u reviziji postavljena pitanja) da su u pobijanoj presudi, pored dokaza na kojima je temeljio tužbeni zahtjev - a provedenih u postupku pred prvostupanjskim sudom, te pored činjenica utvrđenih tim dokazima - koje upućuju na zaključak suprotan prihvaćenom po drugostupanjskom sudu, ti razlozi izostali.

 

18. Ove ne može nadomjestiti samo uopćena konstatacija da tužitelj nije dokazao ono na čemu zahtjeve temelji: postojanje navedenog sporazuma i značaj navedenih bodova.

 

19. Sud može iskaz stranke ili svjedoka ocijeniti istinitim ili neistinitim, odnosno u suštini više ili manje uvjerljivim ili logičnim, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, a ima i ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje (a za odluku o predmetu spora bitno) činjenično shvaćanje: u slobodi ocjene dokaza i sud je ograničen obvezom da tu svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim (razumnim) razlozima iz kojih bi se mogla preispitati.

 

20. Pritom valja imati na umu da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako presuda ne sadrži takve (jasne, uvjerljive, logične ili razumne) razloge o odlučnim činjenicama i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora.

 

21. Slijedom toga, a budući da se propuštanjem iznošenja navedenih razloga ne može ispitati prema kojim je činjenicama, a pored prethodno navedenog - utvrđenog po prvostupanjskom sudu, drugostupanjski sud našao da se prijeporno bodovanje (sa dva boda) nije odnosilo na utuženu drvarnicu (pogotovo kraj osnovnog pitanja, koje se ovdje nameće: na što se uopće mogu odnositi ti bodovi - ako ne na prijepornu prostoriju), odnosno da stanari i vlasnici stanova nisu postigli suglasnost o prenamjeni tavanskog prostora i pripadnosti jedinih drvarnica u tome prostoru samo pojedinom stanu - koji bi bio otkupljen sa drvarnicom kao svojim sastavnim dijelom (to pogotovo kraj u tome smislu danih iskaza u postupku saslušanih svjedoka i utvrđenja dugogodišnjeg posjeda drvarnica po samo pojedinom vlasniku pojedinog stana u zgradi, pa i predmetnog - samo po vlasniku stana na trećem katu, bez da im je itko taj posjed osporavao), čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj pravilno ukazuje, valjalo je, odlukom iz izreke, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

22. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

23. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano i ponovno odlučiti o zahtjevima tužitelja - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.

 

24. Uputno je u tome postupku razmotriti i okolnost da se o ovdje spornom pitanju pripadnosti pojedine prostorije u zgradi nekom stanu razvila bogata sudska praksa, pa je tako revizijski sud o tome izrazio svoje shvaćanje u nizu odluka, primjerice u odluci posl. br. Gzz 69/2000-2 od 3. siječnja 2002. te odluci:

 

- posl. br. Rev-x 767/17-2 od 20. veljače 2018., prema kojoj:

 

„...Prema odredbi čl. 6. st. 1. toč. 1. ZSO, stanom se smatra skup prostorija namijenjenih za stalno stanovanje, s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje u pravilu čine jednu građevinsku cjelinu i imaju posebni glavni ulaz.

 

Utvrđivanje da li se određeni skup prostorija smatra stanom ne može se svesti samo na utvrđivanje građevinske cjeline i treba imati u vidu stambenu cjelinu. U praksi ima slučajeva (kao što je ovaj) da u sklopu nekog stana spadaju prostorije odvojene od tog stana.

 

Da bi se određeni skup prostorija smatrao stanom, ako su pojedine prostorije građevinski odvojene, važan je način na koji se te prostorije koriste, pa stan treba prvenstveno ocjenjivati u smislu stambene, a tek onda građevinske cjeline, jer prema citiranoj odredbi čl. 6. toč. 1. ZSO stan čini u pravilu građevinsku cjelinu.

 

Iz svih utvrđenih činjenica u ovom se predmetu može zaključiti da je sporni prostor (i prije nego je dodijeljen kao stan tuženiku...) stambeni prostor i da ga tuženi koristi kao stan...“

 

25. Sve to treba sagledati i u smislu odredaba čl. 67. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), prema kojima: (stavak 1.) „Vlasništvo posebnoga dijela može biti uspostavljeno glede dijela suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu, prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, kao što je stan ili druga samostalna prostorija.“, (stavak 2.) "Među druge samostalne prostorije spadaju osobito samostalne poslovne prostorije, samostalne garaže ili jasno omeđena mjesta u zgradi namijenjena ostavljanju motornih vozila.“, (stavak 3.) "Uz stan odnosno drugu samostalnu prostoriju, vlasništvo posebnoga dijela nekretnine može se protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućni vrtovi, mjesta za ostavljanje najviše do dva motorna vozila po pojedinom stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji.“, (stavak 4.) "Da bi se vlasništvo posebnoga dijela nekretnine moglo protegnuti i na neki dio kao tome sporedan, on treba biti jasno razgraničen od ostalih dijelova nekretnine, te dostupan s međe nekretnine ili iz njezinih zajedničkih dijelova ili iz onoga stana, odnosno samostalne prostorije čiji bi bio sporedni dio.“, (stavak 5.) "Glede sporednih dijelova na odgovarajući se način primjenjuju pravila koja vrijede za pripatke stvari.“, (stavak 6.) "Vlasništvo posebnoga dijela nekretnine ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički, ili im se namjena protivi isključivoj uporabi samo u korist određenoga posebnoga dijela nekretnine; u sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenoga posebnoga dijela.“

 

Zagreb, 21. travnja 2021.